Spomen ploča s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ već šest mjeseci stoji nadomak logora Jasenovac, kao kameni dokaz službenog priznanja ustaštva.
Hrvatska je predsjednica uzela savjetnika za holokaust! Znači li to da, jadnica, još nije svladala lekciju o nacističkom uništenju Židova ili možda još sumnja da se takvo zlo uopće dogodilo, nego da je to ipak židovska urota? A tko da je tek posavjetuje o masovnom ubijanju Srba i ostale nečisti u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, nju koja izjednačava ustaštvo i antifašizam, jer da su to dva jednako opasna totalitarizma? A evo, mogla je recimo za savjetnika o genocidnom karakteru NDH uzeti režisera Jakova Sedlara, kao jedinog „umjetnika“ zaslužnog da ove godine dobije nagradu grada Zagreba. I to za veliki filmski falsifikat „Jasenovac – istina“.
Tako bi predsjednica, uz dva nova savjetnika, konačno dobila odgovore na sva zagonetna pitanja o tuđem holokaustu i domaćem genocidu. Ali, šalu na stranu, cinična je to dama koja odlično oslikava sunovrat države u ustaštvo, države u kojoj je, eto, moguće da nagrada za kulturu glavnog grada pođe u ruke tvorca jedne diletantske, revizinionističke splačine kojom se, umanjivanjem broja ubijenih u Jasenovcu, zapravo ismijava masovno stradanje Srba, Židova i komunista u toj provincijskoj ispostavi njemačkog nacizma. I nije li cinizam da je nagrada Sedlaru uručena upravo na dan poraza Hitlerove armade, kada je u satelitskoj naci-državi Hrvatskoj ustaški zlotvor Maks Luburić hitno otišao u Jasenovac da izda naredbu: „Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!“? Istoga su dana pobijene sve preostale zarobljenice, a 600 preostalih logoraša, od njih više od 80 hiljada pobijenih, odlučilo se za proboj. Preživjelo ih je samo 92.
U što se uzdao manijakalni ubojica Maks Luburić? U ono što u svojoj knjizi Utopljenici i spašeni navodi Primo Levi, i sam zatočenik Auschzwitza, kao cinično upozorenje jednog SS vojnika logorašima: “Kako god završi ovaj rat, mi smo dobili rat protiv vas, ako netko od vas i preživi, svijet vam neće vjerovati, ljudi će reći da su događaji koje opisujete previše monstruozni da bi bili istiniti. Mi ćemo pisati povijest koncentracionih logora.“ U to se isto uzdao i tvorac filma „Jasenovac – istina“, i svi ostali revizionisti. U manipulaciju sjećanjem preživjelih, u negiranje povijesnih fakata. Zato ona ploča s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ već šest mjeseci stoji nadomak logora Jasenovac, kao kameni dokaz službenog priznanja ustaštva. I zato se i ovoga aprila, u dane proboja preživjelih zatočenika logora smrti, održavaju odvojene komemoracije, jer su Srbi, Židovi, antifašisti, ali i strani ambasadori odbili biti dijelom službene državne komemoracije. Kojoj su pak, pognutih glava, lažno tronuti, prisustvovali političari, to jest promotori relativiziranja genocida izvršenog u Jasenovcu, relativiziranja koje, i tim je problem veći, ne dolazi ovdje s društvene margine, nego upravo iz krugova vlasti. Otuda onda i visoko društveno priznanje Jakovu Sedlaru za umanjivanje broja žrtava u Jasenovcu, za upotrebu falsifikata u filmu, otuda i nedirnuta uvredljiva ploča s ustaškim pozdravom na ulazu u taj konclogor.
