Dva mjeseca do lokalnih/regionalnih izbora u Bijednoj Našoj, a kampanja usključala do maksimuma. U HDZ-u drama. Istočna Hrvatska s većim komadom Slavonije, pa Dalmacija, eto već i Lika, a sutra jamačno i još neki dijelovi balkanskog kiflića opasno ljuljaju Plenkovićevu denver plavu stranačku piramidu. Ljutiti partijski „autoriteti“ naprasno bacaju članske iskaznice, presvlače se u drugobustvariojne polit-ideološke kapute ili preko noći postaju tzv. neovisni kandidati… Moć i vlast koja više nije izvjesna postaju mač s dvije oštrice: siječe i one na koje se poteže i, kako je pokazalo disidentsko iskustvo, i one koji ga potežu. Nije uvijek razumna procjena polit-ideološko kameleonstvo kojim se – dakako, pod zvučnim alibijem „lošeg smjera kojim se vodi stranka“, „nespremnosti za reforme“, etc. – pretrčava opciji što nudi obilniji komad poslijeizbornog plijena, višu poziciju u stranačkoj/državnoj hijerarhiji, etc. 

Marijan Vogrinec

Kaže mudar pûk: sve se vraća, sve se plaća. Ako ima neke iskustvene istine u pučkoj mudrosti, možda bi na krijesti te usporednice i aktualne sve žešće drame u denver plavim stranačkim postrojbama bilo umjesno pitanje: vraćaju li se to premijeru Andreju Plenkoviću i njegovu tzv. light HDZ-u opaki grijesi „protiv naroda i države“ od 8. prosinca 2017. kada je mimo svih razumnih upozorenja, pa i prosvjeda struke i politike – da se i ne govori o najširoj javnosti – njihova tzv. stabilna saborska većina s 78 ruku „za“ izglasala tzv. lex šerif, kako je ironiziran Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj/regionalnoj samoupravi? Tim je griješnim činom, navodno u korist stabilnosti sustava lokalne/regionalne samouprave (sic transit), velika moć gradonačelnika, općinskih načelnika i župana još podboltana političkom voljom premijera Plenkovića i ministra Lovre Kuščevića, kojega će kasnije biti medijski prisiljen izbaciti iz vlade. Iz gotovo na vlas istih razloga koji su nadahnuli donošenje tzv. lex šerifa. I Kuščeviću je došlo na sudsku naplatu, je li, svojedobno šerifovanje u Nerežišćima na otoku Braču.

Karakteristično šerifovanje tipa tzv. lijeva ruka – desni džep ili, preciznije, pretvorba obične staje za ovce u reprezentativnu vilu za strane turističke lovatore. E, sada Plenković i HDZ imaju gadnih problema sa šerifima koji više cijene šerifsku ili zvijezdu pomoćnika šerifa od stranačkih „ideala“. I ne daju se sa šerifskog stolca za ljuljanje ma kakvi im tereti opterećivali mandat i ne nađu li se na stranačkoj listi za sljedeće četiri godine istih ili nešto boljih apanaža, postaju ljutiti zmajevi koji rigaju najžešću vatru na svoje stranački moćnije drugove i sam politički vrh da to nije ni za gledati niti za slušati. HDZ se pretvara u najljućeg predizbornog neprijatelja sebi samomu: stranački otpadnici, disidenti i preko noći „osviješeni“ politički „lumeni“ i „pravednici među narodima“ nemilosrdno jurišaju na sami vrh, na središnjicu i na „prvog među jednakima“ Andreja Plenkovića. Dio tih – voljom HDZ-ovog čelništva premještenih na marginu, u duboku sjenu i nezanimljivih u novoj podjeli aspiranata na unosne apanaže i moć – čak uspijeva povući u svoje rovove veći ili manji broj lokalnog stranačkog pogona, pa dramatično rasulo, kao sada u Slavoniji, opasno prijeti.

