Na stranicama ovoga portala profesor Josip Kregar i Drago Pilsel obrazložili su u nekoliko tekstova zašto misle da bi optimalno rješenje za izlazak iz ”rupe u kojoj se nalazimo” bilo stvaranje velike koalicije predvođene SDP-om i HDZ-om.
Naravno, sve ovisi o ishodima izbora. U Nedjeljnom Jutarnjem devet političkih analitičara – mahom politologa (šest od njih), dva sociologa i jedna komunikologinja prognoziraju uglavnom podjednako podijeljene glasove dvjema glavnim političkim snagama koje se natječu – HDZ-u i partnerima, i Restart koaliciji i partnerima.
Gotovo svi, s jednim izuzetkom, prognoziraju da će Restart koalicija dobiti nekoliko glasova više od HDZ-ove koalicije, ali nedovoljno za samostalno sastavljanje vlade.
Treći politički konkurent, Domovinski pokret Miroslava Škore, osvojit će sigurno treću poziciju, ali još uvijek nedovoljno saborskih mjesta da bi zajedno s HDZ-om tvorio vladu, a Most i partneri, te Možemo i partneri osvojit će po nekoliko glasova, još uvijek nedovoljno za podršku parlamentarnoj većini bilo HDZ-a, bilo Restart koalicije.
Pošto Domovinski pokret čine desničarske političke snage za koje će glasati i jedan dio uobičajene hadezeovske glasačke mašinerije, može se realno očekivati da se nakon podužeg pregovaranja ipak sastavi jedna vlada koja ne bi mogla biti nazvana vladom desnog centra, već izravno – desničarskom vladom.
To bi značilo da Andrej Plenković mora odustati od svog europskog ušminkavanja HDZ-a i da se mora vratiti u krilo onih snaga, koje je uspio poraziti u unutarstranačkom nadmetanju, da bi se definitivno svrstao na njihovu stranu i priznao svoj poraz u koaliciji sa Škorom.
U tom slučaju bi u pitanje došla i podrška jednog značajnog dijela predstavnika nacionalnih manjina, koji sasvim sigurno ne bi mogli podržati jednu vladu u kojoj jedna njezina branša zastupa nacionalističku i rasističku politiku prema tim manjinama.
Ako u tu vladinu kombinaciju uđe i Most, zacementirat će se jedna konzervativna orijentacija koja bi mogla gurnuti Hrvatsku na samu marginu Europe, među režime neliberalne demokracije koje predvode Poljska i Mađarska.
Takva bi Hrvatska bitno redefinirala i svoju proeuropsku orijentaciju i otvoreno stala na stranu populista, nacionalista i suverenista koji već sada pokušavaju cijelu Europu skrenuti u desno, što samo jača ekstremiste s desnice – uključujući i neofašističke snage i pokrete koji su sve vidljiviji i glasniji u europskom panoptikumu.
I naravno, kao logična alternativa ovakvom mogućem radikalnom skretanju u desno i prema ponoru, ideja o velikoj koaliciji čini se kao konzekventni zaključak primjene teorije igara na rezultate političkih izbora i u Hrvatskoj.
Ako već govorimo o teoriji igara, onda će se najvjerojatnije glavni politički igrači naći u situaciji one igre koju nazivamo ”zatvorenička dilema”, gdje se nijedan partner neće do posljednjeg trenutka izjasniti o svom pristanku na veliku koaliciju, ali će na kraju svi ipak biti prisiljeni na međusobnu suradnju.
Iskustva velikih koalicija su raznovrsna u demokratskim sustavima: uglavnom se tu radi o koalicijskim vladama koje čine dvije ili više partija s različitim ideološkim orijentacijama, a koje ne uspiju sastaviti parlamentarnu većinu s manjim partijama slične ideološke orijentacije.
Da se ne bi ponovno izašlo na izbore, s još neizvjesnijim rezultatima fragmentacije političkog tijela, velike partije pristaju na takve pragmatičke koalicije da bi zemlji omogućili governability – mogućnost vladanja, odnosno upravljanja zemljom.
