Kada se jednom neko odluči da napiše enciklopediju bh. kinematografije, jedan režiser i scenarista trebalo bi da bude obrađen s posebnom pažnjom. Riječ je o Hajrudinu Šibi Krvavcu.
Uprkos činjenici da, prema većini poznavaoca filma i filmske umjetnosti, Šiba spada u sam vrh bh. kinematografije, nemamo mnogo dostupnih sistematiziranih i organiziranih podataka o njemu i njegovoj karijeri. U tom kontekstu govorimo o sistematiziranosti i dostupnosti na daljinu, odnosno o online izvorima. Šira javnost Krvavca prepoznaje preko njegova četiri igrana filma: Diverzanti, Most, Valter brani Sarajevo i Partizanska eskadrila. Utvrditi koji je prvijenac i koliko je Šiba Krvavac snimio ukupno filmova nije jednostavan posao. U nedostatku domaćih online izvora, ako konsultujemo strane, poput, specijaliziranog portala za film IMDb (www.imdb.com), dobit ćemo podatak da je filmska javnost Šibu kao režisera i scenaristu prvi put upoznala preko filma Uspomene s pruge iz 1952. godine i da je snimio 41 film – igranog, kratkog i dokumentarnog žanra.
U članku iz magazina Stav, autora Ediba Kadića, nalazimo podatak da je prvi Šibin film bio Skidanje zara i feredža iz 1949., a drugi izvori ukazuju da je ovaj film, ipak, prikazan 1950. godine. Mirza Idrizović u intervjuu sa Šibom pominje brojku od 50 ili 60 kratkih filmova. Razgovor je vođen u decembru 1972. godine, a Šiba Krvavac je poslije ovog intervjua stvarao još 15-ak godina. Evidentno je da postoje nejasnoće vezane za vrijeme snimanja Šibinog prvog filma, kao i za ukupan broj filmova u svim žanrovima koje je snimio. Da je nebriga za kulturno dobro stalna i da se ništa ne mijenja već desetinama godina, govori nam i Šibina ogorčenost spram ljudi koji rade na zaštiti kulturnih dobara. Šibine rečenice kao da metaforično prikazuju i današnje stanje u kulturi:
Većinu dokumentarnih filmova Šiba je snimio za Bosna film. Kritičari izdvajaju: Uspomene sa pruge, snimljen 1952., Planina iz 1954., Djeco, čuvajte se iz 1961., a filmski hroničari vrijednim smatraju i njegove dokumentarne filmove o izgradnji sistema hidroelektrana na slivovima rijeka Neretve i Trebišnjice. Sam Šiba u pomenutom razgovoru za časopis Sineast, koji su sa njim radili Mirza Idrizović i Nikola Stojanović, podvukao je koja su mu njegova dva filma posebno draga – dokumentarac Na stranputici i kratki film Djeco, čuvajte se, koji je bio namijenjen najmlađima i njihovim upoznavanjem s pravilima u saobraćaju i saobraćajnim znakovima.
Šiba nije imao formalnu filmsku naobrazbu i za svoje obrazovanje kaže da je bilo gledalačko, što znači da nije bio reditelj s diplomom. U Drugom svjetskom ratu aktivno je učestvovao prvo kao ilegalac u Sarajevu, a poslije, od septembra 1944. godine, nakon izlaska na slobodnu teritoriju, kao borac IX Hercegovačke udarne brigade. Nakon oslobođenja i završetka rata, MoniFinci, prvi čovjek Komiteta za kinematografiju, skupljajući mladiće koje bi mogao zanimati film, naišao je na tada 19-godišnjeg Šibu i jedna filmska karijera mogla je da počne.
