HBO-ova serija ‘Černobil’ je izvrsna, uz poneka pojednostavljenja namijenjena američkoj publici, no najvažniji poučak je ohrabrujući: nuklearna energija je sigurna, havarija se dogodila zbog štednje na materijalima i autoritarnog sustava u kojemu se rukovodioce moralo slušati čak i kad očito vode u propast
Proglašena najboljom HBO-ovom serijom svih vremena, ‘Černobil’ je ovih dana privukao pažnju golemog auditorija, stručnjaka za energetiku, TV kritičara, kućanica, profesora, doktora… Serija opravdava svoju reputaciju: treba samo pogledati kako je minuciozno rekonstruiran svakodnevni život onoga doba (odjeća, interijeri, eksterijeri, automobili…) da se vidi kako to rade profesionalci koji ništa ne prepuštaju slučaju (a ne kao npr. ‘Crno-bijeli svijet’). Najkompulzivniji tražitelji dlaka u jajetu otkrili su tek par sitnijih grešaka: u nekom kadru pored nuklearke se ukazao spomenik žrtvama katastrofe; jedan dječak, tinejdžer, nosi torbu za prvoškolce, i to je to. U dramaturškom pogledu serija je izvrsna, uz poneka pojednostavljenja namijenjena američkoj publici (teatralan način na koji se sovjetski dužnosnici suočavaju na sudu bio je u SSSR-u nezamisliv, neki dijalozi u tom su sustavu nerealni, a prijetnje strijeljanjem odavno nisu bile na dnevnom redu), no najvažniji poučak serije je ohrabrujući: nuklearna energija je sigurna, havarija u Černobilu dogodila se zbog štednje na materijalima i autoritarnog sustava u kojemu se rukovodioce moralo slušati čak i onda kad očito vode u propast. Mihael Gorbačov jednom je rekao, saznajemo na kraju serije, kako je havarija Černobila uistinu srušila SSSR (sanacija je koštala desetke milijardi dolara, a reputacijska šteta bila je neizmjerna), pa kad se tome doda Afganistan i utrka u naoružanju, jasno je da sustav nije mogao izdržati tolika naprezanja. No najveći razlog njegova urušavanja je unutarnji, politički. To je ta strašna priroda jednopartijskog autoritarizma, iako ostaje otvoreno pitanje zašto onda Kina izdržava toliko dugo.
‘Prosvjed je organizirao Alen Pancer’, ispovijeda se pred kamerama ‘Bujice’ mali Tin Hrgović, organizator prosvjeda. Voditeljevim ustima na spomen tog prezimena razlijeva se zadovoljan osmijeh. ‘Ima simpatično prezime’, oduševljen je Bujanec. ‘Panzer’ naime znači oklop – to je stari njemački naziv za tenk. Tin izgleda kao bečki dječak: plav, mršav, plavook, visok, s leptirkom pod bradom, cijelo vrijeme nastoji fascinirati svoga domaćina. Bujanec ga podsjeća na to kako je iz Budimpešte protiv njega stiglo pismo neke ljudskopravaške udruge. Pismo je potpisao i Veljko Kajtazi. ‘Jedino pismo iz Budimpešte koje priznajem je ono s potpisom Viktora Orbana!’ kaže ponosno Tin pogledom tražeći Bujančevo odobravanje. ‘Sad sam se razgalio’, priznaje Bujanec, obuzet bujicom najsnažnijih osjećaja. ‘Moram najaviti reklame.’ Potom su domaćin i gost opleli po ‘etnobiznismenima Pupovcu i Kajtaziju’, a Bujo i po Kolindi, da nitko iz tog pandemonija ne ostane neokrznut. Slijedi test-pitanje za malog Tina, vidi li na sceni nekog predsjedničkog kandidata, a on kao iz topa odgovara: ‘Vidim Škoru.’ On je obrazovan, ima dva fakulteta, doktorirao je i pokazao mladim ljudima kako mlad čovjek i u Hrvatskoj može uspjeti radom i znanjem. Tin priznaje da je glasač Ruže Tomašić, a nudi se i kao pomiritelj Brune i Ruže. Bujo je oduševljen, ekstaza na najjače, to su dva tijela i jedna duša. Ja da sam profesor, kaže, sve bih vam petice dao, nemojte otići iz Hrvatske. Neću, veli Tin. Hrvatice i Hrvati, veli Bujo, pozdrav svima vama, a i svim poštenim Romima!
