Družba s reformske platforme Mosta bila je i još jest nekakva nada za spas RH svima, koji su na izborima zaokružili tu listu, a nogirali i Karamarkove „domoljube“ i Milanovićeve „rastuće“, smatrajući ih kugom i kolerom hrvatske politike. Bude li ponovljenih parlamentarnih izbora, a veliki su izgledi da će ih biti nakon Nove godine, sada je iznimno važno da zanjihani već Most odoli diverzantima i ostane vjerodostojan u inzistiranju na punoj političkoj/reformskoj odgovornosti za budućnost zemlje. Omane li, više ga neće biti
Marijan Vogrinec
„Most nezavisnih lista čvrsto stoji iza ideje o zajedničkoj, reformskoj vladi , čiji je najvažniji preduvjet prevladavanje osobnih animoziteta ljudi iz SDP-a i HDZ-a. Unatoč silnim pritiscima, beskompromisno stojimo iza naših zahtjeva. Ako lideri HDZ-a i SDP-a ne mogu nadvladati osobne interese, onda će on snositi odgovornost za nove izbore.“ To je ključna krilatica kojom osipajuća momčad metkovskog psihijatra/načelnika Bože Petrova već tri tjedna cijedi mast/izluđuje ne samo dvojicu nekvalificiranih kandidata za budućeg premijera – šefa HDZ-a Tomislava Karamarka i vođu SDP-a Zorana Milanovića – i njihove uhljebničke armade (tzv. domoljubna i koalicija Hrvatska raste) nego i svu javnost.
S tom se mantrom istrčalo 3. prosinca i na konstituirajuću sjednicu 8. saziva Hrvatskog sabora, čiji je ishod mogao pretpostaviti svatko s imalo soli u glavi. SDP-ova Hrvatska koja navodno raste predložit će s 55 potpisa Mostovog sveučilišnog profesora Roberta Podolnjaka za predsjednika Sabora, HDZ-ovi ga „domoljubi“ (suberzivno!) neće podržati, a budući da Most inzistira na nemogućoj „ljubavi“ Karamarka i Milanovića, Podolnjak će se zahvaliti SDP-u na kandidaturi. Tehničkom Josipu Leki preostat će samo jedno: prekinut će sjednicu i ostaviti Kolindi Grabar-Kitarović da u 20 idućih dana sazove – nastavak. HDZ-ova „žena iz naroda“ očito voli samodopadno trčati pred rudo, pa joj se to i sada/opet obilo o politikantsku tvrdoglavost i učvrstilo rastuće javno uvjerenje da nije sposobna biti nestranačkom predsjednicom svih žitelja Bijedne Naše. Loše za RH.
Mostov saborski zastupnik i ekonomski strateg Ivan Lovrinović razočaran je time da Hrvatska 3. prosinca nije dobila predsjednika Sabora, a po svoj prilici neće uskoro dobiti ni novu vladu. Kamoli reformsku po Mostovoj mjeri, iako je, vidi vraga, tvrdi njegov pretpostavljeni Božo Petrov, čak 99,9 posto reformskih mjera usuglašeno s SDP-om i HDZ-om. U čemu je onda problem? Upravo u čelnicima i vrhuškama njihovih koalicija, u osobnim animozitetima, taštinama, inatima i uhljebničkim zaduženjima što su ih preuzeli od koalicijskih vjerovnika.
Konstituiranje „uništa“
Karamarko i Milanović nemaju više što tražiti u predsjedničkim foteljima svojih stranaka, ako im se Most tako bolno sruši na glavu da im se izmakne premijerski. Bit će im dopušteno tek „životariti“ – najvjerojatnije disidentski, „nezavisno“ – na skomnoj zastupničkoj plaćici od blizu 20.000 kuna mjesečno. Ako se Mostu ne posreći prepoloviti tu nezasluženo visoku, bezobrazno povlaštenu svotu, što će biti prvi zahtjev na prvoj radnoj sjednici. Petrov je na izlasku iz sabornice kratko kazao novinarima: „Pitajte HDZ zašto nisu podržali Podolnjaka za predsjednika Sabora. Most bi u slučaju ponovljenih izbora osvojio još više mandata, međutim, nismo za ponavljanje izbora“. Ako nisu, moraju se sa svojih sada 15 mandata ili kojim manje prikloniti tzv. „domoljubima“ Tomislava Karamarka ili Hrvatskoj koja navodno raste Zorana Milanovića. Trećeg nema. Treće su samo – novi izbori.
Konstituirajuća sjednica „uništa“ još nije pravo ni završila, a javnost je zapljusnuta komentarima i pozvanih i nepozvanih, obaviještenih i neobaviještenih, dobronamjernih i zlonamjernih, pa je gotovo nemoguće razlučiti je li „Hrvatska na samom rubu katastrofe“, jer nema dvije najvažnije operativne glave vlasti („Visoki dom“ i vladu). A nije niti može biti. Ključne poluge državnog stroja funkcioniraju i same od sebe, jer je operativa programirana i bolje je da u nju ne diraju samouki prepotenti kakvi su u 25 prošlih godina doveli Bijednu Našu na prosjački štap. Ni SDP niti HDZ zajedno sa svojim uhljebničkim armadama uistinu ne nude ništa, što/koga građani već nisu iskusili. Pretežno po zlu.
Dovoljno je bilo depresivno vidjeti u četvrtak svaku drugu staru facu u saborskim klupama (neke i drugi-treći mandat uzastopno) i trećinu poznatih redikula što su se samo vražjom zaslugom i Karamarko-Milanović alkemijom s kandidacijskim listama (prolazna mjesta pri vrhu) dočepali saborskih mandata. RH od tih i takvih neće imati sreće ni u idućih 1000 godina. Kao što jamačno neće imati sreće uruši li se Most u kritičnom trenutku krpanja mandatarskog minimuma (prijelomnih 76 ruku potpore) nadesno ili nalijevo, odnosno izađu li razočarani birači izvanredno pred glasačke kutije. U igri je isti loš materijal s tvorničkom greškom.
foto: MP
„Predsjednica bi prekršila Ustav kad bi raspisala nove izbore prije nego što odredi mandatara nove vlade i dade mu mogućnost da pokuša sastaviti vladu“, kazao je Jutarnjem listu dosadašnji predsjednik saborskog Odbora za Ustav Peđa Grbin (SDP). Drži da HDZ-ova „žena iz naroda“ mora „sazivati konzultacije sve dok ne dobije dokaz da netko raspolaže većinom na temelju čega mu daje mandat za sastavljanje vlade“. Navodi li Grbin vodu na Milanovićev mlin budući da koalicija Hrvatska raste već ima 66, a „domoljubi“ 59 (56 + tri iz dijaspore) ili 61 (s dva mandata Bandić Milana 365 – stranke rada i solidarnosti), a kupovanje potpore u punom je jeku na objema stranama. Badava se, kao, DORH nešto pjeni, a USKOK trenira strogoću informativnim razgovorima, koji mogu rezultirati jednogodišnje-osmogodišnjim apartmanima iza rešetaka.
