Dok se s Kaptola spušta gusta magla čežnje za povratkom NDH, svećenik Svtozar Rittig ne postoji u memoriji današnje Katoličke crkve. To ne čudi, jer se ova "partizančina" odvaja, kao sveto ulje od usmrđene krštene vode, od onoga što danas gledamo u toj crkvi.
Ovih dana stigao mi je od izdavača (Most Art - Buybook, Sarajevo-Zagreb-Beograd) drugi tom memoara kontroverznog, ali na svaki način slavnog vođe dalmatinskih partizana Vicka Krstulovića (1905.-1988). Nisam još stigao pročitati knjigu (Vicko Krstulović, memoari jugoslavenskog revolucionara), tu sam negdje na četvrtini, a ostatak sam samo pažljivije prelistao, ali bih o tome ipak ukucao dvije i pol-tri kartice,
jer mislim da polažem na to pravo s dviju strana. Prije svega, već sam pisao (Novosti) o prvom svesku Krstulovićevih memoara, pa mislim da znam što mogu očekivati u drugom, ali, hajde, recimo da to nije toliko važno.
Puno je važnije osjećanje koje te prožme kada danas uzmeš u ruke ovakvu knjigu. A to je da u vrijeme ove galopirajuće klerikalizacije i ustašizacije Hrvatske (skraćeno klerofašizam), kojoj na dnevnoj bazi prisustvujemo, ovi memoari izgledaju kao pismo sa oslobođenog teritorija. Ne, ne mislim da se danas čovjek u Zagrebu osjeća baš kao na okupiranom području, gdje te čeka i metak ako nešto pisneš, iako se Boris Dežulović smrtno ozbiljno zajebava da bi klerofašisti ubrzo mogli doći na vlast i, jasno, što bi drugo, odmah uvesti smrtnu kaznu. Ali, ovdje se doista radi o metaforama koje izgledaju zbiljske kao zbilja, i to Vickova knjiga već od prvih stranica zorno svjedoči.
Dok se s Kaptola spušta gusta magla čežnje za povratkom NDH, Krstulović na početku knjige prenosi govor Svetozara Rittiga, župnika zagrebačke crkve Svetog Marka, s drugog zasjedanja ZAVNOH-a. Taj svećenik ne postoji u memoriji današnje Katoličke crkve, što ne čudi jer se ta "partizančina" odvaja, kao sveto ulje od usmrđene krštene vode, od onoga što danas gledamo u toj Crkvi. Evo što je Rittig rekao vijećnicima ZAVNOH-a, dozvoljavam si malo dulji citat. "Naš narod se nije
poklonio neprijatelju. Francuska je podlegla, Belgija je podlegla, druge jače države su podlegle, Jugoslavija nije podlegla. Vi ste je obranili svojim mišicama i svojim šumama. Koji narod se može iskazati ovakvim djelima? To je najveća slava našeg naroda. Za ovih hiljadu dvjesto do hiljadu tristo godina što smo ovdje.."
"Vi ste, drugovi, izvršili još drugo veliko djelo. Vi ste uspostavili i uskrsnuli bratstvo i slogu između srpskog i hrvatskog naroda. I time ste pokazali budućim pokoljenjima kako je ova naša zajednička domovina, koju jednako ljubimo, pa zato za nju jednako i umiremo... Poznat vam je naš veliki biskup Strossmayer, koji nas je učio slozi i ljubavi hrvatskog i srpskog naroda. Na žalost u posljednje vrijeme mnogi su, naročito mlađi svećenici, zaboravili na ovu svoju narodnu i kršćansku dužnost. Ovo što su mlađi svećenici sada učinili jeste izdaja narodnih ideala. To je peta kolona koja je izdala osjećaje svog naroda. Tako ja završavam i to vam kao čovjek iskreno kažem. Došao sam i oduševio sam se mnogo. Vjerujem da uskrs našeg naroda nije daleko. Bog će nam ga dati."
Dr. Svetozar Rittig govori na Osnivačkom sastanku JNOF 1944. u Topuskom (Foto: SBperiskop.net)
Prema nekim historiografskim izvorima, Rittig je možda imao neku vrstu prešutnog pristanka Alojzija Stepinca da bude među partizanima, što je nepotrebno izostavljena činjenica iz često jednobojnih prikaza Stepinčeve biografije. Ali, Rittigu ni to danas ne pomaže. Prošle godine slavonskobrodski portal SBperiskop objavio je svjedočenje jednog njegovog poštovatelja koji je u povodu 50. godišnjice Rittigove smrti (umro je 1961.) inicirao održavanje znanstvenog skupa, a zatražio je i misu za pokojnika. Ni u jednom ni u drugom nije uspio. Da apsurd bude veći, misa je trebala biti održana u crkvi Svetog Marka, gdje je Rittig bio župnik 24 godine, ali to je odbijeno uz rezolutan stav: "Je li to onaj partizan? Mi ga ne volimo, a ne vole ga ni naši župljani!" Gusta magla s Kaptola prekrila je, vidimo, Rittiga kao da ga nikada nije bilo, a s njim i sve ono zašto se "odvojio" od Crkve i prišao partizanima.
Prošlogodišnji prikaz prvog toma Krstulovićevih memoara započeo sam epizodom iz polovice Drugog svjetskog rata kada su borci Treće dalmatinske brigade, koji su tada vodili borbe u Hercegovini, zaplijenili pismo gvardijana franjevačkog samostana u Širokom Brijegu Anti Paveliću. U njemu gvardijan, revoltiran masovnim partizanskim ustankom u Dalmaciji, predlaže poglavniku da se to riješi "jednostavno" tako da se cjelokupno stanovništvo Dalmacije raseli u istočnu Bosnu i ostale dijelove NDH. Gvardijana su dalmatinski partizani toliko raspametili da piše Paveliću kako više "ne bi smjelo biti tri Dalmatinca zajedno, jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti do propasti NDH."
Poslije ovog prikaza u Novostima, koji se, razumije se, nije ograničio samo na ovo, nego je najvećim dijelom bio koncentriran na središnju tezu memoara, a to je da je hrvatsko-srpsko oružano bratstvo bilo ključ antifašističke pobjede, javio mi se nekakav svat s tvrdnjom da ovo s gvardijanom ne može biti istina. Tražio je da podastrem dokaze o autentičnosti njegovog pisma Paveliću. Nisam mu odgovorio, jer nisam vidio ni makovog zrna razloga da više vjerujem njemu nego Krstuloviću. Osim toga, mislio sam ovako. Pa božji čovječe, dokazi su ti pred nosom. Jer, ako Katolička crkva danas ovoliko navaljuje da se rehabilitira ustaški pokret, kada se tome suprotstavljaju službeni Zagreb, Bruxelles, pa izgleda sve više i Vatikan, što je, zaboga, logičnije nego da je to činila i tokom Drugog svjetskog rata. Tada se tome nije suprotstavljao nitko: ni okupatorske vlasti, ni, to pogotovo, same ustaše.
Uostalom, zašto trošiti riječi na ono što je ionako nepobitno i notorno. Onaj tko je dužan progovoriti je Kaptol, koji je u ovih dvadesetak godina samo jednom, i to oprezno, osudio ustaški režim. A od vlastite se upetljanosti s njim nije ogradio nijednom, čime dolazimo na teren onoga što danas gledamo. Jer, ne misli valjda netko da je ovaj povratak klerofašizma, s nikada većom provalom antisrpstva, pao s neba! Krstulovićevi memoari autentično su svjedočanstvo da nije tako.
Izvor: h-alter
