Krenulo je potpisivanjem peticije. Osnovana je neformalna inicijativa Kulturnjaci 2016, koja je od premijera Tihomira Oreškovića zatražila da smijeni Zlatka Hasanbegovića. Najprije se tih, kako ih je Hasanbegović nazvao, tzv. kulturnjaka, okupilo nekoliko desetaka, pa stotina, pa tisuća, da bi brojka zapravo elitnih kulturnih radnica i radnika dosegla četiri i pol tisuće. Svi oni traže samo jedno – da Hasanbegović ode s dužnosti ministra kulture. Evo i zašto. Izjave prenosimo, i to samo pisane, s Facebook-stranice Kulturnjaci 2016., jer je posao prikupljanja svih izjava kulturnjaka o Hasanbegoviću posao koji znatno prelazi mogućnosti portala koji čitate. Netko će jednom za potrebe pisanja magisterija ili doktorata sasvim sigurno napraviti i to. Trudili smo se poštivati redoslijed kakav je i na njihovu Facebooku.
Goran Sergej Pristaš, dramaturg i profesor na Akademiji dramske umjetnosti
"Hrvatska kultura je kultura raznolikosti, hrvatskoj kulturi ne treba jedna nacionalna paradigma koja će pod jednom kapom postrojiti sve što se u hrvatskoj kulturi događa a i isključiti veliki dio toga. U hrvatskoj kulturi mora biti mjesta i za Anju Šovagović i za Olivera Frljića, jednake prilike i jednake uvjete moraju imati i Histrioni i Montažstroj. U hrvatskoj kulturi trenutno se četiri grada natječu za prijestolnicu kulture. Istupi ministra kulture, njegova retorika ozbiljno ugrožavaju njihove prilike da to i ostvare. Ono što mi tražimo je da imamo ministra kulture koji je pročitao barem povelje UNESCO-a, temeljne političke strategije u Europi, sve one koje su i do sada pisane u Hrvatskoj, koji poznaje kulturu, koji poznaje kulturnu scenu i koji nema namjeru nikoga isključiti. Ako ministar kulture i premijer misle da će na ovaj način zaustaviti jedan dio kulturne produkcije u Hrvatskoj varaju se. Mi ćemo se u sljedeće četiri godine baviti još i više kulturom, a prije svega onda njima, ako to traže."
Tihomir Milovac, povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik
"Gospodin Hasanbegović kao povjesničar ne daje nam pouzdanje da će posao ministra kulture obaviti dobro. Njegova izjava da Hrvatska treba odrediti nultu točku otkud kreće nova paradigma, a to je '90-a godina prošlog stoljeća kad se Hrvatska osamostaljuje pokazuje da on ne razumije područje kulture, a kultura je kontinuitet. Bila ona dobra ili loša ona je uvijek prisutna i ne možemo je izdvojiti. Ono što on zagovara je izdvajanje dijelova kulture koji odgovaraju toj novoj paradigmi. To završava obično loše, povijest nas je o tome naučila, '30-ih godina, govorim iz područja vizualnih umjetnosti, nacisti su napravili nešto što je ostalo zabilježeno kao neopisiva greška i jedna velika potvrda avangardnoj umjetnosti. Izdvojili su ono što nije bilo u suglasju s nacističkom politikom, zvali su to entartete kunst – izopačena umjetnost – bojim se da ovakvi stavovi koje pokazuje ministar Hasanbegović ide prema tome. Da li ćemo mi u budućnosti izdvojiti Ivana Picelja, grupu Exat 51, Sanju Iveković ili nekoga tko je ostvario svoje ponajbolje rezultate upravo prije '90-e godine i koji su hrvatsku umjetnost podigli na svjetske razine, da li ćemo ih od sada nadalje brisati, da li će nam gospodin Hasanbegović dati gumice kojima ćemo brisati povijesna razdoblja? To neće ići i mi ćemo se tome ozbiljno i žestoko suprotstaviti."
Dražen Katunarić, književnik i urednik
"Potpisao sam ovaj dokument ne kao predstavnik građanske opcije, nisam ni lijevo ni desno orijentiran i svojedobno sam kritizirao kulturnu politiku prethodne ministrice Andree Zlatar i to mi daje moralno pravo da kažem da je vlada najavljivala da će postaviti na tako osjetljivo mjesto jednu stručnu osobu, no tu se stvar izjalovila. Postavila je osobu koja je polarizirala hrvatsku javnost, hrvatske kulturnjake i napravila je neku vrst partijske diferencijacije između onih koji su poštena inteligencija i onih koji su nepodobni i to je osoba koja već u prvim koracima sprovodi neku vrst kulturne revolucije. Mislim da je svaki demokrat antifašist, ali nije svaki antifašist demokrat. Gospodin Hasanbegović nije ni demokrat ni antifašist, a uz to je i nekompetentna osoba."
Tihana Lazović, glumica
"Potpisala sam peticiju za smjenu novog ministra kulture jer smatram da neke njegove izjave nisu primjerene, pogotovo ona o Trećem programu Hrvatskog radija. Smatram da je nužno da kulturu ne vodi čovjek isključivih stavova, nego otvorenih pogleda s intencijom prihvaćanja novog ili drugačijeg. Sloboda izražavanja, ljubav prema čovjeku, osvještavanje problema i komunikacija su samo neki aspekti kulture koji bi nam 'pod novom palicom' mogli nestati."
Jasna Jasna Žmak, spisateljica i dramaturginja
"Potpisala sam apel za smjenu novoizabranog ministra kulture zato što se osjećam odgovornom da reagiram na neodgovornost koju nova vlast pokazuje odabirom ovakvog ministra. Potpisala sam ovaj apel zato što ne želim šutjeti dok u Vladi sjedi ministar koji ne samo da negira antifašizam već otvoreno zagovara radikalno nacionalističku politiku. Potpisala sam ovaj apel zato što ne želim da se neki dijelovi povijesti ponove, zato što vjerujem da kultura nije mjesto isključivosti već slobode."
Edo Popović, pisac
"Zlatko Hasanbegović, sudeći prema njegovom životopisu, nema niti je imao ikakvih dodirnih točaka s kulturnim sektorom. To vodi zaključku da on o kulturi pojma nema, pa se postavlja pitanje kako će takva osoba upravljati nečim o čemu nema pojma. Nadalje, njegovi rigidni politički stavovi, prije svega njegov afirmativan odnos prema NDH i ustaškom režimu, čega se nije odrekao u nedavnom smušenom obraćanju javnosti, ne jamče da će biti tolerantan i dobronamjeran prema kulturnjacima koji ne dijele njegovo viđenje prošlosti. Umjetnička djela, naime, nisu lišena ideološke obojenosti, ali vrijedna umjetnička djela nadilaze ideološke i sve druge granice, ona su univerzalna, bezvremena, a nisam uvjeren da je g. Hasanbegović u stanju to shvatiti i uvažiti. S tim u vezi, u natuknicama strategije novog ministra kulture može se pročitati i ovo: 'promoviranje hrvatskog identiteta kroz književnost, likovne umjetnosti, glazbu, kazalište i film'. Samo to je dostatno da se vidi kako g. Hasanbegović poima kulturu. Ne kao autonomni prostor u kojem umjetnička djela nastaju kao izraz dubokih individualnih iskustava, već kao jeftinu, vulgarnu propagandu. I samo u totalitarnim društvima umjetnici opslužuju neki zadani identitet, čiji sadržaj i granice određuje vladajuća politika. U demokratskim društvima umjetnici, oslobođeni svih prisila i stega, svojim djelima 'grade' kulturni identitet. U takvim društvima politika ne nameće jednu, sveobuhvatnu, konačnu istinu, čemu teži politička opcija iz koje izvire i dolazi g. Hasanbegović, već dopušta pojedincima da tragaju za vlastitim istinama. To je u samim temeljima slobodnih, demokratskih društava. U demokratskom društvu politika je posao, kako napisa filozof Rüdiger Safranski, 'stvaranja mira na području sukobljenih istina, ona je stvaranje mira u kojem se ne nameće jedna nadređena istina, nego samo one istine koje jamče humane životne uvjete. Pritom je najvažniji doprinos politike da poštuje pravila igre koja svakome dopuštaju da pronađe i iznađe svoju životnu istinu'. Opravdano sumnjam da g. Hasanbegović udovoljava tim zahtjevima, da može stvoriti mir na području sukobljenih strana. Upravo obrnuto, svojim dosadašnjim istupima pokazao je da samo potpiruje i produbljuje stare i stvara nove sukobe i podjele."
Edin Osmić/Edo Maajka, glazbenik
"Kada ministarstvo kulture otvoreno kreće u istrebljenje neprofitnih medija, koji su kritički najsnažniji u svakom društvu i neophodni za samo pokretanje razgovora o demokraciji u tom društvu, onda je to uvod u totalitarizam, to je uvod u doba neznanja i podilaženja primitivizmu. Uz ovo što sam rekao je jako bitno naglasiti da je ministar kulture imao niz izjava u kojima u najmanju ruku blagonaklono gleda na zločinački ustaški režim. Zato sam potpisao apel za smjenu ministra kultura Zlatka Hasanbegovića!"
