Greenland: Posljednje utočište: Najbolje i najgore od čovječanstva

Film katastrofe Greenland: Posljednje utočište redatelja Rica Romana Waugha nastao je prema scenariju Chrisa Sparlinga, a neupitno proširuje raspon žanrovskih ostvarenja nastalih u proteklih desetak godina. Dok su među važnijim filmovima katastrofe 2010-ih djela poput španjolskoga (ali na engleskom jeziku) Nemoguće (J. Bayona, 2012) ili američkoga San Andreas (Brad Peyton, 2015), zbog teme pristizanja kometa koji prijeti opstanku Zemlje Greenland izravno se referira na filmove kao što su Armageddon (Michael Bay, 1998) te osobito Žestoki udar (Mimi Leder, 1998). U spomenutim filmovima protagonisti napuštaju planet da bi uništili pogibeljna svemirska tijela, izlažući dakako živote za dobrobit stanovnika Zemlje. Međutim, u Greenlandu takva vrsta obrane ne postoji.

Žanrovski koktel

U središnjici je filma obitelj Garrity, sastavljena od oca Johna (Gerard Butler), Škota, građevinskog inženjera u američkome gradu Atlanti, otuđene supruge Allison (Morena Baccarin) te bolesnoga sina Nathana (Roger Dale Floyd). I ako se prvotno tvrdi da će nedavno otkriven komet – nazvan Clarke – proći pored Zemlje, protagonist dobije automatski poziv da je s obitelji odabran za preživljavanje jer će komet udariti o planet i izazvati silno razaranje. Putovanje prema utočištu koje se nalazi na Grenlandu dakako nije jednostavno. U skladu sa žanrovskim obrascima pojavljuje se niz prepreka, egzistencijalnih opasnosti, članovi se obitelji slučajno razilaze. Zbog sve razornijih udara dijelova kometa čovječanstvo je u golemu strahu što budi najgore, ali i najbolje u Zemljanima. U općoj destrukciji, grabeži i želji za pukim preživljavanjem pojavljuju se i humani pojedinci požrtvovna djelovanja.

Posrijedi je spretan žanrovski koktel – dok je temeljna odrednica film katastrofe, zapravo je riječ o obiteljskoj drami u kojoj se pročišćuju odnosi likova i iznova uspostavlja zajedništvo, nužno radi opstanka. A kako se tijekom filma prelaze i povelike udaljenosti te koriste i razna prijevozna sredstava – zrakoplovi, automobili, kamioni, autobusi – jasno je da Greenland slijedi i obrasce filma ceste. Kroz žanrovski okvir izbija širok kritički diskurs, poput medijskog izvrtanja istine, političkih prijetvornosti, klasnoga sustava usprkos demokracijom prezentirane ravnopravnosti, rasnih razlika, odnosa pojedinaca i institucija... Dakako, kritika nije izravna, jer riječ je o žanrovskom ostvarenju srednje struje, što dakako ne smeta njegovoj kvaliteti, jer se neravnoteža ublažava humanim vrednotama, obiteljskim odnosima, pomoći nepoznatih pojedinaca u teškim okolnostima, a svakako i završnom naznakom obnove civilizacije nakon udara kometa koji je mogao u potpunosti uništiti Zemlju.

Dobra glumačka tumačenja

Usprkos nekim scenarističkim nedorečenostima, ponajviše u ekspoziciji filma, Greenland je ipak vrlo dobro ostvarenje. Duguje to svakako primjerenim, čak i više nego dobrim glumačkim tumačenjima Butlera, Baccarinove i mladoga Floyda, kojima treba pridružiti i ostarjeloga no još uvijek vrhunskoga karakternoga glumca Glenna Scotta u ulozi protagonistova tasta, a upravo se u tastovoj kući obitelj iznova okuplja i pročišćavaju se odnosi otuđenog para. Montažer Gabriel Flemming uspostavio je potrebnu ritmičnu strukturu, snimatelj Dana Gonzales uporabom objektiva, planova i primjenom kolorita evokativno je gledatelju približio zbivanja i prostore filma, no najveći je doseg ostvarenja zasigurno redateljski prosede Rica Romana Waugha. Zanatski izvrstan, pregledna, ali ni u jednom trenutku transparentna ili pak zalihosna redateljskoga rukopisa, Waugh spretno koordinira sve sastavnice filma. Primjereno gradira ritam, ne pretjeruje u akcijskome, uklapa dramske i emocionalne trenutke, gledatelja snažnije uključuje u zbivanja i sudbine likova – ne samo središnjih nego i onih ostavljenih u pogibelji. Uz pomoć snimatelja izabire primjerene planove, gradira ih prema zahtjevima građe, rabi potrebne rakurse i stanja kamere da bi gledatelja privukao u položaj sudionika. Ne pretjeruje u računalnim efektima, uklapa ih dosljedno u film te ne postaju tek spektakl za sebe.

Pritom je itekako zanimljivo da se Waugh u holivudskom okružju našao još potkraj 1980-ih i tijekom 1990-ih, i to kao kaskader. U nekoliko je filmova svojedobno i glumio, a nakon redateljskog i scenarističkog prvijenca iz 2001. nanizao je naslove većinom akcijskih filmova, od kojih su u nas prikazivani Doušnik (2013), Zakon jačeg (2017) te Pad anđela (2019), a nema sumnje da je Greenland: Posljednje utočište među boljima i u njegovu opusu kao i u suvremenim djelima žanra filma katastrofe.

matica