U ovom apsurdnom teatru smještenom na adresi Bogu iza nogu 3, cjelokupan život odvija se u prilično izubijanom četverokutu: galopirajuća pandemija COVIDA 19 – o toj temi neću niti usput, smori me živog, a rečeno je i daleko više nego što je trebalo – korumpirano hrvatsko pravosuđe o kojem su raspravu poveli pravosudni bjegunac Zdravko Mamić, premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović s puno kolateralnih žrtava, nesposobna resorna ministarstva i državničke službe poput socijalne koje čine više štete nego koristi i kao jedina vanjskopolitička aktivnost, prirodno osim nabave cjepiva, dominira prigušena namjera podjele Bosne. Kud su se nje sjetili?
Lokalni izbor starješina po partijskoj liniji, nikoga ne zanima, taj bezglavi sustav državne uprave i samouprave više pripada patolozima i medijskim forenzičarima nego narodu.
No, sve su to teme strukturalno povezane u zakon spojenih posuda kojim kola toksični otpad hrvatske politike. Paradoks je da mi, u suštini, čujemo najbolje vijesti, udišemo opojne pare.
Gruba lakrdija stvarnosti.
Igrali smo dobro, zajeb’o nas sudija.
IMAŠ ZA BUREK?
Nakon dramatičnog uvoda, slijedi brutalan prikaz. Ljudi su tek suočeni s neposrednom prijetnjom smrti i gubitkom svih društvenih privilegija, shvatili da srčani junaci koje su birali na svim vrstama izbora, zapravo fatalni lašci i nesposobna, amoralna hrpa sitnih prevaranata. Životni pristup linije manjeg otpora sažetog u opjevani frazem „šta ja tu mogu, uvijek će biti isto“ rezultirao je zvukom respiratora, crkvenim zvonima i odsustvom svakog smijeha. Gladnom čovjeku nije do šege.
Stoga, izložimo činjenice da shvatimo kako ovaj belaj ima svoj uzrok i posljedicu. Zamislite kao naratora premijera Plenkovića koji prije nego mu kora mozga procesuira seriju izmišljotina, laži i konstruiranih poluinformacija, vi već znate, uvod, radnju i poučak izlaganja.
Naime, protekla dva tjedna bila su k’o iz noćne more za HDZ i hrvatsku Vladu. Najprije je najveći hrvatski bjegunac Zdravko Mamić argumentirano denuncirao korumpirano pravosuđe, a u javnoj raspravi pridružio mu se predsjednik Zoran Milanović pokušavajući nametnuti priznatu stručnjakinju Zlatu Đurđević. HDZ ju je izrijekom odbio, navodno, jer je „ona hrvatske obavještajce izručila Haagu“, iako je njezino pravno mišljenje bilo suprotnog sadržaja. Deportirala ih je visoka hrvatska politika kao što je svojedobno uhitila i generala Ante Gotovinu. Ustavni sud, uništenog autoriteta nizom dugogodišnjih štetnih kompromisa, pozivao se na „nedorečenosti Ustava“ i mirno promatrao kako se naviše pravosudne policijske glavešine koprcaju u koruptivnim skandalima.
No, odjednom, zasviraše trube i boj presta. Medijski grobovi su zatrpani, psovke utihnule, pravosuđu je smrtna kazna zamijenjena doživotnom robijom, a najveća kolateralna žrtva ispao je narod kojem su uskratili jeftini politički reality. Jednostavno, kad je postalo izvjesno da se informacije otimaju kontroli, sklopili su sporazum: predsjedniku Milanoviću pravo da imenuje predsjednika Vrhovnog suda, premijeru Plenković predah da pokuša što bezbolnije reformirati pravosuđe (čitaj, provede kozmetičke kadrovske promjene).
Odmah se pristupilo lakirovki hrvatskog pravosuđa pred EU koja godinama njurga poradi neodrživog stanja, uvođenjem Zakona o zabrani nacističkih obilježja, usklika Za dom spremni i govora mržnje na prijedlog predsjednika Židovske zajednice Ognjena Krausa, čime bi se svekolikoj javnosti Hrvatska dokazala kao moderna, uređena država stabilnih zakona i potentne budućnosti.
Jbga, Potemkinovo selo nije izdržalo niti jedan dan. Teška tragedija mldb. romkinje Nikoli koju je obitelj sustavno maltretirala sve do nagnječenja mozga i višestrukih prijeloma kostiju, a sve na ime ostvarenog socijalnog doplatka i inercije socijalne službe, premijera Plenkovića je prisililo da učestale dugogodišnje propuste državničke službe procijeni „nedopustivima“ i ujedno odbije logičnu ostavku resornog ministra Josipa Aladrovića pod obrazloženjem da nije riječ „o kolektivnoj odgovornosti nego greški pojedinca“?! Drugim riječima, sustav funkcionira, a Bože moj, nesreće se događaju kao kad si stolar odreže palac na motornoj rotirki. I u sustavu socijalne skrbi će provesti „reforme“ u vidu kadrovskih rošada, a svim daljnjim kritičarima HDZ je zapušio usta dopustivši podizanje krivičnih prijava od strane Centra za socijalnu protiv kritički raspoložene glumice Nataše Janjić i predsjednice Udruge #spasi me, glumice Jelene Veljače koju je donedavno primao u privatne audijencije na Banskim dvorima.
A žene su rekle ono što hrvatski narod misli; nesposobnost i nerad državničkih službi jedan su od glavnih generatora propadanja hrvatskog društva, ali u ovom slučaju posljedice nisu pokoji „zamračeni proračunski milijun putem Javne nabave“ nego mrtva tijela djece, razorene obitelji, pretučene majke, marginalizirani očevi kao „dežurni krivci“ etc.