Prvi cjelovečernji Šibin film bio je Vrtlog iz 1964. godine. Riječ je o omnibusu koji je urađen skupa s Gojkom Šipovcem. U razgovoru za časopis Naši dani1987. godine, koji je radio Midhat Ajanović, Šiba iznosi da ondašnja kritika nije dobro prihvatila taj film:
Po svemu sudeći, Šiba nije uvijek bio miljenik filmskih kritičara. Recimo, o sarajevskoj promociji njegovog najčuvenijeg filma, Valter brani Sarajevo, dnevne novine Oslobođenje napisale su dva mala beznačajna teksta. Da podsjetimo da je sarajevska i ujedno jugoslovenska premijera filma održana u Skenderiji 20. aprila 1972. godine, a dan poslije, u nepotpisanom tekstu, novinar u istu ravan stavlja zvanice poput Branka Mikulića, Dragutina Kosovca i Đure Vekića sa Šibom koji je film režirao. Ostaje dojam da kulturna redakcija događaj nije mogla preskočiti, ali bi najradije da se ne piše o premijeri filma. U tekstu o filmu, glumcima, značaju filma za Sarajevo – nema niti jedne riječi. Autor je tekst zaključio time da se očekuje da će film oboriti sve dosadašnje rekorde gledanosti u kinima, ali i nije bio svjestan koliko je bio u pravu, jer je prema neslužbenim podacima film Valter brani Sarajevo pogledalo 11 milijardi ljudi.
Šiba je promovirao nov način, za jugoslovenske prostore, prikazivanja filmske priče, koji će kasnije dobiti svoj naziv “partizanski vestern”. Šiba u intervjuu za Sineast potvrđuje da voli da gleda dobar vestern te da bi to mogao da bude skriveni poriv da se opredijeli za takav stil. Trideset sekundi dvoboja između Tigra (Velimira Bate Živojinovića) i Sove (Relje Bašića) u filmu Most nije ništa drugo nego klasični revolveraški obračun iz vestern filmova.
U čemu je tajna uspjeha Šibinih filmova? Postoji ih više. Jedna je da su Šibini filmovi, govorimo o igranim, napravljeni prema istinitim događajima, sa stvarnim likovima iz Drugog svjetskog rata. Šiba je uvijek sarađivao na scenariju, kao i većina režisera, te je učestvovao i u razradi likova. Na samom početku Valtera, njemački oficir Von Dietrich govori: “Nedavno sam čitao stihove nekog bosanskog pjesnika: ‘Neka Svevišnji pomogne onome koga gone i onome koji goni’.” Šiba kaže: “Tu misao sarajevskog pjesnika Bašeskije dao sam u usta Von Dietrichu jer je izvjesno da su, na primjer, nacisti posvećivali pažnju proučavanju istorije, perzijskih, arapskih, istočnjačkih pjesnika.” Ovaj detalj nam pojašnjava koliko je Šiba pažljivo radio na izgradnji likova. U razgovoru s Idrizovićem i Stojanovićem za Sineast Šiba govori da je likove iz filma Diverzanti – Šarca kojeg igra Ljubiša Samardžić i Žarka kojeg igra Zdravko Biogradlija – lično poznavao i da ih je samo prenio na filmsko platno. Njegov najpoznatiji filmski lik Valter, a posvećen je Vladimiru Periću Valteru, bio je kućni prijatelj njegovog oca, a pošto je Šiba bio ilegalac u Sarajevu, moguće je da mu je Valter bio i saborac.