Robert Menasse, austrijski pisac i prevoditelj
"Potpisujem i podržavam ovaj apel. Nacionalizam je nekultura, 'nacionalizam je uništio europsku civilizaciju' (Stefan Zweig). Povijesna iskustva (prije svega ona iz prve polovice 20. stoljeća) pokazuju da nacionalizam nije kultura i da nacionalizam nema kulturu, nego da on najprije znači dokidanje kulturne raznolikosti, a zatim vodi do progona kulture i kulturnih radnika te naposljetku završava razaranjima i ratom. Nacionalistima trebaju slike o neprijatelju dok se umjetnost i kultura bave slikama o ljudima, a ne predodžbama o neprijatelju i zato umjetnost i kultura postaju neprijatelji nacionalista. Stoga je u Europi, koja je naučila lekciju iz svoje povijesti, nadilaženje nacionalizma temelj socijalne, političke i ekonomske kulture, osnova svih kulturnih i umjetničkih nastojanja. Tko umjetnika pita želi li stvarati nacionalnu umjetnost, naići će samo na nerazumijevanje, ako ne i na podsmijeh. Zato je neshvatljivo, upravo nepodnošljivo imenovati za ministra kulture radikalnog nacionalista."
Jelena Miholjević, glumica
"Citirat ću dio iz intervjua koji je ministar Hasanbegović dao Glasu koncila 9.6.2013.: 'Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i 'postmodernu' neojugoslavensku 'dekonstrukciju' i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada, već hrvatskih poreznih obveznika'. Doista ne razumijem, kada bi ova izjava bila i izvučena iz konteksta, koji kontekst bi joj dao iole prihvatljivo tumačenje. Ne razumijem kako ministar jedne države može tako govoriti o Trećem programu Hrvatskog radija. To me duboko pogodilo i ja sam imala potrebu javno reagirati."
Anica Tomić, redateljica
"Iako se danas često nabacujemo riječju sloboda, mislim da je ona u svojoj širini zadnje polje djelovanja, ne samo nas umjetnika nego čovjeka sa svim svojim nemogućnostima. Diskurs kojim nam se obraća trenutni ministar kulture u sebi poništava sve ono na što se sloboda riječi i djelovanja poziva, a jedino djelovanje u kojem nema naznaka prijetnji i poništavanja drugog i različitog umjetnicima može dopustiti da u svojoj razlici budu to što jesu. Nadam se da taj i takav diskurs neće zavladati našim, ionako nesigurnim poljem djelovanja – to je razlog zašto sam potpisala peticiju."
Sanja Iveković, umjetnica
"Potpisala sam peticiju za smjenu novoizabranog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića jer mislim da njegovim imenovanjem dolaze u pitanje civilizacijske vrijednosti za koje moramo biti spremni boriti se u svakom trenutku a to su antifašizam, sekularna država, jednakopravnost, ljudska prava, posebno prava manjina, pravo na pobačaj, sloboda govora. Ministar Hasanbegović do danas nije zanijekao svoj afinitet prema NDH i ustaškom pokretu ali je svojim prvim potezima među kojima su uskraćivanje financiranja neprofitnim medijima, napad na Treći program Hrvatskog radija i neprihvaćanje kandidata za Upravni odbor zaklade Kultura nova pokazao da je spreman voditi otvoreni rat protiv onih oblika kulture koji njeguju kritičke glasove i različitost. Svojom izjavom da je kultura "promoviranje hrvatskog identiteta kroz književnost, likovne umjetnosti, glazbu, kazalište i film" ministar Hasanbegović potvrđuje da njegova ideja kulture nije kultura koja se razvija u slobodi već da je njena uloga politička propaganda. Potpisujem ovaj apel u nadi da se devedesete ipak neće vratiti."
Ivan Doroghy, profesor Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
"Ne ulazim u usko stručne i znanstvene kompetencije g. Hasanbegovića jer područje u kojem se navodno potvrdio kao stručnjak ni u jednom svom segmentu ne dotiču područje suvremene kulture. S druge strane njegovi stavovi javno izrečeni unazad desetak i više godina a djelomično nedavno ponovljeni, otkrivaju njegovu ideološku ostrašćenost koja nije u skladu s onim što bi jednog ministra kulture trebalo definirati kao osobu otvorenu za sva područja kreativnog djelovanja bez ikakvih unaprijed zadanih ideoloških, etničkih estetskih i općih svjetonazorskih mjerila. S ovakvim ljudima poput aktualnog ministra kulture (p)ostajemo mračno društvo, koje elemente svog suvremenog identiteta traži, prekapajući po prošlosti, nastojeći pritom reafirmirati najstrašnije njene dijelove kao temeljne vrijednosti na kojima bi trebalo počivati i suvremeno hrvatsko društvo i njegova kultura. Fotografija aktualnog ministra s kapom ukrašenom najsuspektnijim simbolima (kao olakotna okolnost uzima se to što znakovlje nije ustaško nego paravojne formacije HOS-a ?!) govori više o njegovoj ličnosti od svih njegovih znanstvenih radova, što god on i njemu bliski o tome mislili. I nije ta fotografija nevažna kako to neki misle, pogotovo ako se uzme u obzir kakvi su se sve likovi pojavili na toj fotografiji. Ona naime svjedoči o jednoj drugoj, mračnijoj strani ličnosti aktualnog ministra koju neki pojedinci a na žalost i neke važnije kulturne institucije smatraju nevažnom u odnosu na njegov znanstveni rad. Pitam se između ostalog kako to g. Hasanbegović misli reprezentirati hrvatsku kulturu u suvremenom europskom kulturnom kontekstu, s prtljagom svojih 'blistavih' misli izrečenih u tekstovima objavljenima u glasilima kakvi još jedino opstoje u hermetičnim krugovima ideološki zaostalih dijelova hrvatske dijaspore. Najvažnije pitanje je kako je moguće da za tako osjetljivo područje može biti imenovan čovjek s tako opskurnim ideološkim svjetonazorom a da se pri tom ne sagledaju sve i minimalne posljedice takvog imenovanja, ne samo u odnosu na domaću već i širu europsku javnost. Šteta koja je nastala tim imenovanjem za međunarodni ugled Hrvatske u europskoj i svjetskoj kulturi je nemjerljiva. I na kraju ako se već tjednima vrlo temeljito razglaba o novom ministru branitelja a ovo imenovanje nije izazvalo nikakve veće prijepore unutar novoformirane vladajuće garniture, govori nažalost sve o tome kakvu težinu ima kultura u planovima nove hrvatske vlade."
Sibila Petlevski, književnica i sveučilišna profesorica
"Moje razloge najbolje opisuje tekst objavljen u Nacionalu, 9. veljače 2016. pod naslovom 'Ministarstvo nevidljivih'. Da se na samome početku zna: ministar kulture nije ministar znanost. Da je kojim slučajem izabran za ministra znanosti, kao što nije, imalo bi se o čemu raspravljati: jedni bi mu zamijerali povijesni revizionizam, drugima bi bilo zanimljivo što se pozabavio minucioznim skupljanjem građe o muslimanima u NDH, ali i jedni i drugi bi morali priznati da se pri pisanju povijesti kao znanosti, nikada ne može do kraja ukloniti strah od mogućnosti da povijesni događaji prizvani u sadašnjost i iz sadašnjosti normirani, budu privedeni aktualnopolitičkoj interpretativnoj svrsi. Pogotovo bi se zabrinuli ljudi kao što sam ja koji su osim znanstvenih radova pratili i javne nastupe dr. Hasanbegovića, jer bi tada – znanstveno rečeno – «usporedbom dvaju diskursa» postalo jasno koliko se žara skriva iza prividne neutralnosti istraživanja uskospecijalističke teme knjige pod naslovom 'Muslimani u Zagrebu 1878-1945. Doba utemeljenja'. Hasanbegović je u javnim nastupima pokazao da je osobno involviran u temu svojega istraživanja i da je njegov znanstveni interes ideološki jasno određen. I to bi bilo sasvim prihvatljivo sve do onoga trena kad bi znanstveni suradnik prestao biti privatna osoba i počeo obnašati državnu i javnu dužnost. Vjerujte mi, problem bi se pojavio čak i da je dr. Hasanbegović postavljen za ministra znanosti, a ne za ministra kulture. Ali onda bih barem mogla komentirati izjavu Ive Banca i 76 povjesničara u kojoj oni brane njegove znanstvene kompetencije. A budući da nisam samo književnica, nego sam i znanstvenica – upustila bih se u raspravu, ali u nekom stručnom časopisu, a ne u novinama. Ovako je apel povjesničara za obranu vlastodršca od onoga dijela naroda kojemu bi on trebao biti ministar – ne samo promašen nego i bijedan tekst. Skandalozno je da se kao glavni prioritet u ovoj zemlji koja grca u vrlo konkretnim, životnim problemima, spominje želja da se 'društvo približi razrješenju ključnih prijepora hrvatske povijesti u prošlom stoljeću'. Znači naprijed unazad! Punom parom u prošlo stoljeće ili još dalje. Ministar je lucidno izjavio da njega ne zanimaju umjetnici čije je djelo vidljivo i prepoznatljivo nego 'brojni nevidljivi kulturnjaci, umjetnici i intelektualci koji stvaraju u živom prostoru hrvatske kulture i nikad ih se ništa ne pita'. Ne znam što je to 'živi prostor hrvatske kulture'. Možda ministar misli na neku kulturu bakterija, možda kao znanstvenik dvoji bi li upotrijebio njemu omiljeno in vitro cjepivo za spas hrvatske kulture (kulturu mrtvih, umrtvljenih i mutavih) ili ipak neki pripravak in vivo (možda koktel mrtvih pjesnika i živih podobnika). Ali ta druga varijanta je puno rizičnija. Povjesničara živo zanimaju mrtvi ljudi, a za političara najbolji su ljudi oni koji su u kutu, nikome na putu, oni nevidljivi, koje se nikad ništa ne pita. To nije stvar stranačke pripadnosti: desno ili lijevo. Radi se o opstanku onih koji stvaraju umjetnost danas.
