Franjo Luković
SPEKTAR
Najhrabriji čovjek Hrvatske televizije zove se Kukavica, Vedran Kukavica. “Lakše je jurišati na nebo nego napadati mala božanstva u modi. Ali treba reći jednog dana da je car gol”, kaže Albert Camus. Kukavica je učinio upravo to: u novom “Spektru” nije jurišao na nebo (politički vrh), već se dotakao manjih ali potkoženih božanstava (bankara, tajkuna i tajkunskih očeva), pa ih malo razgolitio. Nema nikakve sumnje da će nakon njegova priloga o Boži Prki i Franji Lukoviću na Prisavlju danima zvoniti crveni telefoni. Tražit će se objašnjenja, slati rafiniranije ili manje rafinirane prijetnje, moliti razgovor s političkim moćnicima kako bi se stvari opet stavile pod kontrolu…
A što je senzacionalno rečeno o dvojici uglednih bankara? Ruku na srce – ništa. Je li nešto bilo utuživo? Ni u ludilu. Otkriven je neki kardinalni zločin? Nije. Vedran Kukavica po drugi je put uspio s istim štosom: odlučio je prekršiti konvenciju prema kojoj u TV prilozima ne koristimo memoriju, arhivu i mozak, takozvani zdravi razum, pa se krećemo utabanom stazom koju Nijemci zovu Denkverbot, zabrana mišljenja. Čovjek se odšetao do arhive i izvukao snimke iz mladosti naših junaka (televizijska arhiva nastala je kroz dvadeset godina cenzure: nema tamo, dakle, bog zna što). Te su snimke, međutim, u novom čitanju pokazale novu kvalitetu, kao arhivsko vino. Iz priloga vidimo da je otac prvog hrvatskog tajkuna Ivice Todorića na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske držao patriotske jugokomunističke govore, baš kao i otac Ive Josipovića (koji s tim nema problema). Vidimo potom da je Franjo Luković 16 godina radio u Jugobanci, dok je Božo Prka bio u nekoj socijalističkoj nigdini, da bi na veliku pozornicu iskoračio tek s pretvorbom. Uočavamo potom da su obojica došli do vrha zato što su bili sjajni planinari, odnosno zato što su se svesrdno bavili političkim rektalnim alpinizmom. Vidimo da je Privredna banka prodana za 300 milijuna eura (toliku čistu dobit sada ostvari za 30 mjeseci) i da su ova dvojica simpatičnih šajloka stranim gazdama dosad donijeli pravo bogatstvo, nesmiljeno pelješeći hrvatsko pučanstvo.
Dvije Kukavičine biografije pokazale su zapravo kako su se “Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti” (Krleža u “Zastavama”), no sad je kasno da se kaje. Ovaj simpatični prilog pokazuje koliko bi opasna bila javna televizija u punom zamahu. Kukavica u Informativnom programu nadomješta prazno mjesto recentne dokumentaristike, prokazujući nemaštovitost svojih kolega (to je ta krležijanska “puna rezignacija” – nedostatak kritički raspoloženih novinara i medija). Ako tako šokantno djeluje arhivistika, kako bi tek djelovala nekakva investigativna novinarska forenzika? Ne bu to dobro svršilo, ovdje još ima štošta za opljačkati.
LIBAR MILJENKA SMOJE
Miljenko Smoje iz epizode u epizodu postaje sve veći Hrvat! U novoj epizodi “Libra” od S. P. Novaka saznajemo da je Smoje bio borac za integralnu Hrvatsku, jer je “Velim” i “Malim mistom” povezao Dalmaciju, Međimurje i Zagorje, natjerujući svakog Zagorca da uči dalmatinski dijalekt. To je tako neočekivano otkriće da bi vjerojatno zapanjilo i samog Smoju, koji je za života bio tretiran kao orjunaš da bi, posthumno i zaumno, bio raskrinkan kao neka đukačuićevska Hrvatina. Naime, nije li Smoje “Velim” i “Malim mistom” na iste jezične lekcije tjerao i Šumadince, Crnogorce, Beograđane, Sarajlije?! Bome jest, jer u istoj sekvenci Pero Zlatar tvrdi da su ga nakon svake epizodi Beograđani ispitivali što znači ova ili ona dalmatinska riječ i da su ulice bile prazne. Zašto je na hrvatskom tlu ta popularnost djelovala integralistički a na jugoslavenskom ne, nije objašnjeno.
“Nastavi li Rogošić ovim ritom, do kraja serije Smoje će postati dragovoljac HOS-a, koliko se trudi dokazati da je bio Hrvat”, javlja mi SMS-om dojmove Vladimir iz Dugopolja. Fakat, “Libar” se nastavlja nizanjem tvrdnji koje dokazuju da je Smoje krenuo raditi “Malo misto” kako bi parirao dominaciji unitarističkog srpskog humora Radivoja Lole Đukića, “Vesele večeri”, Čkalje i Burduša. Tezu automatski potvrđuju Aleksandar Tijanić i Pero Zlatar, dva simpatična postarija gospodina, no V. iz Dugopolja odmah šalje logičnu konstataciju: “Po epizode je potrošio da bi ga prikazao kao dragovoljca borbe protiv srpskog humora, a sad odjednom ‘Malo misto’ nije humoristično?!”