Podjele u glasačkom tijelu u političkim režimima s proporcionalnim izbornim sustavima često izazivaju taj fenomen zastoja u funkcioniranju politike, kada se proces postizbornog pregovaranja pretvara u trgovanje foteljama i u stvaranje neprincipijelnih kompromisa.
Velika koalicija, međutim, korisna je, pa čak i nužna u situacijama kao što su ratovi, velike krize – ekonomske, financijske – a u naše vrijeme to se obilježje krize proširuje i na okoliš i na prirodne katastrofe, kao što je to i pandemija koronavirusa.
U takvim situacijama i biračko tijelo podržava nacionalno jedinstvo i stabilnost koji dobivaju prednost pred uobičajenim ideološkim razlikama i podjelama.
Jedan od eklatantnih primjera su britanske vlade za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su bez obzira na izborne rezultate sve političke snage – ne samo one velike, ideološki suprotstavljene dominantne partije, već i sve manje stranke koje su ušle u parlament, amalgamirale u vlade nacionalnog jedinstva da bi se maksimalno mobilizirala čitava nacija u borbi protiv nacifašizma.
Na principu velike koalicije djelovao je i Europski parlament sve do 2019. godine, u kojem su se naizmjenično na čelu parlamenta smjenjivali predstavnici dviju najvećih političkih europskih grupacija, Europske pučke stranke i stranke Europskih socijalista i demokrata, ali je uspjeh zelenih stranaka i desničarskih populističkih partija diljem Europe narušio ovo načelo.
U poslijeratnoj Njemačkoj formirana je velika koalicija – Die Grosse Koalition – čak četiri puta: prvi puta 1966.-1969., pod vodstvom kancelara Kurta Kiesingera, i tri puta pod vodstvom kancelarke Angele Merkel 2005.-2009., 2013.-2017. i od 2017. do danas.
Jedna od prednosti velikih koalicija je što je na taj način velik dio izbornog tijela predstavljen u vladi i takva vlada ima širi konsenzus od ”minimalno pobjedničkih koalicija”.
Druga je prednost što su javne politike takvih velikih koalicija orijentirane više na konkretne prednosti za građane, jer izostaje antagonistička ideološka mobilizacija koja se mora kompenzirati konkretnim interesnim pogodnostima za građane.
Treća je prednost što takve velike koalicije moraju biti transparentnije u svom djelovanju, pa je tako reducirana opasnost od političke korupcije u redovima političke elite, a uzajamna kontrola (i sumnjičavost partnera) omogućuje i veći utjecaj javnosti i građana u kreiranju javnih politika.
Četvrta je prednost velikih koalicija što se povećava potencijal za značajnije političke reforme i povećanje utjecaja građana na reformu političkog, ali i ekonomskog sustava, što rezultira većom socijalnom i radnom sigurnošću za građane.
Ali postoji i druga, tamnija strana politike velikih koalicija: u prvom redu to je stvaranje jednog političkog kartela u koji se amalgamiraju vrhovi stranaka koje sudjeluju u takvim koalicijama, pa je rezultat takvog djelovanja ”demokratska diktatura” u kojoj opozicija ne funkcionira kao stvarna alternativa vladajućim strankama koje se ušančuju u svoj monopol vlasti.
Druga negativna strana takvih velikih koalicija je jačanje izvršne vlasti nasuprot drugim granama tropodjele vlasti i sužavanje mogućnosti parlamentarne ingerencije od strane opozicijskih političkih snaga, jer velika koalicija pretendira, po logici funkcioniranja politike, na monopol zakonodavne inicijative.
Treća negativna implikacija velikih koalicija je što se nezadovoljstvo javnosti kanalizira prema jačanju ekstremističkih političkih snaga, marginalnih političkih grupa i izvanparlamentarnih oporbenih pokreta, što može pridonijeti podrivanju sustava predstavničke demokracije.
