Jesu li dezerteri toksični, vražji otpad ili ipak najbolji dio svake beznadne države?
Širok je reperteoar uvreda kojima se vole častiti Hrvati, ali ima jedna koja se definitivno smatra najstrašnijom, skoro kao prokletstvom, pa onome kome je upućena naprosto nema spasa, on je gori od svih ovdašnjih zlotvora, ratnih zločinaca, političara. On je dezerter! Tu riječ koriste svi koji nešto znače, od političara do novinara, a naročito je draga jednom velepriznatom književniku koji se rado, kad god može, a često može, nabacuje tom kletvom na jednog svog kolegu novinara i književnika koji da je dezertirao iz slavnog hrvatsko-srpskog rata. A nije, nego je vrlo temeljito i bolno odradio svoj dio ratne porcije, zatvoren u nekoj kasarni uz stalnu prijetnju fizičkog opstanka jer je i mobiliziran kao „neprijatelj“ tadašnjeg režima.
Ovih dana tom su se žurnalistu, kojemu je dezerterstvo ultimativni čin izdaje domovine, pridružili crkveni prelati proglašavajući one koji napuštaju Hrvatsku, mahom trbuhom za kruhom ili zbog zgađenosti konzervativno-klerikalnom revolucijom, upravo dezerterima. Biskupi su tako na te tisuće mladih i obrazovanih emigranata bacili strašnu kletvu izdaje domovine, a crkva opet pokazala bešćutno lice najvećeg ovdašnjeg korporativnog profitera. Njen prvi čovjek pak uzroke „dezerterstva“ skoro 100 tisuća ljudi u posljednjih nekoliko godina vidi u „skupinama ljudi“ koje da se „natječu kako bi našle što više zla i tako sugerirale kako u nas ništa ne valja i sve ide u pogrješnom smjeru“. Nije teško razaznati da su te „skupine ljudi“ zapravo opozicijski „dezerteri“ čiji je grijeh da doista misle kako Hrvatska ide u krivom smjeru i tone u posvemašnju apatiju. Možda ponaprije zbog nedopustive slizanosti nacionalističke partije na vlasti i same crkve, te svih retrogardnih rezultata te neprirodne veze.
Zato je ovdašnja crkva stalni društveni eksces, krajnje nemilosrdna prema žrtvi, a tako milosrdna prema ratnim zločincima, zato se s crkvenih govornica o svakoj prigodi širi govor mržnje prema određenim „skupinama ljudi“, i zato je onda moguće da poput gnojnog čira pukne i ogavno zasmrdi govor jednog vjeroučitelja u elitnoj zagrebačkoj školi, a koji je u javnost izašao zahvaljujući snimci jednog zgroženog učenika. Uglavnom, taj je „odgajatelj“, vođen naputkom svojih nadređenih biskupa i njihove politike obrane nedavno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, svojim učenicima održao histerični govor prepun mržnje i poziva na linč ponajprije političara Stipe Mesića i Vesne Pusić koji se suprostavljaju kolektivnom negiranju haških presuda zbog hrvatskih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Njih, kaže taj Bagarić, treba kao izdajnike smaknuti vješanjem ili „metkom u čelo, pa u septičku jamu. I to odmah!“
Bivšeg predsjednika države Stipu Mesića proklinje kao „prljavog izdajnika“ koji da „nikad mira ne imao“, potom, kao veliki ratni strateg koji poštuje neprijatelja, hvali ratnog zločinca Ratka Mladića jer da je znao zaštititi interese Srba, za razliku od nas Hrvata koji smo „bijedan narod, kreteni koji na važna mjesta stavljamo izdajnike i prostitutke kojima treba metak u glavu“. U daljem obrazovno-vjerničkom zanosu vjeroučitelj je učenicima kazao kako su posebna stoka „neoliberalni demokratski kreteni koji smatraju da je gay OK i da se svi trebamo držati za ruke pod zastavom duginih boja“. Odvratna snimka proširila se medijima, izazvala iznuđenu reakciju nadležnih prosvjetnih tijela i dakako šutnju crkve, sklone oprostu kao da je to jedini ispad vjeroučitelja koji u istoj školi radi već punih deset godina. A nije, jer tako tvrde neka od djece, dok je većina, možemo pretpostaviti, zbunjena ili već na najboljem putu da izraste u ljude prepune mržnje i ksenofobije, kakve već generacijama odgajaju ovdašnji nastavnici i vjeroučitelji u atmosferi nepodnošljive društvene laži i moralne zatucanosti.