„U članku 112. Ustava stoji da će predsjednica imenovati privremenu nestranačku vladu i istodobno raspisati izbore, ako ‘vlada bude sastavljena u skladu s člancima 110. i 111. Ustava’“, tvrdi Grbin. „A njime se definira sve oko davanja mandata i rokova koje ima za sastav vlade. Tek kad iscrpi sve mogućnosti s određivanjem mandatara, može raspisati nove izbore. Takva odredba služi upravo kao zaštita od toga da predsjednik države, ne svidi li mu se opcija koja može skupiti većinu, izbjegne određivanje mandatara i onda ide u raspisivanje novih izbora.“
Je li predsjedničino brzanje, navrat-nanos unaprijed promašenog konstituiranja 8. saziva Hrvatskog sabora dio igre u korist popravljanja Karamarkove izborne štete, pa je alkemijski laboratorij već u punom pogonu? „Domoljubni“ debakl pred biračkim tijelom očit je iz druge galaksije: „domoljubi“ su dobili zanemarivih 3461 glas više od „rastućih“, jednak broj (56) saborskih mandata koje su im odobrili birači iz RH, a Milanović je preferencijalno najbolje honoriran od svih 2311 kandidata na 166 lista. Karamarko mu gleda u leđa, a još se do 7. studemoga na sva usta razmetao sa „sigurnih najmanje 70 zastupničkih mjesta“ i položajem „budućeg premijera“. Kad ono, paf! I još mu sada „optimizam“ ne vene na jeziku: „Da, ja ću biti mandatar nove vlade“.
Prema pisanju Jutarnjeg lista, „ u Uredu predsjednice potvrdili su da će, ako na drugom krugu konzultacija za četiri dana (7. prosinca, op. M.V.) ne dobije uvjerljiv dokaz da jedna od strana raspolaže većinom, Grabar-Kitarović uoči Božića sazvati i treći krug konzultacija. No, što ako i u trećem krugu Most ne bude želio podržati ni Zorana Milanovića ni Tomislava Karamarka? Hoće li u tom slučaju predsjednica odlučiti raspisati nove izbore ili će konzultacije sazivati i dalje? Na Pantovčaku zasad nema konačnog odgovora“.
Ipak, njezin je glasnogovornik Luka Đurić natuknuo: „Očekujemo da sve bude jasnije nakon drugog kruga konzultacija 7. prosinca. Predsjednica će nakon drugog kruga konzultacija reći što dalje planira“. Njezin ustavno-pravni savjetnik i jedan od ustavnih autora Vladimir Šeks priznaje da bi danas „neke stvari“ riješio drukčije, jer se Hrvatska prvi put našla u situaciji da ne može odrediti mandatara vlade budući da nijedna politička opcija nije izborila većinsku potporu. „Rokovi za nove izbore prema ustavnim odredbama“, tvrdi, „počinju teći tek nakon što se odredi mandatar, ali nigdje se ne definira što ako se mandatara neće moći odrediti ni nakon nekoliko krugova konzultacija“. Desni medijski navijači likuju: „HDZ u četvrtak srušio u Saboru zaplotnjački dogovor SDP-a i Mosta!“ Sic.
Sve u svemu, slijede burni/vrući idući dani i tjedni kada Most ili ono što od njega ostane mora podići rampu ili je ostaviti zabravljenom na brzoj cesti japanskog naziva „samajama“, kojom bi iduće četiri godine imali jurcati bolidi na volovsku zapregu. Međutim, pitanje odgovornosti za političku pat-poziciju u zemlji ne snosi samo Božo Petrov – koji već ide građanima na živce svojim procesijama od jedne do druge velike koalicijske središnjice, uvjetovanjima i reformskim anketiranjem volje/iskrenosti/poštenja HDZ&SDP- ovih vođa – nego ponajviše Karamarko i Milanović. Nije za povjerovati da su ta dvojica (i njihovi trbuhozborci) pri sebi kad, ozbiljno zagledani u tv-kamere i fotoaparate, sipaju notorne nebuloze o tome da su „pregovori s Mostom pokazali visok stupanj kompatibilnosti“ baš s njihovim programom reformi.
Ma nemoj. Izmišljenu frazetinu o „kompatibilnosti“ nude kao smokvin list za stvarne, sebične nakane: žele uhljebničku masovsku i orgije za klijentelističko-nepotističke svoje armade. Žele vlast i moć, što je drugo ime za bogaćenje na državnim jaslama. Zato sebe vide na vrhu piramide vlasti. To je suština svih politikantsko-pregovaračkih laprdanja, koja su samo hlebinci kadri uzeti zdravo za gotovo. A gdje su tu narod, birači, biračka volja…? Izgubili se u bespućima politikantske histerije i jalovog nadmetanja podjednako impotentnih aktera.
Zato nezaustavljivo raste ionako preskupa mostarina za prijelaz na „pobjedničku“ 76-stranu. Raste doslovno iz sekunde u sekundu, danju i noću. Kao inflacijsko jaje ili šalica kave u predvečerje dolaska nacista na vlast u Njemačkoj. To je drama na rubu infarkta i moždanog udara. „Most nezavisnih lista čvrsto stoji iza ideje o zajedničkoj, reformskoj vladi, čiji je najvažniji preduvjet prevladavanje osobnih animoziteta ljudi iz SDP-a i HDZ-a.“ Toliko čvrsto da je ispod najstabilnijeg pilona zinula Hrid HDZ/Mostovog disidenta Drage Prgometa, a na nju se nasukale dvije saborske zastupnice Petrovljeve platforme. Primoštenski načelnik s Mostovim saborskim mandatom zakrvio se i s Petrovom i njegovim glasnogovornikom (zamjenikom u Metkoviću) Nikolom Grmojom i ne želi preko Mosta u zagrljaj HDZ-ovim „domoljubima“ (kaže, četnicima hrvatske nacionalnosti).
