Hrvatska javna televizija je odavno odustala od javne funkcije. Ali uglavnom su čelna lica o svim spornim odlukama, programima i konceptima šutjela. U međuvremenu je tamošnja kadrovska kompetencija toliko ishlapjela da se sad hvale doprinosom društvenoj regresiji i snižavanju kolektivne inteligencije.
Prije skoro dvadeset godina u tada u nas još uvijek postojećim videotekama pojavio se američki film originalnog naslova Idiocracy, u nas prevedeno kao “Idioti budućnosti”. Film govori o projekciji života u budućnosti za nekih petstotinjak godina, kad svijetom budu dominirali razni katatonični glupani, slaboumnici i brojni drugi simpletoni. Među njima svojom posve prosječnom inteligencijom iskače glavni lik, redov američke vojske koji je vremenskim strojem katapultiran iz današnjeg vremena u tu buduću, svakakvim smećem zatrpanu američku i svjetsku idiokraciju u kojoj su inteligentni ljudi izumrli poput ptice dodo.
Podsjetili smo se na ovaj film zato jer je nova glavna urednica svih televizijskih kanala na domaćoj nacionalnoj dalekovidnici, sudeći barem prema izvještajima sa sastanka rukovodstva HTV-a s vanjskim producentima i proizvođačima sadržaja otprije nekoliko tjedana, odlučila svoju gledateljsku populaciju tretirati onako kako i autori spomenute filmske satire tretiraju Amerikance u budućnosti – kao hrpu tikvana koji vrijeme trate buljeći u realityje poput Jerry Springer Showa, samo još gluplje i moronskije (u Idiocracyju glavni tv-kanal se zove The Mastrubation Chanell, a glavni show “Ow! My Balls!”). Prema obećanjima koji pristižu s Prisavlja uskoro bi i naš televizijski program, i to u svoj svojoj cijelosti – a ne samo prigodno – trebao izgledati kao maloumna zabava koja kombinira blagdanski božićni program sa sportskim sadržajem koji se giba na liniji između šovenskog reprezentativnog nogometnog beka koji u dokolici voli podciknuti na koljačke pjesme i gosta-komentatora sličnog profila koji pak rasistički ismijava jednako takvog idiotskog golmana kanadske nogometne reprezentacije.
Heroji, eskapizam i reality show
Ali da budemo nešto konkretniji. Široj populaciji posve nepoznata novinarka Rahela Štefanović, izabrana je proljetos za šeficu televizije gdje je na tom mjestu zamijenila sportskog novinara Brunu Kovačevića, koji, koliko se sjećamo, nije posjedovao neki posebno izraženi novinarski ili urednički nerv. Uglavnom je na toj funkciji opsluživao vladajuću stranku, a u pauzama od klečanja, snimao je hagiografske filmske uratke o skijaškoj porodici Kostelić. U svakom slučaju, nova urednica rodom iz Konavala – pa postoji opravdana sumnja da je njezinom izboru, bolje reći imenovanju, jer je bila jedina kandidatkinja za to mjesto, kumovala aktualna ministrica kulture i medija iz njezinog zavičaja Nina Obuljen Koržinek – u svojoj biografiji ne bilježi neka značajnija novinarska dostignuća. Iz si-vija se vidi i to da je završila novinarstvo na Hrvatskim studijima, a već to, zna se, ne obećava baš mnogo.