Planine Wyominga i Montane, Stjenjak (Rocky Mountains), predjeli su nevjerojatne ljepote – idealno mjesto za bijeg iz sumorne panonske kaljuže; odličan izbor urednika Drugog programa. Jedna slika iz serije impresionirala bi čak i Plenkovića – to je prizor alpinista koji se neviđenom smjelošću i koncentracijom penju uz glatke, uspravne ledenjake Stjenjaka. Karakter, hrabrost, odvažnost i spremnost ovih ljudi na naizgled besmislen rizik veća je od života. Takvi ljudi stvaraju povijest, njima se divimo, kako je u božanstvenoj ‘Pjesmi o sokolu’ napisao besmrtni Maksim Gorki: ‘Bezumlju hrabrih pjevamo slavu! Bezumlje hrabrih – sol je života! O smjela ptico – sokole sivi! U ljutom boju sa dušmanima krv je iz tvojih istekla grudi! Ali će jednom nadoći vrijeme i kaplje tvoje goruće krvi sinut će kao iskre u mraku i mnogo smjelih srca zapalit bezumnom težnjom svjetlu, slobodi! Umro si… neka! Ali u pjesmi smjelih i snažnih duhom za vazda ostat ćeš primjer i poziv gordi što vuče srca k svjetlu, slobodi! Bezumlju hrabrih pjevamo pjesmu…’ Takvih, elem, kod nas više nema: svakome se zna cijena, nikome vrijednost, svi su umni. Iz ‘Pjesme o sokolu’ puno je popularnija uloga zmije, koja puže po zemlji, sigurna, i gleda sokola gore, u njegovu letu, ne mogavši razumjeti njegovih ideja. Kako god, ‘Planine’ treba gledati, dobar urednički izbor.
Milan Bandić opet izaziva zaprepaštenje javnosti: iako je poznato da je od knjiga imao bližeg kontakta jedino s čekovnim knjižicama, ovaj čovjek iz sve snage, usto i seksistički, mačistički, napada ministricu Blaženku Divjak. ‘Ona jadna’, kaže Bandić, ‘ništa ne razumije’, a uplela se u sumnjive nabave tableta, ona je ‘gospođa ministarka’. Šteta je – to ovim putem predlažemo televizijskim redakcijama – što u političkim reportažama nema funkcija ‘R’ kad se sporna situacija reprizira, kako bi i publika i stručnjaci mogli jasno vidjeti što se zbilo. Miki Bandić bavi se dakle obrazovanjem, on koji je završio općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu proziva doktoricu znanosti, pa još k tomu matematike, kako ‘jadna ništa ne razme’?! On, čije afere više ne može izbrojiti ni Kikaš, proziva ženu koja je u tom smislu sasvim neporočna?! Zašto, kako?
Predsjednica pak u dugom i dosadnom intervju u Dnevniku objašnjava novinarki kako je ‘izvela Hrvatsku s Balkana’. Hrvatsku sigurno nije, ali sebe sigurno jest, i to masu puta. Papa Franjo je u svom pontifikatu putovao 30-ak puta, predsjednica u svome stotinu. Toliko Tito nije putovao u 35 godina vladavine – on je imao sedamdesetak međunarodnih turneja. Puno je zujala, malo meda dala, puno putovala, ali nije daleko stigla – od svih tih turneja ostat će najupečatljivija ona slika s travnjaka ispred Bijele kuće.
Martina Bolšec Oblak superiorno je vodila intervju s osobom dana, fatalnom Vladimirom Palfi, koju dobar dio bivšeg Živog zida proziva za rasulo stranke. U povijesti hrvatskih političkih pokreta, i na desnom i na lijevom rubu, javljali su se mladi idealisti, spremni ginuti za ideju, ali ovoga puta podmladak je kvaran od malih nogu. Ovi omladinci imaju samo jedan cilj u životu – kruha bez motike, fotelje bez škole, love bez odgovornosti. I nema tamo nijednog izuzetka. To su likovi kakve je Dostojevski davno opisao u remek-djelu ‘Bjesovi’ – nihilisti, jajare, kokošari, spremni na sve, a neupotrebljivi za išta. Divno je to što je Vladimira Palfi rasturila taj svračji orkestar, a u ovom intervjuu Martina Bolšec Oblak izdriblala ju je onako kako je Bago driblao političare u danima ponosa i slave.
