Iako je, statistički gledano, hrvatski narod uzorno katolički narod, stvarni život i običaji ne slijede crkveno učenje. Ne mislim na trivijalne grijehe za koje se lako dobije odrješenje, koji se priznaju ispovjedniku, na psovke koje se omaknu, na misli o tuđim ženama ili na jednostavne svjetovne dužnosti koje ponekad zanemarimo. Crkveni oci svjesni su stvarnosti i, premda drže do doma i vjerovanja, ne kompliciraju previše na ispovijedi. Nije im uvijek pri tome lako zadržati dostojanstvo i ozbiljnost, no tako to ide.
Hrvatska se s razlogom smatra lijepom i našom, ali nije sasvim pretjerano reći da smo mala zemlja za veliki lopovluk.
O kriminalnom karakteru privatizacije nije se govorilo kada se kriminal događao, već kasnije kad je sve bilo gotovo i malo se moglo učiniti.
Jesu li naši dragi tajkuni dolazili na ispovijed i pričest govoreći kako jeftino kupuju poduzeće, kako ga uništavaju da bi vrijednost bila manja, kako izmišljaju načine da prevare državu ili, još vještije, da nemoralu daju privid zakona, a prevare legaliziraju prividno urednim dokumentima i postupcima?
Jesu li to priznali i ispovjedili, jesu li se kajali, je li im ispovjednik rekao da se svega odreknu?
Meni se čini vjerojatnijim da su o tome šutjeli, da u bogaćenu i prevari nisu vidjeli grijeha, već su priznavali grešne misli, psovke i prežderavanja.
Ipak se sve nije moglo sakriti, što potvrđuje svojevremena izjava kardinala Josipa Bozanića (za Božić, 1997.) o grijehu struktura, točna i ne sasvim zakašnjela. Točna jer se nije radilo o individualnom grijehu, već o sistemu, pljačkama uz blagoslov vlasti, prema zakonu, uz podršku znanosti, medija (koji su prolazili isto) i legitimne, izabrane vlasti.
Na pamet mi pada slučaj Tihomira Jakovine. Sadržaj ugovora, koje je s Upravom Hrvatskih šuma kao ministar, a u svojstvu Skupštine (kako uspijeva odvojiti te uloge?), potpisao čuvao je kao da čuva ispovjednu tajnu. Je li se kada pohvalio svojim uspjehom i time kako je nagradama motivirao svoje podređene da povećaju dobit? Je li na Vladi ostalima rekao svoju tajnu?
Zašto ga ne brane dragovoljci, udruge specijalaca i seljački savezi? Pa on je ratnik i dragovoljac. Zašto šuti njegova stranka?
Čiji je moralni i politički prekršaj veći – njegov ili Marine Lovrić Merzel, njegov ili Željka Szabe? Aleksandre Kolarić?
Ne radi se o tome što su njegova opravdanja tanka i nelogična. Tvrdi da nije mogao znati da će dobit od prodaje šuma biti tolika!? Tvrdi da je ugovore sklopio prije nekoliko godina, ali ne kaže da je kao nadređeni Upravi i ministar morao znati elementarnu matematiku, morao znati koliko drvo vrijedi i tko ga kupuje. I još sada traži od svojih partnera da se odreknu bonusa i povuku tužbe? On je znao ili je morao znati što potpisuje.
Kolike je bonuse onda svojevremeno trebao dobiti Dragičević u INI ili danas Kovačević u Janafu? Dragičevića kazneno gone zbog otpremnine.
Kakvi su ugovori s upravama u drugim javnim poduzećima, osobito onima koja su monopolisti i koriste javno dobro?
Pa ne uzgajaju Hrvatske šume drveće, ne zaziva Hrvatski vodovod kišu, ne proizvode već koriste javno dobro. Nekada se i takva dobra pretjerano koriste (”raubaju“) jer daju dobit odmah, a šteta je vidljiva tek poslije.
Kod Jablanca još i danas postoje ostaci žičare kojom se drvo s Velebita slalo u izvoz. Drvo je spašavalo ekonomiju u ekonomskoj blokadi. Na sječi i šumskim putovima radili su i politički osuđenici.
