Heni Erceg: Dobro je da je Ferala bilo, jer je ostao zapisani trag tolikih nedjela i zločina počinjenih u ime ove i ovakve države

Potkraj osamdesetih, Heni Erceg bila je jedna od najpoznatijih televizijskih novinarki bivše Jugoslavije. O rasplamsavanju srpskog nacionalizma izvještavala je s najneugodnijih mjesta, od Kosova do Knina. Pred stanom u Splitu su je i napali. Znamenit je njezin intervju s vođom srpske pobune u Hrvatskoj Milanom Martićem, koji otvoreno prijeti u kameru. Rat u Hrvatskoj provela je na ratištima, od Slavonije do Dubrovnika, iz kojega je jedva izišla živa.

Za ratno je izvještavanje primila i nagrade. No, kada se suprotstavila neprofesionalizmu i politizaciji televizije, te šikaniranju srpskih kolega u splitskome dopisništvu HTV-a, Heni Erceg postala je nepoželjnom. Dala je otkaz i pridružila se osnivačima Feral Tribunea, kojemu je bila glavna urednica od 1998. do 2008. Od gašenja Ferala, ovo je njezin prvi intervju za hrvatske medije.

Počnimo nezaobilaznim pitanjem: gdje ste bili 1991? Gdje su 1991. bili »izdajnici« s kojima ste godinama radili Feral Tribune?

– Da, pitanje svih pitanja, pa tako već 25 godina, a u međuvremenu se ispostavilo da je u ratu sudjelovalo sve što se u Hrvatskoj kreće, te brojka od pola milijuna branitelja stalno raste li raste, i pravo je pitanje kako to da Tuđman s tolikom svojom armijom nije stigao sve tamo do Drine ili makar osvojio toliko željeni zapadni dio Bosne i Hercegovine. No to je samo mala digresija, a odgovor na vaše pitanje, makar nevoljko na njega odgovaram, glasi da sam tu famoznu 1991. provela na ratištima, od Slavonije do Dubrovnika, baš kao i Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Boris Dežulović. Ali i taj smo dio takozvane patriotske priče zeznuli jer smo brzo shvatili, pa tako i izvještavali, da to nije crno-bijeli film, nego da u njemu važne role igraju i notorni Branimir Glavaš ili Tomislav Merčep koji, uz podršku vladajućih struktura, »brane« domovinu tako da hapse, muče ili ubijaju građane srpske nacionalnosti.

Kurve i izdajnice

A gdje ste danas? Zašto se dogodilo da, nakon gašenja Ferala, nastavite pisati u Sloveniji, Bosni i Srbiji, ali ne i u Hrvatskoj? Je li vam itko u Hrvatskoj ponudio suradnju i, ako nije, možete li pretpostaviti zašto?

– Danas sam, kad god mogu, najradije na Šolti, otok je izolacija i sloboda istovremeno, uz to tamo još, kao rijetko gdje, stoje netaknuti spomenici antifašizmu i partizanskim borcima i još se za njih mještani pažljivo brinu. I pišem za slovensku Mladinu, tjednik u kojemu imam kolumnu još od gašenja Ferala, 2008. A Mladina zato jer je po svojoj uređivačkoj politici, kritičnosti, otporu, nepromijenjena još od osamdesetih godina i svakako najbliža Feralu. I ne, u Hrvatskoj me nitko nije zvao, ali i da jest, ne bih se odazvala. Uostalom, zar bi većina feralovaca imala gdje pisati, da nije tjednika Novosti i njegova izdavača Milorada Pupovca koji je za dobar broj njih otvorio stranice toga malog, ali utjecajnog tjednika.

Sudbinu Mire Furlan od 1990. naovamo feralovci i Feral oteli su šutnji i zaboravu. Tako su, možda, ponešto pomogli samoj glumici, ali svakako za povijest sačuvali primjer skladnog razumijevanja nacionalizma i mizoginije. Osobno ste mnogo pisali o sramotnoj nepravdi prema Miri Furlan. Imate li osjećaj da vam se, u nekoj mjeri, ponavlja njezina sudbina?

