Nadali smo se, eto, da će poučak iz Maribora i smjena tamošnjeg gradonačelnika ipak imati barem nekakvog odjeka u Hrvatskoj. Ali uzalud. Hrvati samo grintaju sebi u bradu, makar se kriza izbornog sustava najbolje ogleda upravo na lokalnim razinama vlasti, tamo gdje su svi modeli odlučivanja prepušteni pojedincima, to jest lunaticima poput gradonačelnika Zagreba i Splita.
Porazni su stoga rezultati toga nedovršenog demokratskog akta, zahvaljujući kojemu građani mogu birati prvoga čovjeka svoga grada izvan kompromitiranih političkih stranaka, to jest tobože nezavisne, samosvojne ličnosti, a dobiju bitange i prevarante, poput notornog Željka Keruma u Splitu. Koji je odmah osnovao vlastitu stranku, pa ulazak u koaliciju s tadašnjom vladajućom partijom dobro naplatio mandatom u parlamentu. Milan Bandić pak Zagrebom je još prije 12 godina zavladao na listi socijaldemokrata, zatim se brzo s tom strankom razišao, okrenuo se sirovom nacionalizmu i, kao Kerum u Splitu, ogrezao u korupciji i kontinuiranom jačanju svoje autokratske pozicije.
I bilo bi za očekivati da su se građani u međuvremenu probudili, protrljali oči i razaznali da im baš ti populistički iluzionisti određuju mjeru svakodnevnog teškog življenja. Ali čini se da draž skorih izbora za upravitelje gradovima i leži baš u neizvjesnosti građanskog sljepila, shodno kojemu je dovoljno da gradonačelnik Zagreba usred krize i, dakako, mimo zakonske procedure, utroši silne pare za gradnju gomile nekih fontana koje danonoćno troše skupu vodu, pa da fini, malograđanski Zagreb oduševljeno padne na dupe. Uglavnom, kada se sve zbroji, jasno je da većinu korupcijskih afera s najtežim posljedicama proizvode upravo činovnici lokalnih vlasti.
Kerum je naime skoro uništio Split, izvlačeći gradski novac za svoje privatne poslove, zagrebački gradonačelnik s proračunom se ponaša kao s vlastitom kućnom blagajnom, vladar Dubrovnika prezirno ignorira višemjesečni, važan otpor građana da se na Srđu iznad Dubrovnika ogromne površine zemljišta pretvore u golf terene i apartmane za elitu, dok istodobno sam grad, njegova stara jezgra, potpuno odumire. Moćni i bahati, ti samoproglašeni vlasnici gradova smatraju onda posve prirodnima zatirati svaki slobodan, drugačiji glas, pa je tako zagrebački gradonačelnik, uz danonoćno „solidarno“ čišćenja snijegom zatrpanih ulica glavnoga grada, a zapravo u svrhu vlastite izborne propagande, našao vremena da zabrani plakat za predstavu „Fine mrtve djevojke“, s lezbijskom tematikom, u kazalištu Gavella. Jer da stilizirani plakat, s likovima dviju Gospa u zagljaju, vrijeđa osjećaje katolika. I plakat je doista uklonjen, zahvaljući pokornosti ravnatelja te „autonomne institucije“, kao i tako tipičnom nedostatku odvažnosti kazališnih pregalaca da se suprostave politikantskom dokidanju njihove vlastite umjetničke slobode.
Nekako istodobno u Splitu se, kao ozbiljan kandidat na izborima za gradonačelnika, pojavio i jedan bezvezni desničar, glumac Milan Štrljić koji je prije nekoliko godina, kao intendant splitskog kazališta, zabranio predstavu Sofoklovih Bakhi zbog aluzija na jedan opasni nacionalistički govor tadašnjeg premijera Sanadera. Sada propagira svoja izmišljena politička stradanja, no to ne znači da Splićani koliko sutra neće za prvog čovjeka grada izabrati upravo njega, budući da je glupost upravo srazmjerna gledanosti TV sapunica u kojima taj tip u pravilu glumi. To jest ogromna.
A njegov konkurent Željko Kerum, za kojega je onaj svrgnuti gradonačelnik Maribora zapravo mala beba, ovih je dana opet zorno pokazao da je veći katolik od Pape, uzevši iz osiromašene gradske blagajne, koju je upravo on sisao za svoje poslove, i poslednjih 80 tisuća eura. E kako bi ih poklonio, pazite sad, Klanjateljicama Predragocjene Krvi Kristove. Riječ je o redovnicama kojih je u svijetu preostalo samo pet, od kojih se njih dvije klanjaju, eto, baš u Splitu. Na skromni revolt opozicijskog dijela javnosti, Kerum je pak odgovorio kako „svatko tko se već dvadeset godina klanja za Hrvatsku ima pravo na taj novac“. I točka. Nema daljnje diskusije.
No nije car cicija, stoga je Kerum mislio i na svoje činovnike kojima je dopustio sličnu raskalašenost u trošenju gradskoga novca, pa je ekipa u prošloj godini spiskala čak 27 milijuna eura, od čega je na bizarnosti, poput hrane i pića otišlo skoro sto tisuća eura, a samo je za cvijeće, bez kojega eto uglađeni gradonačelnik naprosto ne može, potrošeno desetak tisuća eura, itd. itd.
Ali budući da riba smrdi od glave, onda je i sva ta populistička šizofrenija lokalnih vlasti samo odraz one centralne, podjednako autokratske, koja posve banalnim smatra cenzuriranje umjetničkih sloboda, ali i recimo skandaloznu odluku pravosuđa o višednevnom pritvaranju jedne ugledne novinarke. Jer da se nije odazvala na ročište po tužbi jednog bogatog hohštaplera, a sve prema suspektnom zakonu o kleveti. Zato nikakav poučak ovdje ne važi, nego učestalo ugrožavanje demokracije završava tek na nemoćnom, sporadičnom otporu uvijek iste manjine građana, dok većina trajno, komformistički živi svoj malograđanski ideal slobode. Slobode bez ikakvog rizika. Makar i s lancima.
tekst objavljen u tjedniku Mladina
Izvor: Tacno