Jesu li tada, u mraku jednoumlja, direktori dobivali bonus od izvoza? Je li Jakovina za svoj rad očekivao bonus? Hoće li Marić dobiti bonus jer se dobro zadužio? Već vidim ljubomornog Šukera koji se hvalio uspješnim zaduživanjem.
Hrvatska drvna industrija je velikim dijelom danas u rukama stranaca; nisu jedino Hrvatske šume jer koriste javno dobro. Šuma se divljački siječe – pokazuju izvješća – a ni ministar, ni zeleni ni stručne udruge na to nisu upozoravale.
Ne može se odmahnuti rukom i reći: pa što je četiristo milijuna, šume rastu i treba ih se sjeći. Po planu? A što ako je plan prevelik? Tko je o tome odlučio? Šačica zainteresiranih za prodaju drveta.
Male pilane propadaju. Hvali se ministar da je 1000 ljudi otišlo svojevoljno, ali tko onda radi? Kako se manje sjeklo uz više zaposlenih? U malim brdskim mjestima šumarija je pojam za siguran posao, a šume su izvor prihoda i za slabo plaćene radnike i zaposlenike.
Vrhunski paradoks je u tome da su se direktori prethodnih godina odricali ugovorenog bonusa dok je Jakovina bio na vlasti. Danas kažu da su o tome spremni pregovarati.
Pregovarati? Čega se odreći i što dobiti?
Je li taj neočekivani altruizam rezultat pritiska ministra i upravnih tijela ili se u kompromisu skriva drugi način kompenziranja sinekure?
Premijer (bivši, ali sada su svi bivši!) je svojevremeno dizao glas na ministre koji dopuštaju da uprave javnih poduzeća i agencija imaju veću plaću od njegove, pa je usvojen i pravilnik koji je to trebao spriječiti. Očito nije, jer se nije moglo spriječiti njegovo izigravanje.
Cijeli sistem upravljanja i odgovornosti za djelovanje kompanija u državnom vlasništvu se raspao. Poduzeća se dijele kao stranačka lena. Zato nema odgovornosti za njihovo poslovanje i efikasnost.
Nismo uspjeli ono što je osnovna ideja tržišta – odvojiti politiku od ekonomije. U sumraku samoupravljanja tvrdilo se da je to cilj i počesto su privrednici dolazili na izvršne položaje. Danas privrednici dolaze u Remetinec, a politiku radije kupuju nego se njome bave.
Pravi cilj ovakve kampanje nije predizborni populizam. Pravi cilj je razotkriti da je bolje prodati sve što država ima. Privatni vlasnik, u teoriji, neće uništavati svoju imovinu, no u hrvatskoj praksi to se zove pranje novca, traženje niše u kojoj je javno moguće pretvoriti u privatno, naše u moje.
Pogreške u poslu se događaju. Događaju se i pogreške morala. Sitne opraštamo i očekujemo kajanje. Krupne se ne opraštaju, ali i ne mogu sakriti.
Glupom vjerom da će javnost u vremenu kada se ljudi mažu kremama za Sunce brzo nešto zaboraviti opasna je i korisna. Opasna za onoga koji ne razumije da ljeti, pa još i pred izbore, skandali ne traju kratko. Korisna jer javnost postaje zainteresirana i za pitanja koja su inače zaštićena šutnjom. Premda se o njima malo zna u javnosti i ne govori ni na ispovijedi.
No ne može se sve prikriti i ne može se nešto prikriti zauvijek. You can fool all the people some of the time, and some of the people all the time, but you cannot fool all the people all the time (Abraham Lincoln, ovih dana u jednom listu pripisana B. Marleyju?!).
autograf
Hrvatska se s razlogom smatra lijepom i našom, ali nije sasvim pretjerano reći da smo mala zemlja za veliki lopovluk.
O kriminalnom karakteru privatizacije nije se govorilo kada se kriminal događao, već kasnije kad je sve bilo gotovo i malo se moglo učiniti.
