U komunističkom mraku uspješan gigant, u kapitalističkom svjetlu elektrolizni kadaver.
U "komunističkomu mraku" uspješan socijalistički gigant Aluminij iz Mostara - od 1990-ih godina kronično-gubitaški neuspješan bez energetske džabalesku infuzije iz Hrvatske elektroprivrede (HEP) po direktivi državnog vrha RH i samog tzv. prvog hrvatskog predsjednika - u "kapitalističkom svjetlu" upravo se u prosvjednom hropcu ugasio kao tzv. trećeentitetski elektrolizni kadaver.
Još jedan u nepreglednom nizu - s bez-graničnog ozemlja, gdje "od stoljeća sedmog", budničarski poje u refrenu lakonotni sinjski slavuj mutirana glasa, "Hrvati dišu" - morbidnih primjera "domoljubnog" uništavanja vrijedne, nekad u znoju stjecane tzv. zajedničke/društvene imovine, industrijskih pogona, koji su hranili stotine tisuća i milijune ne samo hrvatskih obitelji.
Mostarski Aluminij d.d. - prošli tjedan ugašene proizvodnje zbog 200 milijuna eura duga za električnu energiju - indikativan je primjer ne samo toga, je li, kako se Hrvati i u RH i u BiH pokazuju nesposobnima vladati sami sobom i svojim resursima već i toga da je sve čega se dohvate "nacionalno osviješteni" HDZ-ovi "domoljubi" unaprijed osuđeno na propast.
Za propast i rasulo nekad moćne mostarske aluminijske industrije, a po raspadu bivše zajedničke države HDZ-ove zlatne koke iz koje je izvlačio zlatna jaja i bez reda, smisla i ekonomske računice zapošljavao stranačke podobnike sada - kad su tisuće radnika gologuzi bačeni na ulicu, a stečaj je pitanje dana - valja pitati za zdravlje bivšeg alfa mužjaka Aluminija d.d. Miju Brajkovića i već godinama samozvanog "vođu b-h Hrvata" Dragana Čovića, trenutno predsjednika HDZ-a BiH i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH, koji bolje od ikog znaju tko je dopustio prije 10-15 godina "pretvorbu" milijunskih svota aluminijskog novca u - privatno bogatstvo interesne skupine moćnika.
"Ne postoji baš nikakva, ali baš nikakva moja osobna, moralna, kakva god hoćete odgovornost", komentirao je Čović prozivke i prijetnje prosvjednika iz Aluminija d.d. "Čak štoviše, trebalo bi mi zahvaliti za ono, što sam radio posljednjih četiri-pet godina. Onima koji danas pokušavaju, a godišnje su isisavali iz Aluminija d.d. desetke milijuna maraka, zaštititi svoje pozicije poručujem da ih neće moći zaštititi. Sve će izaći na vidjelo do zadnje marke. Tko god da je to radio: od mojih najrođenijih nadalje."
Napad je, kaže mudar pûk, je li, najbolja obrana? Po onoj kad se tât iz svega glasa pjeni "drž'te lopova", čelnici hrvatske filijale tzv. hrvatske trećeentitetske politike u BiH i njihovi upravljači od povjerenja u Aluminiju d.d., uključivo sindikaliste u sprezi s upravom, sada gromoglasno traže Pedra u vladi Federacije BiH, vladi RH, pa čak - čulo se na incidentnom prosvjedu pred sjedištem HDZ-a BiH u Mostaru - u predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović.
Uza sve svoje političke gafove, prevrtljivost, česta hodočašća hrvatskom korpusu u zapadnoij Hercegovini (BiH) i neodgovorna tzv. trećeentitetska pametovanja o "najmalobrojnijem, majoriziranom i najneravnopravnijem konstitutivnom narodu u BiH, Hrvatima" nema veze s uništavanjem Aluminija d.d.
Jest da joj se svašta može zamjeriti, jer kao HDZ-ova političarka na državnoj dužnosti itekako pridonosi disonantnom vanjskopolitičkom diskursu službenog Zagreba u odnosu na službeno Sarajevo, ali nema prste u pekmezu glede i u svezi Aluminija d.d. ni koliko njezin stranački šef i premijer Andrej Plenković. Istodobno i ne-formalno nadređeni HDZ-u BiH, odnosno ne bez utjecaja na drugoglavi HDZ, HDZ 1990, čiji mu predstavnik, zastupnik dijaspore (sic transit, dijaspore u konstitutivnom narodu?) Božo Ljubić bilda većinu u Hrvatskom saboru.
Ipak se - zbog političkog "grizodušja" u funkciji još neobjavljene predsjedničke kampanje za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje? - našla pozvanom čitati Plenkoviću/vladi aluminijsku bukvicu: "Eskalacija problema u slučaju Aluminija rezultat je dugogodišnjeg zanemarivanja evidentnih problema u poslovanju ove strateški važne tvrtke".
