Progon najpoznatijeg svjetskog zviždača Juliana Assangea presedan je koji predstavlja prijetnju za svaki novinarski pokušaj objavljivanja klasificiranih podataka države, ma koliko to bilo u interesu javnosti
Julian Assange dobio je što je zaslužio, glasi naslov teksta objavljenog u magazinu The Atlantic, u kojemu se čitatelje potom u podnaslovu poziva da ‘ne padaju na njegove lažne apele na suosjećanje, njegovu megalomaniju i promiskuitetan odnos prema činjenicama’. ‘Julian Assange: Novinarski heroj ili neprijateljski agent?’, pita se urednik u magazinu The Economist, pa u podnaslovu također objašnjava da ‘iskrcavanje neredigiranih informacija nije novinarski čin već onaj korisnog idiota’.
Julianu Assangeu azil je ukinut zbog devet razloga, istaknuo je pak ekvadorski ministar vanjskih poslova Jose Velencia, objašnjavajući zbog čega je njegova vlada najpoznatijeg svjetskog zviždača – nakon što se u ekvadorskoj ambasadi u Londonu skrivao gotovo sedam godina – odlučila prepustiti na milost i nemilost pravosuđima SAD-a, Velike Britanije i Švedske, koja će ga sljedećih godina razvlačiti po sudovima i zatvorima zbog niza optužbi koje sežu od silovanja do špijunaže. Među te razloge, rekao je ministar, spadaju ‘miješanje u poslove drugih zemalja’, ali i ‘loše ponašanje i manjak poštovanja prema Ekvadoru’, primjerice korištenje skejtborda i igranje nogometa u prostorijama ambasade, fizički sukobi s čuvarima, pa čak i to da ne čisti za sobom i svojom mačkom, koju k tome i zlostavlja.
Svi ti detalji, zajedno s uobičajenim optužbama za mizoginiju, egomaniju i sebičnost, kao i opisi njegovog izgleda prilikom prisilnog odvlačenja iz ambasade, uključujući i ‘luđački pogled’ i ‘bradu nalik onoj Sadama Husseina’, trebali bi poslužiti kao sredstva za omalovažavanje i dehumaniziranje čovjeka za čiji slučaj nije pretjerano reći da će odrediti budućnost još uvijek koliko-toliko slobodnog novinarstva i slobode općenito.
Juliana Assangea britanska policija uhapsila je u četvrtak 11. travnja, šest dana nakon što je ekvadorska vlada obavijestila britansku da će mu toga dana biti ukinut azil. U 10 sati ujutro sedam agenata Scotland Yarda banulo je u prostorije ambasade, pa se zatvorenik, kako je izvijestila ministrica unutarnjih poslova Maria Paula Romo, prvo zaključao u svoju sobu, a zatim i ‘u znak protesta po zidu razmazao izmet’. Svijet je zatim obišla slika u kojoj se savršeno ogledaju omjer snaga i značaj Assangeovog hapšenja – eksponenti represivne države oboružani podrškom pravne države vrše nasilje nad izmrcvarenim pojedincem koji je objavljivao njihove mračne i prljave tajne.
Assange je potom odveden u pritvor gdje će do 2. svibnja čekati saslušanje zbog prijestupa koji je poslužio kao formalni povod za hapšenje – odbijanje prije sedam godina da se pojavi na ročištu za određivanje jamčevine u slučaju tužbe švedskih državljanki koje su ga prethodno optužile za silovanje i seksualno uznemiravanje, od čega su kasnije odustale.
Za taj prijestup Assange bi mogao dobiti godinu dana zatvora, tijekom koje će se razmatrati zahtjev američke vlade za izručenje u SAD. U optužnici koja je sastavljena u ožujku prošle godine, a sada je i dostupna na internetu, razvidno je da je Assange optužen po samo jednoj točki, onoj za ‘urotu za počinjenje kompjutorske intruzije’, za što je maksimalna predviđena kazna pet godina zatvora. Tereti ga se da je 2010. godine bivšoj vojnoj analitičarki Chalsea Manning, koja je tada bila u Iraku, ‘pristao asistirati u probijanju šifre pohranjene u kompjutorima Ministarstva obrane SAD’. Dio šifre koju je Manning dala Assangeu, piše u optužnici, ‘bio je spremljen kao ‘hash value’ u kompjuterskom fajlu kojemu su pristup imali samo korisnici s privilegijama administrativne razine’, u koje Manning nije spadala.