Jesu li naši dragi tajkuni dolazili na ispovijed i pričest govoreći kako jeftino kupuju poduzeće, kako ga uništavaju da bi vrijednost bila manja, kako izmišljaju načine da prevare državu ili, još vještije, da nemoralu daju privid zakona, a prevare legaliziraju prividno urednim dokumentima i postupcima?
Jesu li naši dragi tajkuni dolazili na ispovijed i pričest govoreći kako jeftino kupuju poduzeće, kako ga uništavaju da bi vrijednost bila manja, kako izmišljaju načine da prevare državu ili, još vještije, da nemoralu daju privid zakona, a prevare legaliziraju prividno urednim dokumentima i postupcima?
Jesu li to priznali i ispovjedili, jesu li se kajali, je li im ispovjednik rekao da se svega odreknu?
Meni se čini vjerojatnijim da su o tome šutjeli, da u bogaćenu i prevari nisu vidjeli grijeha, već su priznavali grešne misli, psovke i prežderavanja.
Ipak se sve nije moglo sakriti, što potvrđuje svojevremena izjava kardinala Josipa Bozanića (za Božić, 1997.) o grijehu struktura, točna i ne sasvim zakašnjela. Točna jer se nije radilo o individualnom grijehu, već o sistemu, pljačkama uz blagoslov vlasti, prema zakonu, uz podršku znanosti, medija (koji su prolazili isto) i legitimne, izabrane vlasti.
Na pamet mi pada slučaj Tihomira Jakovine. Sadržaj ugovora, koje je s Upravom Hrvatskih šuma kao ministar, a u svojstvu Skupštine (kako uspijeva odvojiti te uloge?), potpisao čuvao je kao da čuva ispovjednu tajnu. Je li se kada pohvalio svojim uspjehom i time kako je nagradama motivirao svoje podređene da povećaju dobit? Je li na Vladi ostalima rekao svoju tajnu?
Zašto ga ne brane dragovoljci, udruge specijalaca i seljački savezi? Pa on je ratnik i dragovoljac. Zašto šuti njegova stranka?
Čiji je moralni i politički prekršaj veći – njegov ili Marine Lovrić Merzel, njegov ili Željka Szabe? Aleksandre Kolarić?
Ne radi se o tome što su njegova opravdanja tanka i nelogična. Tvrdi da nije mogao znati da će dobit od prodaje šuma biti tolika!? Tvrdi da je ugovore sklopio prije nekoliko godina, ali ne kaže da je kao nadređeni Upravi i ministar morao znati elementarnu matematiku, morao znati koliko drvo vrijedi i tko ga kupuje. I još sada traži od svojih partnera da se odreknu bonusa i povuku tužbe? On je znao ili je morao znati što potpisuje.
Kolike je bonuse onda svojevremeno trebao dobiti Dragičević u INI ili danas Kovačević u Janafu? Dragičevića kazneno gone zbog otpremnine.
Na pamet mi pada slučaj Tihomira Jakovine. Sadržaj ugovora, koje je s Upravom Hrvatskih šuma kao ministar, a u svojstvu Skupštine (kako uspijeva odvojiti te uloge?), potpisao čuvao je kao da čuva ispovjednu tajnu. Je li se kada pohvalio svojim uspjehom i time kako je nagradama motivirao svoje podređene da povećaju dobit? Je li na Vladi ostalima rekao svoju tajnu?
Kakvi su ugovori s upravama u drugim javnim poduzećima, osobito onima koja su monopolisti i koriste javno dobro?
Pa ne uzgajaju Hrvatske šume drveće, ne zaziva Hrvatski vodovod kišu, ne proizvode već koriste javno dobro. Nekada se i takva dobra pretjerano koriste (”raubaju“) jer daju dobit odmah, a šteta je vidljiva tek poslije.
Kod Jablanca još i danas postoje ostaci žičare kojom se drvo s Velebita slalo u izvoz. Drvo je spašavalo ekonomiju u ekonomskoj blokadi. Na sječi i šumskim putovima radili su i politički osuđenici.