Ljutiti partijski „autoriteti“

Nisu slučajno gradonačelnici, općinski načelnici i župani ironično nazvani baš šerifima – po divljezapadnim „čuvarima zakona“, gdje novac, moć i gruba sila neupitno oktroiraju što zakon jest, tko mu, kada i kako ima biti podložan – i nije slučajno baš HDZ bio izboksao 78 glasova „za“ (bila bi dovoljna i apsolutna potpora 76 ruku od ukupno 151 zastupnika) izmjene paragrafa o lokalnoj/regionalnoj samoupravi. To su državna radna mjesta u prvomu redu uz nevjerojatno velike jasle s javnim novcem – „para vrti gdje burgija neće“, je li – moć odlučivanja čak o elementarnim uvjetima života u lokalnoj sredini iritantno (ne)ograničena, a HDZ godinama uzima najveći komad vlasti u najvećem broju jedinica lokalne/regionalne uprave te održava sustav šerifovanja što se upravo zasniva na novcu i moći. I sada, kad već uvelike traje pretkampanja za svibanjske izbore, kada se konspirativno u stranačkim vrhuškama kemija s listama aspiranata na iste ili nove šerifske zvijezde, više nema milosti ni prema komu. Košulja je uvijek bliža tijelu od kaputa, pa i međučlanske dojučerašnje ljubavi ni približno više nisu kakvima se čine i kakvima su naoko bile.

Istočna Hrvatska s većim komadom Slavonije, pa Dalmacija, eto već i Lika, a sutra jamačno i još neki dijelovi balkanskog kiflića opasno ljuljaju Plenkovićevu denver plavu stranačku piramidu. Ljutiti partijski „autoriteti“ naprasno bacaju članske iskaznice, presvlače se u drugobojne polit-ideološke kapute ili preko noći postaju tzv. neovisni kandidati… Moć i vlast koja više nije izvjesna postaju mač s dvije oštrice: siječe i one na koje se poteže i, kako je pokazalo disidentsko iskustvo, i one koji ga potežu. Nije uvijek razumna procjena polit-ideološko kameleonstvo kojim se – dakako, pod zvučnim alibijem „lošeg smjera kojim se vodi stranka“, „nespremnosti za reforme“, etc. – pretrčava opciji što nudi obilniji komad poslijeizbornog plijena, višu poziciju u stranačkoj/državnoj hijerarhiji, etc.

„Kad je Hrvatski sabor u petak 8. prosinca 2017. godine sa 78 glasova ‘za’ donio tzv. ‘lex šerif’ (zapravo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj/regionalnoj samoupravi), svatko kome je na srcu demokratizacija naše zemlje trebao je nazdraviti“, napisao je prije kojih tri godine u svojoj analizi na portalu Express prof. dr. sc. Ivan Koprić, jedan od ponajboljih stručnjaka za upravu, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „No nije trebalo nazdraviti čašicom pića, nego čašicom otrova. Ta je zakonska izmjena na razini koncepta lokalne demokracije i demokracije uopće, kao i na praktičnoj razini upravo čaša otrova, koju nam pokušavaju ‘prodati’ kao čašu dobrog vina. Zakon je doveo do bitnog snaženja uloge i pozicije načelnika, gradonačelnika i župana naspram vijeća, a ojačao je i poziciju povjerenika Vlade, kojeg se u nemalom broju slučajeva može imenovati u lokalnoj jedinici ili županiji. Drugim riječima, umjesto demokracije u sustav je unio značajne elemente autoritarne vladavine zasnovane na volji pojedinca umjesto na volji građana.“ I zato, je li, ako me stranka ne želi ostaviti na mjestu šerifa ili me ne vidi među uzdanicama za napredovanje na više, bolje mjesto, idemo onima koji će nam to zajamčiti. Pa bili i sami crni vragovi.

Dugogodišnji uspješan riječki gradonačelnik Vojko Obersnel (SDP) bit će jamačno najvidljivija iznimka u tzv. mainstremu lokalnih/regionalnih, je li, „šerifa“ koji se – teško je baš vjerovati zasićeni upravljačkim foteljama – vlastitom procjenom i odlukom, nikako stranačkom alkemijom ili prisilom političkog vođe neće na svibanjskim izborima kandidirati za još jedan mandat. Budući da – na nesreću sveg općinstva, demokracije i razvojnog zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – lošim Izbornim zakonom na balkanskom kifliću nije promijenjena loša praksa, odnosno ograničeno koliko mandata gradonačelnika, općinskog načelnika ili župana smije obnašati ista osoba. Pa se najdugovječniji u RH, je li, pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić legitimno kanio kandidirati i za svoj – sedmi mandat u reprezentativnu zdanju Kazimira Ostrogovića na Trgu Stjepana Radića 1. Nakon odrađenih 20 godina. To nikomu prije njega nije uspjelo i jamačno neće nikomu poslije njega. Za njegovo se mjesto dosad već najavilo kandidirati više od tuceta što znanih, što neznanih, pa i krajnje redikuloznih ljudi te će utrka za pobjedom u drugomu krugu – aspiranti već bezočno vade crijeva jedni drugima, iako je do službenog početka kampanje cca dva mjeseca – biti žestoka i neizvjesna do samoga kraja.

