Mrzitelji svega i svakoga toliko su se namnožili posljednjih godina da je uistinu kucnuo posljednji čas za ozbiljnu raspravu o uzrocima te epidemije. Što se doista dogodilo s društvom u kojem toliki toliko mrze?
Ima tome tek malo više od godine dana otkako je pred mojim očima, i stotinama tuđih, neki majmun na trgiću ispred splitskog Multimedijalnoga kulturnog centra, nasrnuo na kolegu i prijatelja Antu Tomića pa, ne birajući metu, ozbiljno ozlijedio nepoznatog čovjeka koji je stao Anti u obranu. Tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović (odnosno cijelo ministarstvo, u kojem danas nema mnogo novih ljudi) incident je, u priopćenju s državnim grbom u zaglavlju, prokomentirao riječima: "Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ".
Mnogi su/smo odahnuli kad je Hasanbegović prestao biti ministrom kulture, ali i, u zadnje vrijeme, zažalili što se ta njegova jasna poruka - ne huliganima i uličnim nasilnicima, nego govornicima/piscima javnih riječi - nije malo čvršće primila u svekolikom pučanstvu, a pogotovu među ideološkom mu braćom po krvi i tlu. Da je bila ozbiljnije shvaćena, da su je se Hrvatice i Hrvati (pardon, Hrvati i Hrvatice, one su ipak drugotne) imali vremena čvršće uhvatiti, vjerojatno biskup Košić, čovjek koji s kršćanskim milosrđem ima manje veze negoli i sam Hasanbegović, ne bi napisao na Facebooku onu jalovo ciničnu i uvredljivu poruku premijeru Plenkoviću. Jer, što - bio bi svjestan da je važno biti odgovoran za javno napisanu riječ.
A nema javnijega medija od Facebooka: što god da biskup Košić ili ja na Fejsu objavimo, istog se trenutka može vidjeti i u Helsinkiju i na Havajima, ne samo u Priguzovini Gornjoj ili Erektincima. Da je biskup Košić bio - poput mene, na primjer - svjestan te "važnosti odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ", vjerojatno bi dvaput razmislio prije posvudašnjeg objavljivanja sumnje u to da Onaj Koji Je Stvorio Sve ne uslišuje njegove, biskupove, molitve za zdrav razum jednog privremenog premijera jedine i vječne nam Hrvatske. I zacijelo bi, nakon repriznog razmišljanja, odustao od objave nečeg takvog pa zaklopio laptop. Jamačno bi mu, kao profesionalcu u struci, palo na pamet da Stvoritelj ionako, po sili dužnosti, već unaprijed mora znati njegove misli, dok bi se među smrtnicima mogao naći netko dovoljno frustriran (ne premijer, naravno, on je uglađen i fin) da uzvrati opakom prijetnjom, odurnom i prilično konkretnom. Na istom tom Facebooku.
Blogorodica i Liceknjižje
Da se biskup držao Hasanbegovićeva poučka, kroz glavu bi mu sigurno proletjela pomisao na mogućnost da mu se, usred bijela dana, na javnome mjestu i ispred stotina ljudi - čak na bogoslužju, recimo, ne daj bože! - dogodi isto što se prije par godina dogodilo Anti Tomiću dok je opušteno srkao podnevnu kavu na splitskoj Pjaci. "Evo ti, pa opet piši sranja!", tako nešto je - do danas neidentificirani - plaćeni nositelj kante govana viknuo pri sratentatu na čovjeka čije mu se javno pisanje, njemu ili naručitelju, eto, nikako ne sviđa. I frustrira ga. I čini ga iracionalno bijesnim. Toliko bijesnim da učini nešto suludo, nešto što bi mu, da je samo još pet minuta razmišljao, sigurno uteklo s pameti. "Od Košića do Komšića samo je jedno m", esemesao mi je neki dan jedan moj, saževši tako u jednu jedinu mobiteleću porukicu cijelu poručetinu o uljudbenom dnu po kojemu tako veselo grebemo svojim tisućljetnim noktićima otkako nam se u Međumrežju ukazala najprije Blogorodica, a potom i svi junaci Liceknjižja.
Ukoliko postoji neki redoviti čitatelj mojih kolumni, taj jamačno zna da odavno već ne dopuštam komentare ispod svojih javnih rukopisa, svojeg imena i svoje njuške na fotki. Ne sviđa mi se, naravno, što neke budale vrijeđaju mene, ali još mi je teže padalo to što su se, ali skoro pa svaki put, budale vrlo brzo počinjale vrijeđati između sebe, kao da moj tekst više ne postoji, kao da na svijetu odjednom više nema ničega osim njihove uzajamne mržnje pod, mahom, lažnim imenima. Od uvrede do prijetnje samo je jedan korak, samo ono jedno metaforičko "m" koje čini razliku (u prezimenima, ali ne jedino u njima) između sisačkoga biskupa i tišnjanskog prijetitelja.
Od čega su tako pukli?
Mrzitelji svega hrvatskog i nehrvatskog, svega globalnog i lokalnog - hejteri svega i svakoga, dakle - toliko su se namnožili posljednjih godina da je uistinu kucnuo posljednji čas za ozbiljnu raspravu o uzrocima te epidemije. Što se doista dogodilo s društvom u kojem toliki toliko mrze? Otkud toliko verbalnog nasilja (u slučajevima biskupa Košića i premijera Plenkovića čak i eksplicitno krvoločnog) i otkud pomisao da ona može proći nezamijećeno i nekažnjeno? Pa eto, ako može mali prilog za početak te neodgodive rasprave: uzrok je u ozračju koje je sa svakim novim (redovito neprocesuiranim i nekažnjenim) javnim nasrtajem na ljude koji uistinu razmišljaju i postupaju imalo ljevije od ustašofilȃ postajalo sve manje imuno na takvu vrstu nasilja. Bilo je samo pitanje vremena kad će se amok i pizma, na krilima onih osmeračkih crnih vrana za Mesića i Račana, vinuti do novih vrhunaca. Uz napredak komunikacijske tehnologije i lažan osjećaj slobode što je s njime došao, ohrabrili su se i ljudi od kojih se takve svinjarije do jučer ne bi ni u snu očekivale. Tko ih je tako silno izazvao i čime točno razbjesnio da puknu ko kokica?
Ako ne možete u ovome mraku dokučiti niti naznaku odgovora, javite mi, pa ću vam poslati svoga kvartovskog junaka, skupljača plastičnih boca koji unutrašnjost kontejnera osvjetljava bljeskalicom svojeg smartphonea.
tportal