Hm, doista. Naime, nakon pola sata dokazivanja da je Smoje humorom rušio unitariste i Srbe, Rogošić je na scenu izveo Ivicu Ivaniševića i Ivu Štivičića, koji su dokazali da “Malo misto” uopće nije humoristična serija nego, naprotiv, uz “Gruntovčane” – najtragičnija. To podsjeća na teze Franje Tuđmana kako je Hrvatska regionalna sila, ali u regiji kojoj ne pripada niti je ikad pripadala!
Vrag će ga znati kamo vodi ovo gombanje s logikom, poviješću i Smojom. Vidjet ćemo u idućim epizodama, u kojima V., prema dosadašnjoj logici serije, predviđa sljedeći ishod: “Ma ne znam više šta bih mislio o ovome, ali očekujem saznanje da je Smoje ubijen na Bleiburgu!”
NULTA TOČKA
Irelevantni gosti, političke umjesto stručnih teza, površna diskusija – to je rezime “Nulte točke” Mislava Togonala o pitanju razgraničenja s BiH, naročito u malostonskom zaljevu. Vladimir Ibler, Davorin Rudolf (koji je u mjesec dana iskazao dva suprotna stava o ratifikaciji sporazuma s BiH), Đuro Degan, Davor Božinović, cijeli niz stručnjaka koji je godinama radio na razgraničenju, svi su oni mogli i trebali gostovati u ovoj emisiji, ali iz bog te pita kojeg razloga, eto, nisu. Vrijedilo bi čuti zašto naši političari u diskusijama o granici fanatično tvrde da je crta sredine akvatorija jedina logična linija razgraničenja – ali samo tamo gdje nama to odgovara (Piran), dok je irelevantna tako gdje nam ne paše (Dunav, Una). Ne bi bilo loše čuti ni tko će preuzeti odgovornost ako ratifikacija s Bosancima propadne, pa nakon deset godina novih vještačenja i milijuna eura troškova opet dobijemo isto ili gore. Najpametniju rečenicu emisije rekao je gost iz Bosne i Hercegovine Ejup Ganić: “Ako sad odbacimo tu ratifikaciju, za deset godina neki će novi saziv Sabora naći nove razloge da odbaci neku iduću crtu razgraničenja, i gdje smo tad?”
Rezon je logičan: ako Sabor otkloni ratifikaciju, opet će početi rad desetaka, pa i stotina stručnjaka, koji će pisati skupe elaborate, izlaziti na teren, žderati janjetinu i podnositi izvješća, opet će južna Hrvatska tražiti svoja dva škoja, a Mile Dodik svoj otok na njegovoj polovici Une… Opet će besposleni popovi krstiti pogranične jariće, a sve će na kraju ispasti isto, pa će nova saborska većina opet odbaciti stvar. Jedno po jedno, štetočinstvo te vrste trpimo već godinama, nadajući se da će sve svršiti dobro, ali cijena upravo dolazi na naplatu, a mi se još ničemu nismo naučili.
TEMA DANA
U danu kad je umro Boris Šprem i kad je nakon višetjedne međunarodne istrage napokon otkriven ubojica Selene Macedo (cijela zemlja bacila se u potragu za njim), Goran Rotim kao temu dana bira bespravnu gradnju, odnosno rušenje bespravnih objekata na području Šibenika i Knina. Možda je htio biti nekonvencionalan, a možda je temu dana dogovorio ujutro, pa mu se nije dalo zafrkavati sa zivkanjem novih gostiju. Kako god, nije dobro napravio. Selenin ubojica je, inače, u nekoliko tjedana doživio neviđenu mutaciju: u vrijeme dok se za ubojstvo sumnjičilo nepoznatog Novosađanina, sumnjivac je bio “smrdljiv”, nije se prao, zaudarao je i sl., no kad je otkriveno da je riječ o Ediju Mišiću, doznali smo da je riječ o “povučenom, vrijednom, religioznom i radišnom mladiću”, “sinu uzorne, pobožne obitelji”, koji ima “lijepo lice”, koji je bio toliko religiozan da se molio i na ulici, a njegova je obitelj “nosila križ”…
Bilo kako bilo, “Tema dana” pokazuje se, kao strateška zamisao, loše rješenje za termin prije dnevnika. Podrazumijeva se, dakako, da će ključnu temu pojesti Dnevnik, pa je uredništvo automatski gurnuto prema manje važnim događajima ili onima magazinskog tipa ili onima s političkog B jelovnika. Ovakva “Tema dana” teško će odvući gledatelje Mislavu Bagi, naročito ako se u dane otkrivanja patoloških ubojica bude bavila temama koje može obraditi bilo koji od preostala 364 dana u godini.
Izvor: Novosti
