Jedan od najvećih živih autoriteta nauke, Martin Ris (poznat i po aristokratskom imenu Lord Ris), Kraljevski astronom i bivši predsjednik Kraljevskog društva, je ovih dana objavio esej sa interesantnim naslovom: “Crne rupe su jednostavnije od šuma i nauka ima svoje granice”.
Tema eseja je budućnost nauke u svjetlu ograničenja ljudskog uma. Ukratko, Ris smatra da će nauka naići na nepremostive prepreke zbog ograničenja ljudskog mozga. Ris se poziva na post-ljudsku inteligenciju kao neizbježnu budućnost čovječanstva. Smatra da će darvinovsku selekciju zamijeniti “inteligentni dizajn” – sposobnost ili organskih post-ljudi, ili superinteligentnih mašina da kreiraju novi svijet.
Esej započinje citatom Ajnštajnove misli da je “najnerazumljivija stvar o kosmosu da je razumljiv”. Martin Ris opravdava Ajnštajnovu zapanjenost kapacitetom ljudskog mozga da razumije svijet, ali uvodi i komponentu opreza. Naime, ljudski mozak se mora posmatrati u svjetlu evolucije. Našim dalekim precima mozak nije služio da bolje razumiju kosmos. Tek je moderno čovječanstvo otkrilo sposobnost ljudskog mozga da razumije pojave strane običnoj svakodnevnici: planete, gravitacija, kvantni fenomeni itd. Ris naglašava da je biološka arhitektonika ljudskog mozga ista danas, kao što je bila onda kada su naši daleki preci lovili divlje životinje po savanama Afrike. Ovo je nagovještaj da je ta arhitektonika zrela za promjenu, tema kojoj se Ris vraća na kraju eseja.
U ovom kontekstu interesantno je pomenuti mišljenje evolucionog psihologa Robina Danbara da je mozak u stvari socijalni organ. Naime, Danbar je poznat po hipotezi da je dramatična ekspanzija neokorteksa, koja je Homo sapijensa odvojila od najbližih evolucionih rođaka, rezultat socijalne inteligencije. Sa uvećanjem ljudske populacije broj socijalnih kontakata je dramatično povećan. Evolucija je favorizovala one članove populacije koji su mogli da u svoj mozak pohrane i u njemu obrade najveću količinu socijalno korisnih informacija. Dakle, Ajnštajn je bio zapanjen sporednom sposobnošću ljudskog mozga, koju je Artur Kestler zvao “neželjenim evolucionim poklonom”.
Poslije predvidljivog uvoda Martin Ris ulazi direktno u suštinu problema. On misli da će nauka naići na nepremostive prepreke. Smatra da postoje dva potencijalna razloga za ograničenja nauke. Jedan razlog je relativno jednostavan i optimističke je prirode. Naime, moguće je da nauka može da potpuno razjasni i kodifikuje neke svoje oblasti, kao atomsku fiziku na primjer. Drugim riječima, atomska fizika može jednoga dana da objasni sve zacrtane zadaće i tako dođe do tačke sa koje više nema šta da kaže.
Međutim, druga mogućnost mnogo više brine Martina Risa. Ta mogućnost je vezana za granice ljudskog mozga. Ris kaže: “Mogu postojati koncepti, ključni za potpuno razumijevanje fizičke stvarnosti, kojih nismo svjesni, kao što majmuni nisu svjesni darvinizama ili meteorologije. Neka će objašnjenja morati sačekati post-ljudsku inteligenciju.”
Ris ne saopštava odmah šta podrazumijeva pod “post-ljudskom inteligencijom”. U svjetlu modernih trendova u nauci da se naslutiti da je “post-ljudska inteligencija” neka vrsta superinteligencije bazirane na vještačkoj inteligenciji ili AI. Međutim, kasnije u eseju Ris koristi argument koji isključuje mogućnost AI superiornosti (vidjeti dolje). Na kraju eseja postaje jasno da je Risova vizija “post-ljudske inteligencije” suptilnija od klasične AI argumentacije.
