Prije nego se krenemo baviti jednospolnim školama, trebali bismo se koncentrirati na stare i neopremljene škole, nastavne predmete odavno neprimjerene vremenu, dječjim i društvenim potrebama, probleme segregacije i zanemarene nadarene djece, apelira tportalova kolumnistica u osvrtu na najnoviju ideju iz kuhinje hrvatskih tradicionalista
Ovih dana se hrvatska festivalska scena obogatila za još jedan u poduljem nizu svjetonazorski određenih festivala. Ovoga puta riječ je o tzv. desnom festivalu. U zagrebačkom hotelu Dubrovnik održava se Prva godišnja međunarodna manifestacija ‘tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista’ pod nazivom Tradfest, s ciljem promicanja ‘povratka na tradiciju, red i konzervativne vrednote’.
U koje stoljeće nas točno žele teleportirati organizatori te njihovi inozemni i domaći gosti, možemo temeljem objavljenog programa, gostiju i tema o kojima će se raspravljati otprilike pretpostaviti, a bojim se da na pogonskom gorivu za svoj vremeplov neće štedjeti. Tako, na primjer, na ovom reakcionarnom festivalu možete poslušati što ima reći kardinal Raymond Leo Burke, osoba koju je papa Franjo odstranio iz važne organizacije kao što je Kongregacija za biskupe, a onda maknuo i s položaja vrhovnog suca u, citirat ću jednog poznavatelja vatikanskih prilika, 'ceremonijalni zapećak pokrovitelja karitativnoga Suverenog malteškog vojnog reda, da ondje tavori preostalih devet godina'.
Ja sam taj korisni idiot, slobodno me upišite
Za neupućene, riječ je o osobi koja za postojanje pedofilije u svećeničkim redovima velikim dijelom krivi feminizam koji je poljuljao tradicionalnu ulogu muškarca i spriječio brojne ‘muževne’ muškarce da se zarede, zbog čega su u Crkvu ušli oni ‘feminizirani i slabi’. Jerbo pravi dječaci ne žele biti i raditi tamo gdje je puno djevojčica. One ih dekoncentriraju, prave od njih slabiće i nesposobnjakoviće.
O autoriciJulijana Adamović hrvatska je književnica, autorica romana i zbirki priča za odrasle i djecu. Dobitnica je Kiklopa za zbirku priča 'Kako su nas ukrali ciganima'. Socijalna je pedagoginja te je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. Rođena je u Bačkoj, a danas živi i radi u Vukovaru.
Kao uvod u Tradfest, udruga U ime obitelji organizirala je i međunarodnu konferenciju pod nazivom 'Obitelj i škola – ključ odgoja za vrijednosti', i to pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje nastavnicima za sudjelovanje na ovoj konferenciji dodjeljuje i nagradne bodove. Iako će Željka Markić par dana nakon konferencije ustvrditi da njezina udruga s time nema nikakve veze, na festivalu je otvorena jedna posve nova tema: ideja uvođenja jednospolnih obrazovnih ustanova u okviru mreže javnih škola Republike Hrvatske.
Možda se i ne bih samovoljno upisala na listu onih koji će ozbiljno raspravljati o ovoj pomalo ku-ku ideji, odnosno, kako bi to posprdno komentirao Vice Batarelo, na listu 'korisnih idiota ili lakmus papira', da kao prominentnu osobu ovog festivala nisam uočila moju frišku fejs prijateljicu Željku Markić (da, da, tu Željku Markić...), čijoj se energiji i organizacijskoj sposobnosti divim, a cilju kojem streme iste - grozim. Tako da – zovite me idiotom, slobodno. Moram, pa makar na lakat.
Evo kako su tu ideju objasnili u časopisu Science: Pseudoznanost...
Zašto pobornici ovog pokreta/ideje žele našoj muškoj i ženskoj djeci omogućiti školovanje u zasebnim školicama? Navodno, zbog njihovih akademskih interesa. Zbog tzv. roza i plavih mozgova, kojima treba drugačiji pristup i segregacija od negativnih utjecaja iz suprotnog tabora.
Izgovori se baziraju na nedovoljno pouzdanim i često opovrgnutim istraživanjima, a kao 'čvrsti' razlozi za opravdanost svojih ideja navode tako bizarne stvari i pojave kao što je temperatura u razredu (hladnije za dječake, toplije za cure), glasnoća profesorovog glasa (glasnije za dječake, tiše za cure) i sl. Da ne bude sve u korist takvog oblika školovanja, kao jedinu negativnu stranu ove bajkovite priče navode problem koji će nastati s razvoženjem djece u školu i iz nje ako roditelji imaju djecu različitog spola.
