Pravomoćna haška presuda Jadranku Prliću i ostalima, tzv. hercegbosanskoj šestorci, u Hrvatskoj je i dalje predmet zgražanja. Ne zbog osude šestorice optuženika, već zbog dvije sudske konstatacije: da je na teritoriju Bosne i Hercegovine između Hrvatske i BiH vođen međunarodni sukob (iz čega se iščitava da je Hrvatska u BiH bila agresor) i da je za predmetnu agresiju kriv Franjo Tuđman kao arhitekt udruženog zločinačkog pothvata s ciljem pripajanja dijela bosansko-hercegovačkog teritorija Hrvatskoj. Prema lavini reakcija koja je uslijedila nakon čitanja konačne presude, dalo bi se zaključiti kako je ovo prvi put da Haški tribunal iznosi takav sud. I bio bi to pogrešan zaključak.

Ratna zbivanja u BiH tijekom 1992., 1993. i 1994. godine Haški tribunal okarakterizirao je međunarodnim sukobom u barem tri ranije presude: Tihomiru Blaškiću; Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu; te Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli. U sva tri odavno završena slučaja (Blaškić je 2004. osuđen na 9 godina zatvora, iste godine je Kordić osuđen na 25, a Čerkez na 6 godina zatvora, dok je 2006. Naletilić dobio 20, a Martinović 18 godina zatvora) ustanovljeno je da su Republika Hrvatske i BiH međusobno ratovale, te da se taj rat odvijao na bosansko-hercegovačkom teritoriju. Proučili smo obrazloženja raspravnog i žalbenog vijeća Haškog tribunala u sva tri navedena slučaja.

Tihomir Blaškić


Raspravno vijeće Haškog tribunala u presudi Blaškiću tako je, među ostalim, navelo da su Tuđman i Slobodan Milošević 1991. godine razgovarali o podjeli BiH, te da su “Tuđmanov nacionalizam i teritorijalne ambicije bile očite mnogima s kojima je razgovarao uključujući Lorda Davida Owena (koautora Vance-Owenovog mirovnog plana, op.a.) i svjedoka Paddyja Ashdowna (bivšeg britanskog parlamentarca i lidera Liberalnih demokrata, op.a.)”. Blaškić je osuđen za zločine počinjene u Lašvanskoj dolini između 1. svibnja 1992. i 31. siječnja 1994. godine, a raspravno vijeće ustanovilo je, pozivajući se i na tvrdnje hrvatskih vojnih časnika Janka Bobetka i Davora Domazeta Loše, da je Hrvatska u predmetnom razdoblju poslala svoje vojne trupe u BiH.

U prvostupanjskoj presudi također je navedeno da su pripadnici Hrvatske vojske (HV) viđani na brojnim lokacijama u BiH, uključujući Lašvansku dolinu. “Dokumenti pokazuju da su mnogi vojnici HV-a služili u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i da im je bilo naređeno da uklone oznake HV-a i zamijene ih oznakama HVO-a. Većina zapovjednika u HVO-u su zapravo bili časnici HV-a”, stajalo je u sažetku prvostupanjske presude. Žalbeno vijeće taj je zaključak prihvatilo, pa u obrazloženju njihove drugostupanjske presude eksplicitno stoji da su “države Hrvatske i Bosna i Hercegovina bile uključene u međusobni sukob”.

Dario Kordić i Mario Čerkez


Kordić i Čerkez također su osuđeni za zločine počinjene u Lašvanskoj dolini, tijekom 1992. i 1993. godine, a raspravno vijeće Haškog tribunala također je ustanovilo da su “zbog intervencije Republike Hrvatske” sudjelovali u međunarodnom sukobu. U istoj presudi stajalo je da je krajnji cilj stvaranja tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne bilo njeno pripojenje Republici Hrvatskoj. U pitanju je, podsjećamo, bila Tuđmanova ideja stvaranja svojevrsne “velike Hrvatske” u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Žalbeno vijeće u drugostupanjskom je postupku zaključilo kako optuženici nisu uspjeli osporiti činjenicu da je tijekom inkriminiranog razdoblja HVO bio pod hrvatskom kontrolom. U presudi je također stajalo da je postojao međunarodni sukob između Hrvatske i BiH, i to zato što je Hrvatska “vodila, koordinirala i organizirala djelovanje HVO-a”.

Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela


Naletilić i Martinović kažnjeni su za zločine koji su između travnja 1993. i siječnja 1994. počinjeni u jugozapadnom dijelu BiH, s naglaskom na zbivanja u Mostaru i okolnim općinama. I u ovoj je presudi raspravno vijeće utvrdilo, a žalbeno potvrdilo da je u BiH vođen međunarodni sukob u kojem je Hrvatska bila agresor na tuđem teritoriju.

U presudi se, između ostalog, navodi da je Tuta bio bliski prijatelj ratnog ministra obrane Gojka Šuška, preko kojeg je imao direktnu liniju komunikacije s Tuđmanom. Haški tribunal također je ustanovio da je Tuđman podržavao osnivanje Tutine zloglasne Kažnjeničke bojne. Ovo je ujedno bio i prvi haški predmet u kojem su se kao dokazni materijali pred žalbenim vijećem koristili transkripti s Tuđmanovih sastanaka. Upravo temeljem zahvaljujući Tuđmanovim transkriptima Haški tribunal utvrdio je kako “nema nikakve dvojbe da je predsjednik Tuđman bio duboko uključen u događanja u Herceg-Bosni i HVO-u, te u sukobe u BiH”. Temeljem istih događaja Haški je tribunal ocijenio kako “postoje obilni dokazi da je Hrvatska pokušala sakriti svoju direktnu uključenost u sukobe u BiH”.

Prihvaćanjem činjenica do pomirenja


Na ranije slučajeve poziva se i haško tužiteljstvo, u priopćenju koje su izdali nakon presude “šestorci”.

“Kao što je opetovano utvrđeno u predmetima Tribunala, današnja presuda potvrdila je postojanje međunarodnog oružanog sukoba jer je Hrvatska imala cjelokupnu kontrolu nad HVO-om, koji je činio rasprostranjene zločine, kao što je dokazano u slučaju. Hrvatska je prepustila časnicima Hrvatske vojske zapovjedništvo nad snagama HVO-a u Bosni i Hercegovini, osiguravala logističku podršku i poslala oružane snage Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu kako bi direktno sudjelovala u sukobu. Žalbeno vijeće potvrdilo je nalaze raspravnog vijeća prema kojima su ključni članovi tadašnjeg hrvatskog vodstva, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, najviše rangiranog generala u Hrvatskoj vojsci, dijelili zločinačku namjeru da etnički očiste bosanske Muslimane i da su doprinijeli ostvarenju ovog cilja”, priopćilo je tužiteljstvo Tribunala, dodavši da je prihvaćanje ovih činjenica nužno za proces pomirenja.

faktograf