Karakteristika Šibinih filmova je stalna akcija s mnogo pirotehnike i mrtvih njemačkih vojnika. Lider sarajevske grupe Zabranjeno pušenje, Davor Sučić Sula, prebrojao je da je Bata, odnosno Valter, u filmu pobio 186 njemačkih vojnika, što znači da je Bata/Valter u prosjeku svakih 1,34 minute filma “ubio” po jednog njemačkog vojnika. Šiba je volio filmske spektakle i nije bio ljubitelj tzv. art-filmova, te je jednom prilikom o tome rekao:
Prateći malobrojne intervjue koje je Šiba dao sarajevskim medijima, može se rekonstruirati da je želio da snimi još dva filma, ali nije uspio. Peti Šibin film trebao je da ima naziv Konvoj za El Shatt i bio je u završnim pripremama. Riječ je o filmu koji bi obrađivao temu iz Drugog svjetskog rata o putovanju konvoja partizanskih izbjeglica za El Shatt, izbjeglički logor u Egiptu, u kojem je od ljeta 1944. do marta 1945. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagorja. Film je trebao da bude spektakl, poput svih Šibinih filmova, sa značajnim učešćem pirotehnike, gdje su u zrak trebali da lete brodovi, krstarice i podmornice. Film, nažalost, nije snimljen. Drugi film koji je bio Šibina želja trebao je da bude u dramaturškom smislu nešto slično Valteru. U razgovoru za časopis Naši dani, Šiba o neostvarenoj želji kaže:
U intervjuu Sineastu otkriva nešto što je manje poznato široj javnosti. Mirza Idrizović kroz pitanja Šibi insistira na njegovom odnosu prema djelu Ive Andrića kao potencijalnom filmskom materijalu. Šiba u odgovorima ne krije fasciniranost nobelovcem. Ali konkretan odgovor na Mirzino pitanje zašto se nikada nije odlučio da pravi film prema djelu Travnička hronika govori o Šibinoj skromnosti:
Govoriti o filmovima Šibe Krvavca a ne spomenuti ime Bojana Adamiča bilo bi nepotpuna priča. Adamič je komponovao muziku za sva četiri Šibina filma. Nikada ranije u partizanskim filmovima, ako izuzemo seriju Otpisani, filmska muzika nije toliko ostala dojmljiva kao u filmovima Valter brani Sarajevo i Most. Adamovičeva muzika nikada nije išla ispred filma, a opet je ostala zapamćena. Uvodna tema iz Valtera je 45 godina nakon premijere za mnoge građane Sarajeva još uvijek nešto što mami osmijeh. Šiba je pridavao značaj muzici u svojim filmovima. U Mostu, pristao je da se jedna od glavnih muzičkih tema identificira samo s jednim likom iz filma: govorimo o diverzantu Zavatoniju kojeg igra Boris Dvornik. Scena kada Zavatoni pjeva “… o bella ciao, o bella ciao, bella ciao, o partigano, porami via, che mi sento di morir, e si o mucio da partigiano, o bella ciao, bella ciao” nešto je što se ne zaboravlja.
Slušajući Šibinu oporuku, utisak je da se pred kraj života razočarao u režim:
Šiba je umro u ratnom Sarajevu 11. jula 1992. godine. Nije zabilježeno da li je Internacionala gruhnula kako je poželio, ali je sigurno da su i Valter i Zavotini i Tigar i ostali bili na drugim zadacima i da nije nikoga bilo od njih da na pitanje hoćemo li mu halaliti, kažu halalosum. I da poslije svega neko od njih doda – buena fortuna, Šiba.
pulse
Uprkos činjenici da, prema većini poznavaoca filma i filmske umjetnosti, Šiba spada u sam vrh bh. kinematografije, nemamo mnogo dostupnih sistematiziranih i organiziranih podataka o njemu i njegovoj karijeri. U tom kontekstu govorimo o sistematiziranosti i dostupnosti na daljinu, odnosno o online izvorima. Šira javnost Krvavca prepoznaje preko njegova četiri igrana filma: Diverzanti, Most, Valter brani Sarajevo i Partizanska eskadrila. Utvrditi koji je prvijenac i koliko je Šiba Krvavac snimio ukupno filmova nije jednostavan posao. U nedostatku domaćih online izvora, ako konsultujemo strane, poput, specijaliziranog portala za film IMDb (www.imdb.com), dobit ćemo podatak da je filmska javnost Šibu kao režisera i scenaristu prvi put upoznala preko filma Uspomene s pruge iz 1952. godine i da je snimio 41 film – igranog, kratkog i dokumentarnog žanra.