Super.
Neću se ovdje zadržavati ni na nabrajanju istraživanja 'za' i još više onih 'protiv' (tome je mjesto u ozbiljnijim radovima), ali ću spomenuti istraživanje objavljeno u časopisu Science, The Pseudoscience of Single-Sex Schooling iz 2011., u kojem se navodi kako dosadašnja provođena istraživanja s rezultatima u prilog tzv. single-sex obrazovanju nisu bila dovoljno dobro dizajnirana i standardizirana te ne daju jasne dokaze da tzv. jednospolno obrazovanje poboljšava akademski uspjeh učenika, ali zato postoje brojni dokazi da spolna segregacija povećava rodne stereotipe i legitimira institucionalni seksizam.
Škole nisu samo obrazovne ustanove
Dok se odlaže prijeko potrebna kurikularna reforma, konstantnim ubacivanjem svjetonazorskih klipova, osobito s jedne strane, evo nam sasvim novog pravca kojim je krenula ta ista strana. Forma ispred sadržaja. Sterilizirani okolišni uvjeti ispred životnosti.
Dajte, ljudi...
Djeca nisu pilići. Ne možemo ih uzgajati u inkubatorima s optimalnom temperaturom i vlažnošću zraka kako bismo na kraju uzgoja u što kraćem vremenu dobili željenu težinu. Sve i da je točna činjenica kako jednospolni obrazovni sustav daje nešto bolje akademske rezultate i potiče razvijanje stabilnijeg akademskog selfa, niti su škole samo obrazovne ustanove, niti je akademski self jedini koji nam je važan u životu (ili barem najvažniji), uključujući njegovu važnost za kasniji akademski i profesionalni uspjeh.
Self-koncept je multidimenzijski koncept koji se sastoji od niza različitih i međusobno usko povezanih sličica o sebi i uzalud visoki akademski self ako je onaj koji nazivamo spolnim, emocionalnim ili obiteljskim na klimavim nogama. Škola je mjesto u kojem i odgajamo djecu. Ona ima i prevažnu socijalizacijsku ulogu za naše dječake i djevojčice, pripremajući ih za život. Stvarni život. A njega započinju i čine oba spola, isprepletena u svim sferama života svakog pojedinca.
Što je sljedeće - zabrana drugospolnih učitelja?
Također, nameće se pitanje, s obzirom na to da su promotori ideje uvođenja jednopolnog obrazovanja u sustavu javnih škola u Hrvatskoj ujedno osobe koje niječu činjenicu da se homoseksualne osobe rađaju kao takve, nije li pomalo kontradiktorna njihova ideja da uvedu segregaciju između dječaka i djevojčica, usmjeravajući ih tako, u tim za njih vrlo osjetljivim i značajnim godinama - kada se formiraju kao buduća seksualno zrela bića - prema istospolnim partnerima?
Priznat ćete - paradoks.
I hoće li u tim jednospolnim školama transseksualno odnosno transrodno ili androgeno dijete moći svojom voljom odabrati u kojoj će od njih pohađati nastavu po jednospolnom obrazovnom programu? U onoj za dječake ili za djevojčice, već u ovisnosti o tome kako se osjeća, a ne kakav mu je fenotip?
I hoće li u takvim školama moći predavati drugospolni učitelji i učiteljice ili će, već spomenutom dječaku iz naše priče, umjesto lekcije i matematike pozornost okupirati bujno poprsje, obla stražnjica ili izazovan list ispod štofane suknje njegove profesorice? Dakako, vrijedi i obrnuto. Zabraniti muške nastavnike u ženskim školama?
Problem je ovo: Jednospolni razred s jednim đakom
I što će se dogoditi sutra, kada mladić kojeg nismo željeli dekoncentrirati djevojčicama u njegovom akademskom okolišu dospije na fakultet ili radno mjesto? Hoće li se moći tada koncentrirati na učenje/radnu zadaću ili će mu pažnju remetiti erotičan glas i osmijeh kolegice?
A siroče, ne smije si ni 'samopomoći'.
Grijeh je.
I uzimaju li retro inovatori u obzir jednu tragičnu činjenicu, a ta je da Hrvatska već ima svoje jednospolne škole? Tako je recimo 2010. godine na svim otocima prvi razred upisalo ukupno dvoje učenika. Na nekima cijela škola broji jednog jedinog učenika. Dakle, eto nama prave jednospolne tragedije o kojoj valja razmišljati, pa i na festivalima ove vrste.