– Mira Furlan prošla je sav horor suverene, demokratske Hrvatske, ali nije li to baš ona autentična sudbina nekih žena na ovim prostorima? Glumice, novinarke, umjetnice… sve te babe koje bi, eto, mijenjale svijet i svojim radom pokušale utjecati na strogo konzervativnu, retrogradnu, riječju, mušku sredinu, sve su one ili kurve, ili izdajnice nacionalne stvari, djeca oficira… a dobitna je kombinacija sve to zajedno. Cijena za to provirivanje izvan zgusnutog i zagušljivog kolektiviteta uvijek je užasno visoka i bolna. Neke nisu htjele sudjelovati u stvaranju nove »demokratske« države, pa su otišle, poput Mire, ili Dubravke Ugrešić, neke su ostale, uglavnom i jedne druge osuđene na vanjski ili unutrašnji egzil, dok mizoginija i nacionalizam i dalje ovdje idu ruku pod ruku.

Deset godina bila ste glavna urednica Ferala, njegova novinarka svih petnaest samostalnih godina. Možete li smoći snage da s humorom gledate današnju Hrvatsku, ili vas obuzimaju bijes i očaj? 

– Nema očaja, ma kakvi. Pa domovina nam se već dva desetljeća ispostavlja kao farsa, loša humoreska, kao društvo koje vodi sad jedna, sad druga skupina političkih redikula, ali opasnih redikula, desnih ili lijevih, koji svi skupa jedva da su se odmakli od tvorca ukupne tragikomedije, Franje Tuđmana. U takvoj situaciji ostaje humor, kao lijek, obrana… uostalom znate i sami što je bilo Feralovo najjače oružje.

  Ali, što bi bilo, da ni Ferala nije bilo? 

   – Ki bi da bi! – kazao bi naš Francek. Da Ferala nije bilo, bilo bi vjerojatno sve isto, ili, hajde, skoro isto, jer – zar vi vidite neke bitnije društvene promjene? Jesu li procesuirani toliki ratni zločinci o kojima je Feral pisao? Osim Glavaša, a i to jedva. Sjeća li se još itko Tomislava Merčepa, osim Olivera Frljića u predstavi o maloj Aleksandri Zec koju su zatukli Merčepovi zločinci, i nas feralovaca kojima je u sudskim tužbama, zahvaljujući nadasve moralnom pravosuđu, odnio u ono doba enormnih 150.000 kuna? Pita li se itko zašto proces Merčepu traje sto godina? Ili, jesu li vraćeni stanovi srpskim građanima koje su na ulicu izbacili takozvani branitelji? Itd, itd…. No, dobro je da je Ferala bilo, jer je ostao zapisani trag tolikih nedjela i zločina počinjenih u ime ove i ovakve države i konačno ukoričenih u vašoj debeloj knjizi o Feralu. A naročito je dobro da ga je bilo i zbog humora, zbog smijeha, kojim smo, vjerujem, spašavali ne samo sebe, nego i tolike naše čitatelje. I konačno, možda najvažnije, dobro je da ga je bilo kao dokaza da je moguća i drukčija vrsta novinarstva od, uz rijetke iznimke, generalno srednjestrujaškog, poltronskog, podatnog za svaku vrstu propagande. U takvom društvu Feral je doista bio remetilački faktor, smetnja na »zdravom« medijskom i društvenom tkivu, a od kada ga nema, od kada je odstranjen, baš zanimljivo, to je tkivo postalo još bolesnije. I što je najgore, tako smrtno ozbiljno.

  Greenpeace bio je bez dvojbe progresivna, aktivistička skupina dobronamjernih lijevih entuzijasta i zanesenjaka, za ekološki pokret otprilike ono što je Feral bio za južnoslavenska društva osamdesetih i devedesetih. No, taj neprijeporno pozitivni aspekt Greenpeacea nije spriječio njegove ženske aktivistkinje da sedamdesetih, kada se organizacija već globalno etablirala, organizaciju javno optuži za mačizam. Pitam sad vas – je li Feral Tribune, s obzirom na društveni kontekst u kojem je izlazio i uvjete u drugim novinskim uredništvima, bio mačistička redakcija? 

  – Mačisti u Feralu? Joj, pa to je kao drveno željezo, to jest nemoguće. Ma sve su to nježne dušice skrivene iza razorne satire i oštrih tekstova, a osim toga u Feralu su se mjerili samo tekstovi, a ne spolovi.

Pozornica »zaslužnih«

Raduje li vas, i vjerujete li joj, kad predsjednica Republike govori o pravima žena?

