Ima tako naroda, Hrvati na primjer, koji neobično vole stratišta i groblja, ali ne sva. Nego samo odabrana, ona njihovih sunarodnjaka. Vole svoju povijest kojom se, međutim, ne bave povjesničari, nego političari. Obožavaju jame koje ne istražuju speleolozi, nego profesionalni politički tragači za ostacima „naših“ heroja. Kosti drugih, naime, uvijek su bezvrijedne, zato jer su neprijateljske. Naprasno selektivni odabir samo određenih, „blistavih“, toponima povijesti uskraćuje naravno čitavim generacijama mladih ljudi važno pravo suočavanja s prošlošću, ali zato uspješno producira patološku ljubav prema domovini, ljubav bez ostatka, lišenu svakog propitkivanja uloge nacije, države, vlastitih očeva u ratu ili diktaturi.
Da, reklo bi se kako su to karakteristike samo zatvorenih, totalitarnih režima, ali praksa svjedoči da od istih slabosti pate i takozvane demokracije. Djecu se u Jugoslaviji na primjer organizirano odvodilo na mjesta historijskih pobjeda ili na otok Vis da tamo razgledaju spilju u kojoj se krio drug Tito, „najveći sin naših naroda i narodnosti“, ali zato nikada nisu vidjela Goli otok na kojemu je taj komunistički vođa bio otvorio kazamat u kojemu se maštovitim mučenjima, masovno „preodgajalo“ one članove koji su tobože bili „skrenuli“ s puta jedine partije. Do smrti, ako treba. O stradanjima golootočana nije se, međutim, smjelo niti glasno razgovarati, a kamoli o tome mračnom dijelu prošlosti učiti djecu u školama. Ili, učilo se u školama sve o strašnom ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac u kojemu je, prema tadašnjoj državnoj propagandi, stradalo čak 800 tisuća Srba, Židova, komunista… Jer igre brojkama uvijek su važan, sastavni dio povijesnog revizionizma, pa je tek mnogo godina kasnije utvrđeno da je broj jasenovačkih žrtava, makar koliko strašan, ipak bio desetak puta manji. Iste generacije, sve do devedesetih, rasle su pak lišene ikakvog saznanja o jednom drugom velikom zločinu, onom na Bleiburškom polju gdje su 1945. Titovi partizani, bez suđenja, ubili veliki broj pripadnika ustaške i domobranske vojske, ali i mnoštvo nedužnih članova njihovih obitelji. Hrvatski nacionalisti i proustaška emigracija gurali su tezu o više stotina tisuća pobijenih Hrvata na Bleiburgu, makar je nezavisna istraga utvrdila da je broj stradalih kudikamo manji.
A onda se Jugoslavija u krvi raspala, a nove države prigrlile stari revizionizam, kao snažnu polugu jačanja vlastitoga nacionalizma. U Srbiji se tako i dalje značajno uveličava broj Srba prognanih iz Hrvatske devedesetih godina, u Hrvatskoj pak službena politika uvodi cenzuru sjećanja, odbacuje pojam etničkog čišćenja i uporno minorizira masovni progon srpskih građana, uz tvrdnju kako su otišli isključivo svojom voljom. Hrvatska, međutim, ima i jednu specifičnost kada je o sumnjivom patriotskom odgoju i obrazovanju riječ, to jest Ministarstvo branitelja, čija je najvažnija zadaća upravo podučavanje mladih „istinama“ o takozvanom domovinskom ratu. Pa je friški projekt toga bizarnog ministarstva upoznavanje učenika osnovnih škola sa strogo odabranim simbolima ratnih stradanja, odnosno obavezni dvodnevni posjet gradu Vukovaru, gdje će „pioniri“ učiti o „stradanjima Vukovara“ i „o Domovinskom ratu uopće“. Bit će to, navode u Ministarstvu, „moderna, terenska nastava“, pa će tokom nastave djeca biti smještena u kasarni, tu će saznati sve o značaju nacionalnoga militarizma, spavati na tvrdim vojničkim krevetima i jesti suhu hranu, a predviđen je i „barem jedan posjet ratištu u mjestu u kojemu djeca žive i pohađaju školu“. Na primjer, „djeca iz Zadra posjetit će Maslenicu“, mjesto jedne hrvatske ratne pobjede.
Ali zašto onda djeca iz Splita neće posjetiti Loru? – zapitat će se rijetki cinični promatrači ovoga nastavnog programa kojim se njeguje kult rata i kolektivne nacionalne muke, a obrazovanje postaje tek drugo ime za kontaminaciju maloljetnika državnom propagandom. Zato jer je Lora bila radni logor, odgovorit će ministar branitelja, u kojemu su „preodgajani“ narodni neprijatelji! A ne sramotno mučilište u kojemu su do smrti mučeni nedužni srpski civili, stoga mjesto opasno na karti laži o posljednjem ratu, štetno za uspješnu nacionalističku indoktrinaciju mladih Hrvata. Baš kao što je nekada Bleiburg, mjesto partizanskog zločina, bio nasilno izbrisan iz kolektivne memorije jer je predstavljao mučnu paradigmu, mogućnost ozbiljnog napuknuća vjere u bezgrešnost ondašnjih ratnih pobjednika i novoga komunističkog režima.
Eto zašto djeca iz Zagreba neće otići na „terensku“ poduku o blistavosti takozvanog oslobodilačkog rata, na obližnje Sljeme, brdo na kojega su hrvatski vojnici jedne noći, 1992., doveli zagrebačku obitelj Zec i ubili ih mecima u potiljak. Mala Aleksandra Zec imala je samo 12 godina. Upravo kao djeca koja će ući u patriotski školski program Ministarstva branitelja.
I tu počinje problem. Jer sistemska cenzura povijesti i šutnja o ratnim zločinima dugoročno se – pokazala su to iskustva drugih nacija – naprosto ne isplati, pa će i ova djeca odrasti s teretom laži, a onda barem neka od njih uporno tražiti prave odgovore. Ni kriva ni dužna, izgubljena u mučnoj kolektivnoj odgovornosti vlastitih očeva.
Tekst je objavljen u tjedniku Mladina
Izvor: Tacno
