Zanimljiv je doista dramolet što se igra, evo, već dva mjeseca, u kojemu snagu odmjeravaju hrvatska i briselska birokracija, ali i stranke unutar vladajuće koalicije, predstava koja je započela kada je Hrvatska, poput sitnog prevaranta, pokušala izigrati dogovor o provedbi evropskog uhidbenog naloga bez vremenskog ograničenja, pa je samo dan prije ulaska u Evropsku Uniju donijela zakon prema kojemu i zločini, baš kao prehrambeni proizvodi, imaju rok trajanja. To jest neće se uzimati u obzir politička ubojstva počinjena do 2002., a što je zapravo prozirni pokušaj zaštite bivšega šefa Službe državne sigurnosti, zloglasne Udbe, stanovitog Josipa Perkovića, od izručenja Njemačkoj gdje je optužen zbog sudioništa u ubojstvu jednog hrvatskog disidenta.
Isti je čovjek, kao uostalom i toliki drugi utjecajni komunistički kadrovi, odmah po raspadu Jugoslavije okrenuo kaput i postao šef hrvatske obavještajne službe, a njegov sin, također proizašao iz špijunskog miljea, danas je savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika Republike. Istodobno hrvatski je premijer inicirao i promjenu Ustava, unošenjem odredbe o nezastarjevanju politički motiviranih ubojstava, želeći time sugerirati kako je Hrvatska tobože spremna sama suditi čovjeku s njemačke tjeralice.
Učinio je to iako je posve jasno da se progon prvog Tuđmanova špijuna ovdje neće dogoditi, budući da je Državno tužilaštvo već kazalo kako u kaznenim prijavama protiv Perkovića nije pronašlo osnove za pokretanje istrage, a kamoli podizanje optužnice, odnosno da je, što se njih tiče, ta stvar otišla u zastaru. Stoga se doista radi o nevjerojatnom političkom cinizmu jer je predložena ustavna odredba o dokidanju zastare za političke zločine zapravo izravna posljedica odluke da se nekadašnjeg šefa komunističke tajne policije ne prepusti pravnom aparatu Njemačke. Dakle obična prevara.
Uglavnom, odbijanje hrvatske vlade da poštuje evropski uhidbeni nalog, što ga je u pristupnim pregovorima s EU sama podržala, i izruči dotičnoga agenta Njemačkoj, izazvalo je bijes povjerenice za pravosuđe Evropske komisije, razmjenjene su oštre riječi između šefa Vlade i evropskih činovnika, a Hrvatskoj upućene prijetnje ozbiljnim sankcijama. Premijer je, međutim, izazvao i politički sukob unutar vlastite koalicije, tvrdoglavo odbijajući provedbu evropskog uhidbenog naloga, čime je Hrvatska, kao nova članica, pokušala grubo izigrati primjenu jednog evropskog dokumenta, sve kako bi od Njemačkog pravosuđa zaštitila jednog notornog špijuna iz svih ovdašnjih režima. Hrvatska je, inače, upravo zbog svoje benevolentnosti prema zločinima, jedva nedavno zatvorila poglavlje o pravosuđu, u zadnji tren uhvatila već prepuni vlak za Evropsku Uniju, potom se odmah popišala na jedan važan dokument, i našla se, evo, na pragu sankcija.
Stoga je razumno postaviti pitanje čemu tako očajnička obrana jednoga sverežimskog špijuna, narušavanje odnosa s Njemačkom, ali i rušenje vlastitog kredibiliteta? I zašto desna opozicija, koja sada oštro kritizira Vladu, nije ranije, dok je bila na vlasti, izručila Perkovića? Da li njegovim spašavanjem političke elite zapravo štite same sebe, jer taj sigurno raspolaže s dovoljno materijala, kompromitirajućeg za sve ovdašnje vlasti? Kako bilo, hrvatski je premijer konačno pod snažnim pritiskom podvio rep i pristao na prihvaćanje evropskog uhidbenog naloga bez vremenskog ograničenja, ali se Hrvatska opet legitimirala kao država sumnjivog porijekla, spremna na svaku političku prevaru, čak i manipulaciju Ustavom, kada to nekoj trenutačnoj vlasti ustreba. Država trajno slaba prema ubojicama koji su djelovali u njeno ime i kojima ona sama nikada ne bi sudila bez međunarodne prisile. Štoviše, ona i danas štiti svoje ratne zločince i odbija procesuirati počinioce čitavog niza političkih atentata, kako iz vremena Jugoslavije, tako i samostalne Hrvatske.
Svaki se poredak, naime, i lijevi desni, ovdje podjednako zaštitnički odnosi prema „svojim“ zločincima, spore se tek oko njihova ideološkog predznaka, ali izostaje zajednička osuda nasilja kojim se ideje provode, pa otuda i sadašnje šizofreno ponašanje socijaldemokrata koji se zaklinju u oštar progon zločinaca, dok ih istovremeno svim sredstvima štite. Taj trajan raskorak između proklamiranog i stvarnog sada se samo razgolitio udarivši u čvrsti zid zahtjeva Evropske Unije za poštivanjem zakona prema kojemu bi se Njemačkoj izručio samo jedan iz plejade izvršitelja tolikih političkih likvidacija u toj državi i inozemstvu.
A najavljeno unošenje ustavne odredbe kojom se dokida zastara za politički motivirana uvojstva uistinu je tek gola lakrdija kada se zna da brojne ulice u Hrvatskoj i danas nose ime jednog Hrvata koji je, valjda u domoljubnom zanosu, svojevremno prosvirao glavu jugoslavenskom ambasadoru Vladimiru Roloviću. Ili tolike aleje i trgovi s imenom Tuđmanova ministra obrane koji je u ime Hrvatske otvarao logore u Bosni, ili… Eto zašto se hrvatska vlada neće uhvatiti u klinč s Evropskom Unijom oko, recimo, zaštite svoje brodogradnje ili radničkih prava, ali hoće oko jednog ražalovanog Titovog i Tuđmanovog špijuna.
Izvor: Tacno