Ministar Hasanbegović očito ne cijeni previše intelekt umjetnika kad razlikuje dvije kategorije: umjetnike s jedne strane i intelektualce, s druge strane. Pritom su intelektualci, na primjer, povjesničari zaposleni na nekom institutu ili na sveučilištu, a umjetnici su 'uhljebi' koji žive kao samostalci od svoje umjetnosti» i pošto nemaju mozga niti što pitaju niti njih itko išta pita. Dr. Hasangbegović je umislio da je na čelu Ministarstva nevidljivih. Zanimljivo je da prije političkog ukazanja aktualnoga ministra kulture, nitko od umjetnika ni njega nije zamijetio: nisu ga vidjeli ni na koncertima, ni na izložbama, ni na predstavljanjima beletristike. A kad su nevidljivi postali brojniji (a to se dogodilo kad su ljudi s imenom i prezimenom, iza kojih stoje umjetnički, a često i znanstveni opusi veći od dvije knjige, pokušali navesti ministra koji bi ih trebao zastupati u vladi da siđe s olimpskih visina svoje fotelje i s njima porazgovara kao intelektualac s intelektualcima, ili ako hoćete jednostavnije – kao čovjek s čovjekom – on im je preko ramena dobacio 'da potraže alternativu'. Za što alternativu? Za svoj posao, za svoj talent? Gdje alternativu? Na cesti, u drugoj zemlji, na drugoj planeti? Ma gdje bili, ma što učinili – svejedno je – jer ih on sa znanstvene distance, objektivno gledano, ne bi ni primijetio. To je zapravo sasvim u redu – iz povijesnog motrišta koje daje prednost opisu mrtvih nad opisom živih. A mogu upotrijebiti i drugu sliku: ministar se ponaša prema (još) živim umjetnicima otprilike kao kad bi doktor medicinskih znanosti koji je ujedno kirurg, onako, još u rukavicama od lateksa, odložio skalpel i otišao u arhiv prelistavati literaturu iz povijesti medicine dok vi ležite na stolu s razvaljenim crijevima.
Umjetnički dosezi se - kao što su vas možda učili u školi – ne procjenjuju kvantitativno, nego kvalitativno. Ni broj umjetnika - da utješim one koji misle da su ih opljačkali baletani, a ne političari – nije tako velik. Ali je, s obzirom na ukupni broj umjetnika koji tvore ono što se zove 'hrvatskom kulturom danas', broj potpisnika peticije znatan. I nemojte se zavaravati: nisu to ljudi iza kojih ne bi ostalo ništa kad bi ih, kojim slučajem, postrojili na gradskome trgu i organizirali javni linč. Ali, ne ne! – prekorijevaju uzavrele mase političari koji taj isti narod (još) nisu opljačkali i kažu da se prije vješalo, palilo i kamenovalo, ali sad se to više ne radi: ne treba vješati, kamenovati i paliti. Sad vlada demokracija. Neka si «tisuću cvjetova» hrvatske kulture potraži 'alternativu' i nek slobodno i neovisno od državne potpore nastave cvjetati dok ne crknu od gladi.
Da bi sve bilo zakonito i demokratski, upravo se potpisuje protu-peticija koja računa na potpise širokih masa ljudi među kojima su i oni koji se ubrajaju u 44% Hrvata koji – po nedavno provedenoj statistici - u zadnjih godinu dana nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu, ali zato kad ih se probudi u pol noći, oni znaju što su to 'istinski pojmovi kulture'. Njima je posebno drago obraniti neki pojam o kojem nemaju pojma – poput 'pojma umjetnosti' – od (još) živih umjetnika; od onih ljudi koji danas rade ono što će njihova djeca sutra zvati 'baštinom'. Razgnjevljeni su činjenicom da ti «uhljebi» koji stvaraju ono o čemu će njihova djeca učiti u školi, žderu čak 0,5% državnog budžeta, ali kad bi im neki političar pred nosom utajio porez ili još gore, kad bi prodao pola prirodnih resursa Hrvatske i pritom ubrao proviziju, oni bi pristali na pučku istinu 'da je moral relativna stvar' i tek tako, da im bude lakše – opalili bi šakom u nos nekog umjetnika 'sumnjivih namjera', ili bar napisali anonimno prijeteće pismo. Ako baš treba, oni 'koji iz principa ne čitaju', potpisali bi peticiju protiv književnika, oni koji nikad nisu bili na koncertu ozbiljne glazbe, potpisali bi dušom i srcem protiv kompozitora “sumnjivih” simfonija”, onih koji urlaju na mobitel u tramvaju, dali bi svoj potpis protiv opernih diva. Hrabro bi potpisali! Pa većina ljudi je «hrabra» kad treba potpisati mišljenje koje zastupa politika koja je na vlasti. Ima ljudi koji su na taj način hrabri u svakom režimu: oni su zastupnici prava većinskih skupina – oni se broje na desetke tisuća. Oni su zaštitnici obraza korumpiranih političara. Oni gorljivo (s nadom da će dobiti mrvice s gospodskog stola) brane vlastodršca od drugačijeg mišljenja. Samo je pitanje trenutka kad će netko organizirati i peticiju protiv znanstvene mafije koja širi laži da je Zemlja okrugla. Treba pod svaku cijenu zaštititi Ministra od strašne spoznaje da su umjetnici još živi i da stvaraju kulturu danas. Iz povijesnog motrišta to je porazna činjenica: stoput bolje bi bilo da umjetnici sjednu u vremeplov i proizvode kulturu u Zagrebu od 1878. do 1945. Ali možda je u međuvremenu pokrenuta svenarodna peticija i protiv znanstvenih 'uhljeba' - pa sad nema tko izumiti vremenski stroj i stoga je najbolje da samostalni umjetnici izumru prirodnom smrću dok kopaju po kontejnerima zajedno sa umirovljenicima. Ako prežive, bitno je da nastave stvarati ono što će se sutra zvati hrvatskom baštinom u grobnoj tišini, jer, da ponovimo gradivo: a) «ministar voli samo brojne nevidljive kulturnjake, umjetnike i intelektualce koji stvaraju i nikad ih se ništa ne pita», i b) postoji opasnost da bi netko od mutavih kad bi ga pitali za mišljenje ipak na kraju rekao nešto što bi moglo uznemiriti Ministra i potaknuti nekoga iz kruga revizionističke intelektualne elite da smisli «konačno rješenje» po uzoru na već prokušana povijesna rješenja."
Davor Špišić, pisac
"Potpisao sam peticiju jer ne želim živjeti u zemlji groteski, zemlji ludari čiji se klaunovski cerek ledi u našim žilama. Potpisao sam jer ne želim živjeti u još jednoj, tko zna kojoj po redu, opakoj zamjeni teza: ono kad se konclogor Jasenovac proglašava dražesnom pozornicom za uvježbavanje opere 'Madame Butterfly' ili kad se antifašizam ponižava kao obična floskula dokone kulturne bande. Želim živjeti u zemlji gdje će jedine bande nastajati u bendovima poput Gang of Four ili u gangbangovima, gdje će heroji napokon biti ljudi a ne zločinci, ratni i poratni. Samo, ja takvu zemlju ne namjeravam tražiti, hoću je stvoriti tu gdje jesam. Tu gdje je moja ljubav jedina kojoj gledam oči dok se budim, tu gdje su naši dragi i naše knjige, tu gdje se naši zanati proizvode svaki dan iznova, najbolje kako umiju. I zato ne dam da mi itko zacrni tu slobodu. Neće im uspjeti. Eto, zato sam potpisao."
