Očaj Vladimira Šeksa – sive eminencije koju sustiže siva evidencija – funkcionira samo u ambijentu općeg licemjerja. Da nije tako, nesretniku bi bilo jasno da upravo ograđivanjem od Udbe potkopava svoj imidž ‘arhitekta stvaranja hrvatske države’
Uz iskrenu ispriku, molim cijenjenoga čitatelja da duboko udahne, napne trbušne mišiće, pronađe čvrst oslonac i pokuša iz cuga konzumirati rečenicu što ju je za nedjeljno izdanje Jutarnjeg lista sročio Vladimir Šeks. Priprema, pozor, sad:
‘Od 70-ih do 90-ih godina bio sam jedan od najžešćih kritičara jugoslavenskog komunističkog režima i ustrajno djelovao na svim područjima na njegovu podrivanju i rušenju, a u demokratskoj Hrvatskoj jedan od ključnih arhitekata stvaranja hrvatske države na simboličan način svojom ulogom u pisanju i donošenju Božićnog Ustava koji je predstavljao raskid s komunističkom jugoslavenskom diktaturom i projektirao Hrvatsku kao demokratsku državu, potom svojom ulogom u pisanju Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske kojom je Hrvatska proklamirala svoju čvrstu odlučnost da krene putem samostalnosti i konačno svojom ulogom u kreaciji Odluke o raskidu državnopravnih saveza s Jugoslavijom od 8. listopada 1991. godine.’
Izdržali ste? Niste zaradili bruh? Nije vam prsnula plućna maramica? Niste pali u komu zbog izljeva limunade u mozak? Dobro, to znači da ste u stanju podnijeti i kratki dodatak. Šeks, naime, poentira: ‘Svi pokušaji da se zatamni moja uloga u stvaranju i obrani hrvatske države će kao i ovi zadnji neslavno završiti.’
Fiškalski stilizirana kobasica koju sam citirao, stavljajući pred kušnju čitateljevo zdravlje, ukazala se na kraju zadnje epizode novinske sapunice što se iz nedjelje u nedjelju vrti na stranicama Jutarnjeg, a čiji brojni zapleti, preokreti, intrige i najneočekivaniji ideološki preljubi opslužuju noseću temu: Je li Vladimir Šeks bio doušnik Udbe? Ili nije? Ili ipak jest? Ili stvarno nije?
Grčeviti napori koje glavni junak u poodmakloj životnoj dobi ulaže ne bi li dezinficirao svoju biografiju i obranio se od gnusnih kleveta, kod razgaljene publike izazivaju divljenje. Većini pratitelja serijala, doduše, savršeno se jebe za odgovor na temeljno pitanje – Je li Šeks bio Udbin konfident? Ili ipak nije? – ali ih to ne priječi da uživaju u bezbrojnim rukavcima drame, u modalitetima političkih podlosti, u efektnim zabijanjima noževa u leđa, u strasti kojom si dojučerašnji suradnici raskopavaju utrobe, u virtuoznim zloupotrebama policijske dokumentacije, u kosturima koji svake nedjelje iskaču iz ormara… i jamče siguran nastavak napetosti.
Radnja se već toliko zakomplicirala, a rasplet toliko udaljio, da bi središnji lik mogao otputovati na onaj svijet prije nego ‘puna istina izađe na vidjelo’. Jesu li novinski producenti predvidjeli takvu mogućnost? Imaju li možda u pričuvi tajne svjedoke koji će i u posthumnoj fazi štititi ili skrnaviti njegov ugled?
Vladimir Šeks, uglavnom, neizmjerno se grozi svakog povezivanja svoje osobe s represivnim organima ‘komunističke jugoslavenske diktature’. Možeš mu prigovoriti štošta drugo, a da ni ne trepne. Možeš mu napomenuti da je bio do grla uronjen u najkrvavije aranžmane ‘demokratske Hrvatske’, da je, recimo, zubima i noktima štitio Branimira Glavaša i prikrivao njegove zločine, ili da je kao državni tužilac sabotirao sudski proces ubojicama obitelji Zec, odbivši uložiti žalbu na oslobađajuću presudu, a Šeks će na sve to lakonski odmahnuti rukom, tim lakše što je riječ o nepobitnoj istini. Prema općevažećim kriterijima, naime, takva istina ne može ‘zatamniti’ njegovu ‘ulogu u stvaranju i obrani hrvatske države’, baš naprotiv, ona će je opskrbiti dodatnim sjajem. Ali kada ga tkogod prokaže kao suradnika Udbe, siva eminencija HDZ-a skače na stražnje noge i do zadnjeg atoma snage brani svoju hrvatsku čast.