Esej nastavlja kritikom redukcionizma. Prema razmišljanjima većine fizičara naše razumijevanje prirode se može svesti na nivo zakona fizike. Nauka je ustrojena tako da u njenoj bazi stoje matematika i fizika. Na temeljima matematike i fizike podignuta je “zgrada” moderne nauke. Za pojave na višim spratovima zgrade objašnjenja se traže u njenim temeljima. Formalno ime ovog pristupa je redukcionizam.
Prema Risu, redukcionizam je djelimično opravdan, ali je rijetko produktivan na koristan način. Glavni problem je emergentizam. Na višim hijerarhijskim nivoima nastaju pojave koje se ne mogu objasniti redukcionističkim pristupom. Drugim riječima, emergentizam je neuhvatljiv matematikom i fizikom na način na koji ih trenutno razumijemo. On kaže da je astronomija jednostavnija od biologije. Crne rupe se mogu u potpunosti objasniti matematikom. Za razliku od njih, biološka kompleksnost ne može. U srcu bioloških pojava je emergentna kompleksnost otporna na redukcionistički pristup.
U nekim segmentima eseja Ris ne izbjegava ni sarkazam. Prema Risu, skoro svi naučnici su redukcionisti. Za njih sve se svodi na rješenje Šredingerove jednačine koja određuje ponašanje sistema prema principima kvantne teorije. Naravno, tačno je da sve materijalno čine atomi koji se povinuju zakonima kvantne fizike. Ali čak i ako jednačine poput Šredingerove mogu da se riješe za ogromne agregate atoma, kao što su živa bića, ta rješenja, prema Risu, ne bi predstavljala prosvjetljenje za kojim naučnici tragaju (za objašnjenje ove tvrdnje vidjeti dolje).
Ris predviđa da će nauka u budućnosti pokušati da proširi granice tri teritorije: “vrlo sitno, vrlo krupno i vrlo kompleksno”. Ris je svjestan mogućnosti da se svi neće složiti sa njegovom vizijom da li je, i kako je, pomjeranje ovih granica moguće. On predviđa da potencijalna neslaganja ne moraju biti vezana samo za manjkavosti redukcionizma, nego i za njegov stav da su mogućnosti ljudskog uma ograničene. Ris kaže: “Izlažem svoj vrat ovdje – moja uvjerenost je da postoji granica onoga što možemo razumjeti”.
Ris je kritičan i prema AI kao ključnom pomoćnom sredstvu za pomjeranje granica nauke. “Možda kompleksni agregati atoma, bez obzira da li su to mozgovi ili elektronske mašine, nikada ne mogu znati sve što se može znati o njima.” Dakle, i ljudski mozak i njegovo pomoćno sredstvo, AI, imaju ista ograničenja.
Sljedeća Risova meta je teorija struna kao pokušaj da se objasni “vrlo sitno”. Ako se redukcionistički pristup nastavi postoji mogućnost da fizika naiđe na novu prepreku: razumijevanje tipova multidimenzione geometrije koju teorija struna predviđa. “Fizičari možda nikad neće razumjeti temeljnu prirodu prostora i vremena zato što je matematika previše teška.”
Sa Risovom tvrdnjom, da postoje granice našeg razumijevanja, ne slaže se njegov briljantni kolega Dejvid Dojč, teoretski fizičar i jedan od pionira kvantne kompjutacije. Prema Dojču, svaki prirodni proces je izračunjljiv, u principu. Ris se sa Dojčovom tvrdnjom slaže uz ogradu da “… sposobnost da se nešto izračuna nije isto što i sposobnost da se nešto detaljno razumije.” Da bi objasnio svoj argument Ris u pomoć poziva fraktale. Na primjer, Mandelbrotov skup se opisuje algoritmom koji “stane u nekoliko linija”. Ali, nijedno ljudsko biće kome je algoritam dat na uvid, ne može vizualizovati komplikovane primjere fraktala, kao što može vizualizovati kvadrat ili krug.
