Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
To je apsolutno točno. S jedne strane, na tržištima rada u mnogim zemljama svjedočimo ogromnoj konkurenciji – ljudi stoje u redovima u potrazi za poslom. Riječ je o lošoj situaciji za cijelu Europu. Povrh toga, tržište radne snage se po načinu funkcioniranja razlikuje od normalnih tržišta – potreban mu je rast nadnica. Ekonomiji je potreban rast nadnica jer je on ujedno i preduvjet za rast potražnje. A bez porasta potražnje niti jedna ekonomija ne može napredovati.
Ideja da cijela ekonomija funkcionira kao kućanstvo fundamentalno je pogrešna i sve preporuke do kojih se na temelju nje dolazi također su pogrešne. To je razlogom što, primjerice, Europa ne može izaći iz recesije. Prikovani smo uz čudnu ideju da će nam mjere štednje i stezanje remena pomoći – no to nije tako. Ono što nam je zaista potrebno jest da ljudi participiraju u uspjehu čitave ekonomije i troše novac, po mogućnosti na razumne stvari, kako bi se proizvedena roba mogla prodati. Radi se o jednostavnom pravilu prema kojemu realne nadnice moraju rasti uporedo s rastom produktivnosti.
Stezanje remena može pomoći pojedinom kućanstvu, no to je nemoguće učiniti na razini cjelokupne ekonomije jer bi stezanje remena jedne osobe značilo smanjenje prihoda, profita ili dohotka za drugu osobu. Uvijek dolazi do izravnih posljedica za čitavu ekonomiju, a pokušaj nametanja mjera štednje cjelokupnoj ekonomiji rezultira recesijom, a ne poboljšanjem situacije.
Kao glavni faktor njemačkog uspjeha valja istaknuti da je njemačka radnička klasa bila primorana na stezanje remena, što je omogućilo Njemačkoj da, takoreći, izvozi svoju nezaposlenost u ostatak Europe. No već je to dostatan pokazatelj da se ne radi o razumnoj mjeri, koju bi mogle primijeniti i ostale države. Ponavljam, makroekonomski pogled na problematiku drugačiji je od njemačkog. Poduzete mjere neko su vrijeme bile od pomoći Njemačkoj jer ostale zemlje nisu na njih reagirale niti znale odgovoriti, međutim sada je tome došao kraj i svima je jasno da je nemoguće održati postojeće stanje. Dakle, Njemačka je zatražila od ostalih država da stegnu remen, što je besmislica. Ponovit ću – jedna zemlja može poduzeti određene mjere ako druge ne reagiraju, uz parcijalan i privremen uspjeh, no ne mogu sve zemlje tako postupiti jer bi to tek odvelo u deflaciju i dublju recesiju.
Kejnzijanske ideje su u principu još uvijek valjane. Morate razmotriti pitanje potražnje na tržištu. Ne možete to ignorirati. Posebice se treba osvrnuti na plaće. Jasno je da je Keynes stao uz radničku klasu. Nažalost, pokatkad čak i sindikati zaboravljaju da je potrebno podići plaće u čitavoj ekonomiji, no to ne čudi jer ih mediji ideološki indoktriniraju. Pa ipak, postoji jasna kompenzacija, odnosno komplementarnost. Kao što sam već naglasio, potrebna nam je razumna politika nadnica – rast realnih nadnica u skladu s rastom produktivnosti apsolutno je neophodan za uspjeh ekonomije. No, s vremena na vrijeme, tijekom kriza i eksternih šokova, potreban je dodatni poticaj vlade. Komplementarnost tih dviju politika u stanju je dovesti do razvoja u kojem svi imaju priliku participirati.
Među državama ne postoje nikakva ograničenja. Sve bi države mogle biti potpuno egalitarne, i ne postoji ni tračak sumnje u to. Što se tiče pojedinaca, u to baš nisam uvjeren. Svakako postoje ograničenja koja ne bi trebalo prekoračiti. No poanta je u tome što nitko ne zna koja su to ograničenja. Tako da nam ostaje da probamo primijeniti politike distribucije. Možete pokušati doznati postoji li uopće granica jer nitko to zasigurno ne zna. Pretpostavljam da ograničenje postoji – primjerice, ako imate progresivno oporezivanje od 90% – ljudi će se pobuniti i pružiti otpor. Međutim, ne govorimo o 90%. Kada bi stopa poreza bila 60%, vjerojatno ne bi bilo problema. Takve stvari je moguće isprobati, no kao što sam već rekao, najvažnije je shvatiti da je sekundarna distribucija manje važna od primarne. Distribucija između rada i kapitala je važnija i ako uspijemo na tom planu, učinili smo mnogo. Potom vlasti mogu učiniti nešto po pitanju sekundarne distribucije na razini države. No bez korekcija na primarnoj razini (a to trenutno izostaje diljem Europe), utjecaj distribucije na sekundarnoj razini neće imati odjeka.
slobodnifilozofski
Razgovarajmo o kompeticiji na tržištu rada, o stotinama i tisućama ljudi koji se prijavljuju za jedva postojeća slobodna radna mjesta – možemo li reći da na tržištu rada vlada veća kompetitivnost, nego što je slučaj s ostalim tržištima? Na koji se način tržište rada izdvaja od ostalih?
