Trideset godina nakon što je vjetar ulicom montalbanskom raznosio Beckettova pisma izbačena iz rovinjskog stana Radomira Konstantinovića u koji se uselio netko drugi, Ministarstvo kulture odbilo je otkupiti hrvatsko izdanje njegova kapitalnog djela "Filosofija palanke" uz obrazloženje da otkupljuju – "samo knjige na hrvatskom jeziku"
Radomir Konstantinović (1928. – 2011.) (foto Wikipedia)
Ta veličanstvena i tužna priča već je poznata. Srpski pisac i filozof Radomir Konstantinović i irski nobelovac Samuel Beckett bili su za života veliki prijatelji. Družili su se po raznim gradovima Evrope i pisali jedan drugome neprestano. S Beckettom, "piscem koji savršeno ničim ne demantuje svoje delo", kako je govorio Konstantinović, on se dopisivao i za svojih boravaka u Rovinju, raspravljajući o svijetu i literaturi, životnom smislu i ljudskoj sudbini. Ta Beckettova pisma, vrijedna u povijesti korespondencije pisaca valjda kao suho zlato, godinama su bila pohranjena u Konstantinovićevom stančiću u rovinjskoj Ulici Montalbano koja, popločana kockama od kamena koje su svjetlucale u mraku, s rustikalnim fasadama i vešom na prozorima, kao da je išetala iz kakvog filma talijanskog neorealizma. A onda su došle devedesete, Konstantinović više nije mogao ni na koji način stići do Rovinja, a u taj njegov rovinjski stan, nasilno i bez suvišnih zašto, uselio se netko drugi. Naravno, iz Konstantinovićevog stana izbačene su sve stvari koje bi novog stanara mogle podsjećati na starog vlasnika iz omražene zemlje, pa su tako na ulici završila i Beckettova pisma. Očevici kažu da su rovinjski škovacini iliti smetlari ta pisma skupljali danima, pa su ona na pravdi boga završila u smeću. Jedan od tih očevidaca na licu mjesta bio je i Konstantinovićev prijatelj, književnik Bora Ćosić, koji je kasnije napisao kako je cijela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića. "Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre – đubre epohe i praznina ljudskog života", zapisao je Ćosić. O tim Beckettovim pismima Konstantinoviću, koje je vjetar raznosio rovinjskim ulicama, pisano je i kasnije, ali nikada sa službenog mjesta nije stigla isprika, niti je ikada kanula suza nekome od tih naših intelektualaca srednje struje, koja bi bar malo sprala tu očitu kulturnu sramotu.
Trideset godina kasnije, urednik u izdavačkoj kući Litteris Dražen Katunarić zatražio je od Ministarstva kulture da za potrebe gradskih knjižnica otkupi kapitalnu Konstantinovićevu knjigu "Filosofija palanke", koju je Litteris objavio prošle godine i na čijim su ranijim izdanjima odrasli mnogi, s ove i one strane Drine. Ministarstvo je na Katunarićev upit ljubazno odgovorilo kako otkupljuje "samo knjige na hrvatskom jeziku". Krug crne ironije, za Beckettova pisma i za Konstantinovićevu knjigu, kao da se zatvorio; jednom grubo uličarski, drugi put uljudno, s pečatom i potpisom s nadležnog mjesta. U uzvratnom pismu Ministarstvu Katunarić je gotovo nježno naveo, poput kakvog našega Jozefa K., kako se vjerojatno radi o "pukoj omašci" i "previdu" te ipak podsjetio Ministarstvo da je ono u ranijim mandatima otkupljivalo knjige Dragana Velikića, Bore Ćosića, Marka Vidojkovića, Dragane Radulović i drugih te na kraju ustvrdio kako je "paradoksalno što je ta odluka u potpunom raskoraku i nesukladnosti s duhom otvaranja i pomirbe koju trenutno vodi hrvatska vlada; dakle duhom inkluzije, a ne isključenja".