– Ne, ne vjerujem gospođi Kitarović, »ni kada darove nosi«, budući da je ona naprosto paradni proizvod HDZ-a, koja se odmah legitimirala, osloncem na ražalovane generale, militantne skupine branitelja, crkvu. Srećom su joj ovlasti skučene budući da spada u onu destruktivnu vrstu koja ruši iza sebe, prilagođava povijest tako što izbacuje Titovu bistu, ali zato koristi njegovu rezidenciju, i tobože počinje graditi iznova. Ali vraga će izgraditi sjedeći, bidna, za Tuđmanovim rokoko radnim stolom.

Neodoljiva ljepota splitskog proljetnog sunca, pod kojom se čini da ljudi ne mogu biti neljubazni, često znade zavarati. Krećete li se spokojno ulicama svoga grada? Vrijeđaju li vas? Vrijeđaju li ljude s kojima ste radili?

– Sada iznova istražujem grad u kojemu sam rođena, nakon godina kućne izolacije, ali nemir je uvijek prisutan, jer to je takav grad, paradoksalan, pitom i grub istodobno, okrutan oduvijek, a od devedestih još i pozornica tolikih »zaslužnih« likova koji su Split naprosto preuzeli kao svoj ratni plijen. Takve skupine neandertalaca naravno ne vole svjedoke svojih nedjela, pa nije ništa neobično da te na ulici nazivaju Jugoslavenom. I misle, jadni, da te time vrijeđaju.

Ivo Baldasar jedini je socijaldemokratski gradonačelnik u Europi koji na dan osnutka zločinačke nacističke paradržave šalje vijence pod spomenik jednom od ubojica tog zločinačkog sustava. Cijeli Split na to šuti, osim nekoliko novinara koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke. Srami li se itko?

– E taj je Baldasar eminentni primjerak onih opasnih redikula o kojima smo govorili, s obzirom na funkciju koju obavlja. Jer koji normalan čovjek može danas polagati vijence na spomenik koljaču ustaške države i to na dan njezina osnutka, 10. travnja? No nije to samo neki mentalni problem gradonačelnika Splita i šefa lokalnog SDP-a, nego mnogo više gospodina Milanovića, predsjednika te stranke, koji se na svaku takvu Baldasarovu svinjariju pravi blesav i time zapravo pokazuje svu bijedu socijaldemokracije, svu laž tobožnje ljevice na vlasti. Koja kao da ne uviđa opasnost od lavine koja se valja sa stadiona i ulica na kojima se, mahom bez sankcioniranja, urlaju fašistički pozdravi, do otvorenog, službenog promoviranja nekadašnje nacističke države. A šutnja s druge, nazovimo je pristojne, strane građanstva je tradicionalno očekivana kao neotuđivi dio političke kulture, pa se tako šutjelo i kad se fašizam svakodnevno trenirao nad srpskim civilima u logoru Lora, smještenog usred Splita.

Mete mržnje

Često se tvrdi da je aktualni val desnila posljedica ekonomske krize. To mi se objašnjenje čini prejednostavno, a problem mnogo dublji i dugoročniji. Što vi mislite: u čemu je, zapravo, problem balkanskih društava? Otkud uvijek iznova ta užasna mržnja? Danas stvarnih neprijatelja više uistinu nema, a mržnja se ništa manje razmahuje.

– Naravno da je teza kako je isključivo ekonomska nestabilnost u temelju rađanja fašizma posve kriva, premda s njom vole baratati i neki lijevi analitičari. Nova promocija ustaštva ovdje se, naime, producira najviše iz redova desničarske, nacionalističke političke elite koja svakako nije ekonomski ugrožena, ali kojoj nije do Hrvatske, nego samo do preuzimanja vlasti. Pod svaku cijenu. Zato im uostalom i služi dobro navođeni ulični nered braniteljske skupine, čiji su kolovođe, kao što vidimo, itekako dobro naplatili svoja ratna stradanja. Mislim da se radi o duboko zapuštenom društvu u kojemu su od rata izrasle čitave generacije, odgojene da mrze one druge, bilo na etničkoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. U ratovima i inače nema ničeg časnog, a još kada se, kao ovdje, pod krinkom obrane stvari u konačnici svedu na čistu otimačinu tuđih dobara ili teritorija, onda to na neki način valja opravdati i sebi i svojoj djeci, pa je najlakše onoga drugoga, u našem slučaju dakle Srbina ili nepostojećeg Jugoslavena, proglašavati uzročnikom zla i metom mržnje. Zbog toga, uostalom, na hrvatskim ulicama nema masovnih štrajkova zbog ekonomske krize, ali zato ima masovnog desnila na stadionima i fašističkih ispada na sve strane. I nije to nešto sporadično i nevažno, nešto što će proći samo od sebe, nego je to društveno opasno stanje koje se, eventualnim dolaskom na vlast ovakvog HDZ-a, može samo radikalizirati. A pri tome Europska Unija više nije tutor koji upozorava, ucjenjuje, prijeti Hrvatskoj, budući da smo, kao, postali Evropa.

