Govoreći u brojkama, SAD su s vojnim proračunom od 750 milijardi dolara za tekuću godinu najmoćnija svjetska supersila. No, Andrej Martjanov, direktor ruskog Zrakoplovno-svemirskog laboratorija i bivši sovjetski mornarički časnik tvrdi da je američka vojna nadmoć običan mit koji je “došao kraju”. U knjizi “Kraj vojne supremacije – Kratkovidost američkog strateškog planiranja”, koja je imala ogroman utjecaj na geostrateške centre na visokoj razini, predlaže “pravu mjeru za izračun vojne moći”, neovisno o vojnom proračunu.
Rusija je nadmašila Sjedinjene Države u pet područja. U sposobnosti zapovijedanja, kontrole, komunikacije, računala, špijunaže, nadzora i izviđanja, potom u mogućnostima elektroničkog ratovanja, u novim sustavima naoružanja, sustavima protuzračne obrane koji ograničavaju učinkovitost američkih zrakoplovnih snaga i na kraju sa svojim podzvučnim, nadzvučnim i hipersoničnim krstarećim projektilima dugog dometa, koji predstavljaju veliku prijetnju svim američkim bazama.
Dok su Sjedinjene Države živjele od svog “opasnog narcizma” o vojnoj nadmoći, unatoč katastrofalnom ruskom desetljeću devedesetih godina, Moskva je u rekordnom vremenu uspjela svladati nevolje i proizvesti gotovo neuništiva oružja.
Sve to se radilo pod velikom “prijetnjom” pogrešne procjene američke vojske, kada su Sjedinjene Države bile zauzete vođenjem ratova za “uništenje sedam muslimanskih zemalja”.
Martjanov je imenovao “pravog neprijatelja” i Sjedinjenih Država i Rusije. Ruski stručnjak tvrdi da su neprijatelji oba naroda Straussovi neokonzervativci, opijeni željom da po svaku cijenu očuvaju nepostojeću izuzetnost Sjedinjenih Država, stavljajući ljudski rod u opasnost od nuklearnog uništenja. Proteklih 70 godina Sjedinjene Države nisu pobijedile ni u jednom ratu, što su, uz nedavne velike geostrateške neuspjehe u Ukrajini i Siriji, skrivali s ogromnim publicitetom.
Sjedinjene Države su se suočile samo sa slabim zemljama “treće razine”. Još uvijek se nisu suočile sa srednjom silom, da ne govorimo o supersilama poput Rusije ili Kine.
Najgore je to što su glavni “stratezi” Sjedinjenih Država slijepo odani Izraelu i za izraelske interese namjeravaju voditi još jedan rat protiv Irana. Bez nuklearnog rata, Sjedinjene Države konvencionalno i na njihovim zemljopisnim područjima ne mogu poraziti Rusiju ili Kinu. Američke trupe vodile ratove daleko od svog teritorija, ali današnja evolucija vojno-tehnoloških sposobnosti može dovesti bojno polje u same SAD, čak i uz neočekivani napad s Južnog pola.
Govor Vladimira Putina od 1. ožujka 2018. za autora predstavlja novu geopolitičku, vojnu i gospodarsku realnost u konfiguraciji globalne sile u nastajanju. Govor je održan osam godina nakon neuspjelog napada gruzijske vojske, koju su obučavali SAD i Izrael, na Južnu Osetiju.
Tada predstavljen hipersonični projektil “Kinžal” radikalno mijenja odnos snaga na geopolitičkoj, strateškoj, operativnoj, taktičkoj i psihološkoj razini.
Jeffrey Lewis je za Foreign Policy napisao: “Istinska geneza nove generacije ruskog čudnog nuklearnog oružja ne leži u nedavnom Pregledu nuklearnog stanja (NPR), već u odluci Georgea W. Busha 2001. da se povuče iz sporazuma protiv balističkih raketa. (ABM).”