Možda bismo se prvo trebali koncentrirati na problem starih i neopremljenih škola, nastavnih predmeta i njihovog sadržaja koji je odavno neprimjeren vremenu, dječjim i društvenim potrebama, problemu dviju škola pod istim krovom, u kojima se djeca pod krinkom konzumiranja prava nacionalnih manjina segregiraju i ostavljaju stvarati predrasude jedni prema drugima. Možda da prije ideje o jednospolnim školama kao nečem primarno važnom za akademski procvat u Hrvata napokon prestanemo pod djecu s posebnim potrebama smatrati samo onu koja imaju poteškoća u odgojno-obrazovnom procesu, pa da se podjednako posvetimo i onima koja su nadarena, a koja većinom ostaju zanemarena i prepuštena sama sebi ili svojim manje ili više ambicioznim i samopožrtvovnim roditeljima.
Ako takve roditelje, naravno, imaju.
Tko želi odvojeno, neka plati privatnu školu
Naravno, obrazovni sustav ove zemlje ne smije počivati samo i isključivo na jednoobraznom javnom školstvu i pokojoj privatnoj školi u kojoj će roditelji dubljeg džepa, i pored redovitog poreza koji odvajaju za državni obrazovni sustav, plaćati visoke školarine. Ideja vaučerizacije kao mogućeg puta za pluralizaciju školstva, podizanje kvalitete postojanjem konkurencije i prenošenjem odluke o izboru vrste škole na dijete i roditelje ne smije se odbaciti.
Tako je moguće organizirati i ovakav oblik nastave za zainteresirane roditelje, s naglaskom na zainteresiranu djecu. No prije toga moramo studiozno i znanstveno potkrijepljeno planirati, uzimajući u obzir što time dobivamo, a što gubimo, s naglaskom na specifičnu situaciju u kojoj smo, a prije svega na malene sredine čije bi škole postale nekonkurentne i samim tim nedovoljno kvalitetne, pa i neodržive.
Ne krećimo od manje bitnih stvari, ne uskraćujmo djeci ljepotu djetinjstva, krug sadašnjih i budućih prijatelja i poslovnih suradnika. Okrenimo se gorućim problemima, a ta su, između ostalih, kako osigurati užinu i autobusnu kartu za svakog učenika.
To je najmanje što očekujem od festivalske ekipe tako snažnog katoličkog backgrounda.
tportal
Ovih dana se hrvatska festivalska scena obogatila za još jedan u poduljem nizu svjetonazorski određenih festivala. Ovoga puta riječ je o tzv. desnom festivalu. U zagrebačkom hotelu Dubrovnik održava se Prva godišnja međunarodna manifestacija ‘tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista’ pod nazivom Tradfest, s ciljem promicanja ‘povratka na tradiciju, red i konzervativne vrednote’.
U koje stoljeće nas točno žele teleportirati organizatori te njihovi inozemni i domaći gosti, možemo temeljem objavljenog programa, gostiju i tema o kojima će se raspravljati otprilike pretpostaviti, a bojim se da na pogonskom gorivu za svoj vremeplov neće štedjeti. Tako, na primjer, na ovom reakcionarnom festivalu možete poslušati što ima reći kardinal Raymond Leo Burke, osoba koju je papa Franjo odstranio iz važne organizacije kao što je Kongregacija za biskupe, a onda maknuo i s položaja vrhovnog suca u, citirat ću jednog poznavatelja vatikanskih prilika, 'ceremonijalni zapećak pokrovitelja karitativnoga Suverenog malteškog vojnog reda, da ondje tavori preostalih devet godina'.
Ja sam taj korisni idiot, slobodno me upišite
Za neupućene, riječ je o osobi koja za postojanje pedofilije u svećeničkim redovima velikim dijelom krivi feminizam koji je poljuljao tradicionalnu ulogu muškarca i spriječio brojne ‘muževne’ muškarce da se zarede, zbog čega su u Crkvu ušli oni ‘feminizirani i slabi’. Jerbo pravi dječaci ne žele biti i raditi tamo gdje je puno djevojčica. One ih dekoncentriraju, prave od njih slabiće i nesposobnjakoviće.
O autoriciJulijana Adamović hrvatska je književnica, autorica romana i zbirki priča za odrasle i djecu. Dobitnica je Kiklopa za zbirku priča 'Kako su nas ukrali ciganima'. Socijalna je pedagoginja te je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. Rođena je u Bačkoj, a danas živi i radi u Vukovaru.
