Za demokraciju smo se izborili ali nikako da se izborimo za život dostojan čovjeka, za ljudskost, humanost i pravo na kulturni suživot u zajednici. Neprestano je nečije pravo ispred prava drugoga, još uvijek se pronalaze neprijatelji a netrpeljivost i mržnja ne izlaze iz mode. Izloženi smo manipulacijama od zasluga u domovinskom ratu, razloga braniteljskih prosvjeda do prikaza različitih istina u utakmici za predsjednika/cu države.
Bombardiraju nas rečenice javnih i manje javnih osoba koje nam namjeravaju bez našeg pristanka, kreirati nove životne stavove. Svaka ne moralna situacija ima zanimljivo opravdanje, kao da je govornik stigao sa Marsa, a ne iz sokaka u kojem je odrastao. Potom slijedi zaklinjanje u ljubav prema domovini, ljudima, zajedništvu, tekovinama u lijepo upakiranoj riječi „Svetinja“. Svetinja su branitelji, svetinja je domovinski rat, svetinja su žrtve domovinskog rata, svetinja je jedina nam država. Svetinja su i sami govornici, a najveća svetinja su njihova primanja.
Svako kulturno i uređeno društvo ima datume i događaje povijesnog naslijeđa koje poštuje, obilježava i ne zaboravlja. Iz novije povijesti Hrvatska ima domovinski rat. Jadno je, što se za potrebe promidžbe pojedinih interesnih grupa, svako malo sve glamuroznije naglašava pravo i obveza obilježavanja povijesnih tekovina kao privatno pravo uskog kruga interesnih skupina.
Jasno je, da smo svi u Hrvatskoj žrtve domovinskog rata. Naravno, osim ratnih profitera koji su rat dočekali bogati i nesretni što mu je došao kraj. Zbog svega toga još su vidljive posljedice ratnog vremena, geografski: kada krenemo autocestom od Zagreba prema Slavoniji, moralno: kada gledamo izgubljenu budućnost naše djece jer na svoju više ne računamo, financijski: nagomilanom prezaduženošću većine stanovništva i cjelokupne države kao institucije.
Dok je trajao rat, nismo morali biti pripadnici Hrvatske vojske i policije da bi bili branitelji. Onaj tko nije nosio pušku čuvao je obitelj, grad u kojem živi i posao. Takvih branitelja nije bilo malo, na ulici i u skloništima sretali smo se s mnogima, razmjenjivali iskustva o preživljavanju, jer nisu svi imali pravo na pomoć od donacija. Iz opravdanih razloga nisu završili na ratištu, jer njihovo i naše ratište bili su održavanje života u gradu i pomoć ljudima koji u njemu žive. Bila je to obveza jednako važna kao i braniteljska a višestruko je podcijenjena.
Ni invalidnost nije samo braniteljska privilegija. Riječi i pijetet ne mogu zamijeniti bol i patnju invalida, kao ni činjenicu da invalidnost nije samo posljedica rata, nego stanje u kojem žive i druge osobe koje nisu bile neposredni sudionici rata. Hrabrost i borba za život jednako su velike kod svakog od njih, razlikuje ih jedino visina novčanih primanja za invalidnost.
Svejedno i nakon toliko godina poslije rata, slušamo ratne pokliče. Zar nisu ratne zasluge dovoljno verificirane dodijeljenim statusom, odličjima, spomenicama, vojnim mirovinama, plaćenim njegovateljicama, doplatnim dodacima, stanovima, prednošću u školovanju djece i svime ostalom što su obični građani branitelji morali sami financirati?
Zapravo, pravi heroji su osiromašeni građani koji svojim radom uz minimalna primanja, financiraju državu koja izdvaja za sve zaštićene članove društva. Heroji, koji žive pod neprestanom prijetnjom ovrha, koje su im podmukliji neprijatelj od ratnog neprijatelja. Plaćajući neopravdano visoke troškove energenata, bezobrazno visoke naknade svega i svačega, ne razmišljaju o domoljublju. Oni žive domoljublje.
Da su svi koji se busaju u prsa i zaklinju u ljubav prema Hrvatskoj bili takvi domoljubi, građani se ne bi ni našli u situaciji u kojoj se sada nalaze. Stoga je neosporno u kolikoj mjeri pobunjena braniteljska populacija dovodi u sumnju vlastito domoljublje, prisilno tražeći privilegije i prednost nad onima koji nemaju ratni put. Ne zanima ih što je većini građana svakodnevni život pretvoren u „miniran“ put, što u borbi za svaki mjesec života s minimalnom plaćom, ne mogu pronaći svoj put.