Foto: Nezavisne
„Unatoč silnim pritiscima, beskompromisno stojimo iza naših zahtjeva.“ Neće biti. Prvotni su zahtjevi već modificirani u pregovorima s HDZ&SDP-om te se ponešto razlikuju od onih, koje je Petrov predizborno ovjerio kod javnog bilježnika. O tim promjenama/kompromisima prvi je svjedočio Prgomet, potom istomišljenice mu iz Hridi, a sada osobito žestoko kontroverzni Stipe Petrina u polemici s omiškim gradonačelnikom Ivanomm Kovačićem. Do ozbiljnijih šumova na vezama dolazi između ekonomskih vizija Ivana Lovrinčevića i dijela saborskih zastupnika Mosta. Sve su izraženiji antagonizmi između crkvenih/HDZ-ovih krtica u Mostu, bivših osnivača neuspješnog Hrasta Željke Markić, te ostalih pripadnika te platforme. Drago Prgomet je otvoreno optužio te destruktivne, desne „spavače“ da utječu na odluke Bože Petrova, a to „stanje Mosta“ dodatno zasoljava Petrina. Dakle?
Sramota „časnih zastupnika“
„Ako lideri HDZ-a i SDP-a ne mogu nadvladati osobne interese, onda će oni snositi odgovornost za nove izbore.“ Vidi hlebinaca. Kakva i čija odgovornost u hrvatskoj politici!? To ne postoji ni kao ozbiljan pojam, a kamoli praksa. Pa nije ni Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman nikad nikom odgovarao za veleizdajnički krimen ratnog profiterstva i pretvorbene pljačke Hrvatske (sjeća li se tko njegove teorije o 150-200 bogatih hrvatskih obitelji!?), pa ni za ratni zločin ubojstva srpske obitelji Mihajla Zeca 1991. u Zagrebu. Odgovornost je nepoznat pojam u Bijednoj Našoj, što domaće pravosuđe dnevno argumentira sablažnjivim slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Milana Bandića, Tomislava Horvatinčića…
Eto i prvostupanjski za ratni zločin osuđenog selotejp-garaža Branimira Glavaša kako sjedi 3. prosinca na konstituirajućoj sjednici 8. saziva Hrvatskog sabora. Ne samo sjedi nego i govori, os prve sekunde, čak se unosi tv-kamerama u oči. Upicanio se „častan zastupnik“ i ničeg se ne srami. Velemajstor politikantskih performansa za neuke i ideološko svjetonazorski iščašene „Hrvatice i Hrvate“, „hrvatske branitelje“ i klerike pod mitrama. Neprolazna su sjećanja na njegova „gladovanja do smrti“, „domoljubna bežanija“ u BiH i ekspresno dvojno državljanstvo, lupkanje invalidskim štapom po ploči HDZ-ovog sjedišta, poziranje fotografima pod ogromnom slikom ustaškog ratnog zločinca Ante Paveliča i uz boce vina s etiketom još većeg luđaka Adolfa Hitlera, predizborno osnivanje „crne legija“ pod izazivačkim imenomu sportsko-rekreacijske družbe…
I takvi bi imali odlučivati o „reformama“ u Bijednoj Našoj i krojiti gaće poštenim i debelo opljačkanim građanima, deprimiranim i ubijenim u pojam 18-godišnjim HDZ-ovim upravljanjem državom. Uz sedmogodišnje SDP-ovo držanje svijeće općoj propasti ove zemlje, koja više ni gospodarski niti društveno nije sjena onom što je bila dok se razvijala u sklopu SFR Jugoslavije. Ako se Most Bože Petrova, kao što će biti razvidno idućih dana i tjedana, a ishod se već pomalo naslućuje, sruši, srušit će se pod teretom četvrtstoljetne sramote i jalove reformske magle koje se ne raspršuju „domoljubnim“ laprdanjima.
Karamarko se nije libio vezati uza se ni notorne ustaše, preblegle od kanadske „gošće“ doseljene u Hrvatsku Ruže Tomašić, niti rigidne crkvenjake o kojima je čula samo najbliža im rodbina. Kako će psihijatar Božo Petrov, majstor za „ljude nahvao“ i „ljude nazbilj“, objasniti svojim biračima i ostaloj javnosti, zašto je zaigrao, ako zaigra, zazorno kolo s Karamarkovim „lustratorima“ kojima ne samo nije ni do kakvih potentnih za državu reformi, nego nemaju pojma što su to uopće reforme? Predizborno su i godinama prije tamburali nacionalnu i vjersku mržnju, gurali se na apanažna mjesta po provincijskim zabitima („’Oće l’ bit’ praset’ne?“), lizali oltare i besramno gutali hostije. A sada bi da im Petrov digne rampu na Mostu kako bi na sunčanoj 76-strani vedrili i oblačili Bijednom Našom.
Ne treba osobite pameti za pročitati ZNA SE kako „transparentan“ naum/pritisak HDZ-ove „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović, koji je predsjednički pretočila u hitnju sazivanja rečene konstituirajuće sjednice Sabora. „Da se Turci ne dosjete“. Politička kuća gori, stanari panično jurcaju amo-tamo, ruše se noseći zidovi, a Grabar-Kitarović razvučenih usana od uha do uha sljepački dovlači plavo-crne tapete s pozlaćenim ZNA SE uzorkom. Ne ide to tako. Niti je njezino da glavnog vatrogasca Božu Petrova cima za rukav i u četiri mu oka daje naputke kako treba gasiti najveći politički požar koji je ikad izborno zahvatio RH.
Foto D. KOVAČEVIĆ
Građani Bijedne Naše utaočeni su ne samo osobnim animozitetima i taštinama bez ikakva pokrića prvaka HDZ&SDP-a nego i kobnim posljedicama što su ih maloumno/neodgovorno prouzročili ekonomskim, ideološko-političkim, moralnim, svjetonazorskim te svekolikim socijalnim i (ne)demokratskim raskolom u zemlji. Otrovno sjeme nesloge, zavade, mržnje, netrpeljivosti i masovnog očaja – sijanje je ravno veleizdaji i podliježe najokrutnijim pojedinačnim i skupnim sankcijama – isklijalo je u parazitne povijuše što guše život i uništavaju samu srčiku države.
Hrvatska se politička scena trese, gori i smrdi zloslutnije nego komad Italije za drevne katastrofe u Pompejima. Ni na jednim parlamentarnim izborima u prošlih 25 godina nije se dogodila takva pomama i za izrazito redikularnim nositeljima zastupničkih mandata, koji nikad ne bi omirisali vlasti izvan svog zaseoka negdje u provincijskoj vukojebini. Zahvaljujući uhljebničkom prostituiranju u smiješnim koalicijskim bordelima HDZ&SDP-a „zaradili“ su visoka mjesta na kandidacijskim listama i uzjahali saborskog Pegaza.
