Glavna pouka glasi da ono što se čini kao kriza političkih stranaka može lako postati kriza demokracije. Ljudi nisu razočarani samo ovom ili onom strankom. Razočarani su svim strankama i sustavom koji ih je stvorio
Hitlerov avion morao se zbog oluje prisilno spustiti, piše jedan od njegovih tadašnjih suradnika Otto Dietrich, a cilj puta bio je udaljen satima. Za osam uvečer bio je zakazan miting u Stralsundu, ali nije bilo ni najmanje šanse da stignu na vrijeme. Ipak, na brzinu su iznajmili automobile, nakon nekog vremena stigao je i Hitlerov crni Mercedes, pa ipak po kiši i mraku napredovali su sporo. Stigla je i vijest da ih u nekoj šumi, u zasjedi, čekaju naoružani komunisti, ali kad su se oprezno približili naišli su samo na policajce. I oni su, naime, dobili istu dojavu. U Stralsund su stigli tek u 2,30 sati ujutro. Suprotno svim očekivanjima, pa i svakoj normalnoj reakciji, na mjestu mitinga još je uvijek strpljivo stajalo 40 tisuća pokislih i promrzlih ljudi. Hitler im je govorio, dok je kiša rominjala, a dan svitao.
Što im je rekao? Uz njegove stalne teze o uvrijeđenom i poniženom njemstvu, o izdaji političara zbog koje su navodno izgubili rat, o židovskoj zavjeri, itd., on je obećao da će čim preuzme vlast ukinuti sve stranke osim vlastite i rastjerati aktualne političare. Masa je padala u delirij oduševljenja. A bilo je to doba prije televizije i prijenosa iz parlamenta, kad ljudi još nisu mogli vidjeti i čuti kako se ponašaju ljudi o kojima ovise njihovi životi. Još nisu mogli vidjeti puste parlamentarne klupe kad su na dnevnom redu bila životna pitanja, ali pune kad se pružala prilika za politikantska nadmudrivanja, podmetanja i razne prostakluke. Dakle sve ono u čemu uživaju gledaoci naših televizija. Ali i bez toga dobro su znali kakve performanse ima vlast koja se morala nositi s krizom što se koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća prelila iz Amerike u Europu. Kao i sad izazvale su je bankarske špekulacije, a na starom kontinentu najviše je pogodila upravo Njemačku, čiji je oporavak ovisio o američkim kreditima. Kad su oni presušili, vlast je reagirala stezanjem i bolnim reformama. Vrata parlamenta i vlade Hitleru su se širom otvorila. A on je držao svoja obećanja. Pri tom su mnogi političari, uglavnom lijevih stranaka, iz parlamentarnih klupa otišli u koncentracijski logor Dachau, prvi koji je uspostavljen u novoj Njemačkoj.
Danas je to i više nego instruktivno. Glavna pouka glasi da ono što se čini kao kriza političkih stranaka može lako postati kriza demokracije. Ljudi nisu razočarani samo ovom ili onom strankom. Razočarani su svim strankama i sustavom koji ih je stvorio. Nedavno je televizija promovirala nekog našeg uglednog znanstvenika, koji je postigao veliki uspjeh u inozemstvu. Što uraditi da se i u Hrvatskoj stvore uvjeti koje imate vani, pitao ga je novinar. Nema tu velike mudrosti, odgovorio je on s nekom dječjom nevinošću. Treba samo da se nađe netko tko će udariti šakom po stolu i reći: Tako mora biti! U tom odgovoru, međutim, nema ničeg nevinog (iako možda ima onog što se naziva fahidiotizmom). Golema masa mokrih i promrzlih Nijemaca tražila je u krizi 1931. to isto. Tražila je Hitlera. I dobila ga je. Dobro je napisala jedna naša novinarka da je sreća što se pojavio Živi zid i prihvatio barem dio birača, kojima je dosta svega i koji više ne vjeruju nikome od etabliranih političara. Da nije, mogla je tu ulogu imati neka od stranaka nacističkog opredjeljenja, poduprta od militantnog dijela branitelja, kao što su i Hitlera podupirale organizacije Stahlhelm (čelična kaciga) ili Freikorps (dragovoljački odredi). Naši bojažljivi i neodlučni političari dozvolili su im da stvore nedopustivo stanje, u kome je šator jači od Sabora, a oni od države.
