Naravno da svaki fašizam funkcionira uz pomoć raznih maštovitih perverzija, pa ipak specifičnu mučninu izaziva nevjerojatna količina morbidnosti koju konstantno emitiraju fašisti u glavnom gradu sjeverne Hrvatske, Osijeku, i to ne neke marginalne, ulične skupine, nego institucionalna politička stranka koja vlada tim dijelom Hrvatske. Stranka je to ratnog zločinca Branimira Glavaša, a mnogi od njenih retardiranih nacionalista ujedno su i uvaženi parlamentarni zastupnici, pa bi se reklo da nužno podliježu zakonima Republike Hrvatske. Ali nije tako. Nego se ponašaju kao odmetnici, za koje ne važe ni elementarna društvena pravila, a kamoli važeći zakoni.
Tako svi oni na sjednice parlamenta stalno dolaze okićeni provokativnim bedžom na kojemu je slika njihova mentora, zločinca Glavaša, i ispisana poruka: „Heroj, a ne zločinac!“ Ipak nikome od relevantnih političkih ili pravosudnih faktora ne pada na pamet da im, tako okićenima, naprosto zabrani ulazak u parlament, budući da je taj Glavaš pravomoćno osuđen na hrvatskom sudu zbog poticanja na umorstvo velike grupe srpskih građana.
Tolerira se dakle vulgarno izrugivanje pravnog sustava i slanje poruke o legitimnosti zločina, makar je baš pravosuđe pod oštrom evropskom lupom, zato jer upravo na slučaju ratnih zločina godinama pokazuje otpor prema brzim, pravičnim suđenjima i razotkriva konstantnu zavisnost sudaca od volje nacionalističkih političkih elita. A kada se konačno na jedvite jade neki zločinci ipak osude, u pravilu im se omogućuje ugodan smještaj, pogotovo osječkom vođi eskadrona smrti, tome Glavašu, koji u zatvoru uživa sve privilegije i potrebnu infrastrukturu kojom na daljinu upravlja svojom strankom i političkom situacijom u Osijeku, ali i regiji.
Sada je taj benevolentan odnos svih vladajućih garnitura prema ratnim zločinima, uz stalne provokacije i podcjenjivanje žrtava, doveo i do zlokobne fašističke perverzije u obliku spomenika „žrtvama srpske agresije“, otkrivenog ovih dana u Osijeku. Jer na spomeniku, među imenima „poginulih sugrađana“, našla su se i ona srpskih civila stradalih 1991. godine. U „srpskoj agresiji“? Ne, nego je riječ o „sugrađanima“ srpske nacionalnosti koje su hrvatski vojnici najprije izvukli iz njihovih domova, potom okrutno mučili, prisiljavali ih da piju akumulatorsku kiselinu, puštali im struju kroz tijelo, i konačno ubijali. I evo, dvadeset godina kasnije, nesmetano se demonstrira ista fašistička ideologija, ovoga puta još i čvrsto uklesana u kamen. Da se ne zaboravi!
Otvorenju jednog spomenika krajnjoj nacionalističkoj morbidnosti prisustvovali su naravno brojni političari Osijeka i regije, sve institucionalni fašisti, ali i ministar branitelja, valjda kao izaslanik hrvatske vlade. Jasno da je time javnosti opet odaslana zlokobna poruka kako je ratni zločin neotuđivi dio hrvatske države, pa kao takav zaslužuje stalno političko pokroviteljstvo najviših organa vlasti. Te da su čak i oni rijetki osuđeni ratni zločinci zapravo nevine žrtve raznih političkih manipulacija.
Stoga ta kamena gromada, kao čudesno patološko poigravanje leševima, a koja sada krasi središte jednoga grada, nikako nije tek eksces, nego smišljena osveta obiteljima žrtava i ponovno ubijanje jednom već ubijenih civila. Nije međutim ni tako gruba, otvorena manifestacija fašizma jedne parlamentarne stranke, značajnog političkog utjecaja u državi, izazvala neku službenu reakciju, a kamoli da su zatražene sankcije zbog te jasne političke nekrofilije.
A kako i bi kad je riječ o državi koja se stalno ponaša kao najbolji advokat svojim zločincima, i koja iz budžeta, dakle novcem svih građana, konstantno financira njihovu obranu, pa je samo u prošloj godini za troškove obrane možda najgoreg od svih ovdašnjih zlikovaca, stanovitog Tomislava Merčepa, izdvojeno skoro 90 tisuća eura. A riječ je o čovjeku kojemu se sudi za najteže ratne zločine, protuzakonito odvođenje, pljačku i mučenje 52 srpska civila, od kojih je 43 ubijeno, troje se vodi kao nestalo, a šestoro je preživjelo torturu. Ali ni stravična svjedočenja, niti sve utvrđene činjenice, nisu dovoljne da se, nakon višegodišnjeg, lakrdijaškog procesa, toga Merčepa konačno i osudi. Štoviše, on i nije u pritvoru, nego se zbog tobožnje bolesti uglavnom smuca po raznim toplicama, sve o trošku građana, pa tako i obitelji njegovih žrtava.
Veliki novac za njegovu obranu izdvaja Ministarstvo unutrašnjih poslova, jer da je to dužno po nekom besprizornom zakonu prema kojemu se pandurija mora „brinuti“ za svoje službenike kada se nađu u sukobu sa zakonom. Makar se radilo o bivšim pripadnicima policije, to jest ubojicama koji su u „sukobu“ s civilima počinili najteže ratne zločine. Jasna stvar da financirajući obranu ratnih zločinaca država zapravo svom snagom staje iza njih, dok istodobno na sve načine šikanira obitelji žrtava, koje u pravilu gube parnice protiv države, kojoj su onda dužne nadoknaditi enormne sudske troškove. Taj krajnje perverzan odnos svake hrvatske vlasti prema bitnim pitanjima zločina i kazne rezultirao je eto i osječkim spomenikom nevjerojatnoj društvenoj patologiji. Usput i kao dokazom da je suvišna svaka rasprava o nacionalizmu na ovim prostorima. Budući da uvijek pokazuje samo jedno lice. Ono prljavo, ružno, fašističko.
Izvor: www.tacno.net
