Pa tko je uopće Saško Gešovski da bi zaslužio sjećanje javnosti? Je li to neki poeta koji je s nepunih 20 godina ispisao bajkovite stihove? I kako je to „nesretno stradao“? Je li se možda okliznuo na mramornim stepenicama Banovine dok je smišljao stihove, pa udario glavom i umro? Ili ga je možda ispred, na splitskoj Rivi, zdimio neki auto, a nesavjesni vozač pobjegao i ostavio ga da iskrvari? Eh, tolika pitanja za slabije poznavaoce prilika, a tako mučno porazna, za istinu o tome kako je i zbog čega umro Saško Geškovski.
Uglavnom, toga je 6. svibnja ’91. Sindikat splitskog brodogradilišta organizirao „mirni“ protest ispred Komande VPO, a pridružili su ime se i radnici ostalih velikih tvornica u Splitu, uz brojne građane, pa je broj okupljenih toga jutra narastao na desetke tisuća ljudi. Protest zbog srpske okupacije hrvatskog sela Kijeva u tadašnjoj Krajini već je u startu bio sve samo ne miran i kako to vole kazati ovdašnji izvjestitelji „dostojanstven“. Bila sam tamo kao reporter HTV-a, snimili smo raspomamljenu gomilu i kako se na transporter penje mrga, pa doslovce davi mladog vojnika koji se jedva spasio, poput kornjače spustivši poklopac na transporteru i potom u toj napravi drhteći proveo nekoliko sati. Snimak je objavljen samo jednom, a potom ga je HTV cenzorski oprezno pospremio u arhivu stvarnih dokumenata rata. Dva transportera bahati su oficiri JNA provokativno izveli pred zgradu s tri mlada Makedonca na odsluženju vojnog roka, a pred vrata poslali još jednog. Saška Gešovskog. U kojega je netko od „mirnih“ prosvjednika ispalio metak i ubio ga.
Tako su se pred uzavrelom, opasnom masom našla četiri mlada vojnika, svi – koje li slučajnosti – Makedonci kojih se sukob između Hrvata i Srba nije nipošto ticao. Tko je poslao tu djecu i nesretnog Saška pred razjarenu masu? Bio je to stanoviti Ljubiša Beara, vojni obavještajac, stigao iz Knina gdje je dirigirao izgonom hrvatskog stanovništva iz toga dijela Hrvatske, da bi se u ljeto ’95. našao u Srebrenici, kako bi birokratski pedantno izračunao na koji način u samo nekoliko dana pobiti više od osam tisuća Bošnjaka. Kasnije je zbog genocida u Srebrenici osuđen u Haagu i potom preminuo 2017. Sjajnu analizu toga zla ispisao je u knjizi, pod naslovom „Beara“, novinar i književnik Ivica Đikić.
Svakako, može se reći da je na „mirnom“ prosvjedu toga kobnog dana Saško Gešovski ubijen zbog istog nacionalističkog zla koje je i Bearu odvelo u zločin; razlika je tek u etničkom predznaku zla i u brojkama žrtvi. I zato je natpis predviđen na ploči zapravo grubi, oportuni falsifikat, jer Saško nije „nesretno stradao“ toga 6. svibnja, nego je pred zgradom Banovine ubijen. Metkom koji je stigao iz mase čiji su brojni sudionici sigurno znali tko je pucao i ubio. Mogle su to znati i „Službe“ koje su histerični protest snimale, i mogle identificirati ubojicu, da su htjele. Ali nisu, jer pravedno bi suđenje značilo onda i isplatu odštete roditeljima ubijenog Saška, a i priznanje da to nikako nije bio tek opravdani, mirni protest, nego izljev opasnog nacionalizma onih koji su – unatoč tome što su im u međuvremenu sve tvornice u kojima su radili uništene, a oni se našli na cesti – i dalje vjernici zlokobne partije na vlasti, pa će tako splitski branitelji, samoproglašeni čuvari istine o ratu, oštro protestirati protiv spomen ploče malom Makedoncu. Jer da bi takva ploča „unijela neprihvatljive i povijesno netočne insinuacije o odgovornosti prosvjednika za njegovu smrt“. Insinuacije? Eh, znaju oni da „iako njegova smrt još uvijek nije u potpunosti razjašnjena, ključno je naglasiti da prosvjednici koji su se borili za svoju slobodu i svoje živote, nisu odgovorni za njegovu smrt“.
Stoga bi, kažu, „takva ploča samo otvorila nerazjašnjena pitanja i unijela dodatne podjele, sugerirajući krivnju na prosvjednicima“, pa je zato bolje, makar i lažno, ubojstvo mladog Makedonca nazivati nesretnim slučajem, a umjesto njemu predlažu spomen ploču „velikom događaju u splitskoj povijesti, prosvjedu radnika i građana koji su 6. svibnja ’91. ustali protiv agresije JNA“.
I nećemo valjda kvariti tako važan povijesni događaj prisjećajući se jedne male smrti, jednog namjerno prikrivenog ubojstva. Pogotovo ako se zna tko je bio inspirator toga „velikog događaja“, to jest predsjednik Hrvatske, zlotvor Franjo Tuđman koji se dan ranije sastao s predstavnicima HDZ-a pa im tobože zbog okupiranog Kijeva poručio: „Mogli ste otići sa sto, dvjesto, pet tisuća ljudi pred Komandu Vojnopomorsku i postaviti im zahtjev…“ HDZ je promptno ispunio nalog, okupio naoružanu masu, Kijevo nije oslobođeno, Saško je ubijen.
E da, natpis na ploči trebao bi biti napisan na latinici i ćirilici. Ćirilici? To znači da će ona trajati upravo onoliko koliko je trebalo jednom metku, da od ruke nekog „domoljuba“ stigne do Saška Gešovskog. Uzaludna smrt. Uzaludna, lažna spomen ploča.