Četvrta negativna implikacija ogleda se u političkom zastoju zbog opstrukcije, do kojeg dolazi ako partije koje čine veliku koaliciju ne surađuju efikasno – već nastoje iskoristiti svoje članstvo u takvom političkom kartelu za stjecanje prednosti pred partnerima, bilo to u ”autoritativnoj alokaciji resursa”, što znači financiranja svojih pristaša, kao i raspodjele unosnih sinekura svojim članovima i pristašama, što omogućuje širenje ”koalicijskog klijentelizma” u društvu.
Peta negativna implikacija velike koalicije može biti i razočaranje biračkog tijela, koje rezultira apsentizmom na izborima, ali i apatijom u javnom životu zemlje, posebno u jačanju averzije prema politici uopće i političarima.
U svakom slučaju, ako se obistine predikcije spomenutih politologa i političkih analitičara, i dođe do rasipanja glasova, tada je jedina alternativa za preživljavanje demokracije u Hrvatskoj doista samo velika koalicija.
A za takvu veliku koaliciju hrvatski političari nisu ni educirani, a ni raspoloženi. Logika djelovanja velike koalicije je suradnja i pregovaranje, a to nisu umijeća koja danas prevladavaju u hrvatskoj političkoj kulturi, u kojoj dominiraju antagonizam, netolerancija i isključivost prema ”drugome”, i u kojoj dominiraju destruktivni konflikti kao modus operandi politike.
Za takvo nešto potrebno je, kao što bi rekli u Rijeci, ”još puno palente”…
autograf
Naravno, sve ovisi o ishodima izbora. U Nedjeljnom Jutarnjem devet političkih analitičara – mahom politologa (šest od njih), dva sociologa i jedna komunikologinja prognoziraju uglavnom podjednako podijeljene glasove dvjema glavnim političkim snagama koje se natječu – HDZ-u i partnerima, i Restart koaliciji i partnerima.
Gotovo svi, s jednim izuzetkom, prognoziraju da će Restart koalicija dobiti nekoliko glasova više od HDZ-ove koalicije, ali nedovoljno za samostalno sastavljanje vlade.
Treći politički konkurent, Domovinski pokret Miroslava Škore, osvojit će sigurno treću poziciju, ali još uvijek nedovoljno saborskih mjesta da bi zajedno s HDZ-om tvorio vladu, a Most i partneri, te Možemo i partneri osvojit će po nekoliko glasova, još uvijek nedovoljno za podršku parlamentarnoj većini bilo HDZ-a, bilo Restart koalicije.
Pošto Domovinski pokret čine desničarske političke snage za koje će glasati i jedan dio uobičajene hadezeovske glasačke mašinerije, može se realno očekivati da se nakon podužeg pregovaranja ipak sastavi jedna vlada koja ne bi mogla biti nazvana vladom desnog centra, već izravno – desničarskom vladom.
Hrvatska bi s vladom HDZ-a i Domovinskog pokreta bitno redefinirala i svoju proeuropsku orijentaciju i otvoreno stala na stranu populista, nacionalista i suverenista koji već sada pokušavaju cijelu Europu skrenuti u desno, što samo jača ekstremiste s desnice – uključujući i neofašističke snage i pokrete koji su sve vidljiviji i glasniji u europskom panoptikumu
To bi značilo da Andrej Plenković mora odustati od svog europskog ušminkavanja HDZ-a i da se mora vratiti u krilo onih snaga, koje je uspio poraziti u unutarstranačkom nadmetanju, da bi se definitivno svrstao na njihovu stranu i priznao svoj poraz u koaliciji sa Škorom.
U tom slučaju bi u pitanje došla i podrška jednog značajnog dijela predstavnika nacionalnih manjina, koji sasvim sigurno ne bi mogli podržati jednu vladu u kojoj jedna njezina branša zastupa nacionalističku i rasističku politiku prema tim manjinama.
Ako u tu vladinu kombinaciju uđe i Most, zacementirat će se jedna konzervativna orijentacija koja bi mogla gurnuti Hrvatsku na samu marginu Europe, među režime neliberalne demokracije koje predvode Poljska i Mađarska.