Putin se slaže da je jednostrano povlačenje Sjedinjenih Država iz ABM ugovora omogućilo Rusiji da napravi ogroman napredak u razvoju novih modela strateškog oružja, što je za autora “vojno-tehnička kombinacija Pearl Harboura sa Staljingradom”, jer danas nema “raketnog jaza”, nego “tehnološkog ponora” između Rusije i Sjedinjenih Država.
U ruskom vojnom sektoru prekretnica nije bio Putinov slavni govor u Münchenu 2007. godine, to nije bila ni pobjeda nad Gruzijom, niti ozbiljna financijska kriza koju je 2008. izazvao Lehman Brothers, nego povlačenje mlađeg Busha iz ABM ugovora 17 godina ranije.
Danas je došlo do novog geopolitičkog preustroja u kojem su Rusija i Kina, dvije najmoćnije euroazijske zemlje, proglasile su punu neovisnost od američke vizije svijeta, što je Putin osobno istaknuo 1. ožujka 2018. godine.
Nakon nedavne objave Washingtona da jednostrano izlazi iz Ugovora o uklanjanju nuklearnih projektila srednjeg i kratkog dometa (INF), Rusija je učinila isto, uz naglasak kako zemlja neće srljati u utrku u naoružanju i razvijat će svoje obrambene kapacitete koji su već sad dovoljni za suzdržavanje sile kao što je američka vojska, uključujući NATO saveznike.
No, gotovo istovremeno, rukavicu u lice Pentagona je bacila Kina. Sjedinjene Države su ranije navele i “kinesku prijetnju” kako bi opravdale povećanje vojnih izdataka. Kad je već tako, Peking je odlučio nastaviti provoditi vojnu reformu i modernizaciju svojih snaga, prije svega zbog nepredvidivog i nestabilnog okruženja međunarodne sigurnosti. Zemlja će 2019. godine još jednom povećati proračun za obranu na oko 1200 milijardi juana, za Global Times tvrde kineski vojni stručnjaci. Točan iznos će se odlučiti na dva godišnja zasjedanja početkom ožujka. Kina smatra da je razumno povećavati obrambeni proračun sve dok gospodarstvo raste.
Stalni rast proračuna za obranu je koristan za održavanje operativne sposobnosti kineske vojske, kao i za modernizaciju naoružanja i opreme, rekao je vojni stručnjak za Global Times, ističući da je stalan rast od 8 do 9% iz 2018. razumno prognozirati i za budućnost.
Wei Dongxu, vojni analitičar u Pekingu, rekao je da će proračun za obranu Kine 2019. biti oko 1200 milijardi juana i da povećanje proračuna u odnosu na prošlu godinu vjerojatno neće premašiti 10 posto.
Kineski proračun za obranu u 2018. godini je iznosio je 1110 milijardi juana, što je povećanje od 8,1% u odnosu na 2017.
Izvješće za XIX Nacionalni kongres Komunističke partije Kine pojasnio je cilj kineskog vojnog napretka.
“Do 2020. je bitno ostvariti punu vojnu mehanizaciju uz primjenu IT opreme, kako bi se stekle strateške sposobnosti za dugoročni napredak”, stoji u izvješću, koje također navodi da će do 2035. modernizacija kineske obrane i nacionalnih snaga biti dovršena.
Do povećanja troškova je došlo uglavnom zbog razvoja novih oružja i materijala, poboljšanja obuke, vojnih reformi i plaća i naknada za vojsku. Isto vrijedi i za 2019. Kina još uvijek ima mnogo oružja i tehnologije za modernizirati, jer su kineska oružja u prošlosti bila manje napredna, tvrdi Wei Dongxu.