Koju je strateškom - je li, za Bijednu Našu, za tuđu državu, ne za matičnu zemlju BiH!? - proglasio Franjo Tuđman nakon što je u njoj 1998. obnovljena proizvodnja te je Tuđman zapovjedio ulaganja RH u Aluminij d.d., ne u Tvornicu lakih metala (TLM). U Mostar, koji nije u RH; ne u Šibenik, koji jest u RH. Što, je li, ima "smisla", ako je posrijedi "velika Hrvatska" za koju se "domoljubno" ginulo i tamo i ovamo, pa i za, logično, „veliku“ ekonomiju bez graničnog prijelaza u Sovićima, Neumu...
Vlada, odnosno država RH je suvlasnica 12 posto aluminijskih dionica u Mostaru i - što pak HDZ-ovi državni predstavnici ne daju na javna zvona - već godinama u šuškavom kešu i ekonomskim pogodovanjima strateški važnoj HDZ-ovoj zlatnoj koki neumorno pune aluminijsku vreću bez dna. Novcem osiromašenih hrvatskih poreznih obveznika, a da ih nitko ni za što nije pitao.
U "renesansno doba" tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i desne mu doseljeničke ruke hercegovačkih gena Gojka Šuška, Bijedna je Naša dnevno transportirala u "metropolu" tzv. HZ/HR Herceg-Bosne navodno 30 milijuna tadašnjih DEM. Ne samo za vojne potrebe u srpsko-hrvatsko-bošnjačkom ratu 1992.-1993. I, je li, kolateralno, bogaćenje političko-vojnih vođa hercegovačkih Hrvata, već i za Aluminij d.d. i druge tzv. ekonomske stavke.
Pokojni Ivan Mravak, šef državnog energetskog monopolista HEP-a, bio je pod istragom 2010. godine zbog štete HEP-u od 90 milijuna tadašnjih DEM ili 650 milijuna kuna u razdoblju 2004.-2010. Po nalogu HDZ-ovog tada premijera Ive Sanadera posredstvom je šibenskog TLM-a opskrbljivao strujom Aluminij d.d. po znatno nižoj cijeni od tržišne. Obojica su 2012. godine dopala optuženičke klupe. Plus neki, što su se izvukli, npr. Damir Polančec i tada šef TLM-a Ivan Koštan.
Sada, kad se pokazalo da je car gol - ironije li sudbine - pod stranačkim prozorima i na mostarskom Beverly Hillsu prevareni im b-h Hrvati viču iz svega glasa: "Lopovi! Lopovi! Lopovi!", prijete stisnutim šakama, bacaju trula jaja na Čovićev bijesan limeni luksuz, etc. Kako tzv. malom smrtniku laž i licemjerje mogu dugo i mučno skakati po praznom želudcu dok pojmi kolika je - politička budala!?
Samo bi još to trebalo da si Plenković usred gadne nekretninske frke s četvero inkriminiranih ministara i pet-šest iritantno neuspješnih, eutanazije škverova u Puli i Rijeci, raskola u stranci koju više ne kontrolira, tréšnje u koaliciji, debakla na europskim izborima i priprema za predsjedničke/parlamentarne, etc. gurne glavu u giljotinu.
Nisu krivi radnici Aluminija d.d., kao ni oni u pulskom Uljaniku i riječkom 3. maju, za to što ih nesposobni "gazde" njihove radne/životne sudbine beskrupulozno bacaju na ulicu, ostavljaju bez kruha, ali Banski dvori - bili u njima HDZ-ovi ili inostranački stanari - nisu prava adresa za mostarske apele. Tim više, jer se i vlada Federacije BiH (FBiH), vlasnica 44 posto dionica, oglasila nenadležnom za spašavanje Aluminija d.d. ulijevanjem dodatnog novca u šuplju kantu.
Ni vjerojatno nesuđenom lakonotnom predsjedniku RH Miroslavu Škori, rodoslovno imotskih gena kamenih, ne bi pala kruna s glave kad bi makar dividende tih pet posto suvlasništva u tvrtci Omega Software, sve profitabilnijoj u poslovima s vladom, preusmjerio u Aluminij d.d. umjesto da pametuje izdaleka: "Gašenje mostarskog Aluminija još je jedan udarac opstojnosti Hrvata u BiH i jasan pokazatelj nebrige hrvatskih političkih elita s obiju strana granice o interesima našeg naroda". Sic transit.
Pomoglo bi, je li, da i sućutna prema "hrvatskomu narodu" Grabar-Kitarović preusmjeri barem pola svoje plaće i dodatke (devizne dnevnice, etc.) u aluminijski Mostar; svejedno bi joj ostalo dovoljno i za školovati kćer na Harvardu u SAD-u, i za plaćati privatne liječničke preglede, etc..