Novinska sapunica je dakle započela objavom mnoštva dokumenata koji potvrđuju da je Šeks redovito otkucavao za Službu. Pa je to Šeks najoštrije demantirao tvrdeći da nije bio suradnik, nego žrtva Udbe, te da je istražitelje u naizgled konstruktivnim razgovorima zapravo lukavo manipulirao. Pa se onda pretprošle nedjelje pismom iz njemačkoga zatvora – gdje služi doživotnu kaznu jer je osuđen za organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića – javio Josip Perković, nekadašnji šef hrvatske podružnice Službe i poslije šef Tuđmanove tajne policije, navodeći da je Šeks bio ‘značajan izvor Udbe’, ‘vrlo svestran i sa širokim mogućnostima’, štoviše, da ‘Osijek nije imao boljeg’. Pa je to Šeks najoštrije demantirao, ističući da mu se Perković drskim lažima sveti jer ga nije zaštitio prilikom izručenja Njemačkoj, premda je on, Šeks, u onim mračnim vremenima bio ‘jedan od najžešćih kritičara jugoslavenskog komunističkog režima’, ustrajno djelujući na njegovu ‘podrivanju i rušenju’. Među nezavisnim istraživačima, navodno, još traju natezanja oko toga da li je Šeksovu rušilačku djelatnost prikladnije svrstati u hrvatsko pijanstvo ili u pijano hrvatstvo.
Glavni junak, međutim, u zadnjoj epizodi priređuje nevjerojatan zaplet: želeći dokazati kako Perković danas bezočno laže, obavještava publiku da je 1996., nakon što je u Nacionalu objavljen članak ‘Udbaški dossier Vladimira Šeksa’, zatražio od njega (Perkovića) da mu ‘sastavi nacrt teksta’ kojim bi on (Šeks) ‘reagirao na objede’. Ovaj je zaista sastavio štivo, ulazeći u prvo lice korisnika, pišući kao da je on Šeks, ne libeći se iznošenja ‘osobnih’ iskustava. (Npr.: ‘Bili su to teški i iscrpljujući razgovori. Ponekad taktičko nadmudrivanje. Pokušaji da se ostane izvan represije, a ipak djelovati u korist hrvatske stvari.’) Šeks je ‘Perkovićev autorski tekst’, veli, ‘u 90% prihvatio’ i objavio u jednom dnevnom listu pod svojim imenom, a danas taj isti rukopis u cijelosti iznosi kao ključni dokaz da Perković iz minhenskoga zatvora obmanjuje javnost.
Molim čitatelja da se koncentrira: da bi demantirao članak u kojemu se tvrdi da je bio udbaški doušnik, Šeks angažira prijašnjega šefa Udbe i tadašnjeg vođu špijunske operative ‘demokratske Hrvatske’ da sroči reagiranje u njegovo ime, ovaj to drugarski čini, Šeks potpisuje, pa je demanti plod intelektualnog rada nekakvoga grupnog Šeksa, bića kreiranog u vrhu nacionalne žbirokracije, da bi danas, dvadeset i dvije godine kasnije, Šeks (u pojedinačnom izdanju) predstavljao sadržaj tako nastaloga tekstualnog konstrukta kao suštu istinu, a ne kao kontraobavještajnu uslugu šefa tajne policije! Time je i novinskoj sapunici osiguran žanrovski iskorak – nešto urođene tuposti i vjere u prostodušnost šire publike dovoljno je da klasični lik iz tragikomedije sagleda sebe u ulozi epskoga heroja, neustrašivog rušitelja jugokomunističke tvrđave.