Zadržavanje starog naoružanja u službi također može biti skupo, govoreći kako je potrebno raditi korake kao što je drugi nosač zrakoplova kojeg će ove godine steći kineska mornarica. Kina je razvila i napredna oružja kao što su borbeni zrakoplovi J-20 i tenk Type 99A. Istina, njihov je broj ograničen i mnoge kineske jedinice još uvijek koriste zastarjelo oružje kao što su borbeni avion J-7 (kineska verzija MiG-21) i tenk Type 59(kineska verzija tenka T-54A). Stručnjak je rekao da će vojna reforma dovesti do češće obuke i povećanja operacija.
Potrošni materijali kao što su streljivo i gorivo također zahtijevaju financiranje. Kako cijene roba rastu, plaće vojnika u Kini se u skladu s tim moraju povećati.
Drugi razlog povećanja proračuna je vanjsko sigurnosno okruženje s kojim se suočava Kina. Sjedinjene Države šalju brodove u Južno kinesko more i Tajvanski tjesnac, Japan razarače klase Izumo pretvara u nosače zrakoplova, a američki borbeni avion F-35 se prodaje Južnoj Koreji, Japanu i Australiji.
Kineska vojska mora imati dovoljno sredstava za rješavanje tih izazova, tvrde stručnjaci.
Čak i uz moguće povećanje proračuna, kineska vojna potrošnja je i dalje mnogo niža nego u Sjedinjenim Državama. Američki predsjednik Donald Trump je pristao na proračun za obranu u iznosu od 750 milijardi dolara za 2019. godinu, a dužnosnici Pentagona su rekli da bi sve manje od 733 milijarde dolara povećalo rizike, izvijestio je CNN u prosincu 2018. godine.
Podaci koje je objavio kineski Peoples Daily pokazuju da je obrambeni proračun Kine u razdoblju 2007. do 2016. iznosio samo 1,33% BDP-a. To je znatno manje od svjetskog prosjeka od 2,6 posto, da ne spominjemo SAD ili čak Rusiju koji izdvajaju oko 4 posto BDP-a. Međutim, Sjedinjene Države kineski vojni proračun vide kao prijetnju sigurnosti njihovih azijskih saveznika, od kojih, baš kao u Europi, traže veća izdvajanja za zaštitu od “kineske prijetnje”.
Politika Washingtona je na kraju morala dovesti do zbližavanja Moskve i Pekinga u vojnoj sferi, stoga iznosi koji se izdvajaju za obranu navedeni u rubljama ili juanima, nemaju nikakvog smisla.
Jean Perier za New Eastern Outlook piše kako je zanimljivo da se reference na važnu azijsku silu mogu naći u biblijskim proročanstvima u Otkrivenju 16:12 gdje piše da “istočni kraljevi moraju doći”. To znači da će Kina “na kraju vremena” odigrati važnu ulogu, čak i ako to bude Treći svjetski rat.
Nemoguće je reći što zapadne istraživače više izluđuje, spomenuto proročanstvo ili to što kinesko-ruska suradnja napreduje u skokovima i preskače granice, prisiljavajući Washington da ponovno razmisli o svom pristupu prema dvjema glavnim geopolitičkim akterima. Analitičari već desetljećima ističu kako bi bliske veze između Moskve i Pekinga mogle biti lako uzdrmane. Washington i Bruxelles i danas misle da Kina i Rusija ne mogu stvoriti trajni savez. Tvrde da su prepreke za ovaj scenarij brojne i komplicirane, budući da su Rusija i Kina u svojoj povijesti imale razdoblja međusobnog animoziteta, kao i neizbježan sukob interesa od kojeg ne mogu pobjeći.
Međutim, ta zapažanja su nevjerojatna i savršen su primjer zajedničke želje među apologetima zapadnog međunarodnog poretka. Na njihovu žalost, nova godina obećava da će biti vrlo važna za suradnju Rusije i Kine, budući da dva azijska diva rade na stvaranju sve dubljih veza na širokom rasponu sektora. Jasno je da su veze između Rusije i Kine odavno prešle točku u kojoj su se još uvijek mogle opisati kao prisilna suradnja. Sada je jasno da govorimo o neslužbenom savezu. Čak i ako nikada nisu stvorile formalni savez, dvije zemlje su uspostavile učinkovito strateško partnerstvo koje pokriva sva bitna područja koja saveznici trebaju pokrivati.