Završni dio eseja je posvećen “post-ljudskoj inteligenciji”. Ris smatra da je budućnost nauke u simbiozi “čovjek plus mašina”. Ovo je citat misli Garija Kasparova prema kome je simbioza čovjeka i mašinske inteligencije jača nego pojedinačne simbiotske komponente. Ris navodi primjere gdje ova simbioza može da bude produktivna. Na primjer, kompjuterske simulacije mogu biti produktivnije nego eksperimenti u slučaju nauke o materijalima, ili invencije novih lijekova.
Neizbježna tema je mogućnost da će inteligentne mašine jednoga dana kvalitativno prevazići mogućnosti ljudskog intelekta i postati svjesne. Ris ne želi da ulazi u filozofske rasprave poput ove, osim konstatacije da se radi o “živoj kontroverzi”.
Na kraju eseja Ris se vraća na mogućnost koju je pomenuo na početku. Nauka može biti u stanju da promijeni arhitektoniku ljudskog mozga (bioinženjerstvo + AI) i time ga podigne na nivo viši od onoga koji je bio dostupan našim precima. Prema Risu, ova mogućnost, ako se ikada desi, nagovjestiće kraj darvinovske prirodne selekcije kao ključnog biološkog principa i rađanje jednog novog svijeta. Novim svijetom će dominirati “inteligentni dizajn” – sposobnost novih ljudi sa promijenjenom arhitektonikom mozga, ili kako ih Ris zove “organskih post-ljudi”, da kreiraju svijet nezavisan od prirode. Alternativna mogućnost je da će ljude u svijetu “inteligentnog dizajna” u potpunosti zamijeniti inteligentne mašine.
Ris završava esej konstatacijom da smo u iluziji ako mislimo da imamo pristup punom razumijevanju fizičke realnosti. Iste enigme o svijetu koje muče nas, mučiće i naše daleke potomke.
Esej Martina Risa je svojevrsno upozorenje neograničenom optimizmu moderne nauke. Ljudski um ima granice koje nikada neće moći da prevaziđe. Ovo je rekapitulacija onoga što su znali starogrčki filozofi. Prema njima nauka je proces učenja kome nema kraja. Polazili su od pretpostavke da ne znamo, i da vjerovatno nikada nećemo znati dovoljno o sebi i svijetu. Samo bogovi mogu da imaju istinsko znanje o svijetu. Nama preostaje da proširujemo vlastite vidike kroz filozofiju, geometriju, matematiku, astronomiju, muziku.
Ukoliko je tačna Risova teza da je ljudski mozak ograničen, postavlja se pitanje da li je vizija nauke, koju najumniji naučnici današnice trasiraju, bezbjedna za čovječanstvo. U tom smislu nije teško predvidjeti da bi hipotetički susret Heraklita ili Aristotela sa Stivenom Hokingom, na primjer, obilovao polemikom i verbalnim varnicama. Gotovo sigurno bi Heraklit i Aristotel Hokingu postavili pitanje slično ovome: Da li ste sigurni da prirodu razumijete dovoljno dobro da biste je mogli mijenjati na bezbjedan način?
Martin Ris ne ulazi u biološke probleme “post-ljudske inteligencije” vjerovatno zato što nije biolog. Njegov eminentni kolega biolog, Edvard O. Vilson, je čovjekovu prirodu izrazio jednostavnom biološkom formulom. Homo sapiens = dio svetac : dio grešnik. Drugim riječima, mi smo kombinacija najboljih i najgorih bioloških osobina. Ako našoj toksičnoj biološkoj prirodi stoji na raspolaganju mogućnost radikalne tehnološke promjene svijeta koji nas okružuje, onda imamo opravdan razlog za duboku zabrinutost. Ovu zabrinutost je mnogo bolje od Martina Risa izrazio Nobelovac Eugen Vigner u klasičnom eseju iz 1950 godine.