Kao uvod u Tradfest, udruga U ime obitelji organizirala je i međunarodnu konferenciju pod nazivom 'Obitelj i škola – ključ odgoja za vrijednosti', i to pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje nastavnicima za sudjelovanje na ovoj konferenciji dodjeljuje i nagradne bodove. Iako će Željka Markić par dana nakon konferencije ustvrditi da njezina udruga s time nema nikakve veze, na festivalu je otvorena jedna posve nova tema: ideja uvođenja jednospolnih obrazovnih ustanova u okviru mreže javnih škola Republike Hrvatske.
Možda se i ne bih samovoljno upisala na listu onih koji će ozbiljno raspravljati o ovoj pomalo ku-ku ideji, odnosno, kako bi to posprdno komentirao Vice Batarelo, na listu 'korisnih idiota ili lakmus papira', da kao prominentnu osobu ovog festivala nisam uočila moju frišku fejs prijateljicu Željku Markić (da, da, tu Željku Markić...), čijoj se energiji i organizacijskoj sposobnosti divim, a cilju kojem streme iste - grozim. Tako da – zovite me idiotom, slobodno. Moram, pa makar na lakat.
Evo kako su tu ideju objasnili u časopisu Science: Pseudoznanost...
Zašto pobornici ovog pokreta/ideje žele našoj muškoj i ženskoj djeci omogućiti školovanje u zasebnim školicama? Navodno, zbog njihovih akademskih interesa. Zbog tzv. roza i plavih mozgova, kojima treba drugačiji pristup i segregacija od negativnih utjecaja iz suprotnog tabora.
Izgovori se baziraju na nedovoljno pouzdanim i često opovrgnutim istraživanjima, a kao 'čvrsti' razlozi za opravdanost svojih ideja navode tako bizarne stvari i pojave kao što je temperatura u razredu (hladnije za dječake, toplije za cure), glasnoća profesorovog glasa (glasnije za dječake, tiše za cure) i sl. Da ne bude sve u korist takvog oblika školovanja, kao jedinu negativnu stranu ove bajkovite priče navode problem koji će nastati s razvoženjem djece u školu i iz nje ako roditelji imaju djecu različitog spola.
Super.
Neću se ovdje zadržavati ni na nabrajanju istraživanja 'za' i još više onih 'protiv' (tome je mjesto u ozbiljnijim radovima), ali ću spomenuti istraživanje objavljeno u časopisu Science, The Pseudoscience of Single-Sex Schooling iz 2011., u kojem se navodi kako dosadašnja provođena istraživanja s rezultatima u prilog tzv. single-sex obrazovanju nisu bila dovoljno dobro dizajnirana i standardizirana te ne daju jasne dokaze da tzv. jednospolno obrazovanje poboljšava akademski uspjeh učenika, ali zato postoje brojni dokazi da spolna segregacija povećava rodne stereotipe i legitimira institucionalni seksizam.
Škole nisu samo obrazovne ustanove
Dok se odlaže prijeko potrebna kurikularna reforma, konstantnim ubacivanjem svjetonazorskih klipova, osobito s jedne strane, evo nam sasvim novog pravca kojim je krenula ta ista strana. Forma ispred sadržaja. Sterilizirani okolišni uvjeti ispred životnosti.
Dajte, ljudi...
Djeca nisu pilići. Ne možemo ih uzgajati u inkubatorima s optimalnom temperaturom i vlažnošću zraka kako bismo na kraju uzgoja u što kraćem vremenu dobili željenu težinu. Sve i da je točna činjenica kako jednospolni obrazovni sustav daje nešto bolje akademske rezultate i potiče razvijanje stabilnijeg akademskog selfa, niti su škole samo obrazovne ustanove, niti je akademski self jedini koji nam je važan u životu (ili barem najvažniji), uključujući njegovu važnost za kasniji akademski i profesionalni uspjeh.
Self-koncept je multidimenzijski koncept koji se sastoji od niza različitih i međusobno usko povezanih sličica o sebi i uzalud visoki akademski self ako je onaj koji nazivamo spolnim, emocionalnim ili obiteljskim na klimavim nogama. Škola je mjesto u kojem i odgajamo djecu. Ona ima i prevažnu socijalizacijsku ulogu za naše dječake i djevojčice, pripremajući ih za život. Stvarni život. A njega započinju i čine oba spola, isprepletena u svim sferama života svakog pojedinca.
Što je sljedeće - zabrana drugospolnih učitelja?
