Ne prođe jedan dan bez da kulturnjaci ( inicijativa kulturnjaci 2016) traže smjenu ministra kulture Hasanbegovića, kao da je on postao zapravo glavni „raison d'être“, vrhovna legitimacija njihovog postojanja, opstanka i djelovanja, prikladna pomodarska voodoo lutkica . Čak je legitimno si postaviti pitanje kada se oni zaista bave sa kulturnom kada toliko vremena provode u „medijskim bunama, i u raznim pseudosubverzivnim aktivističkim performansima. Last but not least, ista je kasta samoproklamiranih čuvara „kulture“ , od premijera Tihomira Oreškovića zatražila hitnu smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića zbog navodnog “sramotnog priopćenja” kojim je Ministarstvo kulture komentiralo nedavni fizički nasrtaj na Antu Tomića. Kulturnjaci smatraju da s time Ministarstvo kulture vrši ni manje ni više „podrivanje samog ustavno-pravnog poretka RH“. Netko će sigurno skinuti šešir od strane salonskih„subverzivaca“ na jaslama državnog proračuna i pokloniti se ovoj bombastičnoj izjavi, međutim razumnom promatraču ovih „provincijskih šeširdžijskih ratova“ i verbalnih praćki je jasno da tu riječ o apsolutnoj inverziji, izvrtanja argumenata i uloga. U priopćenju Ministarstva kulture stoji da : „“Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ”, dok je Ante Tomić reagirao na priopćenje kazavši "da ga izjava Ministarstva kulture, kojem je na čelu Zlatko Hasanbegović, nije začudila. I usput slijedeće: “Izjava ministra kulture u cijelosti je ispunila moja očekivanja. Razočaralo bi me da je Zlatko Hasanbegović reagirao kao normalno ljudsko biće“. Naravno svatko normalan treba osuditi svaki oblik agresije, i nedavni fizički nasrtaj na Antu Tomića, te da ni jedno ideološko opredjeljenje ne bi smjelo legitimirati verbalnu a pogotovo fizičku agresiju na bilo koga ( a pogotovo na novinara) i tu treba izbjegavati dvostruke standarde i selektivni pristup. Svatko ima pravo na slobodno mišljenje i izražavanje pa i na slobodu interpretiranja onoga što je javno izrečeno, međutim postoji jasan zakonski okvir govora mržnje i poruka sa uvredljivim sadržajem. Usput rečeno, svatko normalan pa i ministar koji je apostrofiran imao bi pravo se žaliti zbog toga što ga se izopćuje na diskriminatorski i pamfletarski način iz vrste normalnih humanoida-bića, što a contrario bi se moglo deduktivno metodom konstatirati ili proglasiti da ne pripadna grupi normalnih bića ( vjerojatno je riječ o „mainstream“ normalnosti lijevo-liberalnog humanoidnog patenta). Možda su kulturnjaci postali preko noći putem transhumanističkog eksperimentalnog pokusa poboljšanja vrste ljudi, možda se osjećaju superiorniji od drugih hrvatskih sugrađana zbog toga što desetljećima monopoliziraju razne kulturnjačke i medijske sinekure ? Tu bi trebalo angažirati razne vještake na području sociologije , antropologije i sociopatologije. Kulturnjaci mogu tražiti smjenu bilo koga i u ime bilo čega, to im je ustavno zajamčeno legalno pravo, međutim pozivati se na ugrozu ustavno-pravnog poretka predstavlja frapantnu diskrepanciju između onog što propagiraju i zagovaraju u javnosti i ono što imputiraju drugima i ministru. Također imajući u obzir ideološki obojeni pedigre istih protagonista koji se ježe na bilo kakvi nacionalni hrvatski izražaj u javnosti čisto sumnjam u njihovu brigu i privrženost za ustavno-pravni poredak Hrvatske s obzirom da se i nisu nikada ni pomirili sa hrvatskom zbiljom neovisne demokratske hrvatske države.