Odgovor Ministarstva bio je odmjeren na gram kao i prvi put: "zbog formalnih kriterija" ono je ostalo pri svojem prvotnom stavu. U svojim esejima Beckett je govorio o mraku "koji ima prednost nad svjetlom, kao mjesto koje zadržava smisao", a Konstantinović je odvraćao kako nas Beckettov govor "vraća stravi svijeta uhvaćenog na djelu". Obojica su zapravo uvijek prolazila loše ili ne baš dobro, bez obzira na slavu, ovakvu i onakvu; oni su neprestano bili sami. Beckett se bojao "demona taštine" i neprestane gomile koja ga tapša po ramenu, a od Konstantinovića, "najzanimljivijeg mladog jugoslavenskog pisca", kako je o njemu govorio Beckett, ta gomila se sve više odmicala što je on postajao bolji.
Za Becketta je tiranija "moć gomile pretvorena u sistem", dok Konstantinović, kao neki suputnik u tamnici, tumači u "Filosofiji palanke" kako su pojedinci "samo slova u azbuci toga sistema". Beckett će za Konstantinovića uvijek biti "apsolutni, idealni antipalančanin, otjelovljenje duha otvorenog, velikog svijeta, koliko i savršene povučenosti i privatnosti", dok će Konstantinović, sam, uvijek biti greška u sistemu malog palanačkog svijeta o kojem je intelektualno superiorno i gorko ljudski pisao. Nakon ratova je Konstantinović, izvan svakog nacionalnog svrstavanja i ideološke pripadnosti, otišao u Sarajevo da se solidarizira s ranjenim gradom, i to mu oni koji su po beogradskoj čaršiji lupali u nacionalističke bubnjeve nikada nisu oprostili, kao što ni danas kao srpski pisac, "iz formalnih razloga", ne može proći u Hrvatskoj. Potpisnik ovih redaka susreo se s Konstantinovićem početkom dvijetisućitih: bio je to dešperatan čovjek u kojem je ostalo još nešto od nekadašnjeg intelektualnog žara, ali koji je odustao od svakog javnog istupa. U jednom pismu iz Pariza, gdje je živio preko pedeset godina, Beckett je napisao Konstantinoviću: "Još smo u životu, ako se može vjerovati srcu koje kuca i drugim neugodnostima. Nemamo ništa zanimljivo za javiti." Tako se otprilike osjećao i Konstantinović pred kraj svoga života. Napušteni i odbačeni Konstantinović bio je potreban Beogradu, jednako kao što je usamljeni Beckett bio neophodan Parizu. "Da mu povrati ravnotežu, vraćajući mu – za časove nehaja i bezazlenosti – svoju gorčinu, vizije svog straha i proroštva", kako je nakon susreta u tom gradu za Becketta pisao Konstantinović.
Postmiloševićevska Srbija je 2011. na vječni počinak ispratila jednog od svojih najvećih humanista, filozofa i književnika, Radomira Konstantinovića, ali šapatom i gotovo tajno. "Ne samo da je njegov odlazak propraćen ćutanjem, nego niko iz sadašnje vlasti nije poslao barem telegram saučešća, niti se pojavio na komemoraciji. To je činjenica koja je tragična za srpsko društvo", rekao je tada pisac Filip David. Ta uvijek ista intelektualna srednja struja, ovaj put u Srbiji, nije voljela Konstantinovića, ali nije volio ni on nju. Govorio je: "Evo tih čudovišta sa dve glave koje ne prestaju da ujedaju i proždiru, to je čudovište demokratskog nacionaliste i nacionalističkog demokrate, to je čudovište kleronacizma, hrišćanskoga naciste u obličju TV kaluđera, koji se igra dečjim lobanjama i nosi glogov kolac umesto krsta." Za Konstantinovića je svaka palanka bila "naša sudbina i naš zao udes" i zato su ga srpski konzervativci mrzili, jednako kao što su se danas iz sve snage obrušili na jednu od najboljih srpskih glumica, Jelisavetu Seku Sablić, koja je nakon svih patnji, jada i nasilja u srpskom društvu izjavila da je "otadžbina tamo gde ti je dobro, a ne gde su sarme".
Komemoracija za Konstantinovića održana je te 2011. godine i u Zagrebu. Na vratima Gradske knjižnice Žarko Puhovski tada je rekao kako ne vjeruje da će na njoj biti puno ljudi, "ali bit će ih dovoljno da pokažu da je Konstantinović nešto značio i za hrvatsku palanku, ne samo za srpsku".