Niko im ne može dohakati
U članku iz magazina Stav, autora Ediba Kadića, nalazimo podatak da je prvi Šibin film bio Skidanje zara i feredža iz 1949., a drugi izvori ukazuju da je ovaj film, ipak, prikazan 1950. godine. Mirza Idrizović u intervjuu sa Šibom pominje brojku od 50 ili 60 kratkih filmova. Razgovor je vođen u decembru 1972. godine, a Šiba Krvavac je poslije ovog intervjua stvarao još 15-ak godina. Evidentno je da postoje nejasnoće vezane za vrijeme snimanja Šibinog prvog filma, kao i za ukupan broj filmova u svim žanrovima koje je snimio. Da je nebriga za kulturno dobro stalna i da se ništa ne mijenja već desetinama godina, govori nam i Šibina ogorčenost spram ljudi koji rade na zaštiti kulturnih dobara. Šibine rečenice kao da metaforično prikazuju i današnje stanje u kulturi:
“Ja lično mislim da tom svijetu ne može niko dohakati. Tom njihovom konceptu potpune nebrige. Da njima švicarski sat staviš na ruku, on bi stao. Oni su apsolutno protiv svakog kretanja. Govorim prvenstveno o Sutjeska filmu jer njih najbolje poznajem. Trebalo bi da neki društveni mehanizam postavi tim ljudima pitanje šta su uradili na planu filmske kulture u toku jedne godine i za koji su inkaso upotrijebili sredstva dobijena od minulog rada filmskih radnika izdavajući ateljee i filmske kuće koje smo mi, filmski radnici, gradili od svojih para.”
Većinu dokumentarnih filmova Šiba je snimio za Bosna film. Kritičari izdvajaju: Uspomene sa pruge, snimljen 1952., Planina iz 1954., Djeco, čuvajte se iz 1961., a filmski hroničari vrijednim smatraju i njegove dokumentarne filmove o izgradnji sistema hidroelektrana na slivovima rijeka Neretve i Trebišnjice. Sam Šiba u pomenutom razgovoru za časopis Sineast, koji su sa njim radili Mirza Idrizović i Nikola Stojanović, podvukao je koja su mu njegova dva filma posebno draga – dokumentarac Na stranputici i kratki film Djeco, čuvajte se, koji je bio namijenjen najmlađima i njihovim upoznavanjem s pravilima u saobraćaju i saobraćajnim znakovima.
Šiba nije imao formalnu filmsku naobrazbu i za svoje obrazovanje kaže da je bilo gledalačko, što znači da nije bio reditelj s diplomom. U Drugom svjetskom ratu aktivno je učestvovao prvo kao ilegalac u Sarajevu, a poslije, od septembra 1944. godine, nakon izlaska na slobodnu teritoriju, kao borac IX Hercegovačke udarne brigade. Nakon oslobođenja i završetka rata, MoniFinci, prvi čovjek Komiteta za kinematografiju, skupljajući mladiće koje bi mogao zanimati film, naišao je na tada 19-godišnjeg Šibu i jedna filmska karijera mogla je da počne.
Prvi cjelovečernji Šibin film bio je Vrtlog iz 1964. godine. Riječ je o omnibusu koji je urađen skupa s Gojkom Šipovcem. U razgovoru za časopis Naši dani1987. godine, koji je radio Midhat Ajanović, Šiba iznosi da ondašnja kritika nije dobro prihvatila taj film:
“Međutim, bilo je nekoliko kritičara koji, da budemo jako oprezni, nisu htjeli da razumiju priču o ocu četniku i sinu partizanu. Pronašli su tu nekakav nihilizam. Smetao im je i način kazivanja priče, mada je to svima razumljiva priča. To je činjenica jer se film prodao i Rusima, i Francuzima, i u još desetak zemalja. Moje je mišljenje da je najbolje vrednovanje filma ono kad sve mine, kad prođe vrijeme, pa čovjek okrene kalendar Jugoslavija filma pa vidi gdje su sve filmovi otišli.”