Tena Štivičić, dramska spisateljica i dramaturginja
"Strah me i sram onoga što se događa u našoj zemlji. Antifašizam, planetarno neprikosnovena vrijednost, postaje žrtvom relativnog shvaćanja, utirući put strašnoj i sramnoj mogućnosti da ustaštvo postane ravnopravnim dijelom nacionalnog identiteta. Mnogo je pojava, mnogo je incidenata koji postaju normalni i koje postepeno prihvaćamo kao svakodnevne. Sportske pobjede koje se slave izvikivanjem ustaških pozdrava i nove generacije koje stasaju misleći da je ta ikonografija simpatična. Uvrede koje trpe pripadnici drugih rasa i batine koje trpe osobe različitih seksualnih orijentacija. Jezovita okupljanja u molitvi kojima se vrši pritisak na žene koje se odlučuju na ionako težak potez. Seksualna edukacija kao kontroverzni pojam dok se u ritmu lakih nota slavi svaki začeti život i diže palac gore za ljubav (makar ga je dosta teško dići dolje). Stalni imperativ zapjenjenog zagledavanja u prošlost, da ne bismo primijetili stalnu pljačku i rasprodaju resursa u sadašnjosti. Na svim frontovima tradicionalističke, neokonzervativne poruke koje sužavaju kalupe razmišljanja. Kultura u takvom ozračju ima još veću odgovornost. Njezina je apsolutna zadaća obraniti prostor slobodnog izražavanja. Jedno usuglašeno mišljenje ne čini kulturu. Kulturu čini različitost glasova i propitivanje svake dogme. Kultura ne postoji da bi podupirala većinske stavove ni propagirala vlastodržačke ideje. I nju mora zastupati osoba koja te osnovne postavke razumije. S obzirom na strelovitu brzinu kojom je dolaskom gospodina Hasanbegovića na mjesto ministra kulture krenulo ušutkivanje nezavisnih glasova, jasno je da on nije osoba koja kulturu smatra prostorom slobode. To je samo jedan u nizu razloga zbog kojeg se pridružujem ovom apelu."
Anita Schmidt, glumica
"Dogodilo se da sam se zatekla u Jerusalemu, u memorijalnom centru Yad Vashem na sam Božić 2013. Može li biti drastičnije simbolike koja pokazuje što je čovjek u stanju učiniti: roditi se kao Djetešce iskupitelj ili se pretvoriti u demona. Sjećam se mučnog srama koji vas obuzme kad među onim pločama što nabrajaju logore smrti, posijane u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ugledate i mračni natpis Jasenovac. U posebnoj zgradi kompleksa memorija je za umorenu djecu. Sve je u tami, stotine zrcala odražavaju svjetlost jedne jedine svijeće. Kao da su se te male duše preselile među zvijezde. Glas iz nevidljivih zvučnika nabraja njihova imena i dob (nekima mjerljiva samo u mjesecima) kad im je smaknuta budućnost. Plakala sam tada kao kišna godina. Zato sam potpisala ovu peticiju. Jer, oni mali plamičci tamo gore, svijetle i zbog naše slobode."
Una Bauer, teatrologinja
"Potpisala sam peticiju jer smatram da novi ministar kulture ne razumije pluralistički karakter sektora kojemu je sad na čelu. Pokušaj da se kulturne politike organiziraju oko homogene nacionalne kulture, ideje o 'konsolidaciji', 'integriranju cijele nacije' i slično plaše me, jer zvuče kao da prizivaju ratno stanje i pokazuju temeljno nerazumijevanje nužnosti raznovrsnosti, slobode i otvorenosti kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Optužbe da Treći program Hrvatskog radija, jedno od rijetkih medijskih prostora gdje se kultura kontinuirano ne shvaća samo kao ukras i komercijalizirana zabava, radi na 'rastakanju hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta' očiti je primjer da novi ministar kulture ne razumije važnost i nužnost kako heterogene ideje kulture, tako i pluralizma u suvremenom društvu. Iz njegovih izjava, ali i iz njegovih postupaka jasno proizlazi da Hasanbegović aktivno radi na ukidanju upravo onih segmenata kulturne scene koji su iznimno doprinijeli međunarodnom povezivanju Hrvatske u području umjetnosti i kulture, predstavljali Hrvatsku na međunarodnoj sceni, te onih koji su kritički i konstruktivno propitivali postupke svake vlasti. Na kraju, i nipošto manje važno, proglašavanje antifašizma floskulom, obmanjivanje javnosti kao i općenito veličanje režima koji je nastao na isključivosti, također proizvodi atmosferu straha i zatvorenosti, nespojivu s funkcijom ministra kulture RH."
Ivor Martinić, dramski pisac
"Duboko sam zabrinut izjavama novoizabranog ministra kulture kao i njegovim prvim potezima. Njegove odluke i izjave pokazuju sklonost isključivosti i odbijanju bilo kakvog dijaloga, ne prihvaćanju onoga što je drugačije, onoga što je izvan tradicionalističkih shvaćanja, te grubog ugrožavanja slobode. Malobrojne izjave koje se tiču kulture pokazuju neznanje o tome što bi kultura trebala biti što me ne iznenađuje budući ministar nema nikakvog iskustva u tom području, ali me duboko zabrinjava jer su takve izjave u čitavom tom neznanju i nerazumijevanju nepopravljivo štetne za sam kontinuitet i razvoj hrvatske kulture. Kultura je prostor slobode, a svakom dosadašnjom izjavom i odlukom ministar Hasanbegović tu sloboda ugrožava. Ono što je sigurno jest da će njegov politički mandat prije ili kasnije završiti, te će on nestati iz kulture u kojoj se potpuno slučajno, bez ikakve kompetencije i zatekao. Oni koji će sasvim sigurno nastaviti djelovati u kulturi i nakon ove ružne političke epizode smo upravo mi - kulturni radnici. Zbog svega onoga što je u hrvatskoj kulturi postignuto i zbog onoga što će se postići u budućnosti osjećam veliku odgovornost reagirati i svojim potpisom se pridružiti apelu za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića."
Ivan Vidić, književnik
"Već je nakon elokventnih i teorijski potkovanih izjava gospodina Karamarka zadnje tri godine bilo jasno da će se nova vlast prema kulturi programski postaviti kao prema neprijateljskoj djelatnosti. Novi ministar, gospodin Hasanbegović, nažalost stupa na političku scenu u maniri lošeg epizodnog glumca: rušeći i lomeći sve pred sobom, dijeleći ideološke etikete poput pljuski, sumanuto i bez reda. Da li je ona kapa na njegovoj glavi ustaška ili eto-tako-malo-kao-ustaška, prepustio bih stručnoj komisiji kapara, ali kad on govori o 'kulturnom agitpropu', 'veteranima socijalističkih SIZ-ova' i 'postmodernoj neojugoslavenskoj dekonstrukciji' u radijskom programu, to je već slučaj za Ludog Šeširdžiju. Sve bi to bilo smješno da mladog ministra ne nosi vox populi iza njegovih leđa, toliko sličan hukanju s nogometnih tribina. Šteta po ministra; mogao je biti samo pristojan i onda kritizirati, smjenjivati i mijenjati – bilo bi tu posla. Ovako, umjesto neke nove desnice, izgleda da na vlasti opet imamo hrvatsku desnicu u njenom najgorem povijesnom obliku – snishodljivu i ropski pokornu prema strancu, autoritarnu i tiransku u unutrašnjoj politici."
Iva Babaja, dizajnerica
"Potpisala sam zahtjev za smjenu ministra kulture Z. Hasanbegovića jer smatram da osoba koja relativizira ili negira vrijednost antifašizma na najgori način dezavuira ovu zemlju. Povijesni revizionizam, vrijednosti koje ministar zastupa kao i njegovi dosadašnji potezi pokazuju nedvosmislenu težnju za uspostavom ideološkog totalitarizma i izbacivanja Hrvatske iz kulturnog i civilizacijskog kruga kojem navodno teži. Njegove kvalifikacije za ovu funkciju padaju i prije nego se dotaknemo njegovog backgrounda u kulturi i to na elementarnom pitanju humanističkih vrijednosti."
Andreja Kulunčić, vizualna umjetnica
"Apel sam potpisala jer su ljudska prava drugih i drugačijih, odnosno svih onih koji se ne uklapaju u matricu dominantnog stanovništva, jedan od bitnih ciljeva projekata kojima se bavim i kod nas i u inozemstvu. Veliki broj naših sugrađana na društvenoj je margini ili su manjina. Stoga je otvarati prostore razumijevanja njihove situacije i potreba, uključiti ih kroz umjetničke projekte, kreirati drugačiju atmosferu, stvarati pozitivni dijalog, preuzeti odgovornost za druge, osvješćivati, jedan od zadataka kulture na više razina. Osoba kojoj ljudska prava nisu važna i koja zastupa ekstremne ideološke stavove, koja kulturu procjenjuje po sebi „jasnim“ projektima a da s kulturom nema dodirnih točaka, smatram da nije osoba koja će stručno, kvalitetno i s razumijevanjem voditi sektor kulture. Sigurna sam da u redovima vladajuće stranke postoje osobe koje su stručne, i razumiju da su dio kulture i projekti koji se tiču poštivanja prava drugih i drugačijih, neovisno od osobnog svjetonazora i ideologije."
