Godinu su završili porukom kako znaju da su na najboljem putu, pravac neće mijenjati, jest da se baš ne mogu pohvaliti brzinom u provedbi reformi, ali uskoro će sigurno biti bolje… S takvim nekakvim nebuloznim riječima hrvatski je premijer zaključio još jednu groznu godinu, kapriciozno autističan u uvjerenju da nikakvi stručnjaci nisu dio njegova svijeta, odbijajući čak i najminimalniju, tako nužnu, rekonstrukciju svoje vlade, pa zadovoljno odjahao na zaslužene praznike. A dole, na terenu, ostale su muke svakodnevice, brojka nezaposlenih upravo je prešla 360 tisuća, dok svježi podaci Eurostata kazuju da, uz Grčku, baš Hrvatska ima najmanji postotak radno aktivnog stanovništva, to jest najveći broj nezaposlenih mladih, obrazovanih ljudi.
Uzroci hrvatskog socijalnog rasapa, poznato je, potiču iz kobnih, cikličkih valova deindustrijalizacije zemlje, politički programiranih uništavanja velikih poduzeća, tekstilne, drvne, brodograđevne industrije, što je hiljade građana ostavilo bez posla i egzistencije, i za to naravno nije kriva ova koalicijska Vlada, niti se samo njoj smije na dušu stavljati fakat da je Hrvatska postala državom koja više ne poznaje kategoriju rada kao organizirane djelatnosti. Što onda za posljedicu ima posvemašnji nedostatak sigurnosti, solidarnosti ili želje za vlastitim napretkom, pa je rezultat dehumanizirana država, u kojoj se radi tek sezonski, budući da su nekadašnji brodograditelji, inženjeri i profesorice, zajedno sa svojom nezaposlenom, fakultetski obrazovanom djecom, postali konobari, sobarice, iznajmljivači apartmana u koje ljeti pretvaraju vlastite stanove.
Takva je situacija izrodila opću zapuštenost, prezir prema obrazovanju, repatrijarhalnost društva i obitelji, i naravno opasnu radikalizaciju društvenih odnosa. Ali sve su te činjenice bile na stolu kada su socijaldemokrati preuzeli vlast, pa ipak sada na polovici svoga mandata upravo se oni iskazuju kao ekipa koja će zabiti zadnji čavao u hrvatski lijes. Ako naime i nisu krivci za početke društvene, privredne, kulturne devastacije države, svakako jesu za još veće produbljivanje krize i za potpuno egoistično otuđenje od onoga što se „tamo dole“ doista zbiva. Stoga Hrvatska danas nije samo duboko ideološki podjeljena država, nego još gore, država koja funkcionira kao bastard komunističke i divlje neoliberalne prakse, s prevladavajućim konceptom upravljanja državom, gradom ili selom, kao vlastitim poduzećem, o kojemu, međutim, ne brinu sposobni i stručni, nego partiji odani i poslušni kadrovi.
Tako je u dvije godine vladajuća koalicija uspjela stvoriti hijerarhijsku piramidu vladavine isključivo „svojih“ ljudi, to jest partijskih kadrova u svim ustanovama, stručnjacima je ulaz strogo zabranjen, a sve što u takvom konceptu vladanja strši, kritizira, poziva se na demokraciju i slobodu govora, totalitarnim se metodama, kao gnojni čir, prostački odstranjuje. Zadesilo je to mnoge, a ovih dana i još jednu poznatiju članicu SDP-a, koja se usudila Vladi javno zamjeriti prekomjerno trošenje, kupnje skupih limuzina, nevoljkost u provođenju reformi, klijentelističko zapošljavanje, nedemokratsku partijsku praksu. Istina ju je koštala grubog izbacivanja iz stranke, podmuklim javnim glasanjem, a prijeki sud partijskog vodstva onemogućio joj je svaku obranu i time ponovo pokazao sličnost s ljutim opozicijskim protivnicima koji su upravo po identičnom modelu iz redova konzervativne, desne partije izbacili bivšu premijerku Jadranku Kosor samo zbog toga jer se založila za javnu upotrebu ćirilice.
I baš taj totalitarni um čini stalno od Hrvatske zemlju u kojoj je apsolutna odanost vodstvu ove ili one partije, svejedno, jedina kurentna djelatnost, a budući da se stranački klijentelizam iscrpljuje u potrazi isključivo za partijskim moljcima, nije čudo da se nerijetko pretvara u pravu grotesku. Kao u Splitu, naprimjer, gdje je novi gradonačeknik, iz redova vladajuće stranke, samo nastavio tradiciju kadroviranja legendarnog političkog mafijaša Željka Keruma, pa u sva gradska poduzeća postavio svoje ljude, ogromni birokratski aparat u gradskoj upravi još nadopunio s „onima koji su s nama dobili izbore“, i na koncu kadrovski obnovio i čitav niz kulturnih institucija. Duhovit neki čovjek koji je kao vrhunskog kulturnog pregaoca za upravljanje velikom knjižnicom prepoznao jednog 23-godišnjaka, koji je kao svoje biografske reference naveo da je radio kao „bellboy“ i „ramp assistent“ u nekom hotelu, pa prao automobilska stakla na benzinskim pumpama… i najvažnije, da obnaša funkciju predsjednika Foruma mladih SDP-a, ili, u Multimedijalni kulturni centar imenovan je montažer PVC-stolarije, ali član socijaldemokratske partije, u Etnografski muzej ubačena je šankerica iz jednog kafića, itd., itd.
Stoga nije da se ova Vlada nema čime pohvaliti. Ako ništa, partijska je kontaminacija doista uspješno obavljena od vrha do dna, i kao da gledamo film koji se toliko ponavlja da je već postao dosadan. OK, može se možda izaći iz kina, ali teško je vjerovati da će se u tako ustrojenoj državi uskoro producirati neki drukčiji, bolji film.
Izvor: tacno
