Diego Gambetta, jedan od najboljih istraživača mafije, opisuje kako je propala taxi služba u Palermu početkom osamdesetih.
Po uzoru na druge gradove Palermo je pokušao uvesti dispečersku službu koja je imala jedan broj za sve taksije. Kad biste nazvali taj broj dispečer bi kontaktirao sve taksije, rekao koja je vaša lokacija, a vama najbliži taxi bi vas krenuo pokupiti.
Vrlo jednostavan mehanizam. Ali unatoč svojoj jednostavnosti u Palermu je upao u kaos i brzo je zatvoren.
Razlog je jednostavan. Naime, da bi taj sustav funkcionirao potrebno je slijediti samo jedno pravilo – taksisti ne smiju lagati na kojoj su lokaciji. Jedino što su taksisti trebali je imati povjerenja u svoje kolege i dispečersku službu. I to pravilo je ispalo problem u Palermu.
Taksisti su počeli lagati da su ”tu odmah iza ugla” iako su bili nekoliko blokova dalje, drugi taksisti su uočili da neki lažu pa je i njima bilo racionalno lagati ako ne žele izgubiti vožnju.
Kada su svi počeli lagati propao je sustav koji je svima koristio – vlasnicima taksija, mušterijama i vozačima taksija.
Razlog zašto taksisti nisu prijavljivali one za koje su znali da lažu o svojoj lokaciji jest taj što se nije znalo tko je od njih štićenik mafije, a mafiji se nije ugodno zamjeriti.
Dvije su stvari koje je Gambetta htio istaknuti ovim primjerom.
Prva je ta da nepovjerenje može situaciju u kojoj svi dobivaju pretvoriti u situaciju u kojoj svi gube.
Druga stvar je ta da ako imate jaku organizaciju koja operira na temelju korupcije i klijentelizma, poput mafije u njegovom primjeru, nastat će odnos nepovjerenja.
A nedostatak povjerenja opasan je problem za svaku instituciju – od dispečerske službe u Palermu pa do važnih državnih organizacija i tvrtki u Hrvatskoj.
I nije to neka velika mudrost poznata samo uvaženim profesorima društvenih znanosti s Oxforda. Zna to i hrvatski premijer Andrej Plenković.
I tri tjedna nakon potresa na Baniji on ponavlja kako neće dopustiti da se ruši povjerenje u državne institucije i kako neće dopustiti da se demontira država.
Razumije Plenković kako to nije nikako dobro i kako nepovjerenje u državnu upravu može situaciju u kojoj svi dobivaju pretvoriti u situaciju koja je gora za svakoga.
Ne trebaju Plenkoviću za to opsežna istraživanja kao Gambetti, on za tako nešto ima posebne radare. Radare za one koji žele širiti povjerenje i demontirati državu.
Zeznuta je stvar povjerenje, nešto kao reputacija, gradi se dugo, a može se urušiti u sekundi. Ono što je važno za odnos povjerenja jest da se ono stječe promatranjem ponašanja pojedinca ili institucija, a ne odlukom šefa vlade.
Da bismo imali povjerenje prema nekoj instituciji od presudne su važnosti informacije koje imamo o prošlom djelovanju te institucije.
Povjerenje nije slijepo vjerovanje, a izgleda da upravo to Plenković traži od građana. Traži da slijepo vjeruju institucijama koje do sada nisu ni sa čim zaslužile da im se vjeruje.
S druge strane, ako nije slijepo vjerovanje je li onda konstantni nadzor? Pa ne, ako moramo nekog konstantno nadzirati onda to upravo znači da prema toj osobi ili instituciji nemamo povjerenje. Povjerenje mora uključiti neku diskreciju.
Državne institucije, jednako kao i taksiste u Palermu, ne možemo stalno nagledati, da bi funkcionirale moramo imati povjerenja u njih.
I u pravu je Plenković – nepovjerenje u državnu upravu i državne institucije dovodi do, kako on kaže, demontiranja države.
Ali tu možemo uočiti prednost empirijskog istraživanja u odnosu na sofisticirane radare. Naime, empirijska istraživanja mogu nam ukazati na uzročne veze dok nam radari samo govore da je nešto prisutno na ekranu.
Eto, empirijska istraživanja, kao na primjer ona koja je proveo Gambetta, ukazuju da to povjerenje najviše razaraju korupcija i klijentelizam.
Evo samo, ovako na mah, dva slučaja o djelovanju hrvatskih institucija i uprave. Ovaj je potres otkrio o poslijeratnoj obnovi ono što stanovnici banijskih sela znaju već dvadesetak godina.
Također, osoba koja je nadgledala tu obnovu, HDZ-ov župan Žinić bespravno gomila nekretnine od kojih u nekima i besplatno živi.
Istina je da nepovjerenje u državne institucije znači i demontažu države, kako to nekako i Plenković spaja.
Ali također, ono što Plenković prešućuje je da demontaža države počinje upravo sa slanjem informacija da se državnim institucijama ne može vjerovati.
A to nema veze niti s potresom, niti s izdajicama koji pišu i govore Banija umjesto Banovina, niti s oporbom. Demontažu ove države i rušenje nepovjerenja u njene institucije već dugo i uspješno čini HDZ.
Za razliku od Gambettinog primjera u kojem nepovjerenje pretvara situaciju u kojoj dobivaju svi u onu u kojoj svi gube, u Hrvatskoj je konstantna situacija u kojoj dobivaju HDZ-ovci, a ostali gube.
autograf
Po uzoru na druge gradove Palermo je pokušao uvesti dispečersku službu koja je imala jedan broj za sve taksije. Kad biste nazvali taj broj dispečer bi kontaktirao sve taksije, rekao koja je vaša lokacija, a vama najbliži taxi bi vas krenuo pokupiti.