Postoje jasni znakovi da su Kina i Rusija oduvijek imale koristi od bliske suradnje. Zbog nemilosrdnih napora Washingtona se obje zemlje suočavaju s gospodarskim izazovima i sličnim zabrinutostima vezanim za sigurnost na granicama, što samo potiče interese za zbližavanje.
Zapravo, Foreign Affairs je naveo: “Produbljivanje vojnih veza između ta dva bivša suparnika je stvarno, a snažnije strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve moglo bi s vremenom pokopati pola stoljeća američkog vojnog planiranja i strategije”.
Očaj Washingtona se pretvorio u odlučnost da se očuva propadajuća hegemonija nad ostatkom svijeta, što je natjeralo dva azijska diva da zajedno provode vojne manevre. Od 2003. godine ih je već bilo trideset, od kojih je najpoznatiji bio “Vostok 2018”. kada je 3500 kineskih vojnika sudjelovalo u vježbama u Rusiji.
Osim toga, Kina je postala najveći i najpouzdaniji kupac ruskog oružja. Međutim, pretjerani pritisak Zapada na te države zasigurno nije jedini motor brzog približavanja Moskve i Pekinga, budući da su dvije zemlje i gospodarski međuovisne. Rusija je prije svega izvoznik sirovina i želi imati pristup naprednim industrijskim tehnologijama ili kapitalu. S druge strane, Kina je ogroman potrošač sirovina, posebno nafte i plina, a istodobno ima dosta kapitala za ulaganje u inozemstvo. Kako je najavila kineska carinska uprava, prošle godine je ukupna bilateralna trgovinska razmjena probila crvenu liniju od 100 milijardi dolara.
Komentirajući ove brojke, ruski premijer Medvedev je rekao: “Prije deset godina to nismo mogli ni zamisliti, ali sada možemo čak ciljati na 200 milijardi dolara”. Nije pretjerao, jer su posljednjih dana prošle godine Moskva i Peking sklopili niz sporazuma o suradnji u sektorima kao što su energetika, poljoprivreda i svemirski programi. U Šangaju, na sajmu China International Import Expo, dvije zemlje su potpisale još četiri ugovora za izgradnju novih reaktora za nuklearnu elektranu Tianwan i sporazum o pomoći koju će Rusija pružiti Kini u izgradnji brzog neutronskog reaktora CFR -60.
Prošlogodišnji Airshow China je vidjeo uspješno sklapanje ugovora o opskrbi naprednih ruskih S-400 i zrakoplova Su-35, što je potaknulo Kinu da traži i druge vojne tehnologije i još tri ugovora su potpisana ubrzo nakon objave da Rusija je ispunila sve prethodne obveze prema savezniku.
Međutim, opće neprijateljstvo Washingtona prema Moskvi i Pekingu ne bi trebalo podcjenjivati, posebice kad se raspravlja o ubrzanim rusko-kineskim vezama. Čini se da se Washington ne boji vojne superiornosti Rusije i Kine, možda i zbog činjenice da su azijske države općenito miroljubive, osobito u usporedbi s nekim zapadnim državama. Ali Sjedinjene Države jednostavno ne mogu podnijeti činjenicu da njihov formalni nesporni medijski primat sada nestaje.
Na primjer, Japan je nedavno izrazio zabrinutost da će, zbog same prirode približavanja, Rusija i Kina uskoro biti prvaci u globalnoj medijskoj pokrivenosti. Dva azijska diva su uspjela stvoriti oko četiri stotine zajedničkih medijskih programa, olakšavajući međunarodne kontakte među mladim novinarima kroz potpune prakse. Čak i danas gledatelji iz Kine mogu gledati ruske nacionalne televizije uživo s kineskim titlovima.