Još je zabavnije kada Vladimir Šeks u pokušaju da svoju prošlost razmotri iz spomeničke perspektive inzistira na idiotskoj pretpostavci kako su ‘stvaranje i obrana hrvatske države’ (bili) nespojivi s radom za Udbu, tj. kako je tu riječ o međusobno sukobljenim angažmanima. Nitko ozbiljan više nema dvojbi oko sastava hrvatske državotvorne avangarde i činjenice da su – kako je to odavno zabilježio jedan marginalni kroničar – ‘suradnici Tuđmana i suradnici Udbe bili jedni te isti’: od Josipa Manolića, Poglavarove desne ruke, kojemu je Ozna prije nekoliko stoljeća ubrizgala serum besmrtnosti, preko agenta ‘Foruma’ na dužnosti potpredsjednika države i HDZ-a, pa do agenta ‘Sove’ koji je sastavljao ‘Božićni Ustav’, predsjedao Saborom i vodio Državno tužilaštvo sa zadaćom da štiti najgore ratne zločince. Napokon, samo je u društvu s nesagledivim ciničkim aspiracijama moguće na sva zvona ozloglašavati fantomske ‘udbaše’ dok ti bivši zapovjednik Udbe ordinira na čelu sigurnosno-obavještajnog aparata.
Ova ‘mirna tranzicija’ obavljena je zato da bi se duboki i iskreni prezir prema demokraciji ugradio u temelje novoga sistema. Otac hrvatske države – u osamdesetima, bytheway, jedini vlasnik pasoša među hrvatskim disidentima – odmah je dao do znanja da se u realizaciji ‘demokratskih promjena’ ne treba držati pridjeva kao pijan plota, jer u sadržajnom smislu isti ima funkciju dude varalice. Valjalo je tek za javnu upotrebu jugoslavensku Udbu profilirati kao mističnu tvorevinu i učiniti je zloglasnom, a njenu hrvatsku inačicu bezglasnom. A tako su i raskošne opačine, identične onima iz satrapskoga ‘bivšeg režima’, u ‘demokratskoj Hrvatskoj’ postale dobrodošle i lišene moralnih sumnji.
Očaj Vladimira Šeksa – sive eminencije koju sustiže siva evidencija – funkcionira dakle samo u ambijentu općeg licemjerja. Da nije tako, nesretniku bi bilo jasno kako upravo ograđivanjem od Udbe potkopava svoj imidž ‘arhitekta stvaranja hrvatske države’. Iole vjerodostojna kritika jugoslavenske komunističke tiranije morala bi ići u posve drugom smjeru: da nije bilo revnih aktivista Udbe, ne bi bilo Hrvatske, a da nema Hrvatske, sve bi bilo bolje.
portalnovosti
Uz iskrenu ispriku, molim cijenjenoga čitatelja da duboko udahne, napne trbušne mišiće, pronađe čvrst oslonac i pokuša iz cuga konzumirati rečenicu što ju je za nedjeljno izdanje Jutarnjeg lista sročio Vladimir Šeks. Priprema, pozor, sad:
‘Od 70-ih do 90-ih godina bio sam jedan od najžešćih kritičara jugoslavenskog komunističkog režima i ustrajno djelovao na svim područjima na njegovu podrivanju i rušenju, a u demokratskoj Hrvatskoj jedan od ključnih arhitekata stvaranja hrvatske države na simboličan način svojom ulogom u pisanju i donošenju Božićnog Ustava koji je predstavljao raskid s komunističkom jugoslavenskom diktaturom i projektirao Hrvatsku kao demokratsku državu, potom svojom ulogom u pisanju Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske kojom je Hrvatska proklamirala svoju čvrstu odlučnost da krene putem samostalnosti i konačno svojom ulogom u kreaciji Odluke o raskidu državnopravnih saveza s Jugoslavijom od 8. listopada 1991. godine.’
Izdržali ste? Niste zaradili bruh? Nije vam prsnula plućna maramica? Niste pali u komu zbog izljeva limunade u mozak? Dobro, to znači da ste u stanju podnijeti i kratki dodatak. Šeks, naime, poentira: ‘Svi pokušaji da se zatamni moja uloga u stvaranju i obrani hrvatske države će kao i ovi zadnji neslavno završiti.’
Fiškalski stilizirana kobasica koju sam citirao, stavljajući pred kušnju čitateljevo zdravlje, ukazala se na kraju zadnje epizode novinske sapunice što se iz nedjelje u nedjelju vrti na stranicama Jutarnjeg, a čiji brojni zapleti, preokreti, intrige i najneočekivaniji ideološki preljubi opslužuju noseću temu: Je li Vladimir Šeks bio doušnik Udbe? Ili nije? Ili ipak jest? Ili stvarno nije?