Lakše je kravlji izmet progutati nego li stav hrvatske Vlade. Ima li tko barem za burek poslije?
ODRON PRETVOREN U LAVINU
I ko za vraga, kad se hrvatska Vlada željela posvetiti uobičajenom bauljanju i džabalebarenju prikrivenim navodnim „nadljudskim naporima u borbi s COVID-om 19“, na sjednici Europskog parlamenta Klub zelenih podržan s većinom zastupničkih klubova otvorio je raspravu na temu pandemijskog profiterstva i za njega izravno optužio ucjenjivačke farmaceutske tvrtke u sprezi sa znanstvenim tijelima bliskim centrima moći bogatih zemalja. Naime, ne postoje jasni kriteriji kupnje cjepiva, po kojoj cijeni, kao niti nadzorno tijelo koje bi pratilo ekonomske parametre transakcija, a posljedice su doslovno ubitačne. U Hrvatskoj su odahnuli, niti smo bogati, niti moćni, mi samo strpljivo čekamo da nas teta „pozove na pikicu“.
Ne lezi vraže, ubrzo se ispostavilo do doajen i ikona hrvatske borbe protiv pandemije na području Jugoistočne Europe ministar zdravlja Vili Beroš raspolaže s konkretnim interesom u tvrtki CUPCIS koja je preuzela kompletnu skrb o hrvatskim bolnicama koje su mjesecima na rubu kolapsa, Tvrtka Vilijevog protegea Vinka Kujundžića kad ne snima propagandne kampanje tipa Cijepi se, monopološki u izravnoj vezi s hrvatskom Vladom putem ministarstva zdravlja usklađuje zdravstvenu strategiju i poslovanje bolnica. Rezultat? Hrvatske bolnice dužne su veledrogerijama 9,2 milijuna kuna i prijeti sasvim izvjesna nestašica lijekova u najvećoj zdravstvenoj krizi ikad. I nije tu riječ o sapunici s cjepivom nego djeca, onkološki i bubrežni bolesnici, kardiovaskularni pacijenti u redu na operaciju i druge rizične skupine, praktički su prepušteni palijativnoj skrbi obitelji ukoliko je imaju. Usto, unutarnja revizija rada CUPCIS-a u četiri od šest bolnica katastrofalno posluje. Odron se pretvorio u lavinu.
Dotad, naš studiozni premijer „prikuplja podatke i odgovorno postupa prema zdravstvu“, ali dok on smijeni pandemijskog profitera Vili Beroša i pokrene zdravstvo iz ukopane točke, na desetke obitelji izgubiti će svoje voljene.
BOSNA KAO VJEČNA TEMA POLITIČKOG PODZEMLJA
I za kraj, četvrti dragulj u kruni Dvorske lude, teritorijalna podjela BIH. Mislim, kakav amoralni gad lišen svake sustavne inteligencije moraš biti da u doba globalne krize i patnji naroda, pokreneš inicijativu o teritorijalnoj podjeli BiH, umotanoj u celofan „suštinskih reformi“? Među rijetkim medijima – Tačno.net jest među tim izuzecima – koji su izvještavali o propaloj hrvatskoj non paper inicijativi i zvučnoj šamarčini koju je dobio MVP Grlić Radman iz Bruxellesa, potpunu zbunjenost je izazvala non paper inicijativa istovjetnog tematskog karaktera Janeza Janše. Jasno, da su diplomatske veze Zagreba i Ljubljane pokušale okrupniti inicijativu i BiH prikazati kao „kamen smutnje“ u demokratskom razvoju članica Europe na Balkanu, ali Slovenija i Janez Janša? Nije li to ono država koja je dekretom 15 tisuća svojih stanovnika, mahom iz BiH, izbrisala iz popisa stanovništva pretvarajući ih u ekonomske i vjerske emigrante, socijalne slučajeve? Narodski rečeno, gdje je obraz tom političkom podzemlju?
Naravno, od slovenskog i hrvatskog nauma reformiranja Bosne po svom ćeifu, neće biti ništa, Europski parlament i Europska komisija Bosnu tretiraju kao problematičnu zemlju, ali s toliko društveno gospodarskog potencijala da je vrijedi istrpjeti.
HRVATSKA ODAVNO NIJE UZOR
I eto, prikazali smo kako jedan dobro odmjeren udarac u kritičnu točku (Mamić kopačkom na pravosuđe),potpuno skrši sklepani sustav koji si voli tepati naziv državni i kako iz njega pokuljaju mračne tajne, trule iznutrice, pohlepa, neempatičnost i birokratizirana glupost. Teško je osmisliti brzo i efikasno rješenje oporavka, ali jedno je jasno. Oni moraju otići.
U prilog tezi, nedavno je objelodanjen podatak da 43% mlade populacije od 18-25 godina Hrvatsku i vrijednosti koje propagira ne vidi kao uzor, ali ujedno ne razmišlja o odlasku u inostranstvo. Riječ je o mladim ljudima koji predstavljaju slijepu točku hrvatske politike jer nisu u poreznom sustavu, njima se ne nude poslovi, stipendije, stranačke iskaznice, gotovo 300 000 mladih ljudi potpuno je marginalizirano i svjesno da od ove države ništa ne mogu očekivati. U Hrvatskoj im je dom, žele tu živjeti i uređivati ga, ali“ bez njih“.
Biološkom ili društvenom selekcijom uskoro će nastupiti njihovo životno vrijeme. Ja sam već kupio karte za prvi red
tacno
