Hrvatsko gimnazijsko obrazovanje je u krizi koja će postajati sve dubljom ako se ne poduzmu ozbiljne promjene. Gotovo tisuću nepopunjenih mjesta u gimnazijskim programima u ljetnom upisnom roku to potvrđuje. Ideja da se važan dio obrazovanja ni na koji način ne mijenja u doba vrlo brzih tehnoloških i društvenih promjena osuđena je na neuspjeh
988 je nekada bio broj za traženje različitih informacija, a danas bi mogao postati broj koji zadaje glavobolje. Gotovo tisuću mjesta u gimnazijskim programima hrvatskih škola ostalo je neispunjeno u ljetnom upisnom roku. Da ne bi bilo zabune, u taj broj nisu uključene privatne i vjerske srednje škole.
Gotovo nema mjesta u Hrvatskoj u kojoj na jesen nije moguće postati gimnazijalac – od Zagreba, Osijeka i Rijeke preko Varaždina, Dubrovnika, Vinkovaca i Slavonskog Broda do Garešnice, Krapine i Makarske (jedini veći grad u kojem nije ostalo slobodnih mjesta je Split). Pritom se ove jeseni učenici mogu upisati u sve vrste gimnazijskih programa: od općih, jezičnih, prirodoslovno-matematičkih do klasičnih.
Za medije i sve one koji hrvatsku srednju školu vide kroz prizmu pet zagrebačkih 'elitnih' gimnazija ovi podaci mogu biti iznenađujući. Oni su djelomično i rezultat povećanja od 550 upisnih gimnazijskih mjesta koje je država odobrila (sa 12.296 na 12.846 mjesta). Ipak, za sve one koji rade u sustavu ili ga istražuju oni su samo nastavak trenda. Hrvatsko gimnazijsko obrazovanje je u krizi koja će u godinama koje slijede postajati sve dubljom i ozbiljnijom ako se ne poduzmu ozbiljne strukturne promjene u tom dijelu sustava.
Dva je broj slobodnih mjesta u jesenskom roku za upis u strukovni program medicinska sestra/medicinski tehničar u cijeloj zemlji - jedno mjesto u Dubrovniku i jedno u Gospiću.
Država ima dva oprečna cilja
Gotovo ni u jednom većem hrvatskom gradu u jesenskom roku nema slobodnih mjesta za upis u strukovne srednjoškolske programe tehničar za računalstvo, elektrotehničar i tehničar za mehatroniku. Podaci Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu ukazuju da mladi ljudi svoje karijerne aspiracije vide u području biomedicine i zdravstva te informacijsko-komunikacijskih tehnologija, pri čemu sve veći broj njih smatra da gimnazije nisu jedini ni najbolji put za njihovo ostvarivanje. Istraživanja ukazuju da se navedeno posebno odnosi na mladiće koji su uspješni u osnovnoj školi. Njima su suvremeniji strukovni programi naslonjeni na tehnologiju znatno atraktivniji od 'dobre stare' gimnazije.
Povećanje privlačnosti strukovnog obrazovanja na kojem se sustavno radilo godinama za ishod je imalo poželjnu destigmatizaciju ove vrste srednjoškolskog obrazovanja. Financijsko ulaganje u 25 regionalnih centara kompetentnosti uzrokovalo je i opremanje dijela strukovnih škola na razini naprednih zapadnih sustava. Kada uđete, primjerice, u radionice Tehničke škole Čakovec, nove kuhinje i restoran Škole za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu u Puli ili kabinete Elektrotehničke i prometne škole u Osijeku, možete osjetiti da će u njima učenici biti motiviraniji i posvećeniji učenju.
Država istovremeno ima dva oprečna cilja – povećanje interesa za strukovno obrazovanje i povećanje udjela učenika u gimnazijskim programima na teško dostižnih 35 posto u 2026. do nevjerojatno ambicioznih 40 posto nakon toga. Pri tome strukovno obrazovanje, koje je ujedno i pred strukturalnim i sadržajnim promjenama, pokušava mijenjati. Na gimnaziju podržana 'zaštitnicima tradicije' iz redova akademika HAZU-a gleda kao na vrijedan muzejski eksponat koji treba netaknutog očuvati. Ideja da se važan dio obrazovanja ni na koji način ne mijenja u doba vrlo brzih tehnoloških i društvenih promjena, individualizacije u svim sferama života i općeg pada pažnje i motivacije učenika je unaprijed osuđena na neuspjeh.
Uvesti izbornost u gimnazije
Gimnazijsko obrazovanje koje je izrazito važno za budućnost Hrvatske potrebno je sadržajno osuvremeniti i hitno strukturalno inovirati. Prije svega nužno je kao što je Cjelovita kurikularna reforma još 2016. predviđala uvesti izbornost u gimnazije na način da mladi ljudi u 3. i 4. razredu svog školovanja dio satnice mogu uskladiti sa svojim visokoškolskim odabirima.
Ova promjena koju je imala snažnu podršku u školama, sindikatima, vjerskim zajednicama uključujući Katoličku crkvu koje organiziraju srednjoškolsko obrazovanje pozitivno bi se odrazila na motivaciju i rad učenika i odgojno-obrazovnih radnika. Fleksibilnost bi omogućila i nova, jedinstvena iskustva učenja te ujedno motiviranije i kompetentnije buduće studente.
Njezina posljedica bila bi povećan interes za ovaj prekrasan obrazovni put koji uključuje poučavanje o jeziku i književnosti, fizici, likovnoj umjetnosti, matematici i filozofiji. Prijedlog uvođenja izbornosti u gimnazijama jedan je od osnovnih razloga zašto je navedeni pokušaj reforme (ne)slavno propao. Ideja da se akademski najuspješnijim mladim ljudima ostavlja prostor izbora za neke je bila zastrašujuća. Vrijeme pokazuje da je bila jedina ispravna.
Ako želimo povećanje broja učenika u njoj, hrvatsku gimnaziju treba promijeniti.
Ako želimo motiviranije učenike, hrvatsku gimnaziju treba promijeniti.
Ako želimo zadovoljnije nastavnike, hrvatsku gimnaziju treba promijeniti.
Ako želimo kompetentnije studente, hrvatsku gimnaziju treba promijeniti.
Jedina šansa za hrvatsku gimnaziju je promjena!