Grčeviti napori koje glavni junak u poodmakloj životnoj dobi ulaže ne bi li dezinficirao svoju biografiju i obranio se od gnusnih kleveta, kod razgaljene publike izazivaju divljenje. Većini pratitelja serijala, doduše, savršeno se jebe za odgovor na temeljno pitanje – Je li Šeks bio Udbin konfident? Ili ipak nije? – ali ih to ne priječi da uživaju u bezbrojnim rukavcima drame, u modalitetima političkih podlosti, u efektnim zabijanjima noževa u leđa, u strasti kojom si dojučerašnji suradnici raskopavaju utrobe, u virtuoznim zloupotrebama policijske dokumentacije, u kosturima koji svake nedjelje iskaču iz ormara… i jamče siguran nastavak napetosti.
Radnja se već toliko zakomplicirala, a rasplet toliko udaljio, da bi središnji lik mogao otputovati na onaj svijet prije nego ‘puna istina izađe na vidjelo’. Jesu li novinski producenti predvidjeli takvu mogućnost? Imaju li možda u pričuvi tajne svjedoke koji će i u posthumnoj fazi štititi ili skrnaviti njegov ugled?
Vladimir Šeks, uglavnom, neizmjerno se grozi svakog povezivanja svoje osobe s represivnim organima ‘komunističke jugoslavenske diktature’. Možeš mu prigovoriti štošta drugo, a da ni ne trepne. Možeš mu napomenuti da je bio do grla uronjen u najkrvavije aranžmane ‘demokratske Hrvatske’, da je, recimo, zubima i noktima štitio Branimira Glavaša i prikrivao njegove zločine, ili da je kao državni tužilac sabotirao sudski proces ubojicama obitelji Zec, odbivši uložiti žalbu na oslobađajuću presudu, a Šeks će na sve to lakonski odmahnuti rukom, tim lakše što je riječ o nepobitnoj istini. Prema općevažećim kriterijima, naime, takva istina ne može ‘zatamniti’ njegovu ‘ulogu u stvaranju i obrani hrvatske države’, baš naprotiv, ona će je opskrbiti dodatnim sjajem. Ali kada ga tkogod prokaže kao suradnika Udbe, siva eminencija HDZ-a skače na stražnje noge i do zadnjeg atoma snage brani svoju hrvatsku čast.
Novinska sapunica je dakle započela objavom mnoštva dokumenata koji potvrđuju da je Šeks redovito otkucavao za Službu. Pa je to Šeks najoštrije demantirao tvrdeći da nije bio suradnik, nego žrtva Udbe, te da je istražitelje u naizgled konstruktivnim razgovorima zapravo lukavo manipulirao. Pa se onda pretprošle nedjelje pismom iz njemačkoga zatvora – gdje služi doživotnu kaznu jer je osuđen za organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića – javio Josip Perković, nekadašnji šef hrvatske podružnice Službe i poslije šef Tuđmanove tajne policije, navodeći da je Šeks bio ‘značajan izvor Udbe’, ‘vrlo svestran i sa širokim mogućnostima’, štoviše, da ‘Osijek nije imao boljeg’. Pa je to Šeks najoštrije demantirao, ističući da mu se Perković drskim lažima sveti jer ga nije zaštitio prilikom izručenja Njemačkoj, premda je on, Šeks, u onim mračnim vremenima bio ‘jedan od najžešćih kritičara jugoslavenskog komunističkog režima’, ustrajno djelujući na njegovu ‘podrivanju i rušenju’. Među nezavisnim istraživačima, navodno, još traju natezanja oko toga da li je Šeksovu rušilačku djelatnost prikladnije svrstati u hrvatsko pijanstvo ili u pijano hrvatstvo.
Glavni junak, međutim, u zadnjoj epizodi priređuje nevjerojatan zaplet: želeći dokazati kako Perković danas bezočno laže, obavještava publiku da je 1996., nakon što je u Nacionalu objavljen članak ‘Udbaški dossier Vladimira Šeksa’, zatražio od njega (Perkovića) da mu ‘sastavi nacrt teksta’ kojim bi on (Šeks) ‘reagirao na objede’. Ovaj je zaista sastavio štivo, ulazeći u prvo lice korisnika, pišući kao da je on Šeks, ne libeći se iznošenja ‘osobnih’ iskustava. (Npr.: ‘Bili su to teški i iscrpljujući razgovori. Ponekad taktičko nadmudrivanje. Pokušaji da se ostane izvan represije, a ipak djelovati u korist hrvatske stvari.’) Šeks je ‘Perkovićev autorski tekst’, veli, ‘u 90% prihvatio’ i objavio u jednom dnevnom listu pod svojim imenom, a danas taj isti rukopis u cijelosti iznosi kao ključni dokaz da Perković iz minhenskoga zatvora obmanjuje javnost.
