“Rusofobija, koji traje još od vremena Oktobarske revolucije, osnova je za američke vanjske politike prema Sovjetskom Savezu i Rusiji, a ona Americi samo donosi štetu”, za The Huffington Post piše Henry Rosemont Jr.
Ukazujući na nedostatak čvrstih dokaza “o zločinima Putina“, autor napominje da bi zapadne zemlje uspjele steći povjerenje ruskog predsjednika, ali prvo moraju pokazati da mu i same vjeruju.
“Mnogi američki dužnosnici su bili protiv sastanaka ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i američkog predsjednika Donalda Trumpa koji su razmatrali novi plan za okončanje sirijskog masakra. Prema njima, to je bio samo propagandni trik Vladimira Putina, kojim se poslužio kako bi svijetu pokazao kako nema manju težinu Trumpa”, piše Henry Rosemont.
Neki od tih “kremljologa” i “stručnjaka” teško da mogu i zamisliti kako Putin zaista može biti istinski predan trajnom miru u Siriji. Sadašnja antiruska histerija, koja buja iz medija i Capitol Hilla, nije nova i ona je bila temeljna točka u odnosima s Rusijom još od vremena Oktobarske revolucije, iako s različitim stupnjevima intenziteta.
Na primjer, Steve Hall, bivši direktor CIA-e za “ruske operacije” tvrdi da je Putinov “glavni cilj potkopati zapadne liberalne demokracije”.
Neki drugi visoko rangirani američki dužnosnici govore o Putinu kao “čovjeku koji misli poput Hitlera”, kao “ratnom zločincu” i kao predsjedniku koji je “ozbiljna prijetnja američkoj demokraciji”, podsjeća Rosemont.
“To su snažne izjave, ali imamo relativno malo dokaza o zločinima Putina i njegove vlade, dok imamo brojne dokaze koji potvrđuju na stalna američka uplitanja u poslove drugih zemalja. Ako Putina i njegovu kliku smatramo amoralnim čudovištima, ne bi li njihov pravedan gnjev trebao pasti na nas?”, pita se autor.
Prema njegovom mišljenju, rusofobija je temelj sklerotične američke vanjske politike. Nju je nemoguće razumjeti, jer je nastala zbog zaostalog antikomunizma, odnosno potrebe da se opravda neviđeni vojni proračun.
Henry Rosemont prihvaća činjenicu da neki rusofobi stvarno misle kako njihova ideologija donosi dobrobit zemlji, ali u stvarnosti ona Americi samo uzrokuje štetu.
Autor kaže da bi oni koji optužuju Rusiju trebali pružiti jasne dokaze za Putinove zločine. No, dok ih ne otkriju, trebali bi poslušati savjet ministra rata administracije Franklina Roosevelta, Henrya L. Stimsona.
Kada je napisao svoje memoare, Stimson je intenzivno razmišljao o tome kako su Roosevelt i Churchill pregovarali sa Staljinom.
“Stimson nije imao nikakvih iluzija u odnosu na Staljina i napisao je da je prekršio mnoga obećanja dana tijekom pregovorima na najvišoj razini. Ali je podsjetio da je Staljin mnoga obećanja i ispunio, zbog čega se London i Washington i Zapad nisu morali bojati da će strahote nacističke Njemačke doći blizu granica njihovih domovina”, podsjeća Henry Rosemont.
Henry L. Stimson je ipak izabrao put krute politike prema Sovjetskom Savezu, kojeg je predložio Rooseveltu i Churchillu. Međutim, kasnije je požalio, što se prepoznaje u njegovoj poznatoj izreci kojom se referira na povjerenje u pregovorima Staljina, Roosevelta i Churchilla, nakon kojih su i SAD i Velika Britanija ipak bili na velikom dobitku, u materijalnoj šteti, ali prije svega u ljudskim životima.
“Jedini način da stekneš nečije povjerenje jest da toj osobi i sam vjeruješ, a najsigurniji način da to povjerenje ne dobiješ je da joj ne vjeruješ i da to nepovjerenje javno iskažeš.”