Prije toga ona je WikiLeaksu već bila poslala četiri baze podataka koje uključuju 90.000 dokumenata o ratu u Afganistanu, 400.000 izvještaja o ratu u Iraku, 800 zapisa o ispitivanju zatočenika u zatvoru Guantanamo i 250.000 američkih diplomatskih depeša. Jedan od najpoznatijih izvora koje je Manning poslala video je pod nazivom ‘Kolateralno ubojstvo’ iz 2007. godine, na kojemu se vidi kako američki vojnici u Iraku iz helikoptera nonšalantno ubijaju sedam nenaoružanih civila, među kojima i dva medijska radnika agencije Reuters. Assange je, ukratko, optužen da je objavio tajne informacije koje mu je netko drugi poslao, da je pokušao pristupiti vladinim bazama podataka bez autorizacije te da je sudjelovao u uroti za objavljivanje takvih podataka time što je Manning ‘ohrabrivao’ i ‘pomagao joj da sakrije svoj identitet’.
Chelsea Manning zbog toga je 2013. osuđena na 35 godina zatvora, ali je pomilovana nakon sedam godina provedenih u vojnom zatvoru. Dok je odsluživala kaznu, 11 je mjeseci provela u samici, gdje se ponovno nalazi od početka ožujka zato što je odbila dati iskaz pred velikom porotom koja bi od nje trebala izvući još inkriminirajućih optužbi protiv Assangea. Ova prilično usko konstruirana optužnica dodatno je oslabljena činjenicom da Assange nije uspio krekirati spornu šifru, što se vidi iz komunikacije u kojoj Manning obavještava da mu to nije pošlo za rukom, na što ona niti ne odgovara. Kada se tome pridoda i činjenica da su ohrabrivanje i pomaganje u skrivanju identiteta ujedno i uobičajene novinarske prakse kojima je cilj s jedne strane dobiti informacije, a s druge zaštititi izvor, postaje evidentno da je progon Juliana Assangea presedan koji predstavlja prijetnju za svaki novinarski pokušaj objavljivanja klasificiranih podataka države, ma koliko to bilo u interesu javnosti.
Štoviše, unatoč tome što je progon novinara zbog objavljivanja tajni eskalirao u vrijeme bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, pa je za njegovih mandata vođeno devet takvih procesa, tadašnja se administracija nije usuđivala sastaviti ovakvu optužnicu. Bojala se komplikacija koje bi mogle proizaći iz ustavne zaštite slobode medija, kao i onih koje bi uslijedile iz činjenice da su iste podatke objavili i vodeći svjetski mediji, uključujući i New York Times. Tek je administracija Donalda Trumpa smogla dovoljno totalitarnog nerva da Assangea optuži za, kako su to nazvali u WikiLeaksu, ‘urotu da se počini novinarstvo’. Naime, unatoč tome što je Trump, prema nekim izračunima, 121 put javno pohvalio WikiLeaks, što se onda u zlonamjernim interpretacijama tumačilo kao dokaz da je Assange surađivao s ruskim špijunima kako bi naštetio kampanji Trumpove rivalke Hillary Clinton, predsjednikovi verbalni ispadi nikada nisu bili usklađeni s onim što mu je radila administracija.
Štoviše, nakon što je WikiLeaks 2016. godine, u jeku predsjedničke kampanje, objavio 70.000 dokumenata ukradenih sa servera Johna Podeste, voditelja kampanje Clinton, tadašnji šef CIA-e Mike Pompeo i glavni državni odvjetnik Jeff Sessions pokrenuli su akciju protiv Assangea, a Trump je WikiLeaks nazvao ‘nedržavnom neprijateljskom obavještajnom organizacijom’. Objava dokumenata Demokratskog nacionalnog odbora kompromitirala je Hillary Clinton kao duboko korumpiranu političarku navezanu putem svoje Fondacije Clinton na račune arapskih despocija i njujorških bankara, kao i glavnu kreatoricu vojne intervencije u Libiji, pa je pokrenuta istraga rezultat koje je prošlogodišnja optužnica protiv 12 ruskih obavještajaca zbog hakiranja Podestinog mejla. Assange u tom slučaju nije optuženik, no WikiLeaks se navodi kao primatelj hakiranih dokumenata pa se pretpostavlja da bi američko državno odvjetništvo Assangeu moglo natovariti i optužnicu za špijunažu, za što je predviđena smrtna kazna.