No sad kad je skandalozna snimka već dospjela u javnost, morale su naravno reagirati i institucije sistema, pa policija tobože istražuje je li riječ o kaznenom djelu poticanja na mržnju i nasilje, iako je jasno da se upravo o tome radi, vjeroučitelj je pak dobio otkaz, što međutim ne znači da on više neće dobiti mjesto u školi, jer to, prema Vatikanskim ugovorima, ovisi o odluci Nadbiskupije, a ne Ministarstva prosvjete. Zato jer Hrvatska nije sekularna, nego otvoreno vjerska država, pa će o jednom službeniku, sklonom trovanju djece mržnjom i nasiljem, odlučiti crkva, a ne državne institucije. Da stvar bude gora, škola o kojoj je riječ međunarodna je ustanova za djecu stranih diplomata pa je tako učitelj vjeru u mržnju mogao širiti i van granica Hrvatske.
Ali taj je lik tek simptom, sporadični primjerak jedne opasne institucije čiji su biskupi i svećenici direktno odgovorni za sistemsku uspostavu ideologije ustaštva, nacionalizma i homofobije, i utoliko je vrhunski cinizam kada šef Katoličke crkve u Hrvatskoj uoči Božića poziva na „obnovu nade“ i sugerira kako ne treba kritizirati vlast koju je upravo crkva ustoličila. Kao izvrštelja svoje protukršćanske ideologije mržnje i isključivosti. Onda, jesu li dezerteri toksični, vražji otpad ili ipak najbolji dio svake beznadne države?
tacno
Širok je reperteoar uvreda kojima se vole častiti Hrvati, ali ima jedna koja se definitivno smatra najstrašnijom, skoro kao prokletstvom, pa onome kome je upućena naprosto nema spasa, on je gori od svih ovdašnjih zlotvora, ratnih zločinaca, političara. On je dezerter! Tu riječ koriste svi koji nešto znače, od političara do novinara, a naročito je draga jednom velepriznatom književniku koji se rado, kad god može, a često može, nabacuje tom kletvom na jednog svog kolegu novinara i književnika koji da je dezertirao iz slavnog hrvatsko-srpskog rata. A nije, nego je vrlo temeljito i bolno odradio svoj dio ratne porcije, zatvoren u nekoj kasarni uz stalnu prijetnju fizičkog opstanka jer je i mobiliziran kao „neprijatelj“ tadašnjeg režima.
Ovih dana tom su se žurnalistu, kojemu je dezerterstvo ultimativni čin izdaje domovine, pridružili crkveni prelati proglašavajući one koji napuštaju Hrvatsku, mahom trbuhom za kruhom ili zbog zgađenosti konzervativno-klerikalnom revolucijom, upravo dezerterima. Biskupi su tako na te tisuće mladih i obrazovanih emigranata bacili strašnu kletvu izdaje domovine, a crkva opet pokazala bešćutno lice najvećeg ovdašnjeg korporativnog profitera. Njen prvi čovjek pak uzroke „dezerterstva“ skoro 100 tisuća ljudi u posljednjih nekoliko godina vidi u „skupinama ljudi“ koje da se „natječu kako bi našle što više zla i tako sugerirale kako u nas ništa ne valja i sve ide u pogrješnom smjeru“. Nije teško razaznati da su te „skupine ljudi“ zapravo opozicijski „dezerteri“ čiji je grijeh da doista misle kako Hrvatska ide u krivom smjeru i tone u posvemašnju apatiju. Možda ponaprije zbog nedopustive slizanosti nacionalističke partije na vlasti i same crkve, te svih retrogardnih rezultata te neprirodne veze.