Takva bi Hrvatska bitno redefinirala i svoju proeuropsku orijentaciju i otvoreno stala na stranu populista, nacionalista i suverenista koji već sada pokušavaju cijelu Europu skrenuti u desno, što samo jača ekstremiste s desnice – uključujući i neofašističke snage i pokrete koji su sve vidljiviji i glasniji u europskom panoptikumu.
I naravno, kao logična alternativa ovakvom mogućem radikalnom skretanju u desno i prema ponoru, ideja o velikoj koaliciji čini se kao konzekventni zaključak primjene teorije igara na rezultate političkih izbora i u Hrvatskoj.
Ako već govorimo o teoriji igara, onda će se najvjerojatnije glavni politički igrači naći u situaciji one igre koju nazivamo ”zatvorenička dilema”, gdje se nijedan partner neće do posljednjeg trenutka izjasniti o svom pristanku na veliku koaliciju, ali će na kraju svi ipak biti prisiljeni na međusobnu suradnju.
Iskustva velikih koalicija su raznovrsna u demokratskim sustavima: uglavnom se tu radi o koalicijskim vladama koje čine dvije ili više partija s različitim ideološkim orijentacijama, a koje ne uspiju sastaviti parlamentarnu većinu s manjim partijama slične ideološke orijentacije.
Da se ne bi ponovno izašlo na izbore, s još neizvjesnijim rezultatima fragmentacije političkog tijela, velike partije pristaju na takve pragmatičke koalicije da bi zemlji omogućili governability – mogućnost vladanja, odnosno upravljanja zemljom.
Podjele u glasačkom tijelu u političkim režimima s proporcionalnim izbornim sustavima često izazivaju taj fenomen zastoja u funkcioniranju politike, kada se proces postizbornog pregovaranja pretvara u trgovanje foteljama i u stvaranje neprincipijelnih kompromisa.
Velika koalicija, međutim, korisna je, pa čak i nužna u situacijama kao što su ratovi, velike krize – ekonomske, financijske – a u naše vrijeme to se obilježje krize proširuje i na okoliš i na prirodne katastrofe, kao što je to i pandemija koronavirusa.
Iskustva velikih koalicija su raznovrsna u demokratskim sustavima: uglavnom se tu radi o koalicijskim vladama koje čine dvije ili više partija s različitim ideološkim orijentacijama, a koje ne uspiju sastaviti parlamentarnu većinu s manjim partijama slične ideološke orijentacije i velike partije pristaju na takve pragmatičke koalicije da bi zemlji omogućili governability – mogućnost vladanja, odnosno upravljanja zemljom
U takvim situacijama i biračko tijelo podržava nacionalno jedinstvo i stabilnost koji dobivaju prednost pred uobičajenim ideološkim razlikama i podjelama.
Jedan od eklatantnih primjera su britanske vlade za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su bez obzira na izborne rezultate sve političke snage – ne samo one velike, ideološki suprotstavljene dominantne partije, već i sve manje stranke koje su ušle u parlament, amalgamirale u vlade nacionalnog jedinstva da bi se maksimalno mobilizirala čitava nacija u borbi protiv nacifašizma.
Na principu velike koalicije djelovao je i Europski parlament sve do 2019. godine, u kojem su se naizmjenično na čelu parlamenta smjenjivali predstavnici dviju najvećih političkih europskih grupacija, Europske pučke stranke i stranke Europskih socijalista i demokrata, ali je uspjeh zelenih stranaka i desničarskih populističkih partija diljem Europe narušio ovo načelo.
U poslijeratnoj Njemačkoj formirana je velika koalicija – Die Grosse Koalition – čak četiri puta: prvi puta 1966.-1969., pod vodstvom kancelara Kurta Kiesingera, i tri puta pod vodstvom kancelarke Angele Merkel 2005.-2009., 2013.-2017. i od 2017. do danas.