Molim čitatelja da se koncentrira: da bi demantirao članak u kojemu se tvrdi da je bio udbaški doušnik, Šeks angažira prijašnjega šefa Udbe i tadašnjeg vođu špijunske operative ‘demokratske Hrvatske’ da sroči reagiranje u njegovo ime, ovaj to drugarski čini, Šeks potpisuje, pa je demanti plod intelektualnog rada nekakvoga grupnog Šeksa, bića kreiranog u vrhu nacionalne žbirokracije, da bi danas, dvadeset i dvije godine kasnije, Šeks (u pojedinačnom izdanju) predstavljao sadržaj tako nastaloga tekstualnog konstrukta kao suštu istinu, a ne kao kontraobavještajnu uslugu šefa tajne policije! Time je i novinskoj sapunici osiguran žanrovski iskorak – nešto urođene tuposti i vjere u prostodušnost šire publike dovoljno je da klasični lik iz tragikomedije sagleda sebe u ulozi epskoga heroja, neustrašivog rušitelja jugokomunističke tvrđave.
Još je zabavnije kada Vladimir Šeks u pokušaju da svoju prošlost razmotri iz spomeničke perspektive inzistira na idiotskoj pretpostavci kako su ‘stvaranje i obrana hrvatske države’ (bili) nespojivi s radom za Udbu, tj. kako je tu riječ o međusobno sukobljenim angažmanima. Nitko ozbiljan više nema dvojbi oko sastava hrvatske državotvorne avangarde i činjenice da su – kako je to odavno zabilježio jedan marginalni kroničar – ‘suradnici Tuđmana i suradnici Udbe bili jedni te isti’: od Josipa Manolića, Poglavarove desne ruke, kojemu je Ozna prije nekoliko stoljeća ubrizgala serum besmrtnosti, preko agenta ‘Foruma’ na dužnosti potpredsjednika države i HDZ-a, pa do agenta ‘Sove’ koji je sastavljao ‘Božićni Ustav’, predsjedao Saborom i vodio Državno tužilaštvo sa zadaćom da štiti najgore ratne zločince. Napokon, samo je u društvu s nesagledivim ciničkim aspiracijama moguće na sva zvona ozloglašavati fantomske ‘udbaše’ dok ti bivši zapovjednik Udbe ordinira na čelu sigurnosno-obavještajnog aparata.
Ova ‘mirna tranzicija’ obavljena je zato da bi se duboki i iskreni prezir prema demokraciji ugradio u temelje novoga sistema. Otac hrvatske države – u osamdesetima, bytheway, jedini vlasnik pasoša među hrvatskim disidentima – odmah je dao do znanja da se u realizaciji ‘demokratskih promjena’ ne treba držati pridjeva kao pijan plota, jer u sadržajnom smislu isti ima funkciju dude varalice. Valjalo je tek za javnu upotrebu jugoslavensku Udbu profilirati kao mističnu tvorevinu i učiniti je zloglasnom, a njenu hrvatsku inačicu bezglasnom. A tako su i raskošne opačine, identične onima iz satrapskoga ‘bivšeg režima’, u ‘demokratskoj Hrvatskoj’ postale dobrodošle i lišene moralnih sumnji.
Očaj Vladimira Šeksa – sive eminencije koju sustiže siva evidencija – funkcionira dakle samo u ambijentu općeg licemjerja. Da nije tako, nesretniku bi bilo jasno kako upravo ograđivanjem od Udbe potkopava svoj imidž ‘arhitekta stvaranja hrvatske države’. Iole vjerodostojna kritika jugoslavenske komunističke tiranije morala bi ići u posve drugom smjeru: da nije bilo revnih aktivista Udbe, ne bi bilo Hrvatske, a da nema Hrvatske, sve bi bilo bolje.
portalnovosti