I tako je započeo “Prvi Hladni rat”…
logično
Ukazujući na nedostatak čvrstih dokaza “o zločinima Putina“, autor napominje da bi zapadne zemlje uspjele steći povjerenje ruskog predsjednika, ali prvo moraju pokazati da mu i same vjeruju.
“Mnogi američki dužnosnici su bili protiv sastanaka ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i američkog predsjednika Donalda Trumpa koji su razmatrali novi plan za okončanje sirijskog masakra. Prema njima, to je bio samo propagandni trik Vladimira Putina, kojim se poslužio kako bi svijetu pokazao kako nema manju težinu Trumpa”, piše Henry Rosemont.
Neki od tih “kremljologa” i “stručnjaka” teško da mogu i zamisliti kako Putin zaista može biti istinski predan trajnom miru u Siriji. Sadašnja antiruska histerija, koja buja iz medija i Capitol Hilla, nije nova i ona je bila temeljna točka u odnosima s Rusijom još od vremena Oktobarske revolucije, iako s različitim stupnjevima intenziteta.
Na primjer, Steve Hall, bivši direktor CIA-e za “ruske operacije” tvrdi da je Putinov “glavni cilj potkopati zapadne liberalne demokracije”.
Neki drugi visoko rangirani američki dužnosnici govore o Putinu kao “čovjeku koji misli poput Hitlera”, kao “ratnom zločincu” i kao predsjedniku koji je “ozbiljna prijetnja američkoj demokraciji”, podsjeća Rosemont.
“To su snažne izjave, ali imamo relativno malo dokaza o zločinima Putina i njegove vlade, dok imamo brojne dokaze koji potvrđuju na stalna američka uplitanja u poslove drugih zemalja. Ako Putina i njegovu kliku smatramo amoralnim čudovištima, ne bi li njihov pravedan gnjev trebao pasti na nas?”, pita se autor.
“Od Drugog svjetskog rata je Amerika u demokratskim procesima suverenih država intervenirala na desetke puta, bilo da govorimo o Grčkoj ili Italiji, Bliskom istoku ili Aziji, Latinskoj Americi ili Ukrajini”, objašnjava Henry Rosemont.
Prema njegovom mišljenju, rusofobija je temelj sklerotične američke vanjske politike. Nju je nemoguće razumjeti, jer je nastala zbog zaostalog antikomunizma, odnosno potrebe da se opravda neviđeni vojni proračun.
Henry Rosemont prihvaća činjenicu da neki rusofobi stvarno misle kako njihova ideologija donosi dobrobit zemlji, ali u stvarnosti ona Americi samo uzrokuje štetu.
Autor kaže da bi oni koji optužuju Rusiju trebali pružiti jasne dokaze za Putinove zločine. No, dok ih ne otkriju, trebali bi poslušati savjet ministra rata administracije Franklina Roosevelta, Henrya L. Stimsona.
Kada je napisao svoje memoare, Stimson je intenzivno razmišljao o tome kako su Roosevelt i Churchill pregovarali sa Staljinom.
“Stimson nije imao nikakvih iluzija u odnosu na Staljina i napisao je da je prekršio mnoga obećanja dana tijekom pregovorima na najvišoj razini. Ali je podsjetio da je Staljin mnoga obećanja i ispunio, zbog čega se London i Washington i Zapad nisu morali bojati da će strahote nacističke Njemačke doći blizu granica njihovih domovina”, podsjeća Henry Rosemont.
Henry L. Stimson je ipak izabrao put krute politike prema Sovjetskom Savezu, kojeg je predložio Rooseveltu i Churchillu. Međutim, kasnije je požalio, što se prepoznaje u njegovoj poznatoj izreci kojom se referira na povjerenje u pregovorima Staljina, Roosevelta i Churchilla, nakon kojih su i SAD i Velika Britanija ipak bili na velikom dobitku, u materijalnoj šteti, ali prije svega u ljudskim životima.
“Jedini način da stekneš nečije povjerenje jest da toj osobi i sam vjeruješ, a najsigurniji način da to povjerenje ne dobiješ je da joj ne vjeruješ i da to nepovjerenje javno iskažeš.”
I tako je započeo “Prvi Hladni rat”…
logično