To je apsolutno točno. S jedne strane, na tržištima rada u mnogim zemljama svjedočimo ogromnoj konkurenciji – ljudi stoje u redovima u potrazi za poslom. Riječ je o lošoj situaciji za cijelu Europu. Povrh toga, tržište radne snage se po načinu funkcioniranja razlikuje od normalnih tržišta – potreban mu je rast nadnica. Ekonomiji je potreban rast nadnica jer je on ujedno i preduvjet za rast potražnje. A bez porasta potražnje niti jedna ekonomija ne može napredovati.
Kada govorimo o posljedicama globalne ekonomske krize i kako se s njima nositi, prevladavajuća pozicija establišmenta jest politika štednje. Osjećaju li posljedice mjera štednje svi građani jednako i koliko su takve mjere efektivne u izvlačenju zemlje iz ekonomske krize? Odnosno, u kontekstu klasne stratifikacije djelotvornih učinaka ekonomskog oporavka – što znači izvesti zemlju iz ekonomske krize? Primjerice, je li porast BDP-a indikator povratka životnom standardu radničke klase iz razdoblja prije ekonomske krize?
Porast BDP-a bi to trebao osigurati, no poanta je u tome da se kao glavni politički instrument koriste mjere štednje, što nije nimalo razumno. Mjere štednje ne izvlače naše ekonomije iz recesije, već ih uništavaju. U pravu ste, ekonomski rast kao takav ne znači da nužno svi u njemu participiraju u jednakoj mjeri. Zato sam naklonjen donošenju zakona koji propisuje da svi moraju jednako sudjelovati u raspodjeli rasta produktivnosti, rasta općenito – neovisno radi li se o mladim nezaposlenim ljudima ili umirovljenicima. Svi bismo trebali jednako participirati u rastu produktivnosti – realnim povećanjem naše kupovne moći. Na taj način bismo uklonili dio nepravdi postojećeg sustava. Dodao bih kako u svim zemljama svijeta vlade imaju mogućnost uvesti promjene u načinu raspodjele prihoda koje bi bile naklonjenije siromašnim ljudima.
Zdrav razum koji se u srednjostrujaškim medijima promovira kao opravdanje za mjere štednje počiva na pozivu za „stezanjem remena“, pri čemu se nacionalne ekonomije uspoređuje s kućanstvima. Koliko su ovakve usporedbe korisne pri razumijevanju makroekonomskih procesa?
Ideja da cijela ekonomija funkcionira kao kućanstvo fundamentalno je pogrešna i sve preporuke do kojih se na temelju nje dolazi također su pogrešne. To je razlogom što, primjerice, Europa ne može izaći iz recesije. Prikovani smo uz čudnu ideju da će nam mjere štednje i stezanje remena pomoći – no to nije tako. Ono što nam je zaista potrebno jest da ljudi participiraju u uspjehu čitave ekonomije i troše novac, po mogućnosti na razumne stvari, kako bi se proizvedena roba mogla prodati. Radi se o jednostavnom pravilu prema kojemu realne nadnice moraju rasti uporedo s rastom produktivnosti.
Na koji se način pojedino kućanstvo ili poduzeće razlikuje od nacionalne ekonomije?
Stezanje remena može pomoći pojedinom kućanstvu, no to je nemoguće učiniti na razini cjelokupne ekonomije jer bi stezanje remena jedne osobe značilo smanjenje prihoda, profita ili dohotka za drugu osobu. Uvijek dolazi do izravnih posljedica za čitavu ekonomiju, a pokušaj nametanja mjera štednje cjelokupnoj ekonomiji rezultira recesijom, a ne poboljšanjem situacije.
U čemu leži tajna njemačkog ekonomskog uspjeha i kako se on odražava na njemačku radničku klasu?