U svom obrazloženju ukidanja azila ekvadorska je vlada naglasila da ‘ima uvjerenje’ od britanske vlade da Assangea neće izručiti u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut torturi, a takva zabrana sadržana je i u sporazumu o izručenju koji su 2003. godine potpisali SAD i Velika Britanija. Isti postupak zabranjuju i evropski zakoni i Međunarodna konvencija protiv torture i drugih oblika okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja.
Takvo postupanje prema Assangeu u SAD-u itekako je zamislivo u svjetlu činjenice da je UN-ov izaslanik za poštivanje spomenute konvencije tretman Chelsea Manning, koji uključuje dugotrajni boravak u samici i ponižavanje skidanjem do gola, proglasio upravo okrutnim i nehumanim postupanjem. Sadašnji UN-ov izaslanik za torturu Nils Melzer također je već javno upozorio da isti rizik postoji i u slučaju Assangea. U posljednjih sedam godina britanska je vlada upravo s ovim argumentom odbila izručiti u SAD dvojicu britanskih hakera, Laurija Lovea koji je tražen zbog upada u baze podataka FBI-ja i još nekoliko američkih agencija, te Garyja McKinnona koji je provalio u sustave američke vojske i NASA-e. Stoga se ove odluke tumače kao pokazatelj da bi se američka vlada mogla namučiti s odobrenjem Assangeovog izručenja, ali i da isto takvo mučenje očekuje i samog Assangea, koji će rasplet te pravosudne bitke godinama čekati u zatvoru.
Iako se ekvadorska vlada nemušto trudila karakternom diskreditacijom prikriti vlastiti politički progon Assangea, bilo je jasno da ga tamošnji predsjednik Lenin Moreno neće još dugo tolerirati već čim je došao na vlast u svibnju 2017. godine, naslijedivši prema Assangeu saveznički nastrojenog Rafaela Correu.
Ekvadorska je vlada Assangeu dvaput suspendirala pristup internetu, prvi put nakon objave mejlova Demokratske stranke krajem 2016., na što je WikiLeaks reagirao prijetnjom da će objaviti za Ekvador kompromitirajuće materijale, te naredne godine kada je Assange javno podržao pokret za neovisnost Katalonije, od čega se ekvadorska vlada bila prisiljena javno ograditi. Spomenute kompromitirajuće materijale WikiLeaks nije objavio, ali jeste novinar koji ih je poslao, a radilo se o dokumentima koji pokazuju da je Correina vlada imala program tajnog nadzora novinara i članova opozicije.
Pristup internetu Assangeu je ponovno omogućen tek krajem prošle godine, ali uz niz restrikcija u vezi pravila ponašanja i posjeta, da bi u veljači ove godine Morenov politički oponent objavio takozvane INA papire koji upućuju na Morenov koruptivni odnos s jednom kineskom kompanijom. Budući da su zajedno s tim dokumentima objavljeni i privatni mejlovi, fotografije i poruke Morena i njegove supruge, ekvadorska je vlada krenula u frontalni napad pa Assangeu ukinula azil te isti dan na aerodromu uhapsila švedskog aktivista za digitalna prava Olu Binija koji se tamo privremeno nastanio. ‘Nećemo dozvoliti da Ekvador postane hakersko središte’, rekla je ministrica unutarnjih poslova Maria Paula Romo u trenutku kada su u javnost već izlazila nagađanja da se po svemu sudeći radi o tome da je ukidanje azila Assangeu uvjet za dobivanje kredita MMF-a koji je Morenu postavila američka vlada.
portalnovosti
Julian Assange dobio je što je zaslužio, glasi naslov teksta objavljenog u magazinu The Atlantic, u kojemu se čitatelje potom u podnaslovu poziva da ‘ne padaju na njegove lažne apele na suosjećanje, njegovu megalomaniju i promiskuitetan odnos prema činjenicama’. ‘Julian Assange: Novinarski heroj ili neprijateljski agent?’, pita se urednik u magazinu The Economist, pa u podnaslovu također objašnjava da ‘iskrcavanje neredigiranih informacija nije novinarski čin već onaj korisnog idiota’.