Novine ignorirale premijeru Valtera
Po svemu sudeći, Šiba nije uvijek bio miljenik filmskih kritičara. Recimo, o sarajevskoj promociji njegovog najčuvenijeg filma, Valter brani Sarajevo, dnevne novine Oslobođenje napisale su dva mala beznačajna teksta. Da podsjetimo da je sarajevska i ujedno jugoslovenska premijera filma održana u Skenderiji 20. aprila 1972. godine, a dan poslije, u nepotpisanom tekstu, novinar u istu ravan stavlja zvanice poput Branka Mikulića, Dragutina Kosovca i Đure Vekića sa Šibom koji je film režirao. Ostaje dojam da kulturna redakcija događaj nije mogla preskočiti, ali bi najradije da se ne piše o premijeri filma. U tekstu o filmu, glumcima, značaju filma za Sarajevo – nema niti jedne riječi. Autor je tekst zaključio time da se očekuje da će film oboriti sve dosadašnje rekorde gledanosti u kinima, ali i nije bio svjestan koliko je bio u pravu, jer je prema neslužbenim podacima film Valter brani Sarajevo pogledalo 11 milijardi ljudi.
Šiba je promovirao nov način, za jugoslovenske prostore, prikazivanja filmske priče, koji će kasnije dobiti svoj naziv “partizanski vestern”. Šiba u intervjuu za Sineast potvrđuje da voli da gleda dobar vestern te da bi to mogao da bude skriveni poriv da se opredijeli za takav stil. Trideset sekundi dvoboja između Tigra (Velimira Bate Živojinovića) i Sove (Relje Bašića) u filmu Most nije ništa drugo nego klasični revolveraški obračun iz vestern filmova.
U čemu je tajna uspjeha Šibinih filmova? Postoji ih više. Jedna je da su Šibini filmovi, govorimo o igranim, napravljeni prema istinitim događajima, sa stvarnim likovima iz Drugog svjetskog rata. Šiba je uvijek sarađivao na scenariju, kao i većina režisera, te je učestvovao i u razradi likova. Na samom početku Valtera, njemački oficir Von Dietrich govori: “Nedavno sam čitao stihove nekog bosanskog pjesnika: ‘Neka Svevišnji pomogne onome koga gone i onome koji goni’.” Šiba kaže: “Tu misao sarajevskog pjesnika Bašeskije dao sam u usta Von Dietrichu jer je izvjesno da su, na primjer, nacisti posvećivali pažnju proučavanju istorije, perzijskih, arapskih, istočnjačkih pjesnika.” Ovaj detalj nam pojašnjava koliko je Šiba pažljivo radio na izgradnji likova. U razgovoru s Idrizovićem i Stojanovićem za Sineast Šiba govori da je likove iz filma Diverzanti – Šarca kojeg igra Ljubiša Samardžić i Žarka kojeg igra Zdravko Biogradlija – lično poznavao i da ih je samo prenio na filmsko platno. Njegov najpoznatiji filmski lik Valter, a posvećen je Vladimiru Periću Valteru, bio je kućni prijatelj njegovog oca, a pošto je Šiba bio ilegalac u Sarajevu, moguće je da mu je Valter bio i saborac.
Batin ubitačni prosjek
Karakteristika Šibinih filmova je stalna akcija s mnogo pirotehnike i mrtvih njemačkih vojnika. Lider sarajevske grupe Zabranjeno pušenje, Davor Sučić Sula, prebrojao je da je Bata, odnosno Valter, u filmu pobio 186 njemačkih vojnika, što znači da je Bata/Valter u prosjeku svakih 1,34 minute filma “ubio” po jednog njemačkog vojnika. Šiba je volio filmske spektakle i nije bio ljubitelj tzv. art-filmova, te je jednom prilikom o tome rekao:
“Jebo ja film o kome se ne priča i jebo ja film o kome publika unaprijed ne priča. Praviti film sa potpuno novim ljudima, praviti film, što je sada moda u Evropi, siromašan, skroman, film bez sjaja i raskoši, sirotinjska je zabava.”