A te Škorine "elite" - zapravo sekta dugoprstića, koja je itekako unovčila "domoljublje" svedeno na nacionalni grb, zastavu i himnu - troglavi je HDZ: tzv. light HDZ Andreja Plenkovića, mostarska filijala HDZ BiH Dragana Čovića (koji više boravi u RH uza Plenkovićeve i skute Kolinde Grabar-Kitarović, nego u Mostaru; u Sarajevo ne zalazi) i odmetnuti HDZ 1990 Ilije Cvitanovića.
Od raspada SFR Jugoslavije i bratoubilačkog rata u bivšoj "Jugoslaviji u malom", zapadnom Hercegovinom (BiH) te svim gospodarskim, političkim i inim resursima b-h Hrvata bez konkurencije upravlja isključivo HDZ. Nitko drugi. HDZ je odgovoran i za Aluminij d.d., i za iseljavanje Hrvata iz BiH i za ideološku devastaciju zemlje "kamena, krša, masline/ vina, gange, Neretve"...
Odgovornosti nema. U Čovićevom je to slučaju izostalo i onomad 2005. godine kad su ga pritisnule do prdekane kriminalne afere u slučaju Lijanović, pa politička smjena intervencijom međunarodne zajednice, pa... Ostao je neokrznut među svojima i bogatiji no ikad dotad. Uspio je doktorirati u Mostaru, a kontroverzni rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras podario ga je nedavno počasnim doktoratom, sic transit - zagrebačke univerze.
Za koje zasluge, znaju valjda samo Boras, Čović i HDZ. I on, kaže, nema baš nikakve veze s izvlačenjem aluminijskog novca, što je strujnim udarom ubilo HDZ-ovu zlatnu koku. Nije imao ni s crnim Lijanovićevim škudima, nedajbože s još mnogima crnim u nepriznatoj HZ/HR Herceg-Bosni, gdje je deklarativno domoljublje raison d'être HDZ-ove ekonomije.
Odgovornost za buduću sudbinu b-h elektrolize elegantno se delegira vladi FBiH, pa... Piši kući propalo je. Proizvodnja je u Aluminiju d.d. prekinuta u noći s 9. na 10. srpnja, jer je četiri minute po ponoći isključeno napajanje električnom energijom pošto su propali pregovori vlade FBiH i švicarskog Glencorea, a dug za isporučenu struju premašio je 200 milijuna eura. Uprava je netom po obustavi proizvodnje u tvornici najavila stečaj, što je izazvalo paniku. I masovan ulični prosvjed.
Što će biti dalje, nitko pouzdano ne znâ, a stečaj je zasad na čekanju "dok se ne razmotre", priopćuje vlada RH, "sve mogućnosti pokretanja proizvodnje ili jednog njezinog dijela". Ista već viđena meta, je li, i isto rastojanje kojim se pustilo, pa i dalje pušta propasti nekadašnje perjanice gospodarstva u Bijednoj Našoj: Kamensko i svu tekstilnu industriju, sve željezare i cementare, Vjesnik nakon 72 godine redovnog izlaženja, sva brodogradilišta tzv. prve brzine, poljoprivredu (u "komunističkom mraku" se obrađivalo 1,7 milijuna hektara, sada u "kapitalističkom svjetlu" milijun manje, uz pretežno uvoz - čak i kruha) i ribarstvo, stočni fond je gotovo zatrt, etc.
Nastavak aluminijske agonije i povremeno dramatičnim uličnim scenama galame, psovki, uvreda, policijskih kornjača vis-à-vis radnika s obiteljima i pravdoljubivim građanima već je dugo uobičajen folklor kapitalističkog svijeta u kojem je čovjek dehumaniziran na radnu snagu, a najplemenitija ljudska sposobnost - rad, na tržište, gdje je profit jedini smisao.
Razumni i politički neopterećeni ekonomisti godinma su upozoravali na to da se Aluminij d.d. neznalački vodi, ali to HDZ-ova politika nije željela čuti. Dok je zlatna koka nosila zlatna jaja, ali sve ima svoj vijek trajanja. I sad je, na užas gluhih, otkucala smrtna ura najvećem "uhljebilištu HDZ-ovih kadrova" u zapadnoj Hercegovini (BiH), koje je "domoljubna" politika razarala i uništila. Ekonomska logika - tržišne cijene sirovine - navukla je omču na aluminijski vrat i tu se jednostavno više ništa ne može. Kažu, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati.
Politika se isprsila napakostiti ekonomskoj logici i, štoviše, temeljnoj potrebi međunacionalne suradnje i državne vjerodostojnosti o čemu izravno ovisi budućnost svakog od triju tzv. konstitutivnih naroda u BiH, svih zajedno i cjelovite države kao takve. Pa sada, smiješno i paradoksalno, svaki među zainteresiranima traži Pedra u onom drugom. I u BiH i u RH, svejedno.
A novac ne raste na političkoj grani, valja ga zaraditi u znoju lica svoga. Teško je u to uvjeriti one s vlasti i političke moći, kojima su milijuni doslovno pali s neba, jer im je rat doslovno bio - brat.
h-alter