Tko je ikad u široj Hrvatskoj čuo za tri četvrtine od 19 zastupnika Mosta nezavisnih lista, pa i za samog joj čelnika Božu Petrova? Tko je izvjesni Mirko Rašković, koji je izdao Milorada Pupovca i družbu iz SDSS-a? Ili hrvatska Albanka Ermina Lekaj Prljaskaj, koja ne želi (Kosovo-Srbija?) s Pupovčevim Srbima i ostalim manjincima u SDP-ov tabor, ali želi sa „srpskim Brankovićem“ među HDZ-ove vazale. Nije bez mozga ni tvrdnja da od cijele te konzultacijsko-pregovaračke gungule zapravo neće biti vajde. A to hoće li novi parlamentarni izbori i kome donijeti više sreće, zapravo uopće nije važno, ako „drugo mišljenje“ birača zatraže isti akteri istih ili tek neznatno presloženih i zamumuljenih aktera. A hoće. Hrvatska je mala zemlja na brdovitom Balkanu, jedva pola Londona. Svi se međusobno poznaju, ljudski resursi su jako ograničeni, pa čuda neće biti.
Aktualna „operacija Most“: osvojiti ga pa prijeći ili survati u klisuru da ne dopadne neprijatelju u šake, uvjet je za to hoće li biti izvanrednih parlamentarnih izbora ili neće. A te floskule o milijunskom dodatnom trošku u poreznom džepu smišljena su mantra za dnevnu uporabu. Nikakav trošak nije prevelik i građani bi ga rado platili kad bi time „kupili“ kvalitetniju saborsku većinu, premijera i ministre nego što su imali u prošlih 25 godina. Sposobna i poštena vlast, koja ne strančari, ne svađa ljude, ne suprotstavlja jedne drugima, nego postiže rezultate opće koristi i vrijednosti nikad nije (pre)skupa.
Paraobavještajno podzemlje
„Operacija Most“, kakvoj nazoči ne samo hrvatska javnost, solidno je filmovana još šezdesetih godina prošlog stoljeća, samo što ideološki čistunci Bijedne Naše ne daju mladeži i „jugonostalgičarima“ povremeno vidjeti partizanski spektakl „Bitku na Neretvi“ Veljka Bulajića i znatno skromniji „Most“ Hajrudina Krvavca. Učas bi prepoznali tko sada glumi vrhovnog komandanta NOV i POJ maršala Josipa Broza Tita („Prozor noćas mora pasti!“), tko partizanske proletere, Nijemce, ustaše i četnike, a tko ćelavog minera Yul Vladu Brynnera. Bez greške bi pogodili tko su danas Krvavčevi celuloidni rušitelji mostova (čuveni sijamski blizanci pod titovkama) Tigar Bata Životinja Živojinović i Giuseppe Boris Zavattoni Dvornik. Ipak, ruku na srce, nisu do gležnja aktualnim diverzantima Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, kojima je Most također noćna mora.
Paraobavještajno će podzemlje obiju suprostavljenih strana stoga i dalje biti na najvišem stupnju operative i konspiracije. Kamarile uhljeba ionako drže da je Most zapravo traljava konstrukcija i politička fatamorgana, pa ga valja tretirati kao takvog. Ne kane odustati. A Most kontrira: „U ponedjeljak 7. prosinca točno u podne (simbolika?) sazivamo zajednički sastanak s izaslanstvima i Domoljubne i koalicije Hrvatska raste. Tko se ne odazove, s njima više nećemo pregovarati o sastavljanju reformske vlade“. Milanović poručuje da će se odazvati pozivu, ali dosoljava ionako politički pregrijani četvrtak 3. prosinca: „HDZ je odbijanjem potpore Robertu Podolnjaku za dužnost predsjednika Hrvatskog sabora pokazao da nije za reforme koje predlaže Most“.
Foto: rtl
„Petrov sigurno ima čistunski i fanatičan odnos prema politici“, kazao je televiziji N1 Hrvatska Dražen Lalić, istaknuti sociolog i profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. „Poznavajući njegovo obrazovanje i svjetonazor, razumljivo je da koristi takav diskurs, samo se on mora prevesti na jezik praktične politike, ali i djelovanja. Odnos prema kojem se neće ići ni s jednima niti s drugima vidi se u ovom pismu (pismo članovima Mosta u povodu pritisaka i smišljenog sijanja dezinformacija o reformskoj platformi, op. M.V.), jer Petrov upozorava kako su se svi promijenili u jako kratko vrijeme, ali najzanimljivije je da se on iščuđava nad time. Za razliku od ljudi iz SDP-a i HDZ-a, vodi jednu politiku, a ovi i nadzemnu i podzemnu. Oni se smješkaju Mostu, a s druge strane rovare i otkidaju jednog po jednog zastupnika. Petrov je naivan, ali zaista misli da Most ima misiju provesti reforme koje su nužne u Hrvatskoj. Imaju osjećaj da će, ako se opredijele za jednu stranu, te reforme biti anestezirane. I HDZ i SDP su u njihovim očima kuga i kolera.“
Družba s reformske platforme Mosta bila je i još jest nekakva nada za spas RH svima, koji su na izborima zaokružili tu listu, a nogirali i Karamarkove „domoljube“ i Milanovićeve „rastuće“, smatrajući ih također kugom i kolerom hrvatske politike. Bude li ponovljenih parlamentarnih izbora, a veliki su izgledi da će ih biti nakon Nove godine, sada je iznimno važno da zanjihani već Most odoli diverzantima i ostane vjerodostojan u inzistiranju na punoj političkoj/reformskoj odgovornosti za budućnost zemlje. To moraju pokazati osobnim primjerima, što Podolnjakovo brzinsko odustajanje od SDP-ove kandidatu za saborskog šefa ipak – nije. Prije će to biti protumačeno u javnosti kao bijeg od preuzimanja odgovornosti.