Zato je ovdašnja crkva stalni društveni eksces, krajnje nemilosrdna prema žrtvi, a tako milosrdna prema ratnim zločincima, zato se s crkvenih govornica o svakoj prigodi širi govor mržnje prema određenim „skupinama ljudi“, i zato je onda moguće da poput gnojnog čira pukne i ogavno zasmrdi govor jednog vjeroučitelja u elitnoj zagrebačkoj školi, a koji je u javnost izašao zahvaljujući snimci jednog zgroženog učenika. Uglavnom, taj je „odgajatelj“, vođen naputkom svojih nadređenih biskupa i njihove politike obrane nedavno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, svojim učenicima održao histerični govor prepun mržnje i poziva na linč ponajprije političara Stipe Mesića i Vesne Pusić koji se suprostavljaju kolektivnom negiranju haških presuda zbog hrvatskih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Njih, kaže taj Bagarić, treba kao izdajnike smaknuti vješanjem ili „metkom u čelo, pa u septičku jamu. I to odmah!“
Bivšeg predsjednika države Stipu Mesića proklinje kao „prljavog izdajnika“ koji da „nikad mira ne imao“, potom, kao veliki ratni strateg koji poštuje neprijatelja, hvali ratnog zločinca Ratka Mladića jer da je znao zaštititi interese Srba, za razliku od nas Hrvata koji smo „bijedan narod, kreteni koji na važna mjesta stavljamo izdajnike i prostitutke kojima treba metak u glavu“. U daljem obrazovno-vjerničkom zanosu vjeroučitelj je učenicima kazao kako su posebna stoka „neoliberalni demokratski kreteni koji smatraju da je gay OK i da se svi trebamo držati za ruke pod zastavom duginih boja“. Odvratna snimka proširila se medijima, izazvala iznuđenu reakciju nadležnih prosvjetnih tijela i dakako šutnju crkve, sklone oprostu kao da je to jedini ispad vjeroučitelja koji u istoj školi radi već punih deset godina. A nije, jer tako tvrde neka od djece, dok je većina, možemo pretpostaviti, zbunjena ili već na najboljem putu da izraste u ljude prepune mržnje i ksenofobije, kakve već generacijama odgajaju ovdašnji nastavnici i vjeroučitelji u atmosferi nepodnošljive društvene laži i moralne zatucanosti.
No sad kad je skandalozna snimka već dospjela u javnost, morale su naravno reagirati i institucije sistema, pa policija tobože istražuje je li riječ o kaznenom djelu poticanja na mržnju i nasilje, iako je jasno da se upravo o tome radi, vjeroučitelj je pak dobio otkaz, što međutim ne znači da on više neće dobiti mjesto u školi, jer to, prema Vatikanskim ugovorima, ovisi o odluci Nadbiskupije, a ne Ministarstva prosvjete. Zato jer Hrvatska nije sekularna, nego otvoreno vjerska država, pa će o jednom službeniku, sklonom trovanju djece mržnjom i nasiljem, odlučiti crkva, a ne državne institucije. Da stvar bude gora, škola o kojoj je riječ međunarodna je ustanova za djecu stranih diplomata pa je tako učitelj vjeru u mržnju mogao širiti i van granica Hrvatske.
Ali taj je lik tek simptom, sporadični primjerak jedne opasne institucije čiji su biskupi i svećenici direktno odgovorni za sistemsku uspostavu ideologije ustaštva, nacionalizma i homofobije, i utoliko je vrhunski cinizam kada šef Katoličke crkve u Hrvatskoj uoči Božića poziva na „obnovu nade“ i sugerira kako ne treba kritizirati vlast koju je upravo crkva ustoličila. Kao izvrštelja svoje protukršćanske ideologije mržnje i isključivosti. Onda, jesu li dezerteri toksični, vražji otpad ili ipak najbolji dio svake beznadne države?
tacno