Također, nameće se pitanje, s obzirom na to da su promotori ideje uvođenja jednopolnog obrazovanja u sustavu javnih škola u Hrvatskoj ujedno osobe koje niječu činjenicu da se homoseksualne osobe rađaju kao takve, nije li pomalo kontradiktorna njihova ideja da uvedu segregaciju između dječaka i djevojčica, usmjeravajući ih tako, u tim za njih vrlo osjetljivim i značajnim godinama - kada se formiraju kao buduća seksualno zrela bića - prema istospolnim partnerima?
Priznat ćete - paradoks.
I hoće li u tim jednospolnim školama transseksualno odnosno transrodno ili androgeno dijete moći svojom voljom odabrati u kojoj će od njih pohađati nastavu po jednospolnom obrazovnom programu? U onoj za dječake ili za djevojčice, već u ovisnosti o tome kako se osjeća, a ne kakav mu je fenotip?
I hoće li u takvim školama moći predavati drugospolni učitelji i učiteljice ili će, već spomenutom dječaku iz naše priče, umjesto lekcije i matematike pozornost okupirati bujno poprsje, obla stražnjica ili izazovan list ispod štofane suknje njegove profesorice? Dakako, vrijedi i obrnuto. Zabraniti muške nastavnike u ženskim školama?
Problem je ovo: Jednospolni razred s jednim đakom
I što će se dogoditi sutra, kada mladić kojeg nismo željeli dekoncentrirati djevojčicama u njegovom akademskom okolišu dospije na fakultet ili radno mjesto? Hoće li se moći tada koncentrirati na učenje/radnu zadaću ili će mu pažnju remetiti erotičan glas i osmijeh kolegice?
A siroče, ne smije si ni 'samopomoći'.
Grijeh je.
I uzimaju li retro inovatori u obzir jednu tragičnu činjenicu, a ta je da Hrvatska već ima svoje jednospolne škole? Tako je recimo 2010. godine na svim otocima prvi razred upisalo ukupno dvoje učenika. Na nekima cijela škola broji jednog jedinog učenika. Dakle, eto nama prave jednospolne tragedije o kojoj valja razmišljati, pa i na festivalima ove vrste.
Možda bismo se prvo trebali koncentrirati na problem starih i neopremljenih škola, nastavnih predmeta i njihovog sadržaja koji je odavno neprimjeren vremenu, dječjim i društvenim potrebama, problemu dviju škola pod istim krovom, u kojima se djeca pod krinkom konzumiranja prava nacionalnih manjina segregiraju i ostavljaju stvarati predrasude jedni prema drugima. Možda da prije ideje o jednospolnim školama kao nečem primarno važnom za akademski procvat u Hrvata napokon prestanemo pod djecu s posebnim potrebama smatrati samo onu koja imaju poteškoća u odgojno-obrazovnom procesu, pa da se podjednako posvetimo i onima koja su nadarena, a koja većinom ostaju zanemarena i prepuštena sama sebi ili svojim manje ili više ambicioznim i samopožrtvovnim roditeljima.
Ako takve roditelje, naravno, imaju.
Tko želi odvojeno, neka plati privatnu školu
Naravno, obrazovni sustav ove zemlje ne smije počivati samo i isključivo na jednoobraznom javnom školstvu i pokojoj privatnoj školi u kojoj će roditelji dubljeg džepa, i pored redovitog poreza koji odvajaju za državni obrazovni sustav, plaćati visoke školarine. Ideja vaučerizacije kao mogućeg puta za pluralizaciju školstva, podizanje kvalitete postojanjem konkurencije i prenošenjem odluke o izboru vrste škole na dijete i roditelje ne smije se odbaciti.
Tako je moguće organizirati i ovakav oblik nastave za zainteresirane roditelje, s naglaskom na zainteresiranu djecu. No prije toga moramo studiozno i znanstveno potkrijepljeno planirati, uzimajući u obzir što time dobivamo, a što gubimo, s naglaskom na specifičnu situaciju u kojoj smo, a prije svega na malene sredine čije bi škole postale nekonkurentne i samim tim nedovoljno kvalitetne, pa i neodržive.
Ne krećimo od manje bitnih stvari, ne uskraćujmo djeci ljepotu djetinjstva, krug sadašnjih i budućih prijatelja i poslovnih suradnika. Okrenimo se gorućim problemima, a ta su, između ostalih, kako osigurati užinu i autobusnu kartu za svakog učenika.
To je najmanje što očekujem od festivalske ekipe tako snažnog katoličkog backgrounda.
tportal