Zato je zanimljivo da je američka privatna obavještajna tvrtka Stratfor u nizu studija iznijela prilično sumornu procjenu zbog brzog približavanja Kine i Rusije, zemlje koje su, udružene, daleko iza sebe ostavile SAD.
logično
Rusija je nadmašila Sjedinjene Države u pet područja. U sposobnosti zapovijedanja, kontrole, komunikacije, računala, špijunaže, nadzora i izviđanja, potom u mogućnostima elektroničkog ratovanja, u novim sustavima naoružanja, sustavima protuzračne obrane koji ograničavaju učinkovitost američkih zrakoplovnih snaga i na kraju sa svojim podzvučnim, nadzvučnim i hipersoničnim krstarećim projektilima dugog dometa, koji predstavljaju veliku prijetnju svim američkim bazama.
Dok su Sjedinjene Države živjele od svog “opasnog narcizma” o vojnoj nadmoći, unatoč katastrofalnom ruskom desetljeću devedesetih godina, Moskva je u rekordnom vremenu uspjela svladati nevolje i proizvesti gotovo neuništiva oružja.
Sve to se radilo pod velikom “prijetnjom” pogrešne procjene američke vojske, kada su Sjedinjene Države bile zauzete vođenjem ratova za “uništenje sedam muslimanskih zemalja”.
Martjanov je imenovao “pravog neprijatelja” i Sjedinjenih Država i Rusije. Ruski stručnjak tvrdi da su neprijatelji oba naroda Straussovi neokonzervativci, opijeni željom da po svaku cijenu očuvaju nepostojeću izuzetnost Sjedinjenih Država, stavljajući ljudski rod u opasnost od nuklearnog uništenja. Proteklih 70 godina Sjedinjene Države nisu pobijedile ni u jednom ratu, što su, uz nedavne velike geostrateške neuspjehe u Ukrajini i Siriji, skrivali s ogromnim publicitetom.
Sjedinjene Države su se suočile samo sa slabim zemljama “treće razine”. Još uvijek se nisu suočile sa srednjom silom, da ne govorimo o supersilama poput Rusije ili Kine.
Najgore je to što su glavni “stratezi” Sjedinjenih Država slijepo odani Izraelu i za izraelske interese namjeravaju voditi još jedan rat protiv Irana. Bez nuklearnog rata, Sjedinjene Države konvencionalno i na njihovim zemljopisnim područjima ne mogu poraziti Rusiju ili Kinu. Američke trupe vodile ratove daleko od svog teritorija, ali današnja evolucija vojno-tehnoloških sposobnosti može dovesti bojno polje u same SAD, čak i uz neočekivani napad s Južnog pola.
Govor Vladimira Putina od 1. ožujka 2018. za autora predstavlja novu geopolitičku, vojnu i gospodarsku realnost u konfiguraciji globalne sile u nastajanju. Govor je održan osam godina nakon neuspjelog napada gruzijske vojske, koju su obučavali SAD i Izrael, na Južnu Osetiju.
Tada predstavljen hipersonični projektil “Kinžal” radikalno mijenja odnos snaga na geopolitičkoj, strateškoj, operativnoj, taktičkoj i psihološkoj razini.
Jeffrey Lewis je za Foreign Policy napisao: “Istinska geneza nove generacije ruskog čudnog nuklearnog oružja ne leži u nedavnom Pregledu nuklearnog stanja (NPR), već u odluci Georgea W. Busha 2001. da se povuče iz sporazuma protiv balističkih raketa. (ABM).”
Putin se slaže da je jednostrano povlačenje Sjedinjenih Država iz ABM ugovora omogućilo Rusiji da napravi ogroman napredak u razvoju novih modela strateškog oružja, što je za autora “vojno-tehnička kombinacija Pearl Harboura sa Staljingradom”, jer danas nema “raketnog jaza”, nego “tehnološkog ponora” između Rusije i Sjedinjenih Država.