pulse
Tema eseja je budućnost nauke u svjetlu ograničenja ljudskog uma. Ukratko, Ris smatra da će nauka naići na nepremostive prepreke zbog ograničenja ljudskog mozga. Ris se poziva na post-ljudsku inteligenciju kao neizbježnu budućnost čovječanstva. Smatra da će darvinovsku selekciju zamijeniti “inteligentni dizajn” – sposobnost ili organskih post-ljudi, ili superinteligentnih mašina da kreiraju novi svijet.
Ograničenja mozga
Esej započinje citatom Ajnštajnove misli da je “najnerazumljivija stvar o kosmosu da je razumljiv”. Martin Ris opravdava Ajnštajnovu zapanjenost kapacitetom ljudskog mozga da razumije svijet, ali uvodi i komponentu opreza. Naime, ljudski mozak se mora posmatrati u svjetlu evolucije. Našim dalekim precima mozak nije služio da bolje razumiju kosmos. Tek je moderno čovječanstvo otkrilo sposobnost ljudskog mozga da razumije pojave strane običnoj svakodnevnici: planete, gravitacija, kvantni fenomeni itd. Ris naglašava da je biološka arhitektonika ljudskog mozga ista danas, kao što je bila onda kada su naši daleki preci lovili divlje životinje po savanama Afrike. Ovo je nagovještaj da je ta arhitektonika zrela za promjenu, tema kojoj se Ris vraća na kraju eseja.
U ovom kontekstu interesantno je pomenuti mišljenje evolucionog psihologa Robina Danbara da je mozak u stvari socijalni organ. Naime, Danbar je poznat po hipotezi da je dramatična ekspanzija neokorteksa, koja je Homo sapijensa odvojila od najbližih evolucionih rođaka, rezultat socijalne inteligencije. Sa uvećanjem ljudske populacije broj socijalnih kontakata je dramatično povećan. Evolucija je favorizovala one članove populacije koji su mogli da u svoj mozak pohrane i u njemu obrade najveću količinu socijalno korisnih informacija. Dakle, Ajnštajn je bio zapanjen sporednom sposobnošću ljudskog mozga, koju je Artur Kestler zvao “neželjenim evolucionim poklonom”.
Majmuni i darvinizam
Poslije predvidljivog uvoda Martin Ris ulazi direktno u suštinu problema. On misli da će nauka naići na nepremostive prepreke. Smatra da postoje dva potencijalna razloga za ograničenja nauke. Jedan razlog je relativno jednostavan i optimističke je prirode. Naime, moguće je da nauka može da potpuno razjasni i kodifikuje neke svoje oblasti, kao atomsku fiziku na primjer. Drugim riječima, atomska fizika može jednoga dana da objasni sve zacrtane zadaće i tako dođe do tačke sa koje više nema šta da kaže.
Međutim, druga mogućnost mnogo više brine Martina Risa. Ta mogućnost je vezana za granice ljudskog mozga. Ris kaže: “Mogu postojati koncepti, ključni za potpuno razumijevanje fizičke stvarnosti, kojih nismo svjesni, kao što majmuni nisu svjesni darvinizama ili meteorologije. Neka će objašnjenja morati sačekati post-ljudsku inteligenciju.”
Ris ne saopštava odmah šta podrazumijeva pod “post-ljudskom inteligencijom”. U svjetlu modernih trendova u nauci da se naslutiti da je “post-ljudska inteligencija” neka vrsta superinteligencije bazirane na vještačkoj inteligenciji ili AI. Međutim, kasnije u eseju Ris koristi argument koji isključuje mogućnost AI superiornosti (vidjeti dolje). Na kraju eseja postaje jasno da je Risova vizija “post-ljudske inteligencije” suptilnija od klasične AI argumentacije.