Branko Čegec, pisac i izdavač
"Nikad ne bih stavio potpis za nečiju smjenu zbog njegovoga mišljenja. Svatko na mišljenje ima pravo, i nitko mu ga ne može uskraćivati. Naravno, kada se to pravo ostvaruje za kuhinjskim stolom, u birtiji ili na utakmici. Kada, međutim, to pravo reprezentira oficijelnu politiku, kada se demonstrira na razini 'vlasti', odnosno 'političke moći', onda to nipošto nije pitanje individualne slobode, nego prije svega odgovornosti prema mjestu s kojega dolazi, a onda i prema biračkom tijelu, koje – nadam se – ipak nije računalo s ispraznostima resentimenata i povijesnih revizionizama. Ja ne vidim problem ni u kojem pojedinačnom primjeru, nego isključivo u konstruiranju sustava koji takve stvari omogućuje. A omogućuje ih već na najbanalnijoj razini: iznevjeravanjem demokratskoga procesa koji je nekoj skupini ljudi omogućio zaposjedanje pozicije 'vlasti'. Naime, nakon krajnje dvojbenih postizbornih trgovanja, jedva okupljena „koalicija“ poseže za mehanizmima koji posve poništavaju po meni ionako problematičan izborni sustav: u nemogućnosti postizanja ciljeva u međusobnoj trgovini, najjači koalicijski partner instalira osobu (o kojoj ne mogu misliti ništa, kao niti najveći dio „biračkoga tijela“) koja nema baš nikakav politički legitimitet, i zapravo je pljuska u lice ponajprije vlastitim 'glasačima'. Nakon toga slijedi sada već očito beskrajni proces koji se posve iscrpljuje u trgovanju, a da je pritom zemlja u potpunoj blokadi, nužnost hitnog definiranja proračuna zadnja je rupa na svirali, a u javnost se izlazi s posve neodređenim, često nemuštim ili pak infantilnim izjavama o tome kako se 'stvari kreću u dobrom smjeru'. Pritom je, naravno, u najavljivanoj 'Vladi stručnjaka' vrlo brzo izbilo na vidjelo da stručnosti nema mjesta, jer su sva ionako zauzeta, odnosno, premalo ih je i za zadovoljavanje očekivanja najbliskijih suradnika. Pa se onda dovede neki tužan čovjek samo da bi se podilazilo jednoj društvenoj skupini (i ode kako je i došao), a onima drugima se pokušava demonstrirati 'čvrsta ruka', dovođenjem čovjeka izvan struke, posve neupućena u kompleksnost jednoga područja, koje nitko nije niti spomenuo u izbornim kampanjama, kao ni do trenutka 'preuzimanja vlasti', kako se to već zove. Dakle, netko tko kulturu ne podnosi, prezire je i niti ne pokušava sagledati njezine rezultate, uvest će red isključivo batinom (i mračnim backgroundom), jer riječ je o parazitima, probisvjetima i pijavicama na proračunu. Bajnom proračunu ispod pola posto projiciranoga sadržaja državne kase. Populistička smicalica o 'sisama' i 'jaslama', jasno je, postiže najbrži i najpogubniji efekt u 'širokim masama', među onima koji ne dobivaju plaću, kopaju po kontejnerima i ne mogu si priuštiti niti kino, ni kazalište, a o knjizi da i ne govorimo… Kako 'Vlada' očito nema nikakvo rješenje čak ni za najminimalnije pomake u tragičnoj svakodnevici, kako ideja o 'gospodarskom napretku' služi tek kao božićna lampica na tramvajskom stajalištu u Črnomercu, gnjev gladnih i prezrenih najlakše je usmjeriti prema parazitima (u najboljoj staljinističkoj tradiciji, koliko god se zaklinjali u prezir prema SVIM totalitarizmima). Čini mi se da je naš problem mnogo širi od jednoga stručno i ideološki problematičnog ministra, jer ta famozna 'nacionalna struktura', trenutačno na vlasti, očito prezire i ono u što se očajnički kune, pa svoju 'stručnost' iskazuje promjenom boje kvadratića na nacionalnom grbu, koji su unatoč svim tradicijama i heraldičkoj povijesti, upravo pod njom poplavili od bijesa."
Philippe Claudel, pisac, član Akademije Goncourt
"Danas, kada su ugroženi temelji Europe dobrosusjedskih odnosa, Europe kultura i različitosti, Europe humanističkih vrijednosti gostoprimstva i solidarnosti; danas, kada se povijest razvlači u svim smjerovima kako bi se pomoću nje opravdala neprihvatljiva stajališta; danas, kada su vrijednosti novca i tehnokracije, cinizma i nacionalističke uskogrudnosti izbile u prvi plan, imenovanje g. Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture Republike Hrvatske može se shvatiti kao zabrinjavajuća poruka upućena građanima i građankama Hrvatske i svim njezinim prijateljima. Sudeći po idejama koje zastupa, po njegovim naklonostima, baš kao i po stavovima koje je zauzimao u prošlosti, može se naslutiti da g. Zlatko Hasanbegović neće podupirati otvoreno, slobodno, srčano, altruistično i plodonosno kulturno stvaralaštvo."
Olja Savičević Ivančević, slobodna spisateljica
"Kad otvorim Internet, želim čitati nezavisne portale i e-časopise, jer je to moj čitateljski prostor od povjerenja i interesa. Kad odem na trafiku želim kupiti novine kojima mogu vjerovati, koje se ne udvaraju ničijem kapitalu. Hoću da opstanu oaze kritičkog mišljenja i ozbiljnog novinarstva koje su ionako na margini, jer bez njih smo kao društvo, a i pojedinačno, izgubljeni. Želim pluralizam u kazalištu. Da uvijek ostane posvećeno mjesto za teatar koji ne ugađa nego i boli, koje nas ne tetoši nego suočava i posramljuje, jer jedino tako možemo ozdraviti i biti sretni. Želim čitati knjige hrvatskih pisaca koje ne poznaju autocenzuru. To je jedan od preduvjeta za dobru književnost. Ne želim da mi dok pišem iznad glave sjede ministri i cenzori i vire u rukopis. Želim umjetnost koja prelazi granice, koja ih širi i poništava, koja je veća od prostora i vremena iz kojeg dolazi, jedino takva će biti iščupana s margine, sačuvati naše vrijeme i naš prostor. Želim Ministarstvo koje takvu umjetnost podržava. Poštenog i sposobnog upravitelja, upućenog i zainteresiranog, a ne komesara novog kova. Nema lošeg vremena za umjetnost (i najgore je vrijeme dobro za umjetnost), postoji samo loše vrijeme za umjetnike. Svaka vlast do sad se trudila uvjeriti sve da kultura nije važna, jer jest važna, ali je i opasna jer neće šutjeti. Preživljavamo u antiintelektualnoj atmosferi, u zemlji u kojoj se hvale kako nisu pročitali nijednu knjigu, često potplaćeni, popljuvani i nezaštićeni i to nas nije spriječilo da slijedimo svoj poziv. Kao prekarna radnica u kulturi koja svaku svoju kunu mora odradit i koja plaća porez, želim za svog ministra na državnoj plaći nekog koga je na to mjesto doveo pošten rad u kulturi, a ne politički ispadi. Mislim da je to minimum koji ova država duguje svojim kulturnjacima. Zato sam potpisala."
Katarina Luketić, književna teoretičarka, kritičarka i urednica
"Apel Kulturnjaka 2016 za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića potpisala sam iz više razloga: prvo, smatram da osoba koja antifašizam naziva floskulom i koja u nekoliko navrata u kontinuitetu (od svoje mladosti do današnjice) relativizira narav NDH i jednog fašističkog, kvislinškog poretka ne bi trebala obnašati ni ministarsku ni bilo koju drugu odgovornu javnu funkciju. Smatram nadalje da je svojim izjavama i prvim potezima aktualni ministar pokazao da kulturu tretira kao svoju privatnu ideološku bojišnicu i da mu je namjera – štoviše misija – kao u kakvoj 'kulturnoj revoluciji', očistiti kulturni prostor od svih onih koji se protive ili se pak ne uklapaju u, na određeni način konceptualiziranu, „nacionalnu obnovu“. Odluka o raspuštanju Povjerenstva za medije bez obrazloženja, čak stav da 'mediji samo opterećuju Ministarstvo kulture', pa izjava da se na Trećem programu Hrvatskog radija svakodnevno provodi 'postmoderna neojugoslavenska dekonstrukcija i rastakanje hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta', etiketiranje neistomišljenika kao 'dokoličarskog ljevičarskog agitpropa i pokretnog prijekog suda', 'sveprisutnih sveznadara, verbalnih zlostavljača, ljevičarskih doktora opće prakse' koji 'eliminiraju, pozivaju na ostavke, ali inkasiraju' i dr. svjedoče ne samo o ministrovu nedostatku kontrole i zabludjeloj potrebi za revanšizmom, nego i o njegovu nerazumijevanju naravi kulture u demokratskom društvu: njezine dijalogičnosti, pluralnosti i mnogolikosti. Na kraju i ne manje važno, apel sam potpisala i zato što smatram da ministar Z. Hasanbegović i potpredsjednik vlade T. Karamarko (kao demijurg aktualnog ideološkog pritiska), iznova sužavaju prostor slobode govora, stvaranja i djelovanja te kulturu tretiraju na način na koji se ona tretirala upravo u totalitarnim, autokratskim i jednopartijskim porecima. Po T. Karamarku, 'mediji i intelektualci trebaju dati svoj udio u nacionalnoj obnovi i reformi društva'. Takvo stavljanje kulture u funkciju ideološkog alata za popravak društva, vrlo je opasno i za ovo društvo znači samo i jedino retardaciju. Zapravo, u toj 'nacionalnoj obnovi' riječ je o nastojanju da se identitet jedne grupacije nametne svima, da se razumijevanje povijesti, svjetonazor i kulturne preferencije svojstveni dijelu društva proglase obavezujućim za sve pripadnike društva. Teži se zatvaranju i isključivanju, a ne otvaranju i uključivanju, a to su tendencije neslobodnih društava u kojima se želi uspostaviti široka kontrola i ideološko-svjetonazorska 'uravnilovka'. Ministar Hasanbegović je, po mome mišljenju, tek jedan, istina vrlo istureni glasnik nove ideološke vojske i njegovim eventualnim razrješenjem s dužnosti takve tendencije neće nestati. Stoga je, bez obzira na politička uvjerenja koja svatko od nas ponaosob zastupa, vrlo važno boriti se za očuvanje kulturne pluralnosti i za to da se niti jedan od aktera u kulturi ne može proglasiti neprijateljem u vlastitom domu."
