Markov trg, 17. veljače, prosvjed opozicije povodom Turudićeva izbora na čelo DORH-a: Dokazano je da je ljude moguće okupiti i bez lažne političke inkluzije usmjerene prema desnici i prosvjedovanja s dozom suvišnog nacionalističkog patosa i Škorinih budnica. Sljedeće manifestiranja bunta možda bi trebalo iščekivati budnije od datuma parlamentarnih izbora. Do idućeg puta, prema živahnijoj kulturi prosvjedovanja.
Da je vrijeme za poći na nešto veliko moglo se čuti od osoba bliskih potpisniku prije samog polaska na subotnji prosvjed. U jednu ruku, imaju pravo: svaki je prosvjedni događaj ovdje od značaja. U Hrvatskoj je kultura prosvjedovanja gotovo pa potpuno zamrla, prvenstveno zbog inzistiranja vladajućih na europskoj uljudbi i demokratskom bontonu pri najmanjem trzaju građanskog bunta. Jasno je da se time s jasnom namjerom gubi iz vida činjenica da su mnogo starije i uljuđenije europske demokracije spremne okrenuti svoje voljene domovine naglavačke ako ih pokvarenost vladajućih na to izazove.
Sve je to šef hadezeovske hobotnice demonstrirao u popodnevnom javnom nastupu u kojemu je jučerašnji prosvjed proglasio proruskim skupom „radikalne ljevice“ iako je svima prilično jasno da je malo toga jučer bilo istinski radikalno, a lijevo još manje.
Danima prije prosvjeda javljali su se glasovi analitičara i politologa prema kojima je najavljeno bacanje rukavice u lice vladajućima u startu izvedeno u rukavicama. Najbolje je takvo mišljenje sažeto riječima Žarka Puhovskog prema kojemu je organiziranje prosvjeda na Markovu trgu „dovoljno da se stvori privid množine, a istovremeno neće biti masovni prosvjed u punom smislu riječi“.
Drugu je pak stranu, onu okupljenu na jučerašnjem prosvjedu, najbolje sažeti riječima pisca Ede Popovića, jednog od nekolicine kulturnjaka na pozornici uz spisateljicu Ivanu Bodrožić i filmsku producenticu Danu Budisavljević. Popović je tako u vidno rezigniranom tonu izjavio da oni koje govore o brojkama i trgovima zapravo nemaju srca.
Istina vjerojatno leži negdje između hladne dnevnopolitičke analitike i iskrenog idealizma usmjerenog k nadi u promjene: Markov trg nije bio prostorno reduciran zaštitnim ogradama, makar ne na način na koji smo navikli od zatvaranja nakon napada od kojega je prošlo više od tri godine. Također, masovnost prosvjeda teško je karakterizirati kao puki privid.
Nešto je sitno iza deset sati, kreće uspon s Radićeve ulice, putem Strossmayerovog šetališta i Ćirilometodske, koridorom kojim prosvjedni aktivisti i redari usmjeravaju potok ljudi koji u ovom slučaju teče uzvodno prema Markovom trgu.
Četrdesetak minuta prije samoga prosvjeda na Markovom trgu, promatraču se čini kao da bi vladajući voljeli da okupljanje stane na ovom broju, no potok s Radićeve, Kamenitih vrata i Strossmayerovog šetališta lagano se pretvara u bujicu. Vrijeme je definitivno poslužilo protestnom skupu, vruće je na golom i neprirodnom februarskom suncu, tako da se tek sada navlače stranački šuškavci, inače bi se pod njima već naveliko kuhalo. Policija budno održava red, u uniformama i civilu. Za zadnje bi se, da slučajno nemaju fiksirana ozbiljna lica, dalo pomisliti da s pomoću slušnih aparatića osluškuju svijet oko sebe.
Pred sam početak, nasmiješeni prvaci stranaka u organizaciji prosvjeda ugodno ćaskaju među okupljenom rajom i promatrač bi mogao pomisliti kako se nikada međusobno nisu častili pogrdama kada je to bilo potrebno. Zaustavljamo Radu Borić i Arsena Bauka dvadesetak minuta prije planiranog početka, na upit jesu li zadovoljni odazivom za sada tvrde da jesu. „Dovoljno je toliko da imaš dobar osjećaj“ tvrdi Bauk na upit koliko je prosvjednika dovoljno da bi stvar uspjela dok sa zvučnika trešti Štulićev Užas.
Muzička podloga uvelike odgovara prosjeku godina, ako je za dopustiti procjenu od oka. Mladih je doista svuda, ali i onih u poznim godinama. Čini se da dominiraju oni između. Promatrač bi mogao zaključiti da prosječni polaznik prosvjeda ima oko 45 godina, koliko je otprilike prosjek starosti u hrvatskim gradovima. I tu leži jedan od ključnih problema: poteškoća u mobiliziranju omladine može biti opasan kamen spoticanja ako organizirani parlamentarci misle trčati na staze dulje od ovogodišnjih parlamentarnih izbora čiji točan datum ne mogu dočekati. Od silnih studentskih zborova, omladinskih udruženja i organizacija glasa čuti nije. Partikularni interes popraćen strahom od etikete povezanosti s političkim strankama, čini se, prevelik je, ako u startu isključimo one pod svemogućim šapama hadezeovske zvijeri.