Černobil, HBO On Demand
Proglašena najboljom HBO-ovom serijom svih vremena, ‘Černobil’ je ovih dana privukao pažnju golemog auditorija, stručnjaka za energetiku, TV kritičara, kućanica, profesora, doktora… Serija opravdava svoju reputaciju: treba samo pogledati kako je minuciozno rekonstruiran svakodnevni život onoga doba (odjeća, interijeri, eksterijeri, automobili…) da se vidi kako to rade profesionalci koji ništa ne prepuštaju slučaju (a ne kao npr. ‘Crno-bijeli svijet’). Najkompulzivniji tražitelji dlaka u jajetu otkrili su tek par sitnijih grešaka: u nekom kadru pored nuklearke se ukazao spomenik žrtvama katastrofe; jedan dječak, tinejdžer, nosi torbu za prvoškolce, i to je to. U dramaturškom pogledu serija je izvrsna, uz poneka pojednostavljenja namijenjena američkoj publici (teatralan način na koji se sovjetski dužnosnici suočavaju na sudu bio je u SSSR-u nezamisliv, neki dijalozi u tom su sustavu nerealni, a prijetnje strijeljanjem odavno nisu bile na dnevnom redu), no najvažniji poučak serije je ohrabrujući: nuklearna energija je sigurna, havarija u Černobilu dogodila se zbog štednje na materijalima i autoritarnog sustava u kojemu se rukovodioce moralo slušati čak i onda kad očito vode u propast. Mihael Gorbačov jednom je rekao, saznajemo na kraju serije, kako je havarija Černobila uistinu srušila SSSR (sanacija je koštala desetke milijardi dolara, a reputacijska šteta bila je neizmjerna), pa kad se tome doda Afganistan i utrka u naoružanju, jasno je da sustav nije mogao izdržati tolika naprezanja. No najveći razlog njegova urušavanja je unutarnji, politički. To je ta strašna priroda jednopartijskog autoritarizma, iako ostaje otvoreno pitanje zašto onda Kina izdržava toliko dugo.
Bujica, Z1, 3. lipnja, 20:05
‘Prosvjed je organizirao Alen Pancer’, ispovijeda se pred kamerama ‘Bujice’ mali Tin Hrgović, organizator prosvjeda. Voditeljevim ustima na spomen tog prezimena razlijeva se zadovoljan osmijeh. ‘Ima simpatično prezime’, oduševljen je Bujanec. ‘Panzer’ naime znači oklop – to je stari njemački naziv za tenk. Tin izgleda kao bečki dječak: plav, mršav, plavook, visok, s leptirkom pod bradom, cijelo vrijeme nastoji fascinirati svoga domaćina. Bujanec ga podsjeća na to kako je iz Budimpešte protiv njega stiglo pismo neke ljudskopravaške udruge. Pismo je potpisao i Veljko Kajtazi. ‘Jedino pismo iz Budimpešte koje priznajem je ono s potpisom Viktora Orbana!’ kaže ponosno Tin pogledom tražeći Bujančevo odobravanje. ‘Sad sam se razgalio’, priznaje Bujanec, obuzet bujicom najsnažnijih osjećaja. ‘Moram najaviti reklame.’ Potom su domaćin i gost opleli po ‘etnobiznismenima Pupovcu i Kajtaziju’, a Bujo i po Kolindi, da nitko iz tog pandemonija ne ostane neokrznut. Slijedi test-pitanje za malog Tina, vidi li na sceni nekog predsjedničkog kandidata, a on kao iz topa odgovara: ‘Vidim Škoru.’ On je obrazovan, ima dva fakulteta, doktorirao je i pokazao mladim ljudima kako mlad čovjek i u Hrvatskoj može uspjeti radom i znanjem. Tin priznaje da je glasač Ruže Tomašić, a nudi se i kao pomiritelj Brune i Ruže. Bujo je oduševljen, ekstaza na najjače, to su dva tijela i jedna duša. Ja da sam profesor, kaže, sve bih vam petice dao, nemojte otići iz Hrvatske. Neću, veli Tin. Hrvatice i Hrvati, veli Bujo, pozdrav svima vama, a i svim poštenim Romima!