Koliko je Radomir Konstantinović danas značajan za hrvatsku kulturnu stvarnost, kakva god ona bila? Taj po svemu briljantni renesansni čovjek i prvorazredni pisac čitavog južnoslavenskog prostora prisutan je u Hrvatskoj u malim, ali vrlo potentnim krugovima kritičkih intelektualaca. Tako je čitav novi broj zagrebačkog časopisa "Up&Underground" posvećen Konstantinoviću kao, kako kažu njegovi urednici Tomislav Brlek i Nenad Rizvanović, stanovita priprema za konferenciju "Privilegija manjine: o djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića", koju će Subversive festival organizirati na proljeće, u povodu desetogodišnjice smrti ovog "suštinski modernog pisca i, upravo stoga, trajno inspirativnog mislioca". Interesantno je, ističu brojni suradnici u ovom tematu, da se i oni koji poštuju Konstantinovića i oni koji ga napadaju sjećaju samo te slavne "Filosofije palanke", a Konstantinović je u književnosti, i kao pisac i kao teoretičar, bio daleko više od toga.
U izjavi za Novosti Dubravka Bogutovac s Katedre za srpsku i crnogorsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže kako je Konstantinović beskonačna tema u svakoj ozbiljnijoj raspravi o južnoslavenskoj književnosti te izdvaja njegovu knjigu "Biće i jezik" kao epohalnu i nezaobilaznu studiju o srpskom pjesništvu. Zatim, Konstantinovićevi veličanstveni eseji o književnicima, Lazi Lazareviću "koji je bio u stalnoj raspravi s patrijarhalnošću svoga vremena", Simi Matavulju "koji je za Konstantinovića bio veliki putnik, 'vječiti došljak' i koji je eksperimentirao jezikom i načinima pripovijedanja te doveo srpsku književnost na Mediteran", te o Borisavu Stankoviću "koji je modernizirao srpsku prozu primjenom psihoanalitičkih pristupa u strukturiranje motivacije likova – primjeri su lucidnog Konstantinovićevog književno-historiografskog rada u kojem on nije želio od tog doba srpskog realizma u književnosti praviti mit i spomenik nego u njemu tražiti zrnca neočekivane suvremenosti", kaže Dubravka Bogutovac. Konstantinovićevi romani pak, "Ahasver ili traktat o pivskoj flaši", "Dekartova smrt", "Izlazak" (NIN-ova nagrada za roman godine), kao svojevrsna apokaliptička, distopijska proza, piše u ovom tematu Jadranka Brnčić, "svakako se mogu (pr)ovjeriti i u našem vremenu tiranije ideologija, tehnokratske svijesti i virtualnih simulacija". Naime, živimo u vremenu u kojemu "agonija perspektive (koju otkriva humanistički duh u svom pokušaju vlasti nad svetom) jeste još jedan izraz agonije tog humanizma", citira Konstantinovića esejistkinja Jadranka Brnčić. U tom smislu, smatra ova autorica, ne samo da su mu romani u dijalogu s djelima suvremenika, s Camusom, Sartreom, Artaudom i svakako Beckettom, nego i s kasnijim djelima Derride, Deleuzea i Agambena.
U novom broju časopisa "Up&Underground" pronalazimo davni i inspirativni intervju s Konstantinovićem, esej o Konstantinovićevoj knjižici "Pohvala putovanju", u kojoj se može pronaći veza između palanačkog i bjelosvjetskog duha turizma, kao i brojne analize njegove "Filosofije palanke", od društvenog i političkog konteksta, odnosa palanke i nacionalizma, do prikaza onih koji su digli kuku i motiku na Konstantinovića upravo zbog takve razorne demistifikacije i palanke i nacionalizma. Koliko je Konstantinović aktualan danas? Jako puno, ako ga želimo čitati. Može li uopće biti rječitiji Konstantinović i kao filozof i kao angažirani pisac, kako se pita Jadranka Brnčić, kada našim generacijama dovikuje "svi smo mi Juda Iskariotski!". "Možemo li, dakle, ne tek zamisliti nego i ozbiljiti, živjeti Drugu Srbiju, Drugu Evropu, Drugi svijet? Naša je kriza duboka, dakle, naše su šanse goleme."