Odvojene jasenovačke komemoracija, jedna s porodicama žrtava, druga bez njih, pa time strogo politikantska, rezultat su trajnog poricanja ustaškog zločina, pogotovo njegovim uspoređavanjem s komunističkim, poslijeratnim zločinima, iako ovi drugi nisu imali karakter genocida. To je zamka revizionizma u koju se strmoglavilo hrvatsko društvo, koju lukavo diktiraju nacionalističke vlasti i crkva, a što za posljedicu ima otvoreno slavljenje 10. travnja, dana osnutka ustaške države, pa je i ovaj protekao u znaku divljanja crnokošuljaša u Zagrebu i Splitu, bez uplitanja policije, ali uz blagoslov biskupa koji su istu obljetnicu obilježili u svojim crkvama. A potom, kao druga poluga vlasti, smatrali potrebnim oglasiti se povodom izvedbe kazališne predstave Olivera Frljića „Vaše nasilje i naše nasilje“ u Splitu. Te da oni, biskupi – „s osjećajem tuge i zgroženosti upućuju vapaj i zov svima koji u Domovini, u Splitu vode brigu o duhovnom odgoju…“ – zapravo traže zabranu Frljićeve predstave.
Pa zamislimo za trenutak nemoguće. Zamislimo da su riječi splitske Nadbiskupije – „Kako ne biti tužan zbog predstave koja iz najnižih pobuda vrijeđa čovjeka, Boga i naciju, iako je već izazvala osude domaće i međunarodne javnosti zbog svoga blasfemičnog sadržaja?“ – upućene onima koji su dodijelili nagradu Sedlaru za njegov strašni falsifikat. Naravno, crkvi su se odmah pridružili i izvršitelji na terenu, takozvani branitelji, prijeteći „jugoprovokatoru Frljiću“, čija im predstava nikako nije po volji, jer razgrađuje nacionalne narcizme i ukazuje da je već sama nacionalna isključivost oblik nasilja. Ono dakle što u konačnici rezultira logorima. Pa zamislimo opet da su riječi biskupa – „Kako ne biti zgrožen porukom koja se šalje djeci, obiteljima i društvu?“ – upućene onima koji su nagradu za umjetničko ostvarenje dali revizionistu koji tvrdi da je logor Jasenovac bio tek radosno odmaralište. Zamislimo… jer čini se da je mašta ovdje, baš kao u logoru, jedina preostala obrana.
tacno
Hrvatska je predsjednica uzela savjetnika za holokaust! Znači li to da, jadnica, još nije svladala lekciju o nacističkom uništenju Židova ili možda još sumnja da se takvo zlo uopće dogodilo, nego da je to ipak židovska urota? A tko da je tek posavjetuje o masovnom ubijanju Srba i ostale nečisti u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, nju koja izjednačava ustaštvo i antifašizam, jer da su to dva jednako opasna totalitarizma? A evo, mogla je recimo za savjetnika o genocidnom karakteru NDH uzeti režisera Jakova Sedlara, kao jedinog „umjetnika“ zaslužnog da ove godine dobije nagradu grada Zagreba. I to za veliki filmski falsifikat „Jasenovac – istina“.
Tako bi predsjednica, uz dva nova savjetnika, konačno dobila odgovore na sva zagonetna pitanja o tuđem holokaustu i domaćem genocidu. Ali, šalu na stranu, cinična je to dama koja odlično oslikava sunovrat države u ustaštvo, države u kojoj je, eto, moguće da nagrada za kulturu glavnog grada pođe u ruke tvorca jedne diletantske, revizinionističke splačine kojom se, umanjivanjem broja ubijenih u Jasenovcu, zapravo ismijava masovno stradanje Srba, Židova i komunista u toj provincijskoj ispostavi njemačkog nacizma. I nije li cinizam da je nagrada Sedlaru uručena upravo na dan poraza Hitlerove armade, kada je u satelitskoj naci-državi Hrvatskoj ustaški zlotvor Maks Luburić hitno otišao u Jasenovac da izda naredbu: „Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!“? Istoga su dana pobijene sve preostale zarobljenice, a 600 preostalih logoraša, od njih više od 80 hiljada pobijenih, odlučilo se za proboj. Preživjelo ih je samo 92.