Jesu li tada, u mraku jednoumlja, direktori dobivali bonus od izvoza? Je li Jakovina za svoj rad očekivao bonus? Hoće li Marić dobiti bonus jer se dobro zadužio? Već vidim ljubomornog Šukera koji se hvalio uspješnim zaduživanjem.
Hrvatska drvna industrija je velikim dijelom danas u rukama stranaca; nisu jedino Hrvatske šume jer koriste javno dobro. Šuma se divljački siječe – pokazuju izvješća – a ni ministar, ni zeleni ni stručne udruge na to nisu upozoravale.
Ne može se odmahnuti rukom i reći: pa što je četiristo milijuna, šume rastu i treba ih se sjeći. Po planu? A što ako je plan prevelik? Tko je o tome odlučio? Šačica zainteresiranih za prodaju drveta.
Male pilane propadaju. Hvali se ministar da je 1000 ljudi otišlo svojevoljno, ali tko onda radi? Kako se manje sjeklo uz više zaposlenih? U malim brdskim mjestima šumarija je pojam za siguran posao, a šume su izvor prihoda i za slabo plaćene radnike i zaposlenike.
Vrhunski paradoks je u tome da su se direktori prethodnih godina odricali ugovorenog bonusa dok je Jakovina bio na vlasti. Danas kažu da su o tome spremni pregovarati.
Glupom vjerom da će javnost u vremenu kada se ljudi mažu kremama za Sunce brzo nešto zaboraviti opasna je i korisna. Opasna za onoga koji ne razumije da ljeti, pa još i pred izbore, skandali ne traju kratko. Korisna jer javnost postaje zainteresirana i za pitanja koja su inače zaštićena šutnjom. Premda se o njima malo zna u javnosti i ne govori ni na ispovijedi
Pregovarati? Čega se odreći i što dobiti?
Je li taj neočekivani altruizam rezultat pritiska ministra i upravnih tijela ili se u kompromisu skriva drugi način kompenziranja sinekure?
Premijer (bivši, ali sada su svi bivši!) je svojevremeno dizao glas na ministre koji dopuštaju da uprave javnih poduzeća i agencija imaju veću plaću od njegove, pa je usvojen i pravilnik koji je to trebao spriječiti. Očito nije, jer se nije moglo spriječiti njegovo izigravanje.
Cijeli sistem upravljanja i odgovornosti za djelovanje kompanija u državnom vlasništvu se raspao. Poduzeća se dijele kao stranačka lena. Zato nema odgovornosti za njihovo poslovanje i efikasnost.
Nismo uspjeli ono što je osnovna ideja tržišta – odvojiti politiku od ekonomije. U sumraku samoupravljanja tvrdilo se da je to cilj i počesto su privrednici dolazili na izvršne položaje. Danas privrednici dolaze u Remetinec, a politiku radije kupuju nego se njome bave.
Pravi cilj ovakve kampanje nije predizborni populizam. Pravi cilj je razotkriti da je bolje prodati sve što država ima. Privatni vlasnik, u teoriji, neće uništavati svoju imovinu, no u hrvatskoj praksi to se zove pranje novca, traženje niše u kojoj je javno moguće pretvoriti u privatno, naše u moje.
Pogreške u poslu se događaju. Događaju se i pogreške morala. Sitne opraštamo i očekujemo kajanje. Krupne se ne opraštaju, ali i ne mogu sakriti.
Glupom vjerom da će javnost u vremenu kada se ljudi mažu kremama za Sunce brzo nešto zaboraviti opasna je i korisna. Opasna za onoga koji ne razumije da ljeti, pa još i pred izbore, skandali ne traju kratko. Korisna jer javnost postaje zainteresirana i za pitanja koja su inače zaštićena šutnjom. Premda se o njima malo zna u javnosti i ne govori ni na ispovijedi.
No ne može se sve prikriti i ne može se nešto prikriti zauvijek. You can fool all the people some of the time, and some of the people all the time, but you cannot fool all the people all the time (Abraham Lincoln, ovih dana u jednom listu pripisana B. Marleyju?!).
autograf