Sve ono što naše stranke predstavljaju kao svoje političke programe samo su riječi bez pravog značenja, fraze potpuno izlizane od ponavljanja u vjetar. One ne korespondiraju sa stvarnim stanjem društva, duboko razočaranog s onim što je proživjelo u posljednjih četvrt stoljeća, od privatizacijske pljačke pod okriljem Tuđmanove demokrature, do kamatarenja, ovršne mafije i korupcije u svim porama društva pod plaštem navodno liberalnog kapitalizma, što je obilježilo razdoblje poslije njegovog odlaska u povijest. Pritom nije riječ samo o pomanjkanju vizije i stalnom zaostajanju sve do zadnjeg mjesta u koloni zemalja Europske unije. Oboljeli od onog što sociologija naziva samostanskim sindromom, dakle odvojeni od stvarnosti, političari su sve manje svjesni realnog stanja društva. Na primjer toga da ovršna mafija blokira preko 340 tisuća građana, a da se prvo naplaćuju posrednici, točnije utjerivači dugova, Fina, javni bilježnici i odvjetnici, a tek onda, ako nešto preostane, i stvarni povjerioci. Samo ti posrednici trenutačno potražuju preko 20 milijardi kuna, što znači da su oni povratak dugova učinili nemogućim. To je stanje koje traži hitno rješenje, pa i takvo kakvim je, prema legendi, Aleksandar Makedonski raspleo Gordijev čvor. Udarac mačem ili šakom po stolu. Uz naše političare, potencijalni hitleri s razlogom čekaju svoju priliku.
Mogu li je dočekati? Olovne Tuđmanove godine su prošle, ali po mnogo čemu stanje je postalo lošije. Njegova demokratura bila je strano tijelo u ondašnjoj Europi, zbog čega je Hrvatska bila pod neproglašenim sankcijama, a on u izolaciji. Danas je EU u političkoj krizi, a fašistička žarišta su se iz Francuske ili Nizozemske (s jakim profašističkim strankama) preselila u bivše zemlje propalog sovjetskog bloka, posebno u Poljsku i Mađarsku, gdje imaju mnogo više uspjeha. Tu se na državnoj razini oživljavaju stare tlapnje o predziđu kršćanstva (tako drage i našim desničarima), kao alibi za tipičnu fašističku mržnju prema strancima i svima koji su drugi i drukčiji. Kolone sirijskih i drugih izbjeglica s istoka odigrale su ulogu katalizatora u epruvetama u kojima se rađa novi europski fašizam. Istovremeno socijalne razlike su se povećale do nezamislivih razmjera, što je u Americi, koliko god to zvučalo kontradiktorno, odigralo veliku ulogu u izbornoj pobjedi individue kakva je Donald Trump. On je unesrećenim ljudima, isto kao nekada Hitler u Njemačkoj, nudio same laži. Lažna objašnjenja i lažna rješenja, ali naoko jednostavna i efektna. Svaki je fašizam civilizacija laži. Pokazalo se da je veliki književnik Thomas Mann, koji je iz Hitlerove Njemačke izbjegao u Ameriku, u jednom predavanju u Los Angelesu, još godine 1940., izgovorio proročansku rečenicu: ‘Dozvolite da vam kažem potpunu istinu. Ako ikada dođe u Ameriku, fašizam će to učiniti pod firmom slobode’.
Ali glavni poticaj fašizmu kod nas ne dolazi iz inozemstva, pa niti od domaćih ustašoida na čelu s nekim biskupima (koji daju ton i boju cijeloj Crkvi). Pravi krivci su političari. Još prije 2,5 tisuće godina kineski mudrac Lao Tse napisao je otprilike ovo (citiram po sjećanju): ‘Nekada davno bili su vladari za koje je narod samo znao da postoje. Poslije njih su došli oni koje je volio, pa oni koje je mrzio, a onda oni kojih se bojao. Na kraju stigli su oni koje je još samo prezirao.’ Je li Hrvatska na toj točki?
