mjere otkucaje srca.
Kao jarbol ukrućena
gomila u transu grca,
dok plahta veselo vijori
s motkina vrhunca
hladeći se, što od užarene
mase, što od sunca.
Navodno postoje svetinje, pojam kojeg korijen leži u riječi svet - "koji je bezgrešan, savršen, čist", pa ga se slavi i časti kao nepovredivog. Kako su materija i duh kao najviši stadij njene evolucije propadljivi (promjenljivi), a to je i um - proizvod duha - kao i svijest, proizvod uma kojeg je jedan dio i razum, iole kritičnijim osobama postaje jasno da u prvoj rečenici objektivno postoje tek riječi koje je čine i naša interpretacija istih. Jednostavna posljedica prirodnih i socijalnih zakonitosti. S obzirom da je jedino hipotetski Bog "bezgrešan, savršen, čist", a dobar dio povijesti gubimo u bezuspješnom traganju za Njim, pronašavši ga samo u obliku hipoteze, jasno je da ni On nije svetinja - u što nas uvjerava i bezbroj vjeroispovjesti uzajamno pljujućih na doživljaj Boga suprotne strane. Neki kažu da je život svetinja, ali ga s podjednakom lakoćom izricanja tvrdnje oduzimaju, napose kad neki „hitler“ kidiše na njihov vlastiti. Ovo nas navodi na zaključak da praktično jedino svetim čovjek smatra biološki nagon samodržanja, kojim se svim silama i načinima nastoji zaštiti od iščeznuća s ovog svijeta. Ni otac, ni majka, ni sin, ni žena, ni duh, ni Sveti otac, ni država, njen predsjednik, premijer, vlada, ustav, zastava, grb ili himna (pa ni sam subjekt) ne mogu biti svetinje, u smislu nedodirljivosti, isključivosti od propitivanja sadržaja, smisla ili djelovanja. Dovoljan je povelik broj sinova, otaca, majki, supruga, predsjednika, premijera (i cijelih zločinačkih vlada) ili Svetih otaca zločinaca, da se iole slobodni um uvjeri u to. Jedna jedina promjena ustava ili zakona - neovisno od provedenog načina – trebala bi kod kolebljivijih makar samo poljuljati sigurnost u vjerujuće dogme, čime je već bliži duhovnoj slobodi. Zašto vladajućim društvenim elitama (ekonomskim - nad egzistencijom i vjerskim – nad duhom) odgovara održavanje statusa svetosti čak i nepobitnih zločinaca, ne bi trebalo puno objašnjavati. Premise svake znanosti su skepsa (spram danih objašnjenja) i kritičnost, dok literatura vrvi načinima i žanrovima izražavanja; tvrdi li netko kako te osobine ne pripadaju i svakodnevici, s građanima izuzetima od njih - posebno ako diraju vlasti u živac?
Ustavi, ti najviši i najopćenitiji državni akti, propisuju sve i sva na načelnoj razini (elitama vrlo lako zaobilazivo u životnoj praksi – ignoriranjem ili promjenom "nedodirljivog" akta, čim to postane zajednički interes), među ostalim i postojanje zastave, grba i himne pred kojima klečeplaze ovčice. Postoji i "Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske" ili mnogih drugih res publica (zajednička imovina, javna stvar, opće dobro) – što bi značilo da svaka mala kapljica društva smije i mora javno izraziti svoj kritični, ironijski, satirični stav o njima, ili ih parodirati - smatra li da za to postoje dobri razlozi. Teorijski, jelte. U kaznenim odredbama (članci 27-29) propisuju se kaznene mjere protiv "nestašnih" prekršitelja normi, koje su toliko apsolutne koliko i njihova trajnost. Upravo je u fokusu javnosti skandal oko jednog "nestaška“ koji je, povodom dvadesete obljetnice "vojno redarstvene akcije Oluja", parodirao hrvatsku "svetinju" - himnu "Lijepa naša". Ova oda domovini, ne baš visoke umjetničke kvalitete, prvenstveno je literarni izraz stava njenog autora o "domovini" koja u njegovo vrijeme formalno nije ni postojala, ponajmanje u današnjim granicama (sem kao sastavni dio neke druge „domovine“, za koju je topovsko