Neki pametniji pravni stručnjaci, politolozi i političari – koje pak nijedna vlada ne doživljava ozbiljno – godinama predlažu ograničenje mandata za istu osobu na jedan ili najviše dva. Ali ne ide. Vladajući nemaju sluha za takvo što budući da HDZ samostalno ili u koalicijama drži pod svojom kontrolom veliku većinu županija, dio velikih gradova te pretežan dio inih jedinica lokalne samouprave. Dakako da mu onda nije interes poigravati se reformama, uvođenjem demokracije i treniranjem strogoće nad svojim gradonačelnicima, općinskim načelnicima i županima koji balansiraju na granici zakonitosti, fasuju sudske prijave, optužnice za obiteljsko nasilje, etc. A ovima pak nije u interesu maknuti se s fotelja u okolnostima kada im zakon, doslovno, dopušta doživotno nizanje mandata. Dapače, dat će i debeloga mesa e da bi po svaku cijenu ostali šerifi potporom svoje ili bilo koje druge polit-ideološke opcije. Uopće nije bitno.

Plenković ne želi priznati

Jedan rigidno tzv. desni portal piše u povodu toga kako „HDZ puca po šavovima“ zbog napuštanja članstva cijelih lokalnih stranačkih filijala, kako je Plenković pobjesnio zbog toga i da se osobito žestoko okomio na Miroslava Škoru koji se u ime svoga Domovinskog pokreta kani natjecati za zagrebačkoga gradonačelnika. Više kao simpatičan pjevač nego kao vjerodostojan političar, Škoro je i u Zagrebu neusporedivo „vidljiviji“ od HDZ-ovog kandidatskog tzv. trećepozivca Davora Filipovića. Koji se lakotežinski doktor znanosti kao i Škoro dnevno blamira po zagrebačkim kvartovima nebuloznim obećanjima (oživjet će Imunološki zavod, podići tvornicu za proizvodnju cjepiva protiv raka i virusa SARS-CoV-2, etc., sic transit), notornim neznanjem o funkcioniranju metropole, o ovlastima gradonačelnika, nadriinteligentnim repliciranjem protukandidatima… I, oplest će Plenković po Škori iz Muzeja za suvremenu umjetnost, gdje su ga doveli razgledati izložbu Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj: „Htio je biti gradonačelnik Osijeka, sad pokušava biti gradonačelnik Zagreba. Ja ne volim kopije, a naročito ne blijede kopije. Također, ne vidim razloga zašto su neki članovi otišli iz HDZ-a“. A među njima su i neki utjecajniji, koji su poveli sa sobom i druge hadezeovce iz svoje sredine te će se na svibanjskim izborima kandidirati protiv HDZ-a.

Plenković to ne želi priznati kao ozbiljniju krizu u stranci, ali jest zabrinut i to jest ozbiljan problem. Ne samo uoči i na izborima već i nakon njih kad se bude iznova postavljala konfiguracija lokalne/regionalne samouprave. Dio dezertera iz Slavonije i hrvatskoga krajnjeg istoka priključio se Škori i njegovom Domovinskom pokretu koji zahvaćaju u istu izbornu košaru iz koje dobiva glasove i HDZ. Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija ostale su desetkovane na denver plavom stranačkom ustroju već izlaskom iz HDZ-a vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave s dobrim dijelom naklonjenog mu članstva. Taj slavonski poučak ojačan je ovih dana odlaskom iz stranke Josipa Dabre (kao tzv. neovisni, kandidira se za vukovarsko-srijemskog župana i teško optužuje Tomislava Čuljka kao sivu eminenciju političkih križaljki na tom području), pa šefa HDZ-a u županiji Damira Juzbašića s buljukom članstva, šefa mladeži HDZ-a u toj županiji Slavka Grgića… Svi oni optužuju središnje stranačko vodstvo i šefa Andreja Plenkovića koji „priča o pomlađivanju stranke, a gura glavu u pijesak i odbija provesti promjene“.