portalnovosti
Hitlerov avion morao se zbog oluje prisilno spustiti, piše jedan od njegovih tadašnjih suradnika Otto Dietrich, a cilj puta bio je udaljen satima. Za osam uvečer bio je zakazan miting u Stralsundu, ali nije bilo ni najmanje šanse da stignu na vrijeme. Ipak, na brzinu su iznajmili automobile, nakon nekog vremena stigao je i Hitlerov crni Mercedes, pa ipak po kiši i mraku napredovali su sporo. Stigla je i vijest da ih u nekoj šumi, u zasjedi, čekaju naoružani komunisti, ali kad su se oprezno približili naišli su samo na policajce. I oni su, naime, dobili istu dojavu. U Stralsund su stigli tek u 2,30 sati ujutro. Suprotno svim očekivanjima, pa i svakoj normalnoj reakciji, na mjestu mitinga još je uvijek strpljivo stajalo 40 tisuća pokislih i promrzlih ljudi. Hitler im je govorio, dok je kiša rominjala, a dan svitao.
Glavni poticaj fašizmu kod nas ne dolazi iz inozemstva, pa niti od domaćih ustašoida na čelu s nekim biskupima (koji daju ton i boju cijeloj Crkvi). Pravi krivci su političari
Što im je rekao? Uz njegove stalne teze o uvrijeđenom i poniženom njemstvu, o izdaji političara zbog koje su navodno izgubili rat, o židovskoj zavjeri, itd., on je obećao da će čim preuzme vlast ukinuti sve stranke osim vlastite i rastjerati aktualne političare. Masa je padala u delirij oduševljenja. A bilo je to doba prije televizije i prijenosa iz parlamenta, kad ljudi još nisu mogli vidjeti i čuti kako se ponašaju ljudi o kojima ovise njihovi životi. Još nisu mogli vidjeti puste parlamentarne klupe kad su na dnevnom redu bila životna pitanja, ali pune kad se pružala prilika za politikantska nadmudrivanja, podmetanja i razne prostakluke. Dakle sve ono u čemu uživaju gledaoci naših televizija. Ali i bez toga dobro su znali kakve performanse ima vlast koja se morala nositi s krizom što se koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća prelila iz Amerike u Europu. Kao i sad izazvale su je bankarske špekulacije, a na starom kontinentu najviše je pogodila upravo Njemačku, čiji je oporavak ovisio o američkim kreditima. Kad su oni presušili, vlast je reagirala stezanjem i bolnim reformama. Vrata parlamenta i vlade Hitleru su se širom otvorila. A on je držao svoja obećanja. Pri tom su mnogi političari, uglavnom lijevih stranaka, iz parlamentarnih klupa otišli u koncentracijski logor Dachau, prvi koji je uspostavljen u novoj Njemačkoj.
Danas je to i više nego instruktivno. Glavna pouka glasi da ono što se čini kao kriza političkih stranaka može lako postati kriza demokracije. Ljudi nisu razočarani samo ovom ili onom strankom. Razočarani su svim strankama i sustavom koji ih je stvorio. Nedavno je televizija promovirala nekog našeg uglednog znanstvenika, koji je postigao veliki uspjeh u inozemstvu. Što uraditi da se i u Hrvatskoj stvore uvjeti koje imate vani, pitao ga je novinar. Nema tu velike mudrosti, odgovorio je on s nekom dječjom nevinošću. Treba samo da se nađe netko tko će udariti šakom po stolu i reći: Tako mora biti! U tom odgovoru, međutim, nema ničeg nevinog (iako možda ima onog što se naziva fahidiotizmom). Golema masa mokrih i promrzlih Nijemaca tražila je u krizi 1931. to isto. Tražila je Hitlera. I dobila ga je. Dobro je napisala jedna naša novinarka da je sreća što se pojavio Živi zid i prihvatio barem dio birača, kojima je dosta svega i koji više ne vjeruju nikome od etabliranih političara. Da nije, mogla je tu ulogu imati neka od stranaka nacističkog opredjeljenja, poduprta od militantnog dijela branitelja, kao što su i Hitlera podupirale organizacije Stahlhelm (čelična kaciga) ili Freikorps (dragovoljački odredi). Naši bojažljivi i neodlučni političari dozvolili su im da stvore nedopustivo stanje, u kome je šator jači od Sabora, a oni od države.