meso jednako prolijevalo krv kao i za svaku „posvećevinu“, u koju ih je sudbina smjestila bitisati). Građanin, da ne spominjem profesionalne književne kritičare ili novinare, ima neupitno(?) pravo javno izraziti mišljenje o ma kojem literarnom djelu, dakako – dok ga elite napuhane vlastitom nedodirljivošću ne isture kao štiti protiv vlastitog ispuhavanja, proglašavajući ga svetinjom. Onda se podguznici vlasti, primjerice, inkarnirani u obliku "Novinarskog vijeća časti HND-a" (u kojem, izgleda, sjede tek dvije časne osobe) dižu u obranu "naših svetinja" (podrazumijevajući da moraju biti opće, u skladu s nametanom paradigmom zajedništva), donoseći moralnu osudu člana HND-a koji se usudio parodirati svečanu pjesmu, a pridružuju mu se podjednaki guzoljupci s kaznenim prijavama protiv novinara (i ne samo njega). Formalno (a formalizam je jedina stvar do koje dospijevaju ograničeni umovi) u skladu sa spominjanim zakonom. Očito je Nikola Bajto (inkriminirani novinar) imao dovoljno razloga (a još većeg je imao čkomeći narod, koji je usred prebiranja kontejnera financirao čak dvije proslave – zbog nesnošljivosti dva najviša čelnika RH – popraćenih dodatnim troškovima sanacije izrovanih cesta), kao što ih je vjerojatno imao i autor letka iz 1995-te, još uvijek ratne godine:
S njega je lijepo moguće iščitati parodiju hrvatske himne (daklem, Bajto svakako nije bio prvi, sem što je letak vjerojatno „ilegalno“ distribuiran):
Lijepa naša domovino,
ustaška si zemlja bila,
stare slave djedovino,
da bi vazda se SJETILA!
Mila kano si nam slavna
mila si nam ti jedina,
mila kuda si nam ravna,
ne milija noli je ISTINA!
Teci Savo, Dravo teci,
nit' ti Dunav snagu gubi,
sinje more svijetu reci
jošte PRAVDU mnogi ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
dok mu hrašće bura vije,
dok mu mrtve grobak krije,
dok mu ČASNO srce bije.
Daljnjim iščitavanjem letka, što nam ovdje nije cilj, može se zamijetiti da je autor ironične prerade himne zaista imao mnogo razloga – baziranih na činjenicama – da makar ilegalno pokuša upozoriti na njih (ilegalno ne znači i nemoralno, već eventualno samo protuzakonito. Svaka država ima zakone, pa ih je imala i nacistička Njemačka, NDH, Nedićeva Srbija, staljinistički SSSR, S.Koreja itd.). Očita namjera letka - pisanog u obliku pamfleta – nije diskreditiranje naroda ili države, već elitom vođene politike i njenih posljedica, navođenjem niza činjenica. Dvadesetak godina kasnije, tko ih nije bio tada svijestan, makar čitajući „Feral“, „Arkzin“, „Hrvatsku ljevicu“, „Novi list“ i ine progresivne nezavisne tiskovine te internetske portale (da ne spominjem ljude koji su ih osjetili na vlastitoj koži), može ih naknadno provjeriti čitajući Manolićeve memoare „Politika i domovina“, uz niz sličnih svjedočenja relativno poštenijeg dijela tadašnjeg hrvatskog vodstva, uključujući originalne transkripte tajnih sjednica na kojima se krojila sudbina preživjelih i inih građana, ne samo ove države. Doduše, danas bi većina podučavala učitelja (Kopernika) da se Zemlja okreće oko Sunca! Poput rektora Zagrebačkog sveučilišta, kvaziinteketualca Borasa, kojem je trebalo dvadesetpet godina nakon ukidanja ćirilice da se usudi javno cijukati o njoj kao povijesnom hrvatskom pismu, i potrebi uvođenja u osnovnoškolsku nastavu (poslije četvrt stoljeća sveopćeg ignoriranja i/ili difamiranja poštenih intelektualaca kao antihrvata i izdajnika!). Teško reći jesu li još gori bilmezi Crni Marko i uvozni premijer, koji natucajući hrvatsku varijantu srpskohrvatskog jezika ipak ima apodiktički sud o ćirilici, ili dio naroda koji ih stameno podržava. Čitanje knjige jednog