U što se uzdao manijakalni ubojica Maks Luburić? U ono što u svojoj knjizi Utopljenici i spašeni navodi Primo Levi, i sam zatočenik Auschzwitza, kao cinično upozorenje jednog SS vojnika logorašima: “Kako god završi ovaj rat, mi smo dobili rat protiv vas, ako netko od vas i preživi, svijet vam neće vjerovati, ljudi će reći da su događaji koje opisujete previše monstruozni da bi bili istiniti. Mi ćemo pisati povijest koncentracionih logora.“ U to se isto uzdao i tvorac filma „Jasenovac – istina“, i svi ostali revizionisti. U manipulaciju sjećanjem preživjelih, u negiranje povijesnih fakata. Zato ona ploča s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ već šest mjeseci stoji nadomak logora Jasenovac, kao kameni dokaz službenog priznanja ustaštva. I zato se i ovoga aprila, u dane proboja preživjelih zatočenika logora smrti, održavaju odvojene komemoracije, jer su Srbi, Židovi, antifašisti, ali i strani ambasadori odbili biti dijelom službene državne komemoracije. Kojoj su pak, pognutih glava, lažno tronuti, prisustvovali političari, to jest promotori relativiziranja genocida izvršenog u Jasenovcu, relativiziranja koje, i tim je problem veći, ne dolazi ovdje s društvene margine, nego upravo iz krugova vlasti. Otuda onda i visoko društveno priznanje Jakovu Sedlaru za umanjivanje broja žrtava u Jasenovcu, za upotrebu falsifikata u filmu, otuda i nedirnuta uvredljiva ploča s ustaškim pozdravom na ulazu u taj konclogor.
Odvojene jasenovačke komemoracija, jedna s porodicama žrtava, druga bez njih, pa time strogo politikantska, rezultat su trajnog poricanja ustaškog zločina, pogotovo njegovim uspoređavanjem s komunističkim, poslijeratnim zločinima, iako ovi drugi nisu imali karakter genocida. To je zamka revizionizma u koju se strmoglavilo hrvatsko društvo, koju lukavo diktiraju nacionalističke vlasti i crkva, a što za posljedicu ima otvoreno slavljenje 10. travnja, dana osnutka ustaške države, pa je i ovaj protekao u znaku divljanja crnokošuljaša u Zagrebu i Splitu, bez uplitanja policije, ali uz blagoslov biskupa koji su istu obljetnicu obilježili u svojim crkvama. A potom, kao druga poluga vlasti, smatrali potrebnim oglasiti se povodom izvedbe kazališne predstave Olivera Frljića „Vaše nasilje i naše nasilje“ u Splitu. Te da oni, biskupi – „s osjećajem tuge i zgroženosti upućuju vapaj i zov svima koji u Domovini, u Splitu vode brigu o duhovnom odgoju…“ – zapravo traže zabranu Frljićeve predstave.
Pa zamislimo za trenutak nemoguće. Zamislimo da su riječi splitske Nadbiskupije – „Kako ne biti tužan zbog predstave koja iz najnižih pobuda vrijeđa čovjeka, Boga i naciju, iako je već izazvala osude domaće i međunarodne javnosti zbog svoga blasfemičnog sadržaja?“ – upućene onima koji su dodijelili nagradu Sedlaru za njegov strašni falsifikat. Naravno, crkvi su se odmah pridružili i izvršitelji na terenu, takozvani branitelji, prijeteći „jugoprovokatoru Frljiću“, čija im predstava nikako nije po volji, jer razgrađuje nacionalne narcizme i ukazuje da je već sama nacionalna isključivost oblik nasilja. Ono dakle što u konačnici rezultira logorima. Pa zamislimo opet da su riječi biskupa – „Kako ne biti zgrožen porukom koja se šalje djeci, obiteljima i društvu?“ – upućene onima koji su nagradu za umjetničko ostvarenje dali revizionistu koji tvrdi da je logor Jasenovac bio tek radosno odmaralište. Zamislimo… jer čini se da je mašta ovdje, baš kao u logoru, jedina preostala obrana.
tacno
