Karamarko na krilima lakiranja HDZ-ova narušena imidža i retuširanja Tuđmanova nasljeđa traži nedovoljno zaljubljene u državu i domovinu. Kod predsjednika HDZ-a dvojbe nema. Svi koji nisu u HDZ-u u stvari ne vole Hrvatsku
Neobična je silina ambicije hrvatskih političara. Točnije Tomislava Karamarka. Nije u njegovom slučaju dovoljno atraktivno postati novi hrvatski premijer. Iako će taj odlučivati o skoro svemu što se tiče izvršne vlasti. A to je naravno sve što se u državi događa. Od porezne do gospodarske politike, školstva, zdravstva, pa sve do kulture, sporta i još koječega. Njemu to nije dosta. On bi odlučivao i o ljubavi prema rodnoj grudi. Tako da mjerna jedinica za domoljublje bude ruka na srcu i suza u oku dok himna svira. I iskaznica HDZ-a u džepu.
»Vjerujem da će za generaciju, dvije, svi ljudi napokon voljeti svoju domovinu. Nije prirodno da ljudi ne vole svoju domovinu, kao što je neki sada ne vole«, poručio je naš šampion domoljublja, samozvani recenzent, kadija i sudac na sudskom procesu koji se trajno i otvoreno vodi protiv nedovoljno zaljubljenih u vlastitu domovinu Hrvatsku.
I taj Karamarkov »ekspoze o ljubavi« doista jest na tragu jednog malog i neslavnog nasljeđa retorike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je vlastite političke oponente nazivao stokom sitnog zuba, smušenjacima i smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnuškim diletantima i prodanim dušama, crnim, zelenim i žutim vragovima prodanima za Judine škude. Pojednostavljeno, znao je pokojni predsjednik častiti živopisnim etiketama sve koji nikada nisu željeli Hrvatsku, a ipak su mazohisti u njoj živjeli i još se natjecali protiv HDZ-a... Sasvim je moguće da takvih mazohista ima i danas. Karamarko je to shvatio, pa zbog toga na krilima lakiranja HDZ-ova narušena imidža i retuširanja Tuđmanova nasljeđa, traži nedovoljno zaljubljene u državu i domovinu. Kod predsjednika HDZ-a dvojbe nema. Svi koji nisu u HDZ-u u stvari ne vole Hrvatsku. Možda su izuzetak oni u strankama trenutačnih HDZ-ovih koalicijskih partnera. Ostali jednostavno ne znaju voljeti kako treba, pa ćemo morati pričekati uvođenje najavljenih Karamarkovih izmjena u odgoju i obrazovanju najmlađih kako bi izrasle nove generacije spremne konačno i zauvijek naučiti da se država mora voljeti čak i onda kad se u njoj ne može preživjeti, čak i onda kad se utekne preko granice u potrazi za poslom i kakvim-takvim kruhom, čak i onda kad je čovjek razočaran vlastitom hrvatskom Vladom. Ne kaže se uzalud da je ljubav ponekad slijepa, a ljudska bića nepouzdana i sklona razočaranju.
Neki su razočarani danas postojećom SDP-ovskom vladom Zorana Milanovića, a neki su ostali duboko razočarani i povrijeđeni vladom Ive Sanadera, baš onoj osuđenoj za pljačkanje države, Vladom koju bi danas u HDZ-u najrađe zaboravili, kao da se nikada nije dogodila, iako je u njoj i sam Karamarko proveo određeno vrijeme ne znajući kao ministar policije ništa o toj istoj pljački, koju je ta njegova, Sanaderova i HDZ-ova vlada, tako uspješno i znalački provodila. Nisu im bile baš toliko odbojne torbe pune novaca, koje su se, kao u nekom mafijaškom filmu, krišom nosile na odabrane adrese pri čemu je pristojnu financijsku korist imala upravo stranka koja najbolje zna kako se voli Hrvatska.
Zato je o ljubavi teško govoriti. Čak i pomalo odurno. Karamarkov »ekspoze« namijenjen je stoci sitnog zuba, a dijagnoza i terapija nalikuju na nalijevanje ricinusova ulja u silom razjapljena usta. Ima u Hrvatskoj ljudi koji su sanjali neku svoju Hrvatsku. Ima i branitelja koji su krvarili u rovu i poslije ništa nisu tražili ni dobili. Valja vjerovati kako mnogima nije svejedno kakva je država u kojoj žive. I nije im dovoljno gledati u zastavu i slušati himnu. Možda su sanjali napredno, razvijeno i tolerantno društvo u kojem se poštuju kriteriji znanja i sposobnosti. Gdje ti ne treba stranačka iskaznica za radno mjesto, ni veza na natječaju. Država u kojoj imaš kvalitetno i efikasno zdravstvo zasnovano na solidarnosti, zdravstvo koje pruža isto najbogatijem Hrvatu s Forbesove liste Ivici Todoriću i onome tko čami na zavodu za zapošljavanje.
Društvo u kojemu fakultetska diploma znači i radno mjesto. Gdje državne tvrtke po uzoru na Hrvatske autoceste neće služiti kao bankomat za pljačku neviđenih razmjera. U kojemu stopa nezaposlenosti mladih neće biti među najvećima u Europi. A pravo na različito mišljenje i svjetonazor bit će postavljeno na najvišu moguću razinu tolerancije i uvažavanja. Društvo jednakih građana, koje nitko neće dijeliti kao što to čini predsjednik HDZ-a. Takvu bi domovinu bilo lakše voljeti. Nažalost, prirodno je i logično biti kritičan i nezadovoljan zbog onoga što Hrvatska danas jest. I to je najviša moguća razina domoljublja. O kojoj
Karamarko može samo sanjati.
novilist