Sve ono što naše stranke predstavljaju kao svoje političke programe samo su riječi bez pravog značenja, fraze potpuno izlizane od ponavljanja u vjetar. One ne korespondiraju sa stvarnim stanjem društva, duboko razočaranog s onim što je proživjelo u posljednjih četvrt stoljeća, od privatizacijske pljačke pod okriljem Tuđmanove demokrature, do kamatarenja, ovršne mafije i korupcije u svim porama društva pod plaštem navodno liberalnog kapitalizma, što je obilježilo razdoblje poslije njegovog odlaska u povijest. Pritom nije riječ samo o pomanjkanju vizije i stalnom zaostajanju sve do zadnjeg mjesta u koloni zemalja Europske unije. Oboljeli od onog što sociologija naziva samostanskim sindromom, dakle odvojeni od stvarnosti, političari su sve manje svjesni realnog stanja društva. Na primjer toga da ovršna mafija blokira preko 340 tisuća građana, a da se prvo naplaćuju posrednici, točnije utjerivači dugova, Fina, javni bilježnici i odvjetnici, a tek onda, ako nešto preostane, i stvarni povjerioci. Samo ti posrednici trenutačno potražuju preko 20 milijardi kuna, što znači da su oni povratak dugova učinili nemogućim. To je stanje koje traži hitno rješenje, pa i takvo kakvim je, prema legendi, Aleksandar Makedonski raspleo Gordijev čvor. Udarac mačem ili šakom po stolu. Uz naše političare, potencijalni hitleri s razlogom čekaju svoju priliku.
Mogu li je dočekati? Olovne Tuđmanove godine su prošle, ali po mnogo čemu stanje je postalo lošije. Njegova demokratura bila je strano tijelo u ondašnjoj Europi, zbog čega je Hrvatska bila pod neproglašenim sankcijama, a on u izolaciji. Danas je EU u političkoj krizi, a fašistička žarišta su se iz Francuske ili Nizozemske (s jakim profašističkim strankama) preselila u bivše zemlje propalog sovjetskog bloka, posebno u Poljsku i Mađarsku, gdje imaju mnogo više uspjeha. Tu se na državnoj razini oživljavaju stare tlapnje o predziđu kršćanstva (tako drage i našim desničarima), kao alibi za tipičnu fašističku mržnju prema strancima i svima koji su drugi i drukčiji. Kolone sirijskih i drugih izbjeglica s istoka odigrale su ulogu katalizatora u epruvetama u kojima se rađa novi europski fašizam. Istovremeno socijalne razlike su se povećale do nezamislivih razmjera, što je u Americi, koliko god to zvučalo kontradiktorno, odigralo veliku ulogu u izbornoj pobjedi individue kakva je Donald Trump. On je unesrećenim ljudima, isto kao nekada Hitler u Njemačkoj, nudio same laži. Lažna objašnjenja i lažna rješenja, ali naoko jednostavna i efektna. Svaki je fašizam civilizacija laži. Pokazalo se da je veliki književnik Thomas Mann, koji je iz Hitlerove Njemačke izbjegao u Ameriku, u jednom predavanju u Los Angelesu, još godine 1940., izgovorio proročansku rečenicu: ‘Dozvolite da vam kažem potpunu istinu. Ako ikada dođe u Ameriku, fašizam će to učiniti pod firmom slobode’.
Ali glavni poticaj fašizmu kod nas ne dolazi iz inozemstva, pa niti od domaćih ustašoida na čelu s nekim biskupima (koji daju ton i boju cijeloj Crkvi). Pravi krivci su političari. Još prije 2,5 tisuće godina kineski mudrac Lao Tse napisao je otprilike ovo (citiram po sjećanju): ‘Nekada davno bili su vladari za koje je narod samo znao da postoje. Poslije njih su došli oni koje je volio, pa oni koje je mrzio, a onda oni kojih se bojao. Na kraju stigli su oni koje je još samo prezirao.’ Je li Hrvatska na toj točki?
portalnovosti