Redukcionizam
Esej nastavlja kritikom redukcionizma. Prema razmišljanjima većine fizičara naše razumijevanje prirode se može svesti na nivo zakona fizike. Nauka je ustrojena tako da u njenoj bazi stoje matematika i fizika. Na temeljima matematike i fizike podignuta je “zgrada” moderne nauke. Za pojave na višim spratovima zgrade objašnjenja se traže u njenim temeljima. Formalno ime ovog pristupa je redukcionizam.
Prema Risu, redukcionizam je djelimično opravdan, ali je rijetko produktivan na koristan način. Glavni problem je emergentizam. Na višim hijerarhijskim nivoima nastaju pojave koje se ne mogu objasniti redukcionističkim pristupom. Drugim riječima, emergentizam je neuhvatljiv matematikom i fizikom na način na koji ih trenutno razumijemo. On kaže da je astronomija jednostavnija od biologije. Crne rupe se mogu u potpunosti objasniti matematikom. Za razliku od njih, biološka kompleksnost ne može. U srcu bioloških pojava je emergentna kompleksnost otporna na redukcionistički pristup.
U nekim segmentima eseja Ris ne izbjegava ni sarkazam. Prema Risu, skoro svi naučnici su redukcionisti. Za njih sve se svodi na rješenje Šredingerove jednačine koja određuje ponašanje sistema prema principima kvantne teorije. Naravno, tačno je da sve materijalno čine atomi koji se povinuju zakonima kvantne fizike. Ali čak i ako jednačine poput Šredingerove mogu da se riješe za ogromne agregate atoma, kao što su živa bića, ta rješenja, prema Risu, ne bi predstavljala prosvjetljenje za kojim naučnici tragaju (za objašnjenje ove tvrdnje vidjeti dolje).
Buduća istraživanja
Ris predviđa da će nauka u budućnosti pokušati da proširi granice tri teritorije: “vrlo sitno, vrlo krupno i vrlo kompleksno”. Ris je svjestan mogućnosti da se svi neće složiti sa njegovom vizijom da li je, i kako je, pomjeranje ovih granica moguće. On predviđa da potencijalna neslaganja ne moraju biti vezana samo za manjkavosti redukcionizma, nego i za njegov stav da su mogućnosti ljudskog uma ograničene. Ris kaže: “Izlažem svoj vrat ovdje – moja uvjerenost je da postoji granica onoga što možemo razumjeti”.
Ris je kritičan i prema AI kao ključnom pomoćnom sredstvu za pomjeranje granica nauke. “Možda kompleksni agregati atoma, bez obzira da li su to mozgovi ili elektronske mašine, nikada ne mogu znati sve što se može znati o njima.” Dakle, i ljudski mozak i njegovo pomoćno sredstvo, AI, imaju ista ograničenja.
Sljedeća Risova meta je teorija struna kao pokušaj da se objasni “vrlo sitno”. Ako se redukcionistički pristup nastavi postoji mogućnost da fizika naiđe na novu prepreku: razumijevanje tipova multidimenzione geometrije koju teorija struna predviđa. “Fizičari možda nikad neće razumjeti temeljnu prirodu prostora i vremena zato što je matematika previše teška.”
Sa Risovom tvrdnjom, da postoje granice našeg razumijevanja, ne slaže se njegov briljantni kolega Dejvid Dojč, teoretski fizičar i jedan od pionira kvantne kompjutacije. Prema Dojču, svaki prirodni proces je izračunjljiv, u principu. Ris se sa Dojčovom tvrdnjom slaže uz ogradu da “… sposobnost da se nešto izračuna nije isto što i sposobnost da se nešto detaljno razumije.” Da bi objasnio svoj argument Ris u pomoć poziva fraktale. Na primjer, Mandelbrotov skup se opisuje algoritmom koji “stane u nekoliko linija”. Ali, nijedno ljudsko biće kome je algoritam dat na uvid, ne može vizualizovati komplikovane primjere fraktala, kao što može vizualizovati kvadrat ili krug.