Planine – život iznad oblaka, HRT, 3. lipnja, 20:05
Planine Wyominga i Montane, Stjenjak (Rocky Mountains), predjeli su nevjerojatne ljepote – idealno mjesto za bijeg iz sumorne panonske kaljuže; odličan izbor urednika Drugog programa. Jedna slika iz serije impresionirala bi čak i Plenkovića – to je prizor alpinista koji se neviđenom smjelošću i koncentracijom penju uz glatke, uspravne ledenjake Stjenjaka. Karakter, hrabrost, odvažnost i spremnost ovih ljudi na naizgled besmislen rizik veća je od života. Takvi ljudi stvaraju povijest, njima se divimo, kako je u božanstvenoj ‘Pjesmi o sokolu’ napisao besmrtni Maksim Gorki: ‘Bezumlju hrabrih pjevamo slavu! Bezumlje hrabrih – sol je života! O smjela ptico – sokole sivi! U ljutom boju sa dušmanima krv je iz tvojih istekla grudi! Ali će jednom nadoći vrijeme i kaplje tvoje goruće krvi sinut će kao iskre u mraku i mnogo smjelih srca zapalit bezumnom težnjom svjetlu, slobodi! Umro si… neka! Ali u pjesmi smjelih i snažnih duhom za vazda ostat ćeš primjer i poziv gordi što vuče srca k svjetlu, slobodi! Bezumlju hrabrih pjevamo pjesmu…’ Takvih, elem, kod nas više nema: svakome se zna cijena, nikome vrijednost, svi su umni. Iz ‘Pjesme o sokolu’ puno je popularnija uloga zmije, koja puže po zemlji, sigurna, i gleda sokola gore, u njegovu letu, ne mogavši razumjeti njegovih ideja. Kako god, ‘Planine’ treba gledati, dobar urednički izbor.
Dnevnik, HRT, 4. i 5. lipnja, 19:00
Milan Bandić opet izaziva zaprepaštenje javnosti: iako je poznato da je od knjiga imao bližeg kontakta jedino s čekovnim knjižicama, ovaj čovjek iz sve snage, usto i seksistički, mačistički, napada ministricu Blaženku Divjak. ‘Ona jadna’, kaže Bandić, ‘ništa ne razumije’, a uplela se u sumnjive nabave tableta, ona je ‘gospođa ministarka’. Šteta je – to ovim putem predlažemo televizijskim redakcijama – što u političkim reportažama nema funkcija ‘R’ kad se sporna situacija reprizira, kako bi i publika i stručnjaci mogli jasno vidjeti što se zbilo. Miki Bandić bavi se dakle obrazovanjem, on koji je završio općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu proziva doktoricu znanosti, pa još k tomu matematike, kako ‘jadna ništa ne razme’?! On, čije afere više ne može izbrojiti ni Kikaš, proziva ženu koja je u tom smislu sasvim neporočna?! Zašto, kako?
Predsjednica pak u dugom i dosadnom intervju u Dnevniku objašnjava novinarki kako je ‘izvela Hrvatsku s Balkana’. Hrvatsku sigurno nije, ali sebe sigurno jest, i to masu puta. Papa Franjo je u svom pontifikatu putovao 30-ak puta, predsjednica u svome stotinu. Toliko Tito nije putovao u 35 godina vladavine – on je imao sedamdesetak međunarodnih turneja. Puno je zujala, malo meda dala, puno putovala, ali nije daleko stigla – od svih tih turneja ostat će najupečatljivija ona slika s travnjaka ispred Bijele kuće.
Dnevnike Nove TV, 5. lipnja, 19:15
Martina Bolšec Oblak superiorno je vodila intervju s osobom dana, fatalnom Vladimirom Palfi, koju dobar dio bivšeg Živog zida proziva za rasulo stranke. U povijesti hrvatskih političkih pokreta, i na desnom i na lijevom rubu, javljali su se mladi idealisti, spremni ginuti za ideju, ali ovoga puta podmladak je kvaran od malih nogu. Ovi omladinci imaju samo jedan cilj u životu – kruha bez motike, fotelje bez škole, love bez odgovornosti. I nema tamo nijednog izuzetka. To su likovi kakve je Dostojevski davno opisao u remek-djelu ‘Bjesovi’ – nihilisti, jajare, kokošari, spremni na sve, a neupotrebljivi za išta. Divno je to što je Vladimira Palfi rasturila taj svračji orkestar, a u ovom intervjuu Martina Bolšec Oblak izdriblala ju je onako kako je Bago driblao političare u danima ponosa i slave.
