Bio je to pompozan doček, ni teška sparina nije spriječila veliku masu ljudi da ispuni zgradu zagrebačkog aerodroma, pa dok su Hrvati omamljeno, s iskrama u očima, očekivali slijetanje aviona iz Beča, turisti su vjerojatno mislili kako je riječ o dolasku nekog važnog nogometaša, neke pjevačke zvijezde, možda čak Angeline Jolie koja tu i tamo svrati u ove krajeve. A onda se iza onih staklenih vrata, koja dijele terminal od čekaonice, pojavio lik, kao biće s druge planete, zaogrnut hrvatskom zastavom, ruku uzdignutih ka nebu, s krunicom oko vrata… masa je eksplodirala, a stari hrvatski fašistički pozdrav „Za dom spremni!“ muklo je odjeknuo zagrebačkom zračnom lukom.
Okupljeni domoljubi, ražalovani desničarski političari, svećenici, biskupi… ganuto su konačno ugledali zaslužnog sina domovine koji je već u avionu, s božanskih visina takorekuć, blagoslovio Hrvatsku, pri izlasku iz aviona kleknuo i poljubio hrvatsku zemlju, da bi se konačno strovalio u zagrljaje rodbine i prijatelja i zaslinio ruku visokopozicioniranom činovniku Katoličke crkve u Hrvatskoj. „Svi smo mi danas jedno srce, srce hrvatsko“, ekstatično je potom uzviknuo Dario Kordić, inače ratni zločinac, osuđen pred sudom u Haagu na 25 godina robije jer je kao „visoki regionalni političar planirao i poticao zločin u Ahmićima 1993., čiji je cilj bio etničko čišćenje muslimanskog stanovništva iz srednje Bosne.“ Dvije trećine kazne Kordić je odradio u jednom austrijskom zatvoru i evo ga: ratni se zločinac vratio u Hrvatsku. Kao heroj!
Tu se, kao da je upravo stigao s neke mirovne misije na Tibetu, posebno zahvalio Katoličkoj crkvi, a potom okupljene mesijanski pozvao na molitvu za mir u Ukrajini i Siriji. Lunatik? Možda. Zločinac sigurno. No kada je jedan muškarac ipak uzviknuo „ubojico“, domoljubna hrvatska masa lijepo ga je natukla, bilo bi tu i linča da ga policija nije na vrijeme odvukla s te zloguke, patriotsko–sakralne manifestacije. Razbijene glave završio je tako pojedinac koji se odvažio suprotstaviti tom sramotnom kolektivnom dočeku, pjevanju fašističkih pjesama i aerodromskoj misi za notornog ratnog zločinca. Koji je, kaže, svaki dan škropio svoju zatvorsku sobu i tu, u zatvoru, „imao susret s bogom“.
Što li mu je samo rekao taj njegov bog? Je li ga podsjetio, zamjerio mu možda operaciju „48 sati pepela i dima“ u kojoj su hrvatski vojnici po njegovim i napucima rukovodstva hrvatske tvorevine, Herceg–Bosne, samo u jednom danu pobili i žive spalili sve muslimanske stanovnike sela Ahmići u srednjoj Bosni, zajedno s prognanicima iz Foče, Jajca, Višegrada… Najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba, zapaljena zajedno s roditeljima, najstarija je imala 81 godinu. Pokolj u Ahmićima u travnju 1993. bio je početak planskog, uspješno provedenog, etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva iz srednje Bosne, pod političkim rukovodstvom Darija Kordića, osmišljenog naravno u Zagrebu, za ovalnim stolom tadašnjeg predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana.
„Ne pucajte, komšije, nismo vam ništa skrivili“, bile su posljednje riječi gospodina Nukice, a onda su ga maskirani „junaci“ u uniformama hrvatske vojske pokosili rafalom, nakon njega i kćerku mu…, krvavi se pohod nastavio, s preciznim saznanjem koja je kuća muslimanska, što su naravno mogli znati samo dobri komšije Hrvati. Jesu li neki od njih bili i na euforičnom, tako kršćanskom, dočeku ratnog zločinca na zagrebačkom aerodromu?
Ili u zagrebačkoj katedrali u kojoj je po Kordićevoj želji održana misa zahvalnica? I gdje se, pred oltarom, opet politički lamentiralo, a ratni je zločinac lupetao nešto o „patnji i križnom putu hrvatskog čovjeka“. Ali žrtava Ahmića, među kojima je bilo 11 djece i 32 žene, nije se sjetio ni on, ni biskupi, ni političari… sjetili su ih se tek građanski aktivisti na prosvjedu pred tom istom katedralom. Ta šačica uvijek istih građana imala bi, eto, biti ravnoteža onoj većinskoj, šutljivoj Hrvatskoj, ravnodušnoj prema činjenici da je u njeno ime počinjen i stravičan zločin u Ahmićima, da se ratni zločinac moli i u njihovo ime, te da ga dočekuju najviši predstavnici vjerske institucije.
Uostalom, jednako je ravnodušno, ako ne i s odobravanjem većeg dijela kolektiviteta primljena i friška oslobađajuća presuda dvojici osumnjičenika za težak ratni zločin nad šestoro srpskih staraca u hrvatskom selu Grubori, uz cinično obrazloženje suca kako se točno zna koja je vojna jedinica počinila zločin, ali da se baš nikako ne mogu utvrditi konkretni krivci za zločin. Pa stoga zločina zapravo kao da i nije bilo.
Jedan sudac Haškog suda svojevremeno je kazao kako ime sela Ahmići moramo dodati onom dugačkom popisu nekad nepoznatih sela i gradova „zbog kojih zadrhtimo od užasa i srama: Dachau, Soweto, My Lai, Sabra i Shatila…“ Pa zadrhte li Hrvati barem ponekad od užasa i srama? Zbog Ahmića, Mostara, spaljenih srpskih sela u Hrvatskoj. Ili zapravo nema tih sudskih presuda, bolnih svjedočanstava, povijesnih istina, koje bi ih mogle uvjeriti da su toliki njihovi heroji zapravo obični zločinci? I upravo to je ta dugoročna tragičnost ovoga naroda.
Izvor: tacno