Prateći malobrojne intervjue koje je Šiba dao sarajevskim medijima, može se rekonstruirati da je želio da snimi još dva filma, ali nije uspio. Peti Šibin film trebao je da ima naziv Konvoj za El Shatt i bio je u završnim pripremama. Riječ je o filmu koji bi obrađivao temu iz Drugog svjetskog rata o putovanju konvoja partizanskih izbjeglica za El Shatt, izbjeglički logor u Egiptu, u kojem je od ljeta 1944. do marta 1945. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagorja. Film je trebao da bude spektakl, poput svih Šibinih filmova, sa značajnim učešćem pirotehnike, gdje su u zrak trebali da lete brodovi, krstarice i podmornice. Film, nažalost, nije snimljen. Drugi film koji je bio Šibina želja trebao je da bude u dramaturškom smislu nešto slično Valteru. U razgovoru za časopis Naši dani, Šiba o neostvarenoj želji kaže:
“Žao mi je što nisam snimio film o Slaviši Vajneru Čiči. Htio sam napraviti jednog našeg Če Gevaru. Zanimala me sudbina ovog izuzetnog junaka u ratnim uslovima, čovjeka koji je za šest mjeseci ušao u legendu. On dođe među te gorštake na Romaniju, gdje je veoma živa legenda o Starini Novaku. I sad on svojim postupcima, činom i djelom nastavi tu legendu.”
U intervjuu Sineastu otkriva nešto što je manje poznato široj javnosti. Mirza Idrizović kroz pitanja Šibi insistira na njegovom odnosu prema djelu Ive Andrića kao potencijalnom filmskom materijalu. Šiba u odgovorima ne krije fasciniranost nobelovcem. Ali konkretan odgovor na Mirzino pitanje zašto se nikada nije odlučio da pravi film prema djelu Travnička hronika govori o Šibinoj skromnosti:
“Ja lično mislim da se još nije rodio i da će se teško roditi genije koji će adekvatno, mislim s izvjesnim historijskim vrijednostima, prenijeti Andrićeva djela, da ih ne devalvira. Mislim, na primjer, da Travnička hronika u osnovi svojoj pruža izvanrednu šansu da se naprave dva ili tri filma, koji će imati izvanrednu mogućnost plasiranja na tržište itd. Ali, ako bi se filmski ogolile melodramske priče i to bi u neku ruku devalviralo Andrićevu misao iz Travničke hronike.”
Bella ciao
Govoriti o filmovima Šibe Krvavca a ne spomenuti ime Bojana Adamiča bilo bi nepotpuna priča. Adamič je komponovao muziku za sva četiri Šibina filma. Nikada ranije u partizanskim filmovima, ako izuzemo seriju Otpisani, filmska muzika nije toliko ostala dojmljiva kao u filmovima Valter brani Sarajevo i Most. Adamovičeva muzika nikada nije išla ispred filma, a opet je ostala zapamćena. Uvodna tema iz Valtera je 45 godina nakon premijere za mnoge građane Sarajeva još uvijek nešto što mami osmijeh. Šiba je pridavao značaj muzici u svojim filmovima. U Mostu, pristao je da se jedna od glavnih muzičkih tema identificira samo s jednim likom iz filma: govorimo o diverzantu Zavatoniju kojeg igra Boris Dvornik. Scena kada Zavatoni pjeva “… o bella ciao, o bella ciao, bella ciao, o partigano, porami via, che mi sento di morir, e si o mucio da partigiano, o bella ciao, bella ciao” nešto je što se ne zaboravlja.
Slušajući Šibinu oporuku, utisak je da se pred kraj života razočarao u režim:
“Kada umrem, ostavit ću dosta novca, dosta da se može napraviti skroman američki pogreb. Prvo, ne želim nikakav oficijelan, službeni, saveza boraca pogreb, ni komunistički pogreb, nek oni idu svi u pi… materinu. Hoću da me sahrane po pravom muslimanskom običaju. Sva ta regulativa muslimanska da se obavi. I kada zadnji oni sjednu i čučnu i kažu: ‘Hoćemo li mu halaliti?’ i ostali kažu ‘halalosum’ i svi odu, ostanu hodže da mole se Bogu, da tada grmne Internacionala.”
Šiba je umro u ratnom Sarajevu 11. jula 1992. godine. Nije zabilježeno da li je Internacionala gruhnula kako je poželio, ali je sigurno da su i Valter i Zavotini i Tigar i ostali bili na drugim zadacima i da nije nikoga bilo od njih da na pitanje hoćemo li mu halaliti, kažu halalosum. I da poslije svega neko od njih doda – buena fortuna, Šiba.
pulse