Tek je administracija Donalda Trumpa smogla dovoljno totalitarnog nerva da Assangea optuži za, kako su to nazvali u WikiLeaksu, ‘urotu da se počini novinarstvo’
Julianu Assangeu azil je ukinut zbog devet razloga, istaknuo je pak ekvadorski ministar vanjskih poslova Jose Velencia, objašnjavajući zbog čega je njegova vlada najpoznatijeg svjetskog zviždača – nakon što se u ekvadorskoj ambasadi u Londonu skrivao gotovo sedam godina – odlučila prepustiti na milost i nemilost pravosuđima SAD-a, Velike Britanije i Švedske, koja će ga sljedećih godina razvlačiti po sudovima i zatvorima zbog niza optužbi koje sežu od silovanja do špijunaže. Među te razloge, rekao je ministar, spadaju ‘miješanje u poslove drugih zemalja’, ali i ‘loše ponašanje i manjak poštovanja prema Ekvadoru’, primjerice korištenje skejtborda i igranje nogometa u prostorijama ambasade, fizički sukobi s čuvarima, pa čak i to da ne čisti za sobom i svojom mačkom, koju k tome i zlostavlja.
Svi ti detalji, zajedno s uobičajenim optužbama za mizoginiju, egomaniju i sebičnost, kao i opisi njegovog izgleda prilikom prisilnog odvlačenja iz ambasade, uključujući i ‘luđački pogled’ i ‘bradu nalik onoj Sadama Husseina’, trebali bi poslužiti kao sredstva za omalovažavanje i dehumaniziranje čovjeka za čiji slučaj nije pretjerano reći da će odrediti budućnost još uvijek koliko-toliko slobodnog novinarstva i slobode općenito.
Juliana Assangea britanska policija uhapsila je u četvrtak 11. travnja, šest dana nakon što je ekvadorska vlada obavijestila britansku da će mu toga dana biti ukinut azil. U 10 sati ujutro sedam agenata Scotland Yarda banulo je u prostorije ambasade, pa se zatvorenik, kako je izvijestila ministrica unutarnjih poslova Maria Paula Romo, prvo zaključao u svoju sobu, a zatim i ‘u znak protesta po zidu razmazao izmet’. Svijet je zatim obišla slika u kojoj se savršeno ogledaju omjer snaga i značaj Assangeovog hapšenja – eksponenti represivne države oboružani podrškom pravne države vrše nasilje nad izmrcvarenim pojedincem koji je objavljivao njihove mračne i prljave tajne.
Assange je potom odveden u pritvor gdje će do 2. svibnja čekati saslušanje zbog prijestupa koji je poslužio kao formalni povod za hapšenje – odbijanje prije sedam godina da se pojavi na ročištu za određivanje jamčevine u slučaju tužbe švedskih državljanki koje su ga prethodno optužile za silovanje i seksualno uznemiravanje, od čega su kasnije odustale.
Za taj prijestup Assange bi mogao dobiti godinu dana zatvora, tijekom koje će se razmatrati zahtjev američke vlade za izručenje u SAD. U optužnici koja je sastavljena u ožujku prošle godine, a sada je i dostupna na internetu, razvidno je da je Assange optužen po samo jednoj točki, onoj za ‘urotu za počinjenje kompjutorske intruzije’, za što je maksimalna predviđena kazna pet godina zatvora. Tereti ga se da je 2010. godine bivšoj vojnoj analitičarki Chalsea Manning, koja je tada bila u Iraku, ‘pristao asistirati u probijanju šifre pohranjene u kompjutorima Ministarstva obrane SAD’. Dio šifre koju je Manning dala Assangeu, piše u optužnici, ‘bio je spremljen kao ‘hash value’ u kompjuterskom fajlu kojemu su pristup imali samo korisnici s privilegijama administrativne razine’, u koje Manning nije spadala.