Je li Milanović vjerni Račanov učenik? Je li konačno dokusurio ljevicu?

– Ivica Račan ispao je direktno iz kabanice ondašnje komunističke partije koja se teško mogla nazvati ljevicom i nosio je sobom sva opterećenja jedne nedemokratske organizacije. Tako prikraćen istinske lijeve ideje, Račan je sasvim fino koketirao s nacionalizmom devedesetih, jer da nije, možda bi tada SDP dobio izbore, umjesto Tuđmanovih desničara. Milanović je, međutim, rasterećen naslijeđa komunističke partije, ali ne treba zaboraviti da je prve radne godine proveo u Tuđmanovoj birokraciji, stoga bi on i da bude ljevičar, ali i da ipak u svakoj prilici spomene svijetle zasluge Franje Tuđmana. Ne bih ga nazvala grobarom ljevice, zato jer se ne sjećam da je autentična lijeva ideja ovdje živjela zadnja dva desetljeća, barem ne na neki obuhvatniji način, nego se ljevicom u pravilu naziva neki oportunistički paštroć, mješavina socijaldemokracije, zapaprena s barem dva-tri zrna profanog nacionalizma. Ono malo pak autentičnih ljevičara proskribira se, najčešće od strane lijevog establišmenta, kao »radikalna ljevica«, zadojena tobože negativnom idejom internacionalizma, a nezainteresirana za skučene, uskogrudne pojmove države i nacije. Stoga se pojam »radikalna ljevica« koristi kao svojevrsna psovka, istoznačnica za destruktivnost, pa je tako sintagmu »medijski terorizam«, primijenjenu na Feralove novinare, skovao jedan Račanov važni »lijevi« ministar, dok nas je premijer Račan optuživao da promoviramo tezu »što gore, to bolje«. Milanović ne ide toliko daleko, ali on nema atribute ni uvjerenog socijaldemokratskog državnika, a kamoli ljevičara. On, naime, neće štititi zasade antifašizma, baš kao što se neće zamarati činjenicom da neki probisvijeti koji su jeftino preuzeli bivša državna poduzeća kontinuirano maltretiraju svoje radnike, prisiljavajući ih na poligrafe, detektore laži, kako bi utvrdili njihovu lojalnost ili ih silili da cinkaju svoje kolege.

Na domaćem terenu

Sjećate li se čovjeka koji se zove – Ivo Josipović? Možete li se prisjetiti, što je on ono donedavno radio?

– Mutno se sjećam da je bio šef države. I čini mi se da je to opet htio biti.

Žrtva ste paradoksa: ostvarili ste dojmljivu profesionalnu karijeru odvažne predratne televizijske izvjestiteljice, ratne reporterke, novinarke i glavne urednice jedne od najboljih i najhrabrijih novina u Europi, a prešućeni ste u vlastitoj zemlji. Živite u jednom od najljepših gradova Europe i Mediterana, ali u njemu se, kao u najgoroj balkanskoj vukojebini, dižu spomenici ubojicama, ustašama i nacistima. S tolikim životnim iskustvom, što savjetujete mladima: ostajte i borite se, ili bježite što vas noge nose?

– Ne znam, nemam recept, jer ga ni ne mogu imati. Svijet, naime, više nije ugodno mjesto, postao je tek privid nekadašnjih kozmopolitskih, demokratskih društava, kojima danas vladaju sve te odvratne korporacije, etničke netrpeljivosti, svojevrsni teror nadmetanja da bi se uopće preživjelo, a onda još i stalna ratna čačkanja po islamskom svijetu u ime uvođenja zapadnih vrijednosti, da bi kao odgovor stizalo krvavo ludilo radikalnih islamista, itd., itd. Čini se eto da preferiram Hrvatsku i borbu na domaćem terenu. I neka netko sada posumnja u moju ljubav prema rodnoj grudi.

tacno