od najviših dužnosnika države u trenucima njenog osamostaljenja pripomoći će (inteligentnijim stvorenjima) demistificiranju svetinja, i spoznaji kakav kompost probisvijeta, ratnih zločinaca, špiclova, kriminalaca, razbojnika, lopova, prevaranata, licemjera, intelektualnih ništica – uz manji broj predugo šutećih poštenijih kadrova – je vodio tadašnju (rekao bih i današnju) državu, upravljajući našom sudbinom do stanja u kojem se nalazimo. Osamostaljenje Hrvatske je sve prije negoli pastoralni epski čin; prije grozomorni igrokaz u kojem su ništarije koristile naivne i neinformirane građane kao pijune, žrtvujući ih u skladu s vlastitim interesima (ne treba umišljati da je u drugim sredinama bilo išta drukčije). Državotvornost kao da bijaše složenica riječi država i tvor. Mrtvima nimalo koristi od takvih spoznaja, manji dio preživjelih to je odavno znao; problem su tek inertne ovčice koje bleje kako im pastiri sugeriraju, usklađujući tonalitet ili melodiju s okolnostima. Država je (danas) samo najširi mogući servis vlastitih državljana, „poduzeće“ zaduženo za servisiranje nekih njihovih općih potreba. Tko smatra da je servis za popravak kišobrana, kućanskih aparata, cipela ili plinskih instalacija svetinja, slobodno smatra i državu takvom. Uz moju slobodu da takve ne smatram sapiensima. Zakon, sam po sebi ne mora biti moralan, te je stoga čisto formalističko mnijenje da obavezuje sve državljane – one moralne svakako ne, ukoliko je neetičan. Da nije tako, ne bi postojala sila antirežimskih buntovnika ili dezertera od raznih bjelosvjetskih ratova (primjerice, vijetnamskog ili iračkog) do prošlih regionalnih, među koje sam vjerojatno i ja spadao (pa me najnoviji ministarski psihijatrijski slučaj slobodno smjesti na svoju listu), sve dok nisam 1994-te regulirao status prigovaratelja savjest (poslavši kopije u nekoliko nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, uslijed velikog „povjerenja“ u institucije države). Koncept koji predstavlja veliko dostignuće većma još uvijek kromanjonskih relikata, mada ništa više ne znači moralnim osobama no kakvu-takvu zaštitu (danas jeste, sutra ne mora biti!) od progona. Manje zaboravni još pamte plakate s nabrojenim „privilegijama“ oficira JNA, uz napomenu da se branitelji ne bore za iste već – zna se – za Hrvatsku! Treba li možda i među njima tražiti izdajnike, ako ne drugog a ono barem principa kojima su – zaklinjući se – varali narod? Nitko – od vrhovnog Hypothesisa naniže - ne može drugima nametnuti (samo ih uzrujavati, proganjati, zatvarati ili u krajnjem slučaju likvidirati) vlastite svetinje, pritom ih tjerajući da se bore za njih, ignoriravši njihovu savjest i mišljenje. Kome može, sretan mu put do grobova via vojničkih rovova.
Preživjeti bilo kako, za (pre)mnoge njene zagovaratelje je jedina realna svetinja, ma kako gunđali protiv. Oni evolucijski uznapredovali misle da je i način važan. Nažalost, za sada društveno okruženje izgrađuju i društva vode oni prvi. Premnogo je indikatora – ne samo prošlih već i aktualnih – zaključku o sotonskim vremenima što nas najvjerojatnije očekuju, uz obožavatelje „svetinja“ koji će za posao i mrvicu milostinje u drugi ili n-ti plan gurnuti afirmaciju različitosti, slobodu govora, ljudska, manjinska i građanska prava, ćirilicu, žičane ograde i ine prepreke iskazivanju vlastite ljudskosti. Izdati će ih, po formulaciji jedne pokojne „svetinje“ – „za Judine škude“! Kako će se manjina poštenih i nezavisnih medija te pojedinaca nositi novom situacijom, tek ćemo vidjeti. Za utjehu, ostaje ona da „ničija nije gorjela do zore“, na raznorazne načine bivajući ugašenom.