U svakom slučaju, prosvjedni je skup pošteđen taktova suvremenih subkulturnih podžanrova lišenih radikalnog potencijala, ako popularna muzika takvo što uistinu može sadržavati. Nema naznaka pobunjenog elana mladih iz produženih noćnih izlazaka, atmosfera je trijezna. Šačica poznanika koja nije bila u epicentru prosvjednog zbivanja tvrdi da su zagrebačke špice vrvjele i tijekom samog prosvjeda.
I tako je prosvjedna atmosfera motivirana taktovima hipijevskog standarda iz Formanovog mjuzikla i Jalte, Jalte. Idilu pripreme uljuđenog građanskog prosvjeda kratko prije samog početka prekida Katarina Peović koja zajedno s aktivistima i članovima Radničke fronte u maniru Stranke crnih pantera maršira iz Ćirilometodske prema Markovom trgu uz glasno skandiranje parole „hadeze, kvislinzi, izdajice, lopovi“. Parolu će uz dobar odaziv publike ponoviti i s govornice u svojih pet minuta, koliko su otprilike imali predstavnici svih stranaka u organizaciji prosvjeda.
Sam prosvjedni šou s pozornice načela je muzičarka Ivanka Mazurkijević uz glumca Janka Popovića Volarića i nezaobilaznog DJ-a Maria Kovača, i to u maniru pučkog igrokaza s jasnim aludiranjem na notornu prepisku ex–Rimac-Turudić.V
Na red zatim dolaze korifeji političkih stranaka u organizaciji prosvjeda. Govorom otvara Sandra Benčić, čitajući pismo mlade prosvjetne radnice koja unatoč mukotrpnom radu ne može riješiti stambeno pitanje. Nastavlja splitski gradonačelnik Ivica Puljak, koji uz sve analogije primjerene jednom fizičaru s pozornice izgovara jedan od najradikalnijih poziva na zabranu trenutno vladajuće stranke i svake druge političke organizacije koja će u budućnosti biti pravomoćno osuđena za korupciju. Dalija Orešković poziva na zviždanje, Anka-Mrak Taritaš baca navodno već napisani govor da bi se prosvjednicima obratila „iz srca“. Katarina Peović zatim izgovara nešto što bi trebalo biti jasno svima, a to je da prosvjedi ne mogu stati samo na zahtjevu za promjenu na parlamentarnim izborima i da bi se budući protesti trebali nastaviti na valu prosvjeda motiviranih radničkim nezadovoljstvom i neuspjehom sindikalnih pregovora s vladajućima.
Ne bi trebalo biti na odmet istaknuti da je u sjeni konferencije za medije političkih stranka dan prije prosvjeda ostala i konferencija za medije organizirana od sindikata prosvjetara i znanosti i visokog obrazovanja u kojoj nije isključena mogućnost štrajka. I nije nimalo nevažno što se sve to zbilo u istim trenucima u kada je USKOK upadao u prostorije Ministarstva kulture.
Davorko Vidović iz Socijaldemokrata znakovito je iskazao „najdublje poštovanje žrtvi Alekseja Navaljnog“. Od izjava s manje kompromisa i političkog bontona koji toliko zazivaju vladajući svakako treba istaknuti i onu Kreše Beljaka iz HSS-a koji je „Plenkošenka“ stavio uz bok „mafijaškim bossevima“ jedan i dva: Franji Tuđmanu i Ivi Sanaderu. Prema kasnijim Plenkošenkovim riječima, usporedba s prvim mu imponira.
I tako su se prevaljali i prilično mlaki govori IDS-a, Fokusa i Reformista, da bi završnu riječ dobio Peđa Grbin, čija je partija, priča se, najizdašnije financirala organizaciju prosvjeda. Njihov udjel u organizaciji prilično je nametljiv obzirom na to da su njihovi transparenti s bijelim stisnutim pesnicama na crvenim podlogama sprečavale pogled i na dvometraše govornike, pa tako i samog šefa SDP-a. Grbin je slavodobitno zaključio riječima prema kojima je ovo tek „početak jedne prekrasne priče“. Još par riječi Vlade Gotovca pročitanih od Ivanke Mazurkijević, ponovljena Jalta i prosvjednici su s prosvjednog oltara pozvani na razilaženje u miru. Tako i bješe.
I ako je ova Grbinova prekrasna priča započela na mjestu na kojemu je, kako je istaknula voditeljica Ivanka, razapet Matija Gubec, s otvorenim se srcem treba istaknuti da iduća takva akcija treba ići korak dalje. Odnosno, ako želi nadići puki simbolički značaj i poziv na parlamentarne izbore, treba umjesto nekoliko limuzina gornjogradske elite zaustaviti makar nekoliko tramvajskih linija. Nakon gubčevog, valjalo bi iskoristiti i nešto od simboličkog kapitala nakupljenog od narodno-mitinške, maspokovske, ali i nacionalno-produhovljene povijesti nataložene na pločnicima današnjeg Trga Bana Jelačića.
Jedni će značaj jučerašnjeg mirnog građanskog prosvjeda upravo hvaliti zbog građanske pristojnosti i odsustva bilo kakve vrste izgreda, drugi kritizirati zbog odsustva poziva na korijenite promjene. Dokazano je, u najmanju ruku, da je moguće okupiti ljude i bez lažne političke inkluzije usmjerene prema desnici i prosvjedovanja s dozom suvišnog nacionalističkog patosa i Škorinih budnica.
Sljedeće manifestiranja bunta možda bi trebalo iščekivati budnije od datuma parlamentarnih izbora. Do idućeg puta, prema živahnijoj kulturi prosvjedovanja.