Jedna od prednosti velikih koalicija je što je na taj način velik dio izbornog tijela predstavljen u vladi i takva vlada ima širi konsenzus od ”minimalno pobjedničkih koalicija”.
Druga je prednost što su javne politike takvih velikih koalicija orijentirane više na konkretne prednosti za građane, jer izostaje antagonistička ideološka mobilizacija koja se mora kompenzirati konkretnim interesnim pogodnostima za građane.
Treća je prednost što takve velike koalicije moraju biti transparentnije u svom djelovanju, pa je tako reducirana opasnost od političke korupcije u redovima političke elite, a uzajamna kontrola (i sumnjičavost partnera) omogućuje i veći utjecaj javnosti i građana u kreiranju javnih politika.
Četvrta je prednost velikih koalicija što se povećava potencijal za značajnije političke reforme i povećanje utjecaja građana na reformu političkog, ali i ekonomskog sustava, što rezultira većom socijalnom i radnom sigurnošću za građane.
Ali postoji i druga, tamnija strana politike velikih koalicija: u prvom redu to je stvaranje jednog političkog kartela u koji se amalgamiraju vrhovi stranaka koje sudjeluju u takvim koalicijama, pa je rezultat takvog djelovanja ”demokratska diktatura” u kojoj opozicija ne funkcionira kao stvarna alternativa vladajućim strankama koje se ušančuju u svoj monopol vlasti.
Druga negativna strana takvih velikih koalicija je jačanje izvršne vlasti nasuprot drugim granama tropodjele vlasti i sužavanje mogućnosti parlamentarne ingerencije od strane opozicijskih političkih snaga, jer velika koalicija pretendira, po logici funkcioniranja politike, na monopol zakonodavne inicijative.
Ako se obistine predikcije spomenutih politologa i političkih analitičara, i dođe do rasipanja glasova, tada je jedina alternativa za preživljavanje demokracije u Hrvatskoj doista samo velika koalicija, ali za takvu veliku koaliciju hrvatski političari nisu ni educirani, a ni raspoloženi: logika djelovanja velike koalicije je suradnja i pregovaranje, a to nisu umijeća koja prevladavaju u hrvatskoj političkoj kulturi
Treća negativna implikacija velikih koalicija je što se nezadovoljstvo javnosti kanalizira prema jačanju ekstremističkih političkih snaga, marginalnih političkih grupa i izvanparlamentarnih oporbenih pokreta, što može pridonijeti podrivanju sustava predstavničke demokracije.
Četvrta negativna implikacija ogleda se u političkom zastoju zbog opstrukcije, do kojeg dolazi ako partije koje čine veliku koaliciju ne surađuju efikasno – već nastoje iskoristiti svoje članstvo u takvom političkom kartelu za stjecanje prednosti pred partnerima, bilo to u ”autoritativnoj alokaciji resursa”, što znači financiranja svojih pristaša, kao i raspodjele unosnih sinekura svojim članovima i pristašama, što omogućuje širenje ”koalicijskog klijentelizma” u društvu.
Peta negativna implikacija velike koalicije može biti i razočaranje biračkog tijela, koje rezultira apsentizmom na izborima, ali i apatijom u javnom životu zemlje, posebno u jačanju averzije prema politici uopće i političarima.
U svakom slučaju, ako se obistine predikcije spomenutih politologa i političkih analitičara, i dođe do rasipanja glasova, tada je jedina alternativa za preživljavanje demokracije u Hrvatskoj doista samo velika koalicija.
A za takvu veliku koaliciju hrvatski političari nisu ni educirani, a ni raspoloženi. Logika djelovanja velike koalicije je suradnja i pregovaranje, a to nisu umijeća koja danas prevladavaju u hrvatskoj političkoj kulturi, u kojoj dominiraju antagonizam, netolerancija i isključivost prema ”drugome”, i u kojoj dominiraju destruktivni konflikti kao modus operandi politike.
Za takvo nešto potrebno je, kao što bi rekli u Rijeci, ”još puno palente”…
autograf