Predstavljanje novog "Up&Undergrounda" i razgovor o Konstantinoviću dogodit će se u zagrebačkom KIC-u 27. veljače, s početkom u 19 sati. Dođite u dovoljnom broju.
portalnovosti
Radomir Konstantinović (1928. – 2011.) (foto Wikipedia)
Ta veličanstvena i tužna priča već je poznata. Srpski pisac i filozof Radomir Konstantinović i irski nobelovac Samuel Beckett bili su za života veliki prijatelji. Družili su se po raznim gradovima Evrope i pisali jedan drugome neprestano. S Beckettom, "piscem koji savršeno ničim ne demantuje svoje delo", kako je govorio Konstantinović, on se dopisivao i za svojih boravaka u Rovinju, raspravljajući o svijetu i literaturi, životnom smislu i ljudskoj sudbini. Ta Beckettova pisma, vrijedna u povijesti korespondencije pisaca valjda kao suho zlato, godinama su bila pohranjena u Konstantinovićevom stančiću u rovinjskoj Ulici Montalbano koja, popločana kockama od kamena koje su svjetlucale u mraku, s rustikalnim fasadama i vešom na prozorima, kao da je išetala iz kakvog filma talijanskog neorealizma. A onda su došle devedesete, Konstantinović više nije mogao ni na koji način stići do Rovinja, a u taj njegov rovinjski stan, nasilno i bez suvišnih zašto, uselio se netko drugi. Naravno, iz Konstantinovićevog stana izbačene su sve stvari koje bi novog stanara mogle podsjećati na starog vlasnika iz omražene zemlje, pa su tako na ulici završila i Beckettova pisma. Očevici kažu da su rovinjski škovacini iliti smetlari ta pisma skupljali danima, pa su ona na pravdi boga završila u smeću. Jedan od tih očevidaca na licu mjesta bio je i Konstantinovićev prijatelj, književnik Bora Ćosić, koji je kasnije napisao kako je cijela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića. "Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre – đubre epohe i praznina ljudskog života", zapisao je Ćosić. O tim Beckettovim pismima Konstantinoviću, koje je vjetar raznosio rovinjskim ulicama, pisano je i kasnije, ali nikada sa službenog mjesta nije stigla isprika, niti je ikada kanula suza nekome od tih naših intelektualaca srednje struje, koja bi bar malo sprala tu očitu kulturnu sramotu.
Konstantinović je beskonačna tema u svakoj ozbiljnijoj raspravi o južnoslavenskoj književnosti, a njegova knjiga "Biće i jezik" epohalna je i nezaobilazna studija o srpskom pjesništvu – kaže Dubravka Bogutovac
Trideset godina kasnije, urednik u izdavačkoj kući Litteris Dražen Katunarić zatražio je od Ministarstva kulture da za potrebe gradskih knjižnica otkupi kapitalnu Konstantinovićevu knjigu "Filosofija palanke", koju je Litteris objavio prošle godine i na čijim su ranijim izdanjima odrasli mnogi, s ove i one strane Drine. Ministarstvo je na Katunarićev upit ljubazno odgovorilo kako otkupljuje "samo knjige na hrvatskom jeziku". Krug crne ironije, za Beckettova pisma i za Konstantinovićevu knjigu, kao da se zatvorio; jednom grubo uličarski, drugi put uljudno, s pečatom i potpisom s nadležnog mjesta. U uzvratnom pismu Ministarstvu Katunarić je gotovo nježno naveo, poput kakvog našega Jozefa K., kako se vjerojatno radi o "pukoj omašci" i "previdu" te ipak podsjetio Ministarstvo da je ono u ranijim mandatima otkupljivalo knjige Dragana Velikića, Bore Ćosića, Marka Vidojkovića, Dragane Radulović i drugih te na kraju ustvrdio kako je "paradoksalno što je ta odluka u potpunom raskoraku i nesukladnosti s duhom otvaranja i pomirbe koju trenutno vodi hrvatska vlada; dakle duhom inkluzije, a ne isključenja".
Odgovor Ministarstva bio je odmjeren na gram kao i prvi put: "zbog formalnih kriterija" ono je ostalo pri svojem prvotnom stavu. U svojim esejima Beckett je govorio o mraku "koji ima prednost nad svjetlom, kao mjesto koje zadržava smisao", a Konstantinović je odvraćao kako nas Beckettov govor "vraća stravi svijeta uhvaćenog na djelu". Obojica su zapravo uvijek prolazila loše ili ne baš dobro, bez obzira na slavu, ovakvu i onakvu; oni su neprestano bili sami. Beckett se bojao "demona taštine" i neprestane gomile koja ga tapša po ramenu, a od Konstantinovića, "najzanimljivijeg mladog jugoslavenskog pisca", kako je o njemu govorio Beckett, ta gomila se sve više odmicala što je on postajao bolji.