Završni dio eseja je posvećen “post-ljudskoj inteligenciji”. Ris smatra da je budućnost nauke u simbiozi “čovjek plus mašina”. Ovo je citat misli Garija Kasparova prema kome je simbioza čovjeka i mašinske inteligencije jača nego pojedinačne simbiotske komponente. Ris navodi primjere gdje ova simbioza može da bude produktivna. Na primjer, kompjuterske simulacije mogu biti produktivnije nego eksperimenti u slučaju nauke o materijalima, ili invencije novih lijekova.
Neizbježna tema je mogućnost da će inteligentne mašine jednoga dana kvalitativno prevazići mogućnosti ljudskog intelekta i postati svjesne. Ris ne želi da ulazi u filozofske rasprave poput ove, osim konstatacije da se radi o “živoj kontroverzi”.
Na kraju eseja Ris se vraća na mogućnost koju je pomenuo na početku. Nauka može biti u stanju da promijeni arhitektoniku ljudskog mozga (bioinženjerstvo + AI) i time ga podigne na nivo viši od onoga koji je bio dostupan našim precima. Prema Risu, ova mogućnost, ako se ikada desi, nagovjestiće kraj darvinovske prirodne selekcije kao ključnog biološkog principa i rađanje jednog novog svijeta. Novim svijetom će dominirati “inteligentni dizajn” – sposobnost novih ljudi sa promijenjenom arhitektonikom mozga, ili kako ih Ris zove “organskih post-ljudi”, da kreiraju svijet nezavisan od prirode. Alternativna mogućnost je da će ljude u svijetu “inteligentnog dizajna” u potpunosti zamijeniti inteligentne mašine.
Ris završava esej konstatacijom da smo u iluziji ako mislimo da imamo pristup punom razumijevanju fizičke realnosti. Iste enigme o svijetu koje muče nas, mučiće i naše daleke potomke.
Zaključak
Esej Martina Risa je svojevrsno upozorenje neograničenom optimizmu moderne nauke. Ljudski um ima granice koje nikada neće moći da prevaziđe. Ovo je rekapitulacija onoga što su znali starogrčki filozofi. Prema njima nauka je proces učenja kome nema kraja. Polazili su od pretpostavke da ne znamo, i da vjerovatno nikada nećemo znati dovoljno o sebi i svijetu. Samo bogovi mogu da imaju istinsko znanje o svijetu. Nama preostaje da proširujemo vlastite vidike kroz filozofiju, geometriju, matematiku, astronomiju, muziku.
Ukoliko je tačna Risova teza da je ljudski mozak ograničen, postavlja se pitanje da li je vizija nauke, koju najumniji naučnici današnice trasiraju, bezbjedna za čovječanstvo. U tom smislu nije teško predvidjeti da bi hipotetički susret Heraklita ili Aristotela sa Stivenom Hokingom, na primjer, obilovao polemikom i verbalnim varnicama. Gotovo sigurno bi Heraklit i Aristotel Hokingu postavili pitanje slično ovome: Da li ste sigurni da prirodu razumijete dovoljno dobro da biste je mogli mijenjati na bezbjedan način?
Martin Ris ne ulazi u biološke probleme “post-ljudske inteligencije” vjerovatno zato što nije biolog. Njegov eminentni kolega biolog, Edvard O. Vilson, je čovjekovu prirodu izrazio jednostavnom biološkom formulom. Homo sapiens = dio svetac : dio grešnik. Drugim riječima, mi smo kombinacija najboljih i najgorih bioloških osobina. Ako našoj toksičnoj biološkoj prirodi stoji na raspolaganju mogućnost radikalne tehnološke promjene svijeta koji nas okružuje, onda imamo opravdan razlog za duboku zabrinutost. Ovu zabrinutost je mnogo bolje od Martina Risa izrazio Nobelovac Eugen Vigner u klasičnom eseju iz 1950 godine.
pulse
