Piše: Eduard Pranger
Kada se već ne mogu uzdići do više razine prosperiteta i kulture, vucibatine i šibicari agresivnom silom žele tu razinu spustiti na svoju vlastitu. Milan Bandić je u šesnaest godina svoje vladavine iz kojekakvih vukojebina boguizanogu u Zagreb doveo hrpetine sebi sličnih primitivčina i seoskih lukavaca. Instalirao ih je na strateška mjesta iako većina od njih nema ni znanja ni kapacitete ni diplome; dovoljno je da mu budu lojalni i da sa svojim obiteljima povremeno u kutije ubacuju glasačke listiće. Takvih je na lopate što i objašnjava tih šesnaest godina.
Sam dragi bog zna koliko je pri tome izvukao osobne koristi, ali da se radi i o milijardama to je nevažno – taj čovjek sustavno nameće svoje standarde i u kulturi s kojom on nema blage veze. Kao što je sve u životu jedna sinusoida tako je i s njegovom vladavinom; kako je došla tako će i proći. Šesnaest godina za povijest jednog grada poput Zagreba nije ništa, tek desetak minuta, treba samo malo strpljenja i klaun će se urušiti sam od sebe. Pamtit ćemo ga po 250 kaznenih prijava u ladicama, nebrojenim i nepotrebnim rasvjetnim stupovima, nadstrešnicama, aluminijskim prometnim stupićima, milijunskim javnim pišaonicama i fontanama zgodim za izvođenje umjetničkih perfomansa vezanih za istu radnju…
Ako sve to gledamo s vedrije strane, on je ipak ovom gradu dao djelić kulture — sam po sebi i za sebe Bandić je jedna vrsta živog umjetničkog perfomansa, a da toga nije ni svjestan. Zato, kada se negdje pojavi njegova fotografija ili lik na TV treba iskoristiti priliku i pokazati je djetetu: “Vidiš, ovo ti je onaj Milan Bandić, gradonačelnik kakvog Zagreb u svojoj povijesti nije imao, a teško da će i imati.”
A Hendrix?
Ne može četvrtasta glava shvatiti značenje simbolike osim lika Ante Starčevića na novčanici od tisuću kuna. Hendrix je na Zelenom mostu bio davno prije primitivaca, bude i nakon njih.
radiogornjigrad