Riječ je o tzv. inat fakultetu kojeg su početkom devedesetih osnovali Franjo Tuđman i njegovi pobočnici, ne bi li tako zabili ideološki klin u nelojalni Filozofski fakultet, koji je pokazivao određene znakove otpore tuđmanizaciji akademskog svijeta. Da nismo usamljeni u mišljenju da Hrvatski studiji nisu ništa drugo doli hadezeovska večernja škola koja izbacuje uglavnom dupelizačke kadrove, citirat ćemo kolegu Nenada Ivića koji na temu besmislenosti postojanja Hrvatskih studija zaključuje sljedeće: “Proučavati nepostojeće (tu Ivić misli na proučavanje besmislice koja se zove ‘hrvatski kulturni identitet’ čime se Hrvatski studiji uglavnom bave), ima posljedica, pogotovo kad se postavi kao najviši cilj: to je siguran put svake znanosti i kulture u posvemašnju izlišnost. To je očigledno u slučaju tzv. Hrvatskih studija, kao institucije i kao znanstvenog predmeta. Izlišnost ne proizlazi toliko iz političkih ili pojedinačnih grabljenja (politika si želi osigurati nešto poput simboličkog kapitala, a pojedinci mjesto rada, izvan i preko uobičajenih i zakonskih okvira), već iz nepostojanja predmeta, koji nikakva frenetična produkcija ne može uspostaviti. Hrvatski studiji, kao studiji identiteta, su studiji ničega. To ništa omogućuje cvjetanje raznovrsnih pseudodisciplina, npr. bioetike (onakve kakva se kod nas prakticira).” Ova ocjena o Hrvatskim studijima izašla je u posljednjem broju Gordogana 2018. godine. Valja dodati i to da je davljenju tog časopisa obilato doprinijela već spomenuta ministrica iz južne Hrvatske.
Elem, takav nas kadar s fakulteta koji, dakle, proizvodi jedno veliko ništa, sada obavještava da prosječni gledatelj HRT-a, a sve, navodno, prema anketi koju je među gledateljstvom provela sama televizija (ili neka agencija za nju), “voli heroje, ne antiheroje i ambivalentne likove, želi eskapizam, a ne socijalnu kritiku (osobito ako je na njoj fokus u dramskim sadržajima), prihvaća sadržaje koje može usporediti sa svojim iskustvom, želi gledati ‘serije nade’ uz koje je ‘lakše suočavanje sa stvarnim životom’ i voli gledati reality showove”. Ovo prepisujemo iz zajedničkog pisma koje je više domaćih strukovnih udruga (Društvo hrvatskih filmskih redatelja /DHFR/, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika /HDFD/, Društvo hrvatskih filmskih montažera /DHFM/, Hrvatska udruga producenata /HRUP/ i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela /SPID/), uputilo rukovodstvu nacionalne televizijske kuće, ustvrđujući da su “filmski i TV autori, producenti, glumci i djelatnici zapanjeni nedavno prezentiranim smjernicama programskih potreba HRT-a koje se svode na vrijeđanje inteligencije gledatelja. Navodnim istraživanjem tržišta argumentira se potreba za daljnjim obaranjem razine i kulturnih standarda najveće kulturne ustanove u RH.” Još u svom pismo dodaju da “na tržištu postoje desetine, ako ne i stotine izvrsnih audiovizualnih djela i formata, umjetnički i kulturno vrijednih sadržaja koji promiču i osnažuju medijsku inovativnost, koje se bave osjetljivim skupinama i koje bi potencijalno pokrenuli javni dijalog te poticali medijsku pismenost.”
Kritički dokumentarci u porno-terminu
Koji dan nakon sastanka novog televizijskog uredništva i zainteresiranih stvaralaca počele su na adresu autora i producenata stizati odbijenice u skladu sa spomenutim napucima televizijske kuće o idiotiziranju svekolikog televizijskog pučanstva. Tako smo preko društvenih mreža saznali da su “Tvornice radnicima”, autora Srđana Kovačevića, također završile s odbijenicom. Producent dotičnog filma dobio je odgovor s HTV-a sljedećeg sadržaja: “Poštovani, temeljem Općih uvjeta poslovanja Hrvatske radiotelevizije o mjerilima i postupku odabira programa, veljača 2022. obavještavamo vas da za ponuđeno djelo ‘Tvornice radnicima’ ne postoji interes za otpočinjanje pregovaračkog postupka. Hvala i srdačan pozdrav. Povjerenstvo HRT-a za nabavu programskih sadržaja Vladimir Brnardić, Branko Schmidt i Danko Volarić”. Riječ je, samo da kažemo i to, o ostvarenju sa čitavim nizom domaćih i međunarodnih priznanja i nagrada, o dokumentarcu koji, vjerojatno, jedini u dosta vremena unazad tematizira u nas nešto što bi se moglo nazvati samoupravljanjem. Prati se sudbina radnog kolektiva ITAS-Prvomajska iz Ivanca i njihovog sindikalnog vođe, a kasnije i direktora Dragutina Varge.