Dunja Vejzović, operna umjetnica
"Neophodno je potrebno da mi kulturnjaci pred javnošću izrazimo svoje mišljenje o području kojim se bavimo. Tu se osjećamo kompetentnima i jesmo kompetentni, te smo zato i dužni javno govoriti. Javnost naše zemlje kao članice EU nadilazi naše nacionalne granice, a da se ne izgubi ili se odrekne vlastitog nacionalnog lica. To tradicijski otvoreno i slobodno lice hrvatske kulture ne počinje 1990-e kako kaže gospodin Hasanbegović. Mi kulturnjaci to lice ovim apelom nastojimo očuvati. Ja sam sigurna u solidarnost kulturnjaka u inozemstvu koje moramo obavijestiti o događajima u ovom dijelu Europe. Na našim ćemo tribinama pokušati detaljno objasniti i argumentirati o čemu se radi. Naime, da se borimo da područje kulture ne bude vođeno političarima kroz prizmu ekstremnog političkog nazora. Pozivamo istomišljenike da nam se pridruže, a one koji to nisu pozvat ćemo na diskusiju u okviru javnih okruglih stolova, ako to još uopće bude moguće. Dok još imamo slobodu govora, govorimo. Već sada ljudi šapću i okreću se da vide može li još netko čuti što su rekli. Ne šapćite nego nam se pridružite i istupite."
Zvonimir Jurić, redatelj
"Mislim da je ministar Hasanbegović samo vrh ledene sante desne ekstremističke ideje koja ulazi u politički i društveni mainstream i postaje normalna. To je nešto što bi trebalo zaustaviti ili barem smanjiti. Sasvim je jasno da je Hasanbegović došao na mjesto ministra kulture samo iz jednog razloga, a to su njegovi ideološki, svjetonazorski stavova s kojih će i djelovati. Mislim da je to pogrešno, da to treba zaustaviti i zato se zalažem za njegovu smjenu."
Urša Raukar, glumica
"I dalje ostajemo kod toga da je gospodin Hasanbegović neprihvatljiv da bude ministar u Vladi RH i zato smatramo da treba otići. Teza koja se provlači zadnjih nekoliko dana da je njegov tekst iz Nezavisne države Hrvatske iz 1996. samo jedan mladenački ispad naprosto ne stoji budući da postoje zapisi i izjave koje pokazuju da se kroz 20 godina apsolutno konzekventno drži svojih ekstremističkih ideoloških stavova. Citirala bih Thomasa Manna koji kaže u Čarobnom brijegu: 'Čovjek ne smije u ime dobrote i ljubavi dozvoliti smrti da gospodari njegovim mislima'. NDH je smrt i ne smijemo dopustiti da zločini gospodare našim životima u ime dobrote i ljubavi. Diskurs i način na koji je napao inicijativu Kulturnjaci 2016 i sve potpisnike sasvim je sigurno ispod nivoa jednog ministra. Ponavlja se u štampi da je on osobno izložen linču i harangi, no upravo je ministar Hasanbegović započeo linč i harangu, i to ne samo na inicijativu Kulturnjaci 2016, već na kulturnjake općenito. Došli smo do toga da su kulturnjaci kao takvi na crnoj listi upravo zahvaljujući napadima ministra Hasanbegovića. Prema tome, duboko smo uvjereni da smo upravo mi ti koji su izloženi harangi i linču, i po novinama, i na ulicama, i sa prijetećim pismima koje dobivamo na privatne adrese. Zbog svega toga mi smo ovdje i ići ćemo dalje."
Ivica Buljan, redatelj
"U ovom trenutku, u Hrvatskoj se događa dvostruka regresija vrijednosti. Moji sugovornici, kolege, prijatelji, su naglasili da je skup antifašističkih vrijednosti upisan u sam Ustav RH. Dakle, ako se to negira podrivaju se sami temelji države. Ponovno naglašavam stvar koju lako zaboravljamo, a to je da građani Hrvatske na ovim izborima nisu niti jednoj političkoj stranci u većini niti plebiscitom dali pravo da u njihovo ime kreira kulturnu politiku, a pogotovo ne jednoj ekstremističkoj verziji. Sve ono za što nam se činilo da je izboreno u tri tjedna se olako urušava, sa tendencijom da Hrvatska doista utone u totalitarizam. Kako kaže Josip Kosor, veliki patriot, ali prije svega kozmopolit - u ovoj maloj kulturi je nužno u isto vrijeme biti i patriot i kozmopolit, ali taj patriotizam ne smije uključivati nijedan element ksenofobije. Patriotizam za kakvog se zalaže ova inicijativa uključuje uvjerenje da se treba i vrijedi boriti za temeljne demokratske postulate na kojima je zasnovana RH, a koje svaka generacija mora iznova nadopunjavati. Naši prethodnici su za nas izborili različite vidove sloboda i mi smo ih dužni zaštititi ako ne obogaćivati i otvarati se u svakom obliku prema svijetu. U nijednom evropskom ministarstvu nije zamislivo da službenici komentiraju, a pogotovo napadaju rad umjetnika. Kod nas su vrijednosti toliko obrnute da će, ako se takav diskurs nastavi, za dva mjeseca to postati uobičajena stvar. Nakon toga povratak je jako težak. Zbog toga mislim da je svakodnevna borba na ovoj fronti borba za demokratsku Hrvatsku koju nam nitko nema pravo oduzimati."
Naima Balić, kulturna radnica
"Radila sam u Ministarstvu kulture 23 godine. Bila sam predstavnica RH 14 godina u Vijeću Europe, u području obrazovanja 4 godine i 14 godina u području kulture i predsjedala sam vijećem za kulturu Vijeća Europe, 2 godine kao potpredsjednica i 2 kao predsjednica. To navodim samo zato da iskažem svoje iskustvo i onda nezadovoljstvo imenovanjem ministra Hasanbegovića na mjesto ministra kulture. Kada se 2001. u Dubrovnika održala konferencija Kultura i sukob koju je organiziralo Ministarstvo kulture u vrijeme dr. Tončija Vujića, Predrag Matvejević je rekao da je teško osvajati sadašnjost ako nismo prethodno ovladali prošlošću. I upravo mi se ta maksima čini dobrom za karakterizaciju onoga što radi dr. Hasanbegović. Kao osobu iz kulture smeta me njegova izjava da će imati svoju kulturnu politiku. Ne može se imati svoja kulturna politika, to je davno prevladano i u suvremenoj Evropi tako nešto ne postoji. To je izuzetno dugotrajan proces. Iz te osobne kulturne politike očito je proizašlo i njegovo smjenjivanje stručnog povjerenstva za neprofitne medije. Ono što me nakon toga zaprepastilo jesu portali na kojima anonimusi govore izrazito ružne riječi o uhljebljenju kulturnjaka. To zapravo stvara potpuno krivu sliku kulture. Kultura je dobit, kultura je ulog, kultura je razvojna, kultura nije trošak, ne može biti na tržištu. Jedna uložena kuna u kulturu vraća 2 kune. Kultura stvara radna mjesta, o tome se mora voditi računa. I konačno, ono što me najviše zgromilo i zašto sam odlučila potpisati ovu peticiju jest rječnik koji koristi gospodin Hasanbegović obraćajući se osobama iz kulture. On tim rječnikom koji je izrazito radikalan vrijeđa sve zaposlene u kulturi. Vrijeđa vas, vrijeđa nas, vrijeđa konzumente kulture, vrijeđa stvaraoce i samu kulturu. Kultura znači demokratičan proces, kultura je dobrobit za društvo, kultura znači jednakost, pravdu, snošljivost, razumijevanje, bogatstvo, kulturnu različitost. I konačno, antifašizam je skup vrijednosti koji osiguravaju sam postupak demokracije."
Damir Očko, umjetnik
"Potpisao sam ovu peticiju jer smatram kako je ministar koji bi rušio 'berlinski zid' u kulturi 2016. godine, da bi eto uspostavio novu hrvatsku kulturnu paradigmu, valjda zamišljajući neku novu zanosnu nacionalnu umjetnost koja će biti bolja, veća i blistavija od svega onoga što je u hrvatskoj kulturi nastajalo kroz našu modernu i suvremenu povijest, a svoje argumente pronalazi u ideološkim borbama pritom relativizirajući povijesne činjenice - promašeni ministar. Dakle kada povjesničara, pa još k tome revizionista i negacionista, imenujete ministrom kulture za rezultat dobivate kulturu koja je u svojoj srži provincijalna i nekritička, a time i nebitna jer se u konačnici bavi sama sobom. Kada kulturu učinite taocem povijesnog i nacionalnog ona nužno postaje lokalna, neinovativna i zastarjela te bez svrhe osim one koja služi politici. 'Kultura' fašističkih režima ničime nije zadužila svijet niti je išta konkretno producirala – i zato je važno da ministar kulture bude ako već nije stručan onda barem antifašist u punom smislu te riječi."