Za Becketta je tiranija "moć gomile pretvorena u sistem", dok Konstantinović, kao neki suputnik u tamnici, tumači u "Filosofiji palanke" kako su pojedinci "samo slova u azbuci toga sistema". Beckett će za Konstantinovića uvijek biti "apsolutni, idealni antipalančanin, otjelovljenje duha otvorenog, velikog svijeta, koliko i savršene povučenosti i privatnosti", dok će Konstantinović, sam, uvijek biti greška u sistemu malog palanačkog svijeta o kojem je intelektualno superiorno i gorko ljudski pisao. Nakon ratova je Konstantinović, izvan svakog nacionalnog svrstavanja i ideološke pripadnosti, otišao u Sarajevo da se solidarizira s ranjenim gradom, i to mu oni koji su po beogradskoj čaršiji lupali u nacionalističke bubnjeve nikada nisu oprostili, kao što ni danas kao srpski pisac, "iz formalnih razloga", ne može proći u Hrvatskoj. Potpisnik ovih redaka susreo se s Konstantinovićem početkom dvijetisućitih: bio je to dešperatan čovjek u kojem je ostalo još nešto od nekadašnjeg intelektualnog žara, ali koji je odustao od svakog javnog istupa. U jednom pismu iz Pariza, gdje je živio preko pedeset godina, Beckett je napisao Konstantinoviću: "Još smo u životu, ako se može vjerovati srcu koje kuca i drugim neugodnostima. Nemamo ništa zanimljivo za javiti." Tako se otprilike osjećao i Konstantinović pred kraj svoga života. Napušteni i odbačeni Konstantinović bio je potreban Beogradu, jednako kao što je usamljeni Beckett bio neophodan Parizu. "Da mu povrati ravnotežu, vraćajući mu – za časove nehaja i bezazlenosti – svoju gorčinu, vizije svog straha i proroštva", kako je nakon susreta u tom gradu za Becketta pisao Konstantinović.
Novi broj časopisa "Up&Underground" posvećen je Konstantinoviću kao, kako kažu urednici Tomislav Brlek i Nenad Rizvanović, stanovita priprema za konferenciju o njegovu djelu koja će se održati na Subversiveu
Postmiloševićevska Srbija je 2011. na vječni počinak ispratila jednog od svojih najvećih humanista, filozofa i književnika, Radomira Konstantinovića, ali šapatom i gotovo tajno. "Ne samo da je njegov odlazak propraćen ćutanjem, nego niko iz sadašnje vlasti nije poslao barem telegram saučešća, niti se pojavio na komemoraciji. To je činjenica koja je tragična za srpsko društvo", rekao je tada pisac Filip David. Ta uvijek ista intelektualna srednja struja, ovaj put u Srbiji, nije voljela Konstantinovića, ali nije volio ni on nju. Govorio je: "Evo tih čudovišta sa dve glave koje ne prestaju da ujedaju i proždiru, to je čudovište demokratskog nacionaliste i nacionalističkog demokrate, to je čudovište kleronacizma, hrišćanskoga naciste u obličju TV kaluđera, koji se igra dečjim lobanjama i nosi glogov kolac umesto krsta." Za Konstantinovića je svaka palanka bila "naša sudbina i naš zao udes" i zato su ga srpski konzervativci mrzili, jednako kao što su se danas iz sve snage obrušili na jednu od najboljih srpskih glumica, Jelisavetu Seku Sablić, koja je nakon svih patnji, jada i nasilja u srpskom društvu izjavila da je "otadžbina tamo gde ti je dobro, a ne gde su sarme".
Komemoracija za Konstantinovića održana je te 2011. godine i u Zagrebu. Na vratima Gradske knjižnice Žarko Puhovski tada je rekao kako ne vjeruje da će na njoj biti puno ljudi, "ali bit će ih dovoljno da pokažu da je Konstantinović nešto značio i za hrvatsku palanku, ne samo za srpsku".