I onda za kraj, prijedlog rješenja donosi vođa pobunjenih branitelja porukom premijeru, vladi i stanovništvu: neka premijer ponudi ostavku ili neka si oduzme život a ostalima preporuča prije bavljenja politikom, podvrgavanje psiho testu. Uz još neke fantastične misli i zamisli, jedino je jasno da u toj priči psiho test je suvišan.
Bombardiraju nas rečenice javnih i manje javnih osoba koje nam namjeravaju bez našeg pristanka, kreirati nove životne stavove. Svaka ne moralna situacija ima zanimljivo opravdanje, kao da je govornik stigao sa Marsa, a ne iz sokaka u kojem je odrastao. Potom slijedi zaklinjanje u ljubav prema domovini, ljudima, zajedništvu, tekovinama u lijepo upakiranoj riječi „Svetinja“. Svetinja su branitelji, svetinja je domovinski rat, svetinja su žrtve domovinskog rata, svetinja je jedina nam država. Svetinja su i sami govornici, a najveća svetinja su njihova primanja.
Svako kulturno i uređeno društvo ima datume i događaje povijesnog naslijeđa koje poštuje, obilježava i ne zaboravlja. Iz novije povijesti Hrvatska ima domovinski rat. Jadno je, što se za potrebe promidžbe pojedinih interesnih grupa, svako malo sve glamuroznije naglašava pravo i obveza obilježavanja povijesnih tekovina kao privatno pravo uskog kruga interesnih skupina.
Jasno je, da smo svi u Hrvatskoj žrtve domovinskog rata. Naravno, osim ratnih profitera koji su rat dočekali bogati i nesretni što mu je došao kraj. Zbog svega toga još su vidljive posljedice ratnog vremena, geografski: kada krenemo autocestom od Zagreba prema Slavoniji, moralno: kada gledamo izgubljenu budućnost naše djece jer na svoju više ne računamo, financijski: nagomilanom prezaduženošću većine stanovništva i cjelokupne države kao institucije.
Dok je trajao rat, nismo morali biti pripadnici Hrvatske vojske i policije da bi bili branitelji. Onaj tko nije nosio pušku čuvao je obitelj, grad u kojem živi i posao. Takvih branitelja nije bilo malo, na ulici i u skloništima sretali smo se s mnogima, razmjenjivali iskustva o preživljavanju, jer nisu svi imali pravo na pomoć od donacija. Iz opravdanih razloga nisu završili na ratištu, jer njihovo i naše ratište bili su održavanje života u gradu i pomoć ljudima koji u njemu žive. Bila je to obveza jednako važna kao i braniteljska a višestruko je podcijenjena.
Ni invalidnost nije samo braniteljska privilegija. Riječi i pijetet ne mogu zamijeniti bol i patnju invalida, kao ni činjenicu da invalidnost nije samo posljedica rata, nego stanje u kojem žive i druge osobe koje nisu bile neposredni sudionici rata. Hrabrost i borba za život jednako su velike kod svakog od njih, razlikuje ih jedino visina novčanih primanja za invalidnost.
Svejedno i nakon toliko godina poslije rata, slušamo ratne pokliče. Zar nisu ratne zasluge dovoljno verificirane dodijeljenim statusom, odličjima, spomenicama, vojnim mirovinama, plaćenim njegovateljicama, doplatnim dodacima, stanovima, prednošću u školovanju djece i svime ostalom što su obični građani branitelji morali sami financirati?
Zapravo, pravi heroji su osiromašeni građani koji svojim radom uz minimalna primanja, financiraju državu koja izdvaja za sve zaštićene članove društva. Heroji, koji žive pod neprestanom prijetnjom ovrha, koje su im podmukliji neprijatelj od ratnog neprijatelja. Plaćajući neopravdano visoke troškove energenata, bezobrazno visoke naknade svega i svačega, ne razmišljaju o domoljublju. Oni žive domoljublje.
Da su svi koji se busaju u prsa i zaklinju u ljubav prema Hrvatskoj bili takvi domoljubi, građani se ne bi ni našli u situaciji u kojoj se sada nalaze. Stoga je neosporno u kolikoj mjeri pobunjena braniteljska populacija dovodi u sumnju vlastito domoljublje, prisilno tražeći privilegije i prednost nad onima koji nemaju ratni put. Ne zanima ih što je većini građana svakodnevni život pretvoren u „miniran“ put, što u borbi za svaki mjesec života s minimalnom plaćom, ne mogu pronaći svoj put.
I onda za kraj, prijedlog rješenja donosi vođa pobunjenih branitelja porukom premijeru, vladi i stanovništvu: neka premijer ponudi ostavku ili neka si oduzme život a ostalima preporuča prije bavljenja politikom, podvrgavanje psiho testu. Uz još neke fantastične misli i zamisli, jedino je jasno da u toj priči psiho test je suvišan.