Prije toga ona je WikiLeaksu već bila poslala četiri baze podataka koje uključuju 90.000 dokumenata o ratu u Afganistanu, 400.000 izvještaja o ratu u Iraku, 800 zapisa o ispitivanju zatočenika u zatvoru Guantanamo i 250.000 američkih diplomatskih depeša. Jedan od najpoznatijih izvora koje je Manning poslala video je pod nazivom ‘Kolateralno ubojstvo’ iz 2007. godine, na kojemu se vidi kako američki vojnici u Iraku iz helikoptera nonšalantno ubijaju sedam nenaoružanih civila, među kojima i dva medijska radnika agencije Reuters. Assange je, ukratko, optužen da je objavio tajne informacije koje mu je netko drugi poslao, da je pokušao pristupiti vladinim bazama podataka bez autorizacije te da je sudjelovao u uroti za objavljivanje takvih podataka time što je Manning ‘ohrabrivao’ i ‘pomagao joj da sakrije svoj identitet’.
Chelsea Manning zbog toga je 2013. osuđena na 35 godina zatvora, ali je pomilovana nakon sedam godina provedenih u vojnom zatvoru. Dok je odsluživala kaznu, 11 je mjeseci provela u samici, gdje se ponovno nalazi od početka ožujka zato što je odbila dati iskaz pred velikom porotom koja bi od nje trebala izvući još inkriminirajućih optužbi protiv Assangea. Ova prilično usko konstruirana optužnica dodatno je oslabljena činjenicom da Assange nije uspio krekirati spornu šifru, što se vidi iz komunikacije u kojoj Manning obavještava da mu to nije pošlo za rukom, na što ona niti ne odgovara. Kada se tome pridoda i činjenica da su ohrabrivanje i pomaganje u skrivanju identiteta ujedno i uobičajene novinarske prakse kojima je cilj s jedne strane dobiti informacije, a s druge zaštititi izvor, postaje evidentno da je progon Juliana Assangea presedan koji predstavlja prijetnju za svaki novinarski pokušaj objavljivanja klasificiranih podataka države, ma koliko to bilo u interesu javnosti.
Štoviše, unatoč tome što je progon novinara zbog objavljivanja tajni eskalirao u vrijeme bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, pa je za njegovih mandata vođeno devet takvih procesa, tadašnja se administracija nije usuđivala sastaviti ovakvu optužnicu. Bojala se komplikacija koje bi mogle proizaći iz ustavne zaštite slobode medija, kao i onih koje bi uslijedile iz činjenice da su iste podatke objavili i vodeći svjetski mediji, uključujući i New York Times. Tek je administracija Donalda Trumpa smogla dovoljno totalitarnog nerva da Assangea optuži za, kako su to nazvali u WikiLeaksu, ‘urotu da se počini novinarstvo’. Naime, unatoč tome što je Trump, prema nekim izračunima, 121 put javno pohvalio WikiLeaks, što se onda u zlonamjernim interpretacijama tumačilo kao dokaz da je Assange surađivao s ruskim špijunima kako bi naštetio kampanji Trumpove rivalke Hillary Clinton, predsjednikovi verbalni ispadi nikada nisu bili usklađeni s onim što mu je radila administracija.
Štoviše, nakon što je WikiLeaks 2016. godine, u jeku predsjedničke kampanje, objavio 70.000 dokumenata ukradenih sa servera Johna Podeste, voditelja kampanje Clinton, tadašnji šef CIA-e Mike Pompeo i glavni državni odvjetnik Jeff Sessions pokrenuli su akciju protiv Assangea, a Trump je WikiLeaks nazvao ‘nedržavnom neprijateljskom obavještajnom organizacijom’. Objava dokumenata Demokratskog nacionalnog odbora kompromitirala je Hillary Clinton kao duboko korumpiranu političarku navezanu putem svoje Fondacije Clinton na račune arapskih despocija i njujorških bankara, kao i glavnu kreatoricu vojne intervencije u Libiji, pa je pokrenuta istraga rezultat koje je prošlogodišnja optužnica protiv 12 ruskih obavještajaca zbog hakiranja Podestinog mejla. Assange u tom slučaju nije optuženik, no WikiLeaks se navodi kao primatelj hakiranih dokumenata pa se pretpostavlja da bi američko državno odvjetništvo Assangeu moglo natovariti i optužnicu za špijunažu, za što je predviđena smrtna kazna.
