U Saboru je početkom prosinca održana pseudoreligijska seansa povodom desetogodišnjice održavanja referenduma o ustavnoj definiciji braka.
Te 2013. godine pseudoreligijske udruge, koje sustavno parazitiraju na religijskim sadržajima kako bi se domogle političke moći, animirale su dovoljan broj hrvatskih građana, sklonih nominalizmu, s namjerom da zaštite heteroseksualno određenje braka.
U tadašnjem Obiteljskom zakonu brak je već bio definiran kao životna zajednica (jednog) muškarca i (jedne) žene, a to je, prema mišljenju bogobojaznih nominalista bilo isuviše malo – brak je, kao definicija, smatraju oni, zaslužio da uđe u Ustav.
Kako bilo, nominalistički je referendum uspio i definicija braka kao životne zajednice (jednog) muškarca i (jedne) žene je ušla u Ustav. U Saboru je obilježena desetogodišnjica ovog navodnog uspjeha volje hrvatskog demosa.
Budući da nominalističke pobjede nisu istinske pobjede, referendumom su samo dinamizirane usnule ljudskopravaške snage, poduzete su aktivnosti koje su rezultirale donošenjem Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola.
Nominalisti su, dakle, dobili koncesiju nad pojmom braka, dok je, istovremeno, homoseksualnim parovima omogućeno da sklope homoseksualni brak koji se, doduše, ne naziva brakom, nego životnim partnerstvom osoba istoga spola, a životno partnerstvo nije ništa drugo nego homoseksualni brak.
Prije deset godina je s uspješnom referendumskom inicijativom uspješno osigurano pravo homoseksualnim parovima da sklope životno partnerstvo odnosno homoseksualni brak koji jest brak, ali se tako ne zove. Pseudoreligijski aktivisti dobili su pojam, dok su homoseksualne osobe dobile stvarnost.
Pseudoreligijske aktiviste s političkim ambicijama ionako ne zanima stvarnost, jer da ih zanima stvarnost religije, shvatili bi da se religija ne brani političkim sredstvima niti se dovršava u političkoj stvarnosti. Religija koja teži ostvarivanju političkih ciljeva samo je prividno religija, riječ je zapravo o nezreloj, duboko nemoralnoj i destruktivnoj politici.
E, upravo takvi pseudoreligijski primjerci započeli su te 2013. godine borbu da u Ustav uđe nešto heteroseksualno, a zapravo klerikalno. I dosjetili su se braka.
Koliko pseudoreligijski aktivisti drže do braka, jasno je i iz činjenice da se ne libe, kada im to zatreba, crkvenim putem poništiti prethodni brak kako bi, opet crkvenim putem, mogli sklopiti novi brak, koji nije drugi, nego, budući da je prethodni poništen, opet je riječ o prvom.
Pseudoreligijskim aktivistima s političkim ciljevima svaki je brak, dakle, prvi brak, a svaki prethodni je, Plenkovićevim rječnikom, ne-brak. Plenković ima ne-teme, a tvrdi desničari, u politiku zašli direktno iz krila svevišnjeg bića, imaju i poneki ne-brak.
Zato je sasvim izvjesno da će pristaše ne-teme i ne-braka sklopiti ne-koaliciju koja će biti proglašena suradnjom, i to, razumije se, prvom suradnjom, sve prethodne bit će nominalistički poništene. To što su sada u prividnom sukobu s Plenkovićem, uistinu ništa ne znači. Sve što sada jest, može se poništiti, bitno je samo da se za to osigura božja podrška, a ona je, ako je vjerovati njihovom nominalističkom erosu, makar trajno zajamčena.
No vratimo se referendumskoj inicijativi i nominalističkom trijumfu pseudoreligijskih aktivista. Predlažem im da sada pokrenu novu referendumsku inicijativu za promjenom Ustava i da brak definiraju kao trajno prvu i uvijek iznova prvu životnu zajednicu (prvog) muškarca i (prve) žene.
Krajnje je vrijeme da pseudoreligijski aktivisti poduzmu sve aktivnosti koje će dovesti do narodnog referenduma da se Ustavom odredi kako se ne može sklopiti drugi ili treći brak, nego isključivo prvi. Kada već u Ustav, zakone i politička tijela unosimo crkveni duh, unesimo ga potpuno.
Brak je ili prvi ili ga nema, a da bi mogao neki drugi brak biti prvi, onda se prethodni, prvi brak lijepo poništi. I to ne svima, nego samo onima koji se javno zalažu – naravno, na nominalističkoj razini – za tradicionalne, katoličke, obiteljske vrijednosti.
Kada sam već spomenuo crkveno poništenje braka odnosno proglašenje ništetnosti braka, mene tu muči nešto drugo. Ako je u tom, crkvenom voljom, poništenom braku bilo djece, zahtjev za poništenjem braka nije ništa drugo nego zahtjev za odricanjem od punopravnog roditeljstva koje se ostvaruje u obiteljskom životu.
Zamislite, netko ne želi prethodnom djetetu iz braka kojega negira biti, u crkvenim očima, zakoniti, punopravni otac kako bi drugom djetetu iz braka koji će negacijom prvoga nastupiti kao prvi, makar privremeno, dok se ne sjeti poništiti i taj brak, mogao biti punopravni otac.
Jedno dijete se legalizira, a drugo se delegalizira, jednom djetetu se oduzima obitelj kako bi se drugom djetetu dala obitelj. I, naravno, sve to se događa uz božju pomoć i pokoju besramnu političku ambiciju.
Sekularno društvo na djecu i brakove gleda potpuno drugačije – brakovi se ne poništavaju, djecu se naknadno ne delegalizira, stvarnost se ne negira.
Ako neki brak propadne, sekularno društvo ne pokreće, kao pseudoreligijski aktivisti, nihilistički proces prebacivanja vela ništavila preko toga braka, nego traži da se toj stvarnosti odgovorno pristupi, da se urede odnosi i obveze, a nakon toga je moguće sklopiti novi, drugi ili koji već brak.
Sekularno društvo cijeni realnost, pseudoreligijsko društvo ne zanima realnost, ono je usmjereno ili na nominalističku pobjedu nad realnim ili na poništenje realiteta kako bi mogao trijumfirati privid.
Pseudoreligijski aktivisti su u sebi ništavni, oni su paradoksalni bračni nihilisti – istovremeno se bore za definiciju braka, ali i za poništenje braka. Za njih je brak ono što jest, ali i ono što se prepušta ništavilu. Brak za njih istovremeno i jest i nije.
Osim toga, budući da se predstavljaju kršćanima, oni krše i zapovijed koja glasi: Ne poželi tuđeg ženidbenog druga. Zar pseudoreligijski nihilisti ne žele da – to su uostalom i više puta, onako konfuzni, paradoksalni i u sebi poništeni, rekli – homoseksualna osoba sklopi brak, ali s osobom drugog spola!?
Više puta su naglašavali da se nikome ne onemogućava da sklopi brak, ali po jasnim uvjetima koji proizlaze iz ustavne definicije. Dakle, poželjeli su tuđeg ženidbenog druga.