Navodno, disidenti su nezadovoljni Plenkovićevom nedemokratičnošću i samovoljom, u čemu ga slijepo slijedi ostatak stranačke vrhuške koje pak instruira siva eminencija slavonskog HDZ-a Tomislav Čuljak, čija je šira familija priskrbila nevjerojatno bogatstvo u nekretninama i inoj imovini. „Juzbašića je nedavno članstvo na stranačkim izborima podržalo, ali Plenković i vrh stranke i dalje inzistiraju na tome da Davor Miličević ostane kandidat za gradonačelnika Vukovara“, tvrdi rečeni portal. „A to nije korektno, nije europski, nije ispravno i zasigurno nije demokratski, smatraju naši sugovornici te priznaju da organizacija puca od klanova i podjela te da je Anušićevo (Ivan Anušić, osječko-baranjski HDZ-ov župan, bivši šef izbornog stožera predsjedničke gubitnice Kolinde Grabar-Kitarović, op. a.) ulaženje u ovaj sukob strasti dodatno podgrijao. Neće se to smiriti. Plenković je izvan sebe, bijesan je i živčan, napada sve, kritizira Škoru, traži krivce, a ne prihvaća odgovornost i činjenično stanje s terena. To će mu se obiti o glavu, to se tako ne smije i ne može.“

U Virovitičko-podravskoj županiji, gdje vedri i oblači redikulozni šef županijskog HDZ-a i Hvidre Josip Đakić, nezadovoljni njegovim potezima napustili su stranku dekan Veleučilišta u Virovitici i ranije dopredsjednik Gradskog odbora HDZ-a Slatine Oliver Jukić, pa dožupan Darko Žužak s više tzv. običnih hadezeovaca. (Ne)službeno disidentstvo je potpalilo Đakićevo kadroviranje uoči lokalnih/regionalnih izbora, odnosno za razne izvršno-nadzorne pozicije u županiji. „Odlazim zbog podlih konstrukcija, na izbore idem kao neovisni kandidat“, ostvario je HDZ-ov gradonačelnik Trilja Ivan Šišić u povodu izlaska iz HDZ-a. I takvih će priča biti još, a iza svih – ma kako ih akteri „vjerodostojno“ formulirali – stoji uvijek isti razlog: dok ZNA SE stranka drži fenjer „rasnom, savjesnom i zauzetom“ svomu šerifu, on je spreman, na gotov’s, a čim se ne vidi u križaljci – adio Mare. Politički cirkus na ‘rvacki način, pa dok ide, ide!?

Neki dan je HDZ-ovu ispisnicu zatražio i Petar Ćurić, predsjednik pulske organizacije, koji je trebao biti kandidat za gradonačelnika Pule, a otkaz je stranci nedavno dalo i 400-tinjak članova iz Ličko-senjske županije, jer su bili nezadovoljni kandidaturom Ernesta Petryja za župana te Marija Stilinovića za gradonačelnika Gospića. Dakako, HDZ-ova erozija se neće zaustaviti samo na tome i samo u rečenim sredinama Bijedne Naše. Kad takvo što krene i takvom silinom/motivacijom, domino efekt ne posustaje. Očito je Plenkoviću najbolnija činjenica da mu se naočigled cijele zemlje ruši najvažnija stranačka utvrda – Slavonija, te posebno Vukovar. Nije to samo zloslutna najava možebitnoga gubitka kontrole nad dijelom zemlje, već indikativna simbolika. Na kocki je sve ono pusto „domoljublje“ i ratna žrtva na kojima su HDZ i neka srodna tzv. desnica desetljećima zasnivali raison d’être svoje „državotvorstvo“ i „zasluge za slobodu koju uživamo“. Sic transit. I sada da Vukovar i cijelo područje hrvatskog istoka, 1998. godine „mirno reintegrirano u cjelinu državnog korpusa zaslugom HDZ-a i predsjednika Franje Tuđmana“ uvjerljivo isklizne iz Plenkovićevih ruku!?