U ruskom vojnom sektoru prekretnica nije bio Putinov slavni govor u Münchenu 2007. godine, to nije bila ni pobjeda nad Gruzijom, niti ozbiljna financijska kriza koju je 2008. izazvao Lehman Brothers, nego povlačenje mlađeg Busha iz ABM ugovora 17 godina ranije.
Danas je došlo do novog geopolitičkog preustroja u kojem su Rusija i Kina, dvije najmoćnije euroazijske zemlje, proglasile su punu neovisnost od američke vizije svijeta, što je Putin osobno istaknuo 1. ožujka 2018. godine.
Rusija ne treba utrku u naoružanju, ali Kina ubrzava izdvajanja za vojsku
Nakon nedavne objave Washingtona da jednostrano izlazi iz Ugovora o uklanjanju nuklearnih projektila srednjeg i kratkog dometa (INF), Rusija je učinila isto, uz naglasak kako zemlja neće srljati u utrku u naoružanju i razvijat će svoje obrambene kapacitete koji su već sad dovoljni za suzdržavanje sile kao što je američka vojska, uključujući NATO saveznike.
No, gotovo istovremeno, rukavicu u lice Pentagona je bacila Kina. Sjedinjene Države su ranije navele i “kinesku prijetnju” kako bi opravdale povećanje vojnih izdataka. Kad je već tako, Peking je odlučio nastaviti provoditi vojnu reformu i modernizaciju svojih snaga, prije svega zbog nepredvidivog i nestabilnog okruženja međunarodne sigurnosti. Zemlja će 2019. godine još jednom povećati proračun za obranu na oko 1200 milijardi juana, za Global Times tvrde kineski vojni stručnjaci. Točan iznos će se odlučiti na dva godišnja zasjedanja početkom ožujka. Kina smatra da je razumno povećavati obrambeni proračun sve dok gospodarstvo raste.
Stalni rast proračuna za obranu je koristan za održavanje operativne sposobnosti kineske vojske, kao i za modernizaciju naoružanja i opreme, rekao je vojni stručnjak za Global Times, ističući da je stalan rast od 8 do 9% iz 2018. razumno prognozirati i za budućnost.
Wei Dongxu, vojni analitičar u Pekingu, rekao je da će proračun za obranu Kine 2019. biti oko 1200 milijardi juana i da povećanje proračuna u odnosu na prošlu godinu vjerojatno neće premašiti 10 posto.
Kineski proračun za obranu u 2018. godini je iznosio je 1110 milijardi juana, što je povećanje od 8,1% u odnosu na 2017.
Izvješće za XIX Nacionalni kongres Komunističke partije Kine pojasnio je cilj kineskog vojnog napretka.
“Do 2020. je bitno ostvariti punu vojnu mehanizaciju uz primjenu IT opreme, kako bi se stekle strateške sposobnosti za dugoročni napredak”, stoji u izvješću, koje također navodi da će do 2035. modernizacija kineske obrane i nacionalnih snaga biti dovršena.
Do povećanja troškova je došlo uglavnom zbog razvoja novih oružja i materijala, poboljšanja obuke, vojnih reformi i plaća i naknada za vojsku. Isto vrijedi i za 2019. Kina još uvijek ima mnogo oružja i tehnologije za modernizirati, jer su kineska oružja u prošlosti bila manje napredna, tvrdi Wei Dongxu.
Zadržavanje starog naoružanja u službi također može biti skupo, govoreći kako je potrebno raditi korake kao što je drugi nosač zrakoplova kojeg će ove godine steći kineska mornarica. Kina je razvila i napredna oružja kao što su borbeni zrakoplovi J-20 i tenk Type 99A. Istina, njihov je broj ograničen i mnoge kineske jedinice još uvijek koriste zastarjelo oružje kao što su borbeni avion J-7 (kineska verzija MiG-21) i tenk Type 59(kineska verzija tenka T-54A). Stručnjak je rekao da će vojna reforma dovesti do češće obuke i povećanja operacija.