Damir Markovina, glumac
"Smatram da je tamna uniforma koju aktualna Vlada navlači na Ministarstvo kulture imenovanjem gospodina Hasanbegovića na mjesto resornog ministra, uz najave 'nove nacionalne paradigme', 'konsolidacije kulture' te 'nacionalnog obrasca', nije ništa drugo doli pokušaj zastrašivanja svih umjetničkih izričaja kritički nastrojenih prema nacionalističkoj dogmi koju politička opcija na vlasti očito pokušava uspostaviti, kao i nagovještaj ozbiljnog smanjenja umjetničkih sloboda u kulturi Republike Hrvatske, a čemu u prilog obilato govore i prvi, demonstrativni potezi novoimenovanog ministra kulture, kao što je ukidanje potpore neprofitnim medijima. Konstanta javnog djelovanja gospodina Hasanbegovića su revizionistički stavovi o fašističkoj, marionetskoj NDH, apologetsko pisanje o zločinačkom ustaškom pokretu i relativiziranje antifašizma, i kao zaglavnog kamena demokratskog sustava vrijednosti, i kao izvorišnu osnovu državnosti zemlje čiji je ministar upravo postao. Takve stavove smatram moralno i civilizacijski neprihvatljivima za poziciju ministra kulture, a imenovanje osobe koja ih zastupa na tu funkciju smatram izrazom vrhunskog cinizma i nebrige za cjelokupnu umjetničku i kulturnu scenu. Svjedoci smo da ta 'nova nacionalna paradigma', koju novi ministar zaziva, dolazi uz bučno odobravanje ulične desnice i stadionske okuke, uz otvoreno, nekažnjeno, masovno izvikivanje fašističkih pozdrava i prijetnji svim različitim stavovima i manjinskim identitetima, a čiji bi razvoj upravo sektor kulture trebao poticati, te uz pozive istima na autocenzuru sa najviših pozicija državne vlasti kojoj nadležni ministar pripada, bez, naravno, ijednog glasa iz novoformiranog Ministarstva kulture u obranu slobode javne riječi i djelovanja. Naprotiv, jedini glas od ministra na čelu ustanove koja bi trebala biti sinonim za razvoj dijaloga i pluralizma mišljenja i umjetničkih praksi, te slobode kao osnovnog preduvjeta umjetničkog djelovanja, je javna difamacija, vrijeđanje i etiketiranje nekoliko tisuća kulturnih radnika koji legitimno prosvjeduju protiv njegovog imenovanja, među kojima je i veliki broj imena koji su svojim djelovanjem učinili resor koji mu je povjeren, kulturu ove zemlje, međunarodno poznatom i priznatom. Teško mi je stoga vjerovati da će kvaliteta i umjetnička relevantnost biti odlučujući kriteriji u njegovu ravnanju Ministarstvom kulture, što je osnovni preduvjet za kontinuitet njenog razvoja. To su moji razlozi za pridruživanje svog glasa peticiji protiv imenovanja gospodina Hasanbegovića ministrom kulture, jer smatram da šutnja znači pristajanje i odobravanje, jer želim pridržati građansko i umjetničko pravo da postavljam pitanja, zgodna i nezgodna, a nipošto podobna, jer smatram da je pravo na drugačije mišljenje temelj demokracije za koji se vrijedi boriti i jer sam mišljenja da društvo ulaže u svoje umjetnike i kulturne radnike jer ih treba da svojim individualnim glasom pokažu njegove bolne, osjetljive, skrivene i neuralgične točke, te da ga, kroz javno postavljena pitanja, učine boljim. Potpis ove peticije je moje takvo, javno pitanje."
Maja Rodica Virag, montažerka
"Ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, smatram spornim po dvije točke. S jedne strane dolazi iz polja koje nije u tijesnoj vezi s resorom kojim trenutno upravlja pa stoga nije mogao steći profesionalno iskustvo i upoznati dinamiku i slojevitost kulturnog sektora. No, to bih čak mogla ostaviti i po strani da njegovi stavovi u samoj povjesničarskoj domeni ne relativiziraju temeljne civilizacijske vrijednosti i dosege koje u sebi obuhvaća pojam antifašizma."
Nika Radić, likovna umjetnica
"Potpisala sam peticiju za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića jer smatram da je nedopustivo da na čelu ministarstva kulture bude osobe bez iskustva rada u kulturi, ali zato sa dugom poviješću propagiranja fašističke ideologije. Također smatram da ministar kulture ne može biti osoba koja kulturu identificira s propagandom, a umjetnike smatra društvenim parazitima."
Hrvoje Cokarić, kazališni režiser i multimedijalni umjetnik
"Peticiju sam najviše potpisao zbog nulte stope tolerancije na fašizam. Jednostavno, razmatrajući lik i djelo aktualnog ministra ne mogu se pomiriti da osoba takvih nazora predstavlja struku koja bi trebala odražavati nacionalni identitet. Neprihvatljivo mi je da ministar kulture dolazi na poziciju bez ikakve pripremljene strategije, a užasavajuće je pokušati napraviti uštede u kulturnom sektoru ukidajući ionako mizerne potpore nezavisnoj sceni. To se posebno odnosi na ministrov praktični gebelsovski potez ukidanja Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, potaknut javnom zapovijedi lokalne 'opus dei' sinekure. Ovo je svakako samo nastavak zanemarivanja kulture u RH jer ni prošli ministri nisu pokazali brigu o povjerenom im sektoru te su obilato podržavali klijentelizam, ali ovakav diskurs aktualnog ministra će svakako zabiti zadnji čavao u lijes nezavisne kulture. U konačnici mislim da je ovaj ministar namjerni "spin" aktualne vladajuće strukture, namijenjen "zabavljanju" javnosti, dok pravi igrači ne dovrše veliku pljačku naroda započetu devedesetih."
Marko Pogačar, pisac
"Apel za smjenu novoizabranog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića potpisao sam jer dotičnog smatram potpuno neprihvatljivim za vršenje istaknute javne funkcije koja mu je dodijeljena, kao i bilo koje iole relevantne funkcije u hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj vladi. Uz iznimku, naravno, vlade jedne kvislinške, kolaboracionističke, izdajničke, po svemu gnjusne i prljave "nezavisne“ paradržavne tvorevine čiji je ministar vrlo otvoreno bio, a tek nešto manje otvoreno i ostao apologet. Jedina za ministra Hasanbegovića prikladna vlada i pripadajuća paradržavna tvorevina s političke je mape, nasreću, poodavno u narodnooslobodilačkoj borbi zbrisana od strane antifašističkog partizanskog pokreta i savezničkih snaga. Partizansku borbu i, ništa manje važno, političku platformu u ime koje je vođena doživljavam najdubljim temeljem našeg društva, vrijednostima bez kojih se ne osjećam njegovim dijelom. Iz rečenoga je jasno da su naše političke pozicije radikalno suprotstavljene. No nisam, naravno, apel potpisao samo iz očigledne osobne netrpeljivosti prema političkoj opciji koju zastupa ministar – kako onoj historijskoj tako i, još važnije, njezinoj aktualnoj ekstenziji koja ga je na poziciju promišljeno i s dobrim razlogom dovela. Da parafraziram staru Horkheimerovu formulaciju: o Hasanbegovićevoj 'nepoćudnosti' nema smisla govoriti ako ne dovedemo u pitanje čitavu nacional-kapitalističku, radikalno konzervativnu politiku čiji je ministar izvrsno odabrani, upravo križarski ostrašćen eksponent. Ne nalazim previše važnim često potezano pitanje „stručnosti“ ministra. Upravo proklamirana „stručnost“ najčešće je trojanski konj kojim se zamagljuje politička suština nekoga imenovanja ili djelovanja. Ministar u vladi politička je funkcija par excellence, i kao takvu je treba promatrati. A upravo je politika koju Hasanbegović zastupa i njezina kulturna forma zastrašujuća, iznimno opasna i potencijalno razorna. Egida 'nacionalne obnove' kojom odjekuje posvemašnja sociokulturna uravnilovka u tradiciji dobro poznatoj iz devedesetih godina te pripadajuće (u prvim ministrovim potezima već jasno prizvano) stanje društvenih, medijskih i kulturnih prava i sloboda izrazito je agresivan, nasilan, pomno osmišljen projekt ponovnog, odozgo nametnutog, institucionalno izvedenog pokušaja posvemašnje naturalizacije podle ideologije jedne i homogene nacije te pripadajuće države. Razlozi, dakle, izdvojenog tretiranja ministra, više su tehničko-pravne prirode. On je inače samo posve reprezentativan predstavnik aktualne vlasti. U neku ruku nije ni loše što 'su karte na stolu': s Hasanbegovićem je – koliko god gnjusni i u suvremenom političkom diskursu na bilo kojoj razini neprihvatljivi bili njegovi u tekstovima i izjavama sasvim jasno formulirani stavovi – svakome tko hoće gledati sasvim jasno na čemu smo. Iako ministrove stavove dio njih vjerojatno ne bi potpisao, niti su i sami moguće do kraja svjesni krajnjih posljedica politike koju vode, Hasanbegović je neka vrsta Ida HDZ-Mostove koalicije: on, u principu, samo otvoreno govori ono što većina misli. Ta većina uz izrečeno, u svakom slučaju, u najmanju ruku prešutno pristaje. Apel za razrješenjem ministra kulture kao gesta je apsolutno nužan, ali u srži jalov. On od jedne vlade zapravo zahtijeva da razriješi samu sebe: da se odrekne vlastitog trulog srca. Drugim riječima, ministar mora 'pasti', ali to mora biti samo početak. U tom ključu, također sam sklon nešto 'blagonaklonije' promatrati ministrovu notornu izjavu o 'antifašizmu kao floskuli'. Jer antifašizam kakvog zastupaju domaće liberalne građanske elite vrlo često, u svojoj deklarativnosti i lišenosti manje-više svakog politički relevantnog značenja, zaista opasno graniči s praznom frazom. Antifašizam u ime kojeg, uostalom, prije svega potpisujem ovaj apel, neodvojiv je od svog vrlo konkretnog povijesnoga i političkog konteksta. Matko Botić, dramaturg i teatrolog: "Javni apel za smjenu aktualnog ministra kulture nisam potpisao zbog dijametralno nam suprotnih svjetonazora, niti zato što smatram da su ministrice i ministri s druge strane političkog spektra radili posebno dobar posao. Apel sam potpisao zato što mislim da osoba s biografijom poput Hasanbegovićeve ne bi smjela biti na čelu ministarstva koje vodi brigu o kulturnoj politici jedne navodno uljuđene europske države. Članstvo u radikalno desnimpolitičkim strankama i udrugama, opskurna izdavačka djelatnost i u najmanju ruku dvojbeni stavovi prema hrvatskom i europskom antifašističkom naslijeđu dovoljan su razlog da bilo kome dobronamjernom ne bude u interesu da takav čovjek dođe na čelo Ministarstva kulture, čak i da je riječ o iskusnom kulturtregeru, sposobnom menadžeru iz tog resora ili insajderu s izvrsnim pregledom na kulturna zbivanja. Budući da je riječ o povjesničaru koji s kulturom u užem smislu u dosadašnjem javnom i profesionalnom djelovanju nije imao previše doticaja, stvari poprimaju obilježja teatra apsurda, koji može imati dalekosežne, negativne posljedice u definiranju hrvatske kulturne politike. Zbog svega navedenog sudjelovanje u javnom apelu za opoziv Zlatka Hasanbegovića ne smatram svjetonazorskim luksuzom, nego zdravorazumskom nužnošću svake hrvatske kulturne radnice i radnika."