Ocijene li ga građani traljavim, neodgovoran Most nema više što tražiti na novim parlamentarnim izborima. Javnost zna biti jako osvetoljubiva, ako dva (i kusur?) poslijeizborna mjeseca poistovijeti s poukom „Pačije škole“ ponajboljeg dječjeg pjesnika s ovih prostora, čika Jove Jovanovića Zmaja:
„Učio ih, učio/ od srede do petka,/ al se nisu odmakli/ dalje od početka./ Nije bilo uspeha/ učiteljskom trudu,/ cela muka njegova/ ostade zaludu./ Ništa više ne nauči/ pačurlija ta,/ nego što je i pre znala/ Ga, ga, ga, ga, ga!“
tacno
Marijan Vogrinec
„Most nezavisnih lista čvrsto stoji iza ideje o zajedničkoj, reformskoj vladi , čiji je najvažniji preduvjet prevladavanje osobnih animoziteta ljudi iz SDP-a i HDZ-a. Unatoč silnim pritiscima, beskompromisno stojimo iza naših zahtjeva. Ako lideri HDZ-a i SDP-a ne mogu nadvladati osobne interese, onda će on snositi odgovornost za nove izbore.“ To je ključna krilatica kojom osipajuća momčad metkovskog psihijatra/načelnika Bože Petrova već tri tjedna cijedi mast/izluđuje ne samo dvojicu nekvalificiranih kandidata za budućeg premijera – šefa HDZ-a Tomislava Karamarka i vođu SDP-a Zorana Milanovića – i njihove uhljebničke armade (tzv. domoljubna i koalicija Hrvatska raste) nego i svu javnost.
S tom se mantrom istrčalo 3. prosinca i na konstituirajuću sjednicu 8. saziva Hrvatskog sabora, čiji je ishod mogao pretpostaviti svatko s imalo soli u glavi. SDP-ova Hrvatska koja navodno raste predložit će s 55 potpisa Mostovog sveučilišnog profesora Roberta Podolnjaka za predsjednika Sabora, HDZ-ovi ga „domoljubi“ (suberzivno!) neće podržati, a budući da Most inzistira na nemogućoj „ljubavi“ Karamarka i Milanovića, Podolnjak će se zahvaliti SDP-u na kandidaturi. Tehničkom Josipu Leki preostat će samo jedno: prekinut će sjednicu i ostaviti Kolindi Grabar-Kitarović da u 20 idućih dana sazove – nastavak. HDZ-ova „žena iz naroda“ očito voli samodopadno trčati pred rudo, pa joj se to i sada/opet obilo o politikantsku tvrdoglavost i učvrstilo rastuće javno uvjerenje da nije sposobna biti nestranačkom predsjednicom svih žitelja Bijedne Naše. Loše za RH.
Mostov saborski zastupnik i ekonomski strateg Ivan Lovrinović razočaran je time da Hrvatska 3. prosinca nije dobila predsjednika Sabora, a po svoj prilici neće uskoro dobiti ni novu vladu. Kamoli reformsku po Mostovoj mjeri, iako je, vidi vraga, tvrdi njegov pretpostavljeni Božo Petrov, čak 99,9 posto reformskih mjera usuglašeno s SDP-om i HDZ-om. U čemu je onda problem? Upravo u čelnicima i vrhuškama njihovih koalicija, u osobnim animozitetima, taštinama, inatima i uhljebničkim zaduženjima što su ih preuzeli od koalicijskih vjerovnika.
Konstituiranje „uništa“
Karamarko i Milanović nemaju više što tražiti u predsjedničkim foteljima svojih stranaka, ako im se Most tako bolno sruši na glavu da im se izmakne premijerski. Bit će im dopušteno tek „životariti“ – najvjerojatnije disidentski, „nezavisno“ – na skomnoj zastupničkoj plaćici od blizu 20.000 kuna mjesečno. Ako se Mostu ne posreći prepoloviti tu nezasluženo visoku, bezobrazno povlaštenu svotu, što će biti prvi zahtjev na prvoj radnoj sjednici. Petrov je na izlasku iz sabornice kratko kazao novinarima: „Pitajte HDZ zašto nisu podržali Podolnjaka za predsjednika Sabora. Most bi u slučaju ponovljenih izbora osvojio još više mandata, međutim, nismo za ponavljanje izbora“. Ako nisu, moraju se sa svojih sada 15 mandata ili kojim manje prikloniti tzv. „domoljubima“ Tomislava Karamarka ili Hrvatskoj koja navodno raste Zorana Milanovića. Trećeg nema. Treće su samo – novi izbori.
Konstituirajuća sjednica „uništa“ još nije pravo ni završila, a javnost je zapljusnuta komentarima i pozvanih i nepozvanih, obaviještenih i neobaviještenih, dobronamjernih i zlonamjernih, pa je gotovo nemoguće razlučiti je li „Hrvatska na samom rubu katastrofe“, jer nema dvije najvažnije operativne glave vlasti („Visoki dom“ i vladu). A nije niti može biti. Ključne poluge državnog stroja funkcioniraju i same od sebe, jer je operativa programirana i bolje je da u nju ne diraju samouki prepotenti kakvi su u 25 prošlih godina doveli Bijednu Našu na prosjački štap. Ni SDP niti HDZ zajedno sa svojim uhljebničkim armadama uistinu ne nude ništa, što/koga građani već nisu iskusili. Pretežno po zlu.
Dovoljno je bilo depresivno vidjeti u četvrtak svaku drugu staru facu u saborskim klupama (neke i drugi-treći mandat uzastopno) i trećinu poznatih redikula što su se samo vražjom zaslugom i Karamarko-Milanović alkemijom s kandidacijskim listama (prolazna mjesta pri vrhu) dočepali saborskih mandata. RH od tih i takvih neće imati sreće ni u idućih 1000 godina. Kao što jamačno neće imati sreće uruši li se Most u kritičnom trenutku krpanja mandatarskog minimuma (prijelomnih 76 ruku potpore) nadesno ili nalijevo, odnosno izađu li razočarani birači izvanredno pred glasačke kutije. U igri je isti loš materijal s tvorničkom greškom.
foto: MP
„Predsjednica bi prekršila Ustav kad bi raspisala nove izbore prije nego što odredi mandatara nove vlade i dade mu mogućnost da pokuša sastaviti vladu“, kazao je Jutarnjem listu dosadašnji predsjednik saborskog Odbora za Ustav Peđa Grbin (SDP). Drži da HDZ-ova „žena iz naroda“ mora „sazivati konzultacije sve dok ne dobije dokaz da netko raspolaže većinom na temelju čega mu daje mandat za sastavljanje vlade“. Navodi li Grbin vodu na Milanovićev mlin budući da koalicija Hrvatska raste već ima 66, a „domoljubi“ 59 (56 + tri iz dijaspore) ili 61 (s dva mandata Bandić Milana 365 – stranke rada i solidarnosti), a kupovanje potpore u punom je jeku na objema stranama. Badava se, kao, DORH nešto pjeni, a USKOK trenira strogoću informativnim razgovorima, koji mogu rezultirati jednogodišnje-osmogodišnjim apartmanima iza rešetaka.