Potrošni materijali kao što su streljivo i gorivo također zahtijevaju financiranje. Kako cijene roba rastu, plaće vojnika u Kini se u skladu s tim moraju povećati.
Drugi razlog povećanja proračuna je vanjsko sigurnosno okruženje s kojim se suočava Kina. Sjedinjene Države šalju brodove u Južno kinesko more i Tajvanski tjesnac, Japan razarače klase Izumo pretvara u nosače zrakoplova, a američki borbeni avion F-35 se prodaje Južnoj Koreji, Japanu i Australiji.
Kineska vojska mora imati dovoljno sredstava za rješavanje tih izazova, tvrde stručnjaci.
Čak i uz moguće povećanje proračuna, kineska vojna potrošnja je i dalje mnogo niža nego u Sjedinjenim Državama. Američki predsjednik Donald Trump je pristao na proračun za obranu u iznosu od 750 milijardi dolara za 2019. godinu, a dužnosnici Pentagona su rekli da bi sve manje od 733 milijarde dolara povećalo rizike, izvijestio je CNN u prosincu 2018. godine.
Podaci koje je objavio kineski Peoples Daily pokazuju da je obrambeni proračun Kine u razdoblju 2007. do 2016. iznosio samo 1,33% BDP-a. To je znatno manje od svjetskog prosjeka od 2,6 posto, da ne spominjemo SAD ili čak Rusiju koji izdvajaju oko 4 posto BDP-a. Međutim, Sjedinjene Države kineski vojni proračun vide kao prijetnju sigurnosti njihovih azijskih saveznika, od kojih, baš kao u Europi, traže veća izdvajanja za zaštitu od “kineske prijetnje”.
U škripcu između Rusije i Kine
Politika Washingtona je na kraju morala dovesti do zbližavanja Moskve i Pekinga u vojnoj sferi, stoga iznosi koji se izdvajaju za obranu navedeni u rubljama ili juanima, nemaju nikakvog smisla.
Jean Perier za New Eastern Outlook piše kako je zanimljivo da se reference na važnu azijsku silu mogu naći u biblijskim proročanstvima u Otkrivenju 16:12 gdje piše da “istočni kraljevi moraju doći”. To znači da će Kina “na kraju vremena” odigrati važnu ulogu, čak i ako to bude Treći svjetski rat.
Nemoguće je reći što zapadne istraživače više izluđuje, spomenuto proročanstvo ili to što kinesko-ruska suradnja napreduje u skokovima i preskače granice, prisiljavajući Washington da ponovno razmisli o svom pristupu prema dvjema glavnim geopolitičkim akterima. Analitičari već desetljećima ističu kako bi bliske veze između Moskve i Pekinga mogle biti lako uzdrmane. Washington i Bruxelles i danas misle da Kina i Rusija ne mogu stvoriti trajni savez. Tvrde da su prepreke za ovaj scenarij brojne i komplicirane, budući da su Rusija i Kina u svojoj povijesti imale razdoblja međusobnog animoziteta, kao i neizbježan sukob interesa od kojeg ne mogu pobjeći.
Međutim, ta zapažanja su nevjerojatna i savršen su primjer zajedničke želje među apologetima zapadnog međunarodnog poretka. Na njihovu žalost, nova godina obećava da će biti vrlo važna za suradnju Rusije i Kine, budući da dva azijska diva rade na stvaranju sve dubljih veza na širokom rasponu sektora. Jasno je da su veze između Rusije i Kine odavno prešle točku u kojoj su se još uvijek mogle opisati kao prisilna suradnja. Sada je jasno da govorimo o neslužbenom savezu. Čak i ako nikada nisu stvorile formalni savez, dvije zemlje su uspostavile učinkovito strateško partnerstvo koje pokriva sva bitna područja koja saveznici trebaju pokrivati.