Vrlo jednostavan mehanizam. Ali unatoč svojoj jednostavnosti u Palermu je upao u kaos i brzo je zatvoren.
Razlog je jednostavan. Naime, da bi taj sustav funkcionirao potrebno je slijediti samo jedno pravilo – taksisti ne smiju lagati na kojoj su lokaciji. Jedino što su taksisti trebali je imati povjerenja u svoje kolege i dispečersku službu. I to pravilo je ispalo problem u Palermu.
Taksisti su počeli lagati da su ”tu odmah iza ugla” iako su bili nekoliko blokova dalje, drugi taksisti su uočili da neki lažu pa je i njima bilo racionalno lagati ako ne žele izgubiti vožnju.
Kada su svi počeli lagati propao je sustav koji je svima koristio – vlasnicima taksija, mušterijama i vozačima taksija.
Razlog zašto taksisti nisu prijavljivali one za koje su znali da lažu o svojoj lokaciji jest taj što se nije znalo tko je od njih štićenik mafije, a mafiji se nije ugodno zamjeriti.
Razlog zašto taksisti nisu prijavljivali one za koje su znali da lažu o svojoj lokaciji jest taj što se nije znalo tko je od njih štićenik mafije, a mafiji se nije ugodno zamjeriti
Dvije su stvari koje je Gambetta htio istaknuti ovim primjerom.
Prva je ta da nepovjerenje može situaciju u kojoj svi dobivaju pretvoriti u situaciju u kojoj svi gube.
Druga stvar je ta da ako imate jaku organizaciju koja operira na temelju korupcije i klijentelizma, poput mafije u njegovom primjeru, nastat će odnos nepovjerenja.
A nedostatak povjerenja opasan je problem za svaku instituciju – od dispečerske službe u Palermu pa do važnih državnih organizacija i tvrtki u Hrvatskoj.
I nije to neka velika mudrost poznata samo uvaženim profesorima društvenih znanosti s Oxforda. Zna to i hrvatski premijer Andrej Plenković.
I tri tjedna nakon potresa na Baniji on ponavlja kako neće dopustiti da se ruši povjerenje u državne institucije i kako neće dopustiti da se demontira država.
Razumije Plenković kako to nije nikako dobro i kako nepovjerenje u državnu upravu može situaciju u kojoj svi dobivaju pretvoriti u situaciju koja je gora za svakoga.
Ne trebaju Plenkoviću za to opsežna istraživanja kao Gambetti, on za tako nešto ima posebne radare. Radare za one koji žele širiti povjerenje i demontirati državu.
Zeznuta je stvar povjerenje, nešto kao reputacija, gradi se dugo, a može se urušiti u sekundi. Ono što je važno za odnos povjerenja jest da se ono stječe promatranjem ponašanja pojedinca ili institucija, a ne odlukom šefa vlade.
Da bismo imali povjerenje prema nekoj instituciji od presudne su važnosti informacije koje imamo o prošlom djelovanju te institucije.
Povjerenje nije slijepo vjerovanje, a izgleda da upravo to Plenković traži od građana. Traži da slijepo vjeruju institucijama koje do sada nisu ni sa čim zaslužile da im se vjeruje.
S druge strane, ako nije slijepo vjerovanje je li onda konstantni nadzor? Pa ne, ako moramo nekog konstantno nadzirati onda to upravo znači da prema toj osobi ili instituciji nemamo povjerenje. Povjerenje mora uključiti neku diskreciju.
Državne institucije, jednako kao i taksiste u Palermu, ne možemo stalno nagledati, da bi funkcionirale moramo imati povjerenja u njih.
I u pravu je Plenković – nepovjerenje u državnu upravu i državne institucije dovodi do, kako on kaže, demontiranja države.
Ali tu možemo uočiti prednost empirijskog istraživanja u odnosu na sofisticirane radare. Naime, empirijska istraživanja mogu nam ukazati na uzročne veze dok nam radari samo govore da je nešto prisutno na ekranu.
Ako imate jaku organizaciju koja operira na temelju korupcije i klijentelizma, poput mafije u njegovom primjeru, nastat će odnos nepovjerenja
Eto, empirijska istraživanja, kao na primjer ona koja je proveo Gambetta, ukazuju da to povjerenje najviše razaraju korupcija i klijentelizam.
Evo samo, ovako na mah, dva slučaja o djelovanju hrvatskih institucija i uprave. Ovaj je potres otkrio o poslijeratnoj obnovi ono što stanovnici banijskih sela znaju već dvadesetak godina.
Također, osoba koja je nadgledala tu obnovu, HDZ-ov župan Žinić bespravno gomila nekretnine od kojih u nekima i besplatno živi.
Istina je da nepovjerenje u državne institucije znači i demontažu države, kako to nekako i Plenković spaja.
Ali također, ono što Plenković prešućuje je da demontaža države počinje upravo sa slanjem informacija da se državnim institucijama ne može vjerovati.
A to nema veze niti s potresom, niti s izdajicama koji pišu i govore Banija umjesto Banovina, niti s oporbom. Demontažu ove države i rušenje nepovjerenja u njene institucije već dugo i uspješno čini HDZ.
Za razliku od Gambettinog primjera u kojem nepovjerenje pretvara situaciju u kojoj dobivaju svi u onu u kojoj svi gube, u Hrvatskoj je konstantna situacija u kojoj dobivaju HDZ-ovci, a ostali gube.
autograf