„U članku 112. Ustava stoji da će predsjednica imenovati privremenu nestranačku vladu i istodobno raspisati izbore, ako ‘vlada bude sastavljena u skladu s člancima 110. i 111. Ustava’“, tvrdi Grbin. „A njime se definira sve oko davanja mandata i rokova koje ima za sastav vlade. Tek kad iscrpi sve mogućnosti s određivanjem mandatara, može raspisati nove izbore. Takva odredba služi upravo kao zaštita od toga da predsjednik države, ne svidi li mu se opcija koja može skupiti većinu, izbjegne određivanje mandatara i onda ide u raspisivanje novih izbora.“
Je li predsjedničino brzanje, navrat-nanos unaprijed promašenog konstituiranja 8. saziva Hrvatskog sabora dio igre u korist popravljanja Karamarkove izborne štete, pa je alkemijski laboratorij već u punom pogonu? „Domoljubni“ debakl pred biračkim tijelom očit je iz druge galaksije: „domoljubi“ su dobili zanemarivih 3461 glas više od „rastućih“, jednak broj (56) saborskih mandata koje su im odobrili birači iz RH, a Milanović je preferencijalno najbolje honoriran od svih 2311 kandidata na 166 lista. Karamarko mu gleda u leđa, a još se do 7. studemoga na sva usta razmetao sa „sigurnih najmanje 70 zastupničkih mjesta“ i položajem „budućeg premijera“. Kad ono, paf! I još mu sada „optimizam“ ne vene na jeziku: „Da, ja ću biti mandatar nove vlade“.
Prema pisanju Jutarnjeg lista, „ u Uredu predsjednice potvrdili su da će, ako na drugom krugu konzultacija za četiri dana (7. prosinca, op. M.V.) ne dobije uvjerljiv dokaz da jedna od strana raspolaže većinom, Grabar-Kitarović uoči Božića sazvati i treći krug konzultacija. No, što ako i u trećem krugu Most ne bude želio podržati ni Zorana Milanovića ni Tomislava Karamarka? Hoće li u tom slučaju predsjednica odlučiti raspisati nove izbore ili će konzultacije sazivati i dalje? Na Pantovčaku zasad nema konačnog odgovora“.
Ipak, njezin je glasnogovornik Luka Đurić natuknuo: „Očekujemo da sve bude jasnije nakon drugog kruga konzultacija 7. prosinca. Predsjednica će nakon drugog kruga konzultacija reći što dalje planira“. Njezin ustavno-pravni savjetnik i jedan od ustavnih autora Vladimir Šeks priznaje da bi danas „neke stvari“ riješio drukčije, jer se Hrvatska prvi put našla u situaciji da ne može odrediti mandatara vlade budući da nijedna politička opcija nije izborila većinsku potporu. „Rokovi za nove izbore prema ustavnim odredbama“, tvrdi, „počinju teći tek nakon što se odredi mandatar, ali nigdje se ne definira što ako se mandatara neće moći odrediti ni nakon nekoliko krugova konzultacija“. Desni medijski navijači likuju: „HDZ u četvrtak srušio u Saboru zaplotnjački dogovor SDP-a i Mosta!“ Sic.
Sve u svemu, slijede burni/vrući idući dani i tjedni kada Most ili ono što od njega ostane mora podići rampu ili je ostaviti zabravljenom na brzoj cesti japanskog naziva „samajama“, kojom bi iduće četiri godine imali jurcati bolidi na volovsku zapregu. Međutim, pitanje odgovornosti za političku pat-poziciju u zemlji ne snosi samo Božo Petrov – koji već ide građanima na živce svojim procesijama od jedne do druge velike koalicijske središnjice, uvjetovanjima i reformskim anketiranjem volje/iskrenosti/poštenja HDZ&SDP- ovih vođa – nego ponajviše Karamarko i Milanović. Nije za povjerovati da su ta dvojica (i njihovi trbuhozborci) pri sebi kad, ozbiljno zagledani u tv-kamere i fotoaparate, sipaju notorne nebuloze o tome da su „pregovori s Mostom pokazali visok stupanj kompatibilnosti“ baš s njihovim programom reformi.
Ma nemoj. Izmišljenu frazetinu o „kompatibilnosti“ nude kao smokvin list za stvarne, sebične nakane: žele uhljebničku masovsku i orgije za klijentelističko-nepotističke svoje armade. Žele vlast i moć, što je drugo ime za bogaćenje na državnim jaslama. Zato sebe vide na vrhu piramide vlasti. To je suština svih politikantsko-pregovaračkih laprdanja, koja su samo hlebinci kadri uzeti zdravo za gotovo. A gdje su tu narod, birači, biračka volja…? Izgubili se u bespućima politikantske histerije i jalovog nadmetanja podjednako impotentnih aktera.
Zato nezaustavljivo raste ionako preskupa mostarina za prijelaz na „pobjedničku“ 76-stranu. Raste doslovno iz sekunde u sekundu, danju i noću. Kao inflacijsko jaje ili šalica kave u predvečerje dolaska nacista na vlast u Njemačkoj. To je drama na rubu infarkta i moždanog udara. „Most nezavisnih lista čvrsto stoji iza ideje o zajedničkoj, reformskoj vladi, čiji je najvažniji preduvjet prevladavanje osobnih animoziteta ljudi iz SDP-a i HDZ-a.“ Toliko čvrsto da je ispod najstabilnijeg pilona zinula Hrid HDZ/Mostovog disidenta Drage Prgometa, a na nju se nasukale dvije saborske zastupnice Petrovljeve platforme. Primoštenski načelnik s Mostovim saborskim mandatom zakrvio se i s Petrovom i njegovim glasnogovornikom (zamjenikom u Metkoviću) Nikolom Grmojom i ne želi preko Mosta u zagrljaj HDZ-ovim „domoljubima“ (kaže, četnicima hrvatske nacionalnosti).