Ne znam također da li je kulturnjačka inicijativa čula za društvenu, medijsku i pravnu kategoriju „mrzilačke skupine“ koja je „ (eng. hate group) organizirana je skupina ili pokret ljudi koji iskazuju ili pozivaju na mržnju ili nasilje protiv određene rasne, etničke, političke, vjerske, spolne, seksualno orijentirane ili bilo koje druge društvene skupine. Mrzilačka skupina obično podržava agitaciju protiv druge skupine ili pojedinih osoba. Nasilje nad objektom mržnje obično prolazi kroz određene stadije razvoja gdje verbalno nasilje se pretvara u fizičko nasilje u kojem je krajnji cilj uništavanje objekta mržnje. Pojavom facebooka i drugih internetskih društvenih mreža , mrzilačke skupine dobile su izvrsnu platformu gdje mogu s lakoćom stvoriti internetske stranice prenositi i širiti putem mrežne i internetske diseminacije poluistine, laži i uvredljive sadržaje bez ikakve kontrole. Mrzilačke skupine kao i „mrzličako udruživanje“ kazneno su sankcionirani a unutar te kategorije ne spadaju isključivo desne ekstremističke skupine već i sve ostale skupine koje se udružuju radi propagiranja poruka sa uvredljivim sadržajem protiv ciljane osobe ili bilo koje druge nacionalne, etničke ili vjerske skupine. Vjerojatno kulturnjaci su upoznati kako su se od prvog dana stupanja na dužnosti ministra Hasanbegovića organizirano pojavili i proširili pamfleti, članci, internetske stranice, facebook grupe, razne peticije HDP-a i PEN kluba ( koji su u prošlom jugoslavenskom sustavu podupirali totalitarno komunističku jednoumlje i represivni sustav ), pokušaji internacionalizacije tog slučaju , naručeni članci u stranim medijima, tužakanja stranih intelektualca, dezinformacije i huškanja, protiv njegovog imenovanja na mjesto ministra kulture, što je znatno doprinijelo stvaranju društvenu klime mržnje. Što se tiče tiska ne prođe ni jedan dan ni jedan broja lista Novosti u kojemu nije posvećen jedan prozivački uredak koji se bavi sa tzv. „fašizacijom Hrvatske“. Dobar primjer raspirivanja takve klime je članak iz prošlog mjeseca Viktora Ivančića sa morbidnim neukusnim naslovom “Smrt ministra kulture”, koji bi potencijalnim devijantnim agresivnim bićima možda i mogao poslužiti kao program. Pa i sam uvaženi književnik Tomić koji se danas poziva na slobodu izražavanja i nužnosti osude govora mržnje je u beogradskim novinama nazvao ministra kulture „retardom i maloumnikom“, pogrdni i bezukusni rječnik koji spada u kategoriju uličnog jezika prostačkog kafendžije kao svojstvo visoke književnosti. Kada bi napravili jednu ozbiljnu studiju o svim trenutnim facebook stranica, komentarima i porukama koji pozivaju na javni linč, na „odlazak u šumu“, na oružani otpor i nasilje protiv „fašizacije Hrvatske“, uvredama i pamfletima ( to me podsjeća na poznati mit o dobroj namjeri ciljeva komunista-antifašista koji u ime istih visokih ideala ciljeva diktature proletarijata likvidirali više milijuna ljudi u svijetu) nisam siguran da kvantitativno i sadržajno takvi natpisi koje se toleriraju u ime slobode mediji i slobode mišljenje doprinose širenje miru i zdrave društvene klime, već naprotiv oni bi mogli paradoksalno spadati u kategoriju „ podrivanja samog ustavno-pravnog poretka RH“. Opet kažem ovisi tko postavlja kriterije takve kvalifikacije, tko ima monopol nad istinom, ono što čini službeno političko jednoumlje u ime čega se na ovim prostorima suzbijalo sve što je nacionalno „suviše naglašeno“ i politički ne-korektno. Ostaje pitanje tko postavlja kriterije definicije normalnosti i kodnog društvenog i umnog normiranja, pa se prisjetim francuskog filozofa Michela Foucault-a koji aludirajući na sustave društvene kontrole je izjavio da u suvremenim društvima “ normalnost postaje instrument najgore represije“: Neka svatko „normalan“ i razuman onda procjeni.
jure-vujic