Damir Urban, glazbenik
"Potpisao sam apel za smjenu sadašnjeg ministra kulture Hasanbegovića jer smatram da je to moja građanska i moralna dužnost. Duboko sam uvjeren da postoje čvrsti i dobro utemeljeni razlozi za njegovu smjenu stoga ću biti kratak. Apel sam potpisao iz dva osnova razloga: smatram da je Hasanbegović nekompetentan za vršenje dužnosti ministra u resoru kulture, jer nijednim biografskim podatkom ne daje, čak ni naslutiti, vezu s kulturom, nikada se u kulturnim krugovima njegovo ime nije spomenulo, nikada ni u kakvom obliku nije aktivno (a čini se ni pasivno) u kulturi sudjelovao. Stoga mislim da je pogrešan odabir za ministra kulture. Međutim, drugi je razlog mnogo ozbiljniji i značajniji: smatram da je nedopustivo da na bilo kakvoj vodećoj, od društvenog značaja, funkciji bude osoba koja relativizira antifašizam, podržava ustaštvo i provodi totalitarnu ideologiju. Tome u prilog govore kako njegove izjave tako i njegovi postupci. Stoga smatram da je nužno i potrebno da odstupi ili da ga se smijeni. Uvjerenja sam da naša zemlja, a ne samo resor kulture, zaslužuje mnogo bolje od fašistoidnog jednoumlja. Moj potpis na apel za njegovu smjenu je ujedno i potpis na borbu protiv svakog oblika totalitarizma i isključivosti. Dužnost je svih nas kulturnih radnika i umjetnika, ali i građana uopće, da se borimo za bolje društvo, društvo jednakosti i društvo slobode. Dugujemo to sebi i budućim generacijama."
Biljana Romić, urednica
"Potpisala sam zato što novoizabrani ministar kulture nije osoba koju bismo čak i u širem smislu mogli vezati za aktivnu uključenost u život hrvatske kulture (ma kakva ona bila), zato što pri preuzimanju funkcije nije uopće iznio čak ni maglovite odrednice svoje kulturne politike i strategije, i zato što ima u najmanju ruku vrlo suspektna stajališta o antifašističkom identitetu hrvatske kulture."
Daša Drndić, književnica
"Potpisala sam Apel za smjenu Hasanbegovića, jer sam tako mogla bar donekle potvrditi svoju zgađenost, ne samo izborom dotičnog ministra, već inauguracijom manje-više svih članova sadašnje Vlade Republike Hrvatske, od njenog predsjednika, preko predsjednika Sabora, pa nadolje, na rukovodeća mjesta u državi. Čini mi se nepotrebnim ovdje isticati sve prethodno iznesene argumente svojih kolegica i kolega; oni stoje (drže vodu) i s njima se slažem. Mnogo više od lansiranja jednog kancelarijskog miša poremećenih, skučenih i, po demokraciju opasnih svjetonazora, u resor čiji bi se prostor trebao protezati izvan svih granica, a on ga smišljeno i po direktivi vraća u prašnjave podrumske prostorije pregažene povijesti u kojima je sigurno ali zagušljivo, mnogo više uznemirava sadašnje fanatično, gotovo razjareno barbarsko silovanje Hrvatske. Meni se napunila čaša. Od ideje "humanog preseljenja" koje je prije dvadeset pet godina i sprovedeno, i čija sam žrtva i sama bila, do, navodno beznačajnog uvođenja kune kao valute, do "instaliranja" raznih rojnica i šuškova u poluge vlasti, preko zločina i krađa, purifikacije jezika, popis je predugačak da ga ovdje podastirem, ali impozantan i, bogme pamtljiv. Ni hasanbegovići, ni brkići, ni kovači, ni Karamarko & Co, ni glavaši ni bujanci, ni crnokošuljaši, ni ostali neo-ustaše i neofašisti, ni blajburški derneci nisu izronili preko noći. Sve to, sav taj otpad kolao je kanalizacijskim cijevima uz pogonsko gorivo mržnje i bezumlja dva i po desetljeća i čekao trenutak kad će, uz oslabljen imunitet Hrvatske, kuljnuti. I evo nam ga. To što smo se (većina) tješili, neće valjda, nije moguće, pak naš je problem. Čišćenje kanalizacija invazivan je proces. Čišćenje kanalizacijskih cijevi ne može se obaviti 'razmazivanjem', nego šmrkovima. U suprotnom, naći ćemo se pod tsunamijem fekalija čiji se smrad već širi, ne samo Hrvatskom, nego Evropom i dalje. Ovaj grand-guignol, ovaj teatar strave zrcali jezu 1930-ih i 1940-ih i neće "šapatom pasti". Prije neku večer, vraćali smo se sa sjedjeljke na kojoj, umjesto da pričamo o književnosti, o slikarstvu, o teatru, o ljubavi, za stol nam je zasjela kamarila aktualnih redikula na vlasti. Kad smo izašli, rekla sam, vidi kako je osvijetljena ulica, tko zna dokad će biti tako. A netko je dodao, Dok s bandera ne počnu visjeti ljudi."
Kristijan Ugrina, glumac
"Stavio sam svoj potpis iz svih ovih razloga koji su već puno puta izrečeni iz usta i pera mnogih mojih kolega na ovom i na mnogim drugim mjestima u ovo kratko vrijeme od kada našom državom i resorom vladaju ljudi koji ne misle isto kao i ja o fašizmu, antifašizmu i mnogim drugim pitanjima. Nažalost, svi su ti vapaji ostali bez odgovora, a tako će izgleda i ostati jer, kao što rekoh, nije stvar samo resorna već državno globalna. Iako sam takvog mišljenja o promjenama, jer me iskustvo nažalost u tome podržava, ne želim zabijat glavu u pijesak i samo u garderobama ili u sigurnim skloništima potajice pričati svoje mišljenje nekome za koga sam siguran da je moj istomišljenik. Želim da barem bez straha mogu reći svoje mišljenje a da mi ne prijete progonima, smrću ili ostalim strahotama koje smo imali prilike čuti od neistomišljenika. Ako znamo da 'riba smrdi od glave', onda se jedino smjenom glavnog može očekivati promjena ove situacije."
Delimir Rešicki, književnik
"Na našu veliku žalost, ovdje gdje mi živimo, u tzv. 'kulturnome sektoru' posebno, nikada nisu bili važni nikakvi argumenti znanja, struke ili talenta, nego slijepa, tribalna politička moć s 'kulturom' kao svojim dobitnim alibijem s 'povijesnom aurom'. A upravo ona, 'kultura', oduvijek ovdje ima status sluškinje i prostitutke u puno manje od pola cijene. Vrlo je, mislim, lako naći razloge zbog kojih sam potpisnik liste Kulturnjaci 2016."