Foto: Nezavisne
„Unatoč silnim pritiscima, beskompromisno stojimo iza naših zahtjeva.“ Neće biti. Prvotni su zahtjevi već modificirani u pregovorima s HDZ&SDP-om te se ponešto razlikuju od onih, koje je Petrov predizborno ovjerio kod javnog bilježnika. O tim promjenama/kompromisima prvi je svjedočio Prgomet, potom istomišljenice mu iz Hridi, a sada osobito žestoko kontroverzni Stipe Petrina u polemici s omiškim gradonačelnikom Ivanomm Kovačićem. Do ozbiljnijih šumova na vezama dolazi između ekonomskih vizija Ivana Lovrinčevića i dijela saborskih zastupnika Mosta. Sve su izraženiji antagonizmi između crkvenih/HDZ-ovih krtica u Mostu, bivših osnivača neuspješnog Hrasta Željke Markić, te ostalih pripadnika te platforme. Drago Prgomet je otvoreno optužio te destruktivne, desne „spavače“ da utječu na odluke Bože Petrova, a to „stanje Mosta“ dodatno zasoljava Petrina. Dakle?
Sramota „časnih zastupnika“
„Ako lideri HDZ-a i SDP-a ne mogu nadvladati osobne interese, onda će oni snositi odgovornost za nove izbore.“ Vidi hlebinaca. Kakva i čija odgovornost u hrvatskoj politici!? To ne postoji ni kao ozbiljan pojam, a kamoli praksa. Pa nije ni Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman nikad nikom odgovarao za veleizdajnički krimen ratnog profiterstva i pretvorbene pljačke Hrvatske (sjeća li se tko njegove teorije o 150-200 bogatih hrvatskih obitelji!?), pa ni za ratni zločin ubojstva srpske obitelji Mihajla Zeca 1991. u Zagrebu. Odgovornost je nepoznat pojam u Bijednoj Našoj, što domaće pravosuđe dnevno argumentira sablažnjivim slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Milana Bandića, Tomislava Horvatinčića…
Eto i prvostupanjski za ratni zločin osuđenog selotejp-garaža Branimira Glavaša kako sjedi 3. prosinca na konstituirajućoj sjednici 8. saziva Hrvatskog sabora. Ne samo sjedi nego i govori, os prve sekunde, čak se unosi tv-kamerama u oči. Upicanio se „častan zastupnik“ i ničeg se ne srami. Velemajstor politikantskih performansa za neuke i ideološko svjetonazorski iščašene „Hrvatice i Hrvate“, „hrvatske branitelje“ i klerike pod mitrama. Neprolazna su sjećanja na njegova „gladovanja do smrti“, „domoljubna bežanija“ u BiH i ekspresno dvojno državljanstvo, lupkanje invalidskim štapom po ploči HDZ-ovog sjedišta, poziranje fotografima pod ogromnom slikom ustaškog ratnog zločinca Ante Paveliča i uz boce vina s etiketom još većeg luđaka Adolfa Hitlera, predizborno osnivanje „crne legija“ pod izazivačkim imenomu sportsko-rekreacijske družbe…
I takvi bi imali odlučivati o „reformama“ u Bijednoj Našoj i krojiti gaće poštenim i debelo opljačkanim građanima, deprimiranim i ubijenim u pojam 18-godišnjim HDZ-ovim upravljanjem državom. Uz sedmogodišnje SDP-ovo držanje svijeće općoj propasti ove zemlje, koja više ni gospodarski niti društveno nije sjena onom što je bila dok se razvijala u sklopu SFR Jugoslavije. Ako se Most Bože Petrova, kao što će biti razvidno idućih dana i tjedana, a ishod se već pomalo naslućuje, sruši, srušit će se pod teretom četvrtstoljetne sramote i jalove reformske magle koje se ne raspršuju „domoljubnim“ laprdanjima.
Karamarko se nije libio vezati uza se ni notorne ustaše, preblegle od kanadske „gošće“ doseljene u Hrvatsku Ruže Tomašić, niti rigidne crkvenjake o kojima je čula samo najbliža im rodbina. Kako će psihijatar Božo Petrov, majstor za „ljude nahvao“ i „ljude nazbilj“, objasniti svojim biračima i ostaloj javnosti, zašto je zaigrao, ako zaigra, zazorno kolo s Karamarkovim „lustratorima“ kojima ne samo nije ni do kakvih potentnih za državu reformi, nego nemaju pojma što su to uopće reforme? Predizborno su i godinama prije tamburali nacionalnu i vjersku mržnju, gurali se na apanažna mjesta po provincijskim zabitima („’Oće l’ bit’ praset’ne?“), lizali oltare i besramno gutali hostije. A sada bi da im Petrov digne rampu na Mostu kako bi na sunčanoj 76-strani vedrili i oblačili Bijednom Našom.
Ne treba osobite pameti za pročitati ZNA SE kako „transparentan“ naum/pritisak HDZ-ove „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović, koji je predsjednički pretočila u hitnju sazivanja rečene konstituirajuće sjednice Sabora. „Da se Turci ne dosjete“. Politička kuća gori, stanari panično jurcaju amo-tamo, ruše se noseći zidovi, a Grabar-Kitarović razvučenih usana od uha do uha sljepački dovlači plavo-crne tapete s pozlaćenim ZNA SE uzorkom. Ne ide to tako. Niti je njezino da glavnog vatrogasca Božu Petrova cima za rukav i u četiri mu oka daje naputke kako treba gasiti najveći politički požar koji je ikad izborno zahvatio RH.
Foto D. KOVAČEVIĆ
Građani Bijedne Naše utaočeni su ne samo osobnim animozitetima i taštinama bez ikakva pokrića prvaka HDZ&SDP-a nego i kobnim posljedicama što su ih maloumno/neodgovorno prouzročili ekonomskim, ideološko-političkim, moralnim, svjetonazorskim te svekolikim socijalnim i (ne)demokratskim raskolom u zemlji. Otrovno sjeme nesloge, zavade, mržnje, netrpeljivosti i masovnog očaja – sijanje je ravno veleizdaji i podliježe najokrutnijim pojedinačnim i skupnim sankcijama – isklijalo je u parazitne povijuše što guše život i uništavaju samu srčiku države.
Hrvatska se politička scena trese, gori i smrdi zloslutnije nego komad Italije za drevne katastrofe u Pompejima. Ni na jednim parlamentarnim izborima u prošlih 25 godina nije se dogodila takva pomama i za izrazito redikularnim nositeljima zastupničkih mandata, koji nikad ne bi omirisali vlasti izvan svog zaseoka negdje u provincijskoj vukojebini. Zahvaljujući uhljebničkom prostituiranju u smiješnim koalicijskim bordelima HDZ&SDP-a „zaradili“ su visoka mjesta na kandidacijskim listama i uzjahali saborskog Pegaza.