Autor nam u kratkom razgovoru za Bilten kaže da se nadao da će “HTV na kraju ipak pozitivno odgovoriti na naš prijedlog za otkup filma, makar ponudio i svoju uobičajenu nisku tarifu za dokumentarac. S ovom količinom međunarodnih priznanja, činilo mi se da je film trebao imati siguran prolaz na HTV-u. S jedne sam strane bio iznenađen odbijenicom, ali, poznavajući druge slučajeve, i nisam se toliko iznenadio.” Kovačević nas je podsjetio da je i, recimo, “Srbenka” Nebojše Slijepčevića najprije bila odbijena. Prije tri godine također su je odbili s televizije, jer je dokumentarac bio – predug. Nakon pritiska javnosti i kampanje “Meni se to gleda, HRT ne da!” film je dvije godine kasnije ipak otkupljen i prikazan u porno-terminu, u 23 i 30, valjda da svojom temom ipak ne bi uzbunio širi auditorij. Problema je bilo i s Juričanovim filmovima o Todoriću, Mamiću i sličnim licima domaćeg kapitalizma. Inače, HTV-ov natječaj za otkup krajnje je netransparentan. To nam kaže i naš sugovornik. Zapravo se ne zna ni koliko točno ih je odbijeno, a da ne govorimo o tome da nikakvih suvislih obrazloženja s HTV-a nema. Kovačević nas je podsjetio da je s javnom televizijom problema imala i susjedna Slovenija. Međutim, tamo su javnom kampanjom i političkom akcijom aktera civilne scene (prije svega Inštituta 8. marec) stvari ipak postavljene na svoje mjesto. Podsjetimo, na referendumu od 27. studenog ove godine sa 63 posto glasova prošao je amandman na Zakon o Radioteleviziji Slovenije. Amandmanom se jamči potpuna institucionalna i programska autonomija najveće slovenske kulturno-informativne ustanove, kao i zaštita od upliva bilo koje vlasti na uređivačku politiku. Ono što je najvažnije jest da se rečenim amandmanom mijenja koncept upravljanja RTV-om i oduzima odlučujući utjecaj Narodnoj skupštini i slovenskoj Vladi (kao što je dotad bio slučaj, posebno u Janšinom mandatu, koji je tu situaciju obilato iskorištavao, prije svega napučujući televiziju stranačkim kadrovima), a time i političkim strankama, na imenovanje organa upravljanja i nadzora, a posredno i urednika RTV programa.
HTV i društvena regresija
Na kraju Kovačević rezignirano zaključuje da smo miljama daleko od Slovenije, “koja otvara za nas posve nevjerojatna društvena i politička pitanja, kao što je upravo spomenuta nezavisnost nacionalnih medija ili, recimo, četverodnevni radni tjedan, a mi smo se sve donedavno baktali s direktorom nacionalne televizije koji je bio uhapšen jer je okolo kao teklić raznosio torbe s kešom.”
Nije da nisu i prethodne administracije na Hrvatskoj televiziji svojim programskim shemama, medijskim politikama i uredničkim odlukama zdušno radile na društvenoj regresiji i snižavanju kolektivnog IQ. Ali su barem o tome šutjele. Izgleda da su mentalni kapaciteti televizijskog rukovodstva u međuvremenu ozbiljno opali, inteligencija je tamo opasno erodirala, pa se sad posve neskriveno zazivaju stupidni reality showovi, otvoreno se umjesto kritike traži eskapizam, a nova glavna urednica uočava problem devalvacije heroizma, pa od dokumentarista zahtjeva opću mobilizaciju na izgradnji novog čovjeka.
bilten