U svom obrazloženju ukidanja azila ekvadorska je vlada naglasila da ‘ima uvjerenje’ od britanske vlade da Assangea neće izručiti u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut torturi, a takva zabrana sadržana je i u sporazumu o izručenju koji su 2003. godine potpisali SAD i Velika Britanija. Isti postupak zabranjuju i evropski zakoni i Međunarodna konvencija protiv torture i drugih oblika okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja.
Takvo postupanje prema Assangeu u SAD-u itekako je zamislivo u svjetlu činjenice da je UN-ov izaslanik za poštivanje spomenute konvencije tretman Chelsea Manning, koji uključuje dugotrajni boravak u samici i ponižavanje skidanjem do gola, proglasio upravo okrutnim i nehumanim postupanjem. Sadašnji UN-ov izaslanik za torturu Nils Melzer također je već javno upozorio da isti rizik postoji i u slučaju Assangea. U posljednjih sedam godina britanska je vlada upravo s ovim argumentom odbila izručiti u SAD dvojicu britanskih hakera, Laurija Lovea koji je tražen zbog upada u baze podataka FBI-ja i još nekoliko američkih agencija, te Garyja McKinnona koji je provalio u sustave američke vojske i NASA-e. Stoga se ove odluke tumače kao pokazatelj da bi se američka vlada mogla namučiti s odobrenjem Assangeovog izručenja, ali i da isto takvo mučenje očekuje i samog Assangea, koji će rasplet te pravosudne bitke godinama čekati u zatvoru.
Frontalni napad Ekvadora
Iako se ekvadorska vlada nemušto trudila karakternom diskreditacijom prikriti vlastiti politički progon Assangea, bilo je jasno da ga tamošnji predsjednik Lenin Moreno neće još dugo tolerirati već čim je došao na vlast u svibnju 2017. godine, naslijedivši prema Assangeu saveznički nastrojenog Rafaela Correu.
Ekvadorska je vlada Assangeu dvaput suspendirala pristup internetu, prvi put nakon objave mejlova Demokratske stranke krajem 2016., na što je WikiLeaks reagirao prijetnjom da će objaviti za Ekvador kompromitirajuće materijale, te naredne godine kada je Assange javno podržao pokret za neovisnost Katalonije, od čega se ekvadorska vlada bila prisiljena javno ograditi. Spomenute kompromitirajuće materijale WikiLeaks nije objavio, ali jeste novinar koji ih je poslao, a radilo se o dokumentima koji pokazuju da je Correina vlada imala program tajnog nadzora novinara i članova opozicije.
Pristup internetu Assangeu je ponovno omogućen tek krajem prošle godine, ali uz niz restrikcija u vezi pravila ponašanja i posjeta, da bi u veljači ove godine Morenov politički oponent objavio takozvane INA papire koji upućuju na Morenov koruptivni odnos s jednom kineskom kompanijom. Budući da su zajedno s tim dokumentima objavljeni i privatni mejlovi, fotografije i poruke Morena i njegove supruge, ekvadorska je vlada krenula u frontalni napad pa Assangeu ukinula azil te isti dan na aerodromu uhapsila švedskog aktivista za digitalna prava Olu Binija koji se tamo privremeno nastanio. ‘Nećemo dozvoliti da Ekvador postane hakersko središte’, rekla je ministrica unutarnjih poslova Maria Paula Romo u trenutku kada su u javnost već izlazila nagađanja da se po svemu sudeći radi o tome da je ukidanje azila Assangeu uvjet za dobivanje kredita MMF-a koji je Morenu postavila američka vlada.
portalnovosti