Tko je ikad u široj Hrvatskoj čuo za tri četvrtine od 19 zastupnika Mosta nezavisnih lista, pa i za samog joj čelnika Božu Petrova? Tko je izvjesni Mirko Rašković, koji je izdao Milorada Pupovca i družbu iz SDSS-a? Ili hrvatska Albanka Ermina Lekaj Prljaskaj, koja ne želi (Kosovo-Srbija?) s Pupovčevim Srbima i ostalim manjincima u SDP-ov tabor, ali želi sa „srpskim Brankovićem“ među HDZ-ove vazale. Nije bez mozga ni tvrdnja da od cijele te konzultacijsko-pregovaračke gungule zapravo neće biti vajde. A to hoće li novi parlamentarni izbori i kome donijeti više sreće, zapravo uopće nije važno, ako „drugo mišljenje“ birača zatraže isti akteri istih ili tek neznatno presloženih i zamumuljenih aktera. A hoće. Hrvatska je mala zemlja na brdovitom Balkanu, jedva pola Londona. Svi se međusobno poznaju, ljudski resursi su jako ograničeni, pa čuda neće biti.
Aktualna „operacija Most“: osvojiti ga pa prijeći ili survati u klisuru da ne dopadne neprijatelju u šake, uvjet je za to hoće li biti izvanrednih parlamentarnih izbora ili neće. A te floskule o milijunskom dodatnom trošku u poreznom džepu smišljena su mantra za dnevnu uporabu. Nikakav trošak nije prevelik i građani bi ga rado platili kad bi time „kupili“ kvalitetniju saborsku većinu, premijera i ministre nego što su imali u prošlih 25 godina. Sposobna i poštena vlast, koja ne strančari, ne svađa ljude, ne suprotstavlja jedne drugima, nego postiže rezultate opće koristi i vrijednosti nikad nije (pre)skupa.
Paraobavještajno podzemlje
„Operacija Most“, kakvoj nazoči ne samo hrvatska javnost, solidno je filmovana još šezdesetih godina prošlog stoljeća, samo što ideološki čistunci Bijedne Naše ne daju mladeži i „jugonostalgičarima“ povremeno vidjeti partizanski spektakl „Bitku na Neretvi“ Veljka Bulajića i znatno skromniji „Most“ Hajrudina Krvavca. Učas bi prepoznali tko sada glumi vrhovnog komandanta NOV i POJ maršala Josipa Broza Tita („Prozor noćas mora pasti!“), tko partizanske proletere, Nijemce, ustaše i četnike, a tko ćelavog minera Yul Vladu Brynnera. Bez greške bi pogodili tko su danas Krvavčevi celuloidni rušitelji mostova (čuveni sijamski blizanci pod titovkama) Tigar Bata Životinja Živojinović i Giuseppe Boris Zavattoni Dvornik. Ipak, ruku na srce, nisu do gležnja aktualnim diverzantima Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, kojima je Most također noćna mora.
Paraobavještajno će podzemlje obiju suprostavljenih strana stoga i dalje biti na najvišem stupnju operative i konspiracije. Kamarile uhljeba ionako drže da je Most zapravo traljava konstrukcija i politička fatamorgana, pa ga valja tretirati kao takvog. Ne kane odustati. A Most kontrira: „U ponedjeljak 7. prosinca točno u podne (simbolika?) sazivamo zajednički sastanak s izaslanstvima i Domoljubne i koalicije Hrvatska raste. Tko se ne odazove, s njima više nećemo pregovarati o sastavljanju reformske vlade“. Milanović poručuje da će se odazvati pozivu, ali dosoljava ionako politički pregrijani četvrtak 3. prosinca: „HDZ je odbijanjem potpore Robertu Podolnjaku za dužnost predsjednika Hrvatskog sabora pokazao da nije za reforme koje predlaže Most“.
Foto: rtl
„Petrov sigurno ima čistunski i fanatičan odnos prema politici“, kazao je televiziji N1 Hrvatska Dražen Lalić, istaknuti sociolog i profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. „Poznavajući njegovo obrazovanje i svjetonazor, razumljivo je da koristi takav diskurs, samo se on mora prevesti na jezik praktične politike, ali i djelovanja. Odnos prema kojem se neće ići ni s jednima niti s drugima vidi se u ovom pismu (pismo članovima Mosta u povodu pritisaka i smišljenog sijanja dezinformacija o reformskoj platformi, op. M.V.), jer Petrov upozorava kako su se svi promijenili u jako kratko vrijeme, ali najzanimljivije je da se on iščuđava nad time. Za razliku od ljudi iz SDP-a i HDZ-a, vodi jednu politiku, a ovi i nadzemnu i podzemnu. Oni se smješkaju Mostu, a s druge strane rovare i otkidaju jednog po jednog zastupnika. Petrov je naivan, ali zaista misli da Most ima misiju provesti reforme koje su nužne u Hrvatskoj. Imaju osjećaj da će, ako se opredijele za jednu stranu, te reforme biti anestezirane. I HDZ i SDP su u njihovim očima kuga i kolera.“
Družba s reformske platforme Mosta bila je i još jest nekakva nada za spas RH svima, koji su na izborima zaokružili tu listu, a nogirali i Karamarkove „domoljube“ i Milanovićeve „rastuće“, smatrajući ih također kugom i kolerom hrvatske politike. Bude li ponovljenih parlamentarnih izbora, a veliki su izgledi da će ih biti nakon Nove godine, sada je iznimno važno da zanjihani već Most odoli diverzantima i ostane vjerodostojan u inzistiranju na punoj političkoj/reformskoj odgovornosti za budućnost zemlje. To moraju pokazati osobnim primjerima, što Podolnjakovo brzinsko odustajanje od SDP-ove kandidatu za saborskog šefa ipak – nije. Prije će to biti protumačeno u javnosti kao bijeg od preuzimanja odgovornosti.
Ocijene li ga građani traljavim, neodgovoran Most nema više što tražiti na novim parlamentarnim izborima. Javnost zna biti jako osvetoljubiva, ako dva (i kusur?) poslijeizborna mjeseca poistovijeti s poukom „Pačije škole“ ponajboljeg dječjeg pjesnika s ovih prostora, čika Jove Jovanovića Zmaja:
„Učio ih, učio/ od srede do petka,/ al se nisu odmakli/ dalje od početka./ Nije bilo uspeha/ učiteljskom trudu,/ cela muka njegova/ ostade zaludu./ Ništa više ne nauči/ pačurlija ta,/ nego što je i pre znala/ Ga, ga, ga, ga, ga!“
tacno