Postoje jasni znakovi da su Kina i Rusija oduvijek imale koristi od bliske suradnje. Zbog nemilosrdnih napora Washingtona se obje zemlje suočavaju s gospodarskim izazovima i sličnim zabrinutostima vezanim za sigurnost na granicama, što samo potiče interese za zbližavanje.
Zapravo, Foreign Affairs je naveo: “Produbljivanje vojnih veza između ta dva bivša suparnika je stvarno, a snažnije strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve moglo bi s vremenom pokopati pola stoljeća američkog vojnog planiranja i strategije”.
Očaj Washingtona se pretvorio u odlučnost da se očuva propadajuća hegemonija nad ostatkom svijeta, što je natjeralo dva azijska diva da zajedno provode vojne manevre. Od 2003. godine ih je već bilo trideset, od kojih je najpoznatiji bio “Vostok 2018”. kada je 3500 kineskih vojnika sudjelovalo u vježbama u Rusiji.
Osim toga, Kina je postala najveći i najpouzdaniji kupac ruskog oružja. Međutim, pretjerani pritisak Zapada na te države zasigurno nije jedini motor brzog približavanja Moskve i Pekinga, budući da su dvije zemlje i gospodarski međuovisne. Rusija je prije svega izvoznik sirovina i želi imati pristup naprednim industrijskim tehnologijama ili kapitalu. S druge strane, Kina je ogroman potrošač sirovina, posebno nafte i plina, a istodobno ima dosta kapitala za ulaganje u inozemstvo. Kako je najavila kineska carinska uprava, prošle godine je ukupna bilateralna trgovinska razmjena probila crvenu liniju od 100 milijardi dolara.
Komentirajući ove brojke, ruski premijer Medvedev je rekao: “Prije deset godina to nismo mogli ni zamisliti, ali sada možemo čak ciljati na 200 milijardi dolara”. Nije pretjerao, jer su posljednjih dana prošle godine Moskva i Peking sklopili niz sporazuma o suradnji u sektorima kao što su energetika, poljoprivreda i svemirski programi. U Šangaju, na sajmu China International Import Expo, dvije zemlje su potpisale još četiri ugovora za izgradnju novih reaktora za nuklearnu elektranu Tianwan i sporazum o pomoći koju će Rusija pružiti Kini u izgradnji brzog neutronskog reaktora CFR -60.
Prošlogodišnji Airshow China je vidjeo uspješno sklapanje ugovora o opskrbi naprednih ruskih S-400 i zrakoplova Su-35, što je potaknulo Kinu da traži i druge vojne tehnologije i još tri ugovora su potpisana ubrzo nakon objave da Rusija je ispunila sve prethodne obveze prema savezniku.
Međutim, opće neprijateljstvo Washingtona prema Moskvi i Pekingu ne bi trebalo podcjenjivati, posebice kad se raspravlja o ubrzanim rusko-kineskim vezama. Čini se da se Washington ne boji vojne superiornosti Rusije i Kine, možda i zbog činjenice da su azijske države općenito miroljubive, osobito u usporedbi s nekim zapadnim državama. Ali Sjedinjene Države jednostavno ne mogu podnijeti činjenicu da njihov formalni nesporni medijski primat sada nestaje.
Na primjer, Japan je nedavno izrazio zabrinutost da će, zbog same prirode približavanja, Rusija i Kina uskoro biti prvaci u globalnoj medijskoj pokrivenosti. Dva azijska diva su uspjela stvoriti oko četiri stotine zajedničkih medijskih programa, olakšavajući međunarodne kontakte među mladim novinarima kroz potpune prakse. Čak i danas gledatelji iz Kine mogu gledati ruske nacionalne televizije uživo s kineskim titlovima.
Zato je zanimljivo da je američka privatna obavještajna tvrtka Stratfor u nizu studija iznijela prilično sumornu procjenu zbog brzog približavanja Kine i Rusije, zemlje koje su, udružene, daleko iza sebe ostavile SAD.
logično