Bilo bi to neoprostivo. Pritajeno bi tzv. tvrdo krilo u stranci bijesno istrčalo pod javne reflektore i poslijeizborna sudbina aktualnog šefa HDZ-a i svih mu najbližih suradnika učas bi postala krajnje neizvjesnom. Domovinski pokret Miroslava Škore – skovan u tom dijelu tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene od samih bivših hadezenjara, uključivo samoga Škoru – ima vrlo izgledne šanse preuzeti od HDZ-a štafetu vlasti. I zabiti – možda ne zadnji, ali svakako jedan od ključnih – čavao u denver plavi gubitnički lijes čovjeka iz galerije onih u kvarnoj CTO-politici kojih će se samo rijetki još sjećati po onoj „mnogo htio, mnogo započeo.“ A i to „započeo“, je li, loše ispalo. „Mene kao potpredsjednika stranke to prvo zabrinjava i nisam zadovoljan takvim raspletom“, kazao je televiziji N1 Hrvatska Ivan Anušić u povodu raskola u slavonskom HDZ-u. „Nedavno smo imali izlazak dožupana, a sad imamo i izlazak jednog od ključnih ljudi u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Juzbašića. Smatram da bi se predsjednik županijske organizacije Mario Banožić (iz slavonske anonimnosti izvučen ministar obrane, sic transit, op. a.) trebao pod hitno vratiti u županiju i početi rješavati probleme koji su se počeli nagomilavati dva mjeseca uoči lokalnih izbora. Bilo bi jako teško i tragično za HDZ da sada, u ovim okolnostima, počne gubiti utjecaj u Vukovarsko-srijemskoj županiji koja je praktički od osamostaljenja Hrvatske bila utvrda HDZ-a.

Evidentna netrpeljivost

On kao predsjednik županijske organizacije i ministar u vladi, čovjek koji je dobio povjerenje, mora pod hitno uzeti stvari u svoje ruke i početi to rješavati. Ovo se ne smije događati. Ljudi nam ne smiju izlaziti iz stranke, pogotovo ne ljudi koji su godinama stvarali tu stranku, koji su bili u njoj od početka. Odgovornost se mora shvatiti ozbiljno, obnašati ozbiljno i vrijeme za to se mora naći.“ Možda je Anušić aludirao na činjenicu da se Benožić i više puta tjedno vraća u taj kraj, ali za vlastito zadovoljstvo – dolazi u lov. Sic transit. Lovočuvar je u dva lovišta, kaže, a ne član tajnog Čuljkovog „stožera u šumi“ za svakovrsna polit-izvršna kadroviranja. Čiji je i Banožić izdanak, nametnut Plenkoviću „preporukom“ koncesionara na 30 godina najvrjednijeg šumskog pŠeksa. Koji dvojac politički vedri i oblači i želi potpuno kontrolirati HDZ u Slavoniji.

U komentaru Net.hra se tvrdi kako „evidentna netrpeljivost“ između Anušića i Banožića nije uklonjena ni nakon hitnog sastanka pomirenja upriličenog u središnjici HDZ-a kojim se, zapravo, krupan problem željelo sakriti od javnosti. No, eho i dalje odjekuje. Anušić je „ovom prozivkom jasno dirnuo u cijeli model Plenkovićeva kadroviranja. Kada proziva Banožića on zapravo posredno poručuje da to HDZ-ovo kadroviranje u Slavoniji, posebno na krajnjem istoku, nije ispalo dobro. Plenkoviću se predbacuje da šalje na teren gotove liste, da se biraju ljudi koji ne mogu izvući pobjedu na terenu. Odnosno, da pošalje liste za koje onda netko drugi mora preuzeti odgovornost. Prema sadašnjim procjenama HDZ bi nakon narednih lokalnih izbora mogao biti ozbiljan gubitnik, izgubiti mnogo općina u Slavoniji, ali i županije koje su držali dosta dugo, pa i Vukovarsko-srijemsku, ali i Požeško-slavonsku, te će to biti i ozbiljan udarac za Andreja Plenkovića“.

Balansira li Anušić na tankoj žici ponad ponora, vidjet će se, budući da Plenković ne voli u HDZ-u visokorangirane političare koji govore bez dlake na jeziku i ne boje se medija. I, dakako, nemaju respekt prema autoritarnim vođama, pa se i Anušić odlučio dirnuti u nešto, što njegov stranački šef i premijer propisuje kao sveto pismo. Kojeg će se pisma smjesta odreći kao tuđeg, ako se pokaže da je to čisti pogodak uništa.

tacno