Koliko je Radomir Konstantinović danas značajan za hrvatsku kulturnu stvarnost, kakva god ona bila? Taj po svemu briljantni renesansni čovjek i prvorazredni pisac čitavog južnoslavenskog prostora prisutan je u Hrvatskoj u malim, ali vrlo potentnim krugovima kritičkih intelektualaca. Tako je čitav novi broj zagrebačkog časopisa "Up&Underground" posvećen Konstantinoviću kao, kako kažu njegovi urednici Tomislav Brlek i Nenad Rizvanović, stanovita priprema za konferenciju "Privilegija manjine: o djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića", koju će Subversive festival organizirati na proljeće, u povodu desetogodišnjice smrti ovog "suštinski modernog pisca i, upravo stoga, trajno inspirativnog mislioca". Interesantno je, ističu brojni suradnici u ovom tematu, da se i oni koji poštuju Konstantinovića i oni koji ga napadaju sjećaju samo te slavne "Filosofije palanke", a Konstantinović je u književnosti, i kao pisac i kao teoretičar, bio daleko više od toga.
U izjavi za Novosti Dubravka Bogutovac s Katedre za srpsku i crnogorsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže kako je Konstantinović beskonačna tema u svakoj ozbiljnijoj raspravi o južnoslavenskoj književnosti te izdvaja njegovu knjigu "Biće i jezik" kao epohalnu i nezaobilaznu studiju o srpskom pjesništvu. Zatim, Konstantinovićevi veličanstveni eseji o književnicima, Lazi Lazareviću "koji je bio u stalnoj raspravi s patrijarhalnošću svoga vremena", Simi Matavulju "koji je za Konstantinovića bio veliki putnik, 'vječiti došljak' i koji je eksperimentirao jezikom i načinima pripovijedanja te doveo srpsku književnost na Mediteran", te o Borisavu Stankoviću "koji je modernizirao srpsku prozu primjenom psihoanalitičkih pristupa u strukturiranje motivacije likova – primjeri su lucidnog Konstantinovićevog književno-historiografskog rada u kojem on nije želio od tog doba srpskog realizma u književnosti praviti mit i spomenik nego u njemu tražiti zrnca neočekivane suvremenosti", kaže Dubravka Bogutovac. Konstantinovićevi romani pak, "Ahasver ili traktat o pivskoj flaši", "Dekartova smrt", "Izlazak" (NIN-ova nagrada za roman godine), kao svojevrsna apokaliptička, distopijska proza, piše u ovom tematu Jadranka Brnčić, "svakako se mogu (pr)ovjeriti i u našem vremenu tiranije ideologija, tehnokratske svijesti i virtualnih simulacija". Naime, živimo u vremenu u kojemu "agonija perspektive (koju otkriva humanistički duh u svom pokušaju vlasti nad svetom) jeste još jedan izraz agonije tog humanizma", citira Konstantinovića esejistkinja Jadranka Brnčić. U tom smislu, smatra ova autorica, ne samo da su mu romani u dijalogu s djelima suvremenika, s Camusom, Sartreom, Artaudom i svakako Beckettom, nego i s kasnijim djelima Derride, Deleuzea i Agambena.
U novom broju časopisa "Up&Underground" pronalazimo davni i inspirativni intervju s Konstantinovićem, esej o Konstantinovićevoj knjižici "Pohvala putovanju", u kojoj se može pronaći veza između palanačkog i bjelosvjetskog duha turizma, kao i brojne analize njegove "Filosofije palanke", od društvenog i političkog konteksta, odnosa palanke i nacionalizma, do prikaza onih koji su digli kuku i motiku na Konstantinovića upravo zbog takve razorne demistifikacije i palanke i nacionalizma. Koliko je Konstantinović aktualan danas? Jako puno, ako ga želimo čitati. Može li uopće biti rječitiji Konstantinović i kao filozof i kao angažirani pisac, kako se pita Jadranka Brnčić, kada našim generacijama dovikuje "svi smo mi Juda Iskariotski!". "Možemo li, dakle, ne tek zamisliti nego i ozbiljiti, živjeti Drugu Srbiju, Drugu Evropu, Drugi svijet? Naša je kriza duboka, dakle, naše su šanse goleme."
Predstavljanje novog "Up&Undergrounda" i razgovor o Konstantinoviću dogodit će se u zagrebačkom KIC-u 27. veljače, s početkom u 19 sati. Dođite u dovoljnom broju.
portalnovosti