Kao glavni faktor njemačkog uspjeha valja istaknuti da je njemačka radnička klasa bila primorana na stezanje remena, što je omogućilo Njemačkoj da, takoreći, izvozi svoju nezaposlenost u ostatak Europe. No već je to dostatan pokazatelj da se ne radi o razumnoj mjeri, koju bi mogle primijeniti i ostale države. Ponavljam, makroekonomski pogled na problematiku drugačiji je od njemačkog. Poduzete mjere neko su vrijeme bile od pomoći Njemačkoj jer ostale zemlje nisu na njih reagirale niti znale odgovoriti, međutim sada je tome došao kraj i svima je jasno da je nemoguće održati postojeće stanje. Dakle, Njemačka je zatražila od ostalih država da stegnu remen, što je besmislica. Ponovit ću – jedna zemlja može poduzeti određene mjere ako druge ne reagiraju, uz parcijalan i privremen uspjeh, no ne mogu sve zemlje tako postupiti jer bi to tek odvelo u deflaciju i dublju recesiju.
Koliko su političke strategije koje ciljaju na kejnzijanske metode kriznog menadžmenta provedive unutar aktualnog političko-ekonomskog okruženja u Europskoj uniji, koje je naklonjeno politici mjera štednje? Što možemo reći o vezi politike i ekonomije? Povijest nas podsjeća kako su u vrijeme kada je Keynes osmišljavao svoje analize i politike, ulicama marširali radnički pokreti. Koji bi bio današnji ekvivalent radničkom pokretu, u smislu odnosa moći?
Kejnzijanske ideje su u principu još uvijek valjane. Morate razmotriti pitanje potražnje na tržištu. Ne možete to ignorirati. Posebice se treba osvrnuti na plaće. Jasno je da je Keynes stao uz radničku klasu. Nažalost, pokatkad čak i sindikati zaboravljaju da je potrebno podići plaće u čitavoj ekonomiji, no to ne čudi jer ih mediji ideološki indoktriniraju. Pa ipak, postoji jasna kompenzacija, odnosno komplementarnost. Kao što sam već naglasio, potrebna nam je razumna politika nadnica – rast realnih nadnica u skladu s rastom produktivnosti apsolutno je neophodan za uspjeh ekonomije. No, s vremena na vrijeme, tijekom kriza i eksternih šokova, potreban je dodatni poticaj vlade. Komplementarnost tih dviju politika u stanju je dovesti do razvoja u kojem svi imaju priliku participirati.
Kako se to uklapa u prevladavajuću neoliberalnu strategiju koja cilja na smanjenje cijene radne snage?
Uopće se ne uklapa. Neoliberalna strategija ne funkcionira i naposljetku će podbaciti. No problem je što plaćamo visoku cijenu neuspjeha takve strategije. To već možemo vidjeti u Europi koja stagnira i grca u recesiji posljednjih pet godina. Hrvatska je, primjerice, u vrlo lošem stanju. Radi se o direktnim i indirektnim posljedicama nametnutih mjera štednje. Dakle, neoliberalne politike štednje su podbacile i tu bismo trebali naučiti lekciju. Problem leži u tome što je teško doprijeti do naših političara. U svim zemljama svjedoci smo njihove tvrdoglavosti, nefleksibilnosti i bahatosti – ne žele slušati, i jedino u što vjeruju jest neoliberalni konsenzus. Moramo pokušavati dopirati do ljudi svim raspoloživim sredstvima. Ja to činim putem interneta – svakodnevno sam u kontaktu s mnogim ljudima, putujem i predajem, baš kao sada u Zagrebu. Naposljetku, mislim da je to ispravan način te smatram da bi trebalo postići dijalog s onim političkim strankama koje su još uvijek otvorene za razumne ideje. Nažalost, takve su u manjini.
Gdje su granice egalitarizma među državama i pojedincima u kapitalizmu?
Među državama ne postoje nikakva ograničenja. Sve bi države mogle biti potpuno egalitarne, i ne postoji ni tračak sumnje u to. Što se tiče pojedinaca, u to baš nisam uvjeren. Svakako postoje ograničenja koja ne bi trebalo prekoračiti. No poanta je u tome što nitko ne zna koja su to ograničenja. Tako da nam ostaje da probamo primijeniti politike distribucije. Možete pokušati doznati postoji li uopće granica jer nitko to zasigurno ne zna. Pretpostavljam da ograničenje postoji – primjerice, ako imate progresivno oporezivanje od 90% – ljudi će se pobuniti i pružiti otpor. Međutim, ne govorimo o 90%. Kada bi stopa poreza bila 60%, vjerojatno ne bi bilo problema. Takve stvari je moguće isprobati, no kao što sam već rekao, najvažnije je shvatiti da je sekundarna distribucija manje važna od primarne. Distribucija između rada i kapitala je važnija i ako uspijemo na tom planu, učinili smo mnogo. Potom vlasti mogu učiniti nešto po pitanju sekundarne distribucije na razini države. No bez korekcija na primarnoj razini (a to trenutno izostaje diljem Europe), utjecaj distribucije na sekundarnoj razini neće imati odjeka.
slobodnifilozofski
