Da Hrvatska nije demokratska država nego država obične svjetine, nije nikakva tajna, to je naša stvarnost. Građani se na svakom koraku suočavaju s trijumfom volje svjetine koja uništava njihove živote i uskraćuje im prava.
Anđela Vulin i Zrinka Škara dobro su poznate hrvatskoj javnosti, makar onoj koja još uvijek nije odustala od države zakona i poštivanja ljudskih prava. Anđeli Vulin i Zrinki Škari dobro je poznato, iskusile su to na vlastitoj koži, što država svjetine čini građanima kada oni konzumiraju proklamirana demokratska prava, ali i dužnosti samosvjesnih, angažiranih i za opće dobro osjetljivih građana.
Država svjetine takve ne podnosi i na sve načine ih želi uništiti jer ih, rječnikom Vladimira Šeksa, identificira kao neprijatelje. Biti neprijatelj svjetine i biti neprijatelj svjetini najveće je moguće priznanje. To znači da postoje oni koji nisu odustali od demokratske države, da je ona moguća i da će jednom uistinu nastati.
Razlika između svjetine i samosvjesnih građana očituje se u dostojanstvu koje proizlazi iz kralježnice. Svjetina nema kralježnicu, samosvjesni građani je imaju i njihova kralježnica je, kako je to rekao Igor Mandić, angažirana.
Imati angažiranu kralježnicu u ovim našim društvenim i političkim okolnostima, znači biti spreman, u svakom trenutku i bez ikakvih kompromisa, unositi zakonitost u horizont svjetine. To, razumije se, uznemirava svjetinu.
Anđela Vulin i Zrinka Škara uznemirile su svjetinu koja je zaposjela Srednju školu u Biogradu na Moru. Zato su dobile otkaz. Anđela Vulin bila je pedagoginja, dok je Zrinka Škara biogradskim učenicima predavala engleski i francuski jezik.
Dana 22. srpnja 2021. godine, ravnatelj te škole, nekadašnji vjeroučitelj, ovim je profesoricama, i to zbog, ni više ni manje, destabilizacije rada škole, netrpeljivosti, nepovjerenja i stvaranja loše atmosfere, udijelio otkaz ugovora u radu.
Zanimljivo je da je ovaj ravnatelj, kako to navode mediji, u međuvremenu, zbog kršenja crkvenih propisa o kojima ne mislim ništa dobro i zbog toga, jer se odnosi na privatni život ovog nekadašnjeg vjeroučitelja na koji, upravo stoga što ulazi u područje privatnosti, ima pravo, osobito pravo donošenja odluka o konzumiranju i manifestiranju privatnosti, neću navesti o čemu se radi, bitno je samo naglasiti da više ne može biti vjeroučitelj.
Dakle, na djelu je paradoksalna situaciju da imamo ravnatelja škole koji više ne može biti nastavnik, konkretno vjeroučitelj, a postao je ravnatelj škole zato što je bio nastavnik i očekuje se da jest nastavnik, jer da nije nastavnik, ne bi mogao biti ni ravnatelj. On sada ne može biti nastavnik, ne može predavati vjeronauk učenicima, ali može biti i jest ravnatelj. Ovo je moguće samo u državi svjetine.
Ako smo već pristali na to, a Vatikanskim ugovorima jesmo, da, kako se to kaže, vjeronauk uđe u škole i da se vjeroučitelji zapošljavaju voljom biskupa, onda bismo, zbog logičke konzistentnosti, trebali pristati na to i da biskupi određuju do kada vjeroučitelji mogu biti ravnatelji škola, odnosno da, kada biskupi utvrde da netko ne može više predavati vjeronauk, a ravnatelj je zbog toga što je vjeroučitelj i potrebno iskustvo za prijavu na natječaj za ravnatelja je stekao predavanjem vjeronauka, da, samim time, takav netko više ne može biti ni ravnatelj škole.
Uostalom, možemo li zamisliti da, primjerice, nastavnik geografije, nakon što mu je nadležno tijelo zabranilo izvođenje nastave iz geografije, bude ravnatelj škole? Ne možemo.
Zašto je onda moguće da vjeroučitelji kojima je zabranjena ili uskraćena mogućnost od nadležnog tijela, ma koje to tijelo bilo, budu ravnatelji škola? Pa zato što živimo u državi svjetine. U takvoj državi moguće su, štoviše, one su čak i poželjne, škole koje potiču, poučavaju, demonstriraju i čuvaju duh svjetine.
No vratimo se na početak. Što je to što je uznemiravalo ravnatelja i zaposlenike ove škole u Biogradu na Moru?
Iz onoga što nam je dostupno putem medija, a iz jednog sudskog ročišta na kojem sam nazočio u funkciji javnosti, iako tamo nisam čuo ništa novo od onoga što su do sada prenijeli mediji, sve je započelo kada su navedene profesorice saznale da novac koji je krajem 2016. godine prikupljen u humanitarnoj akciji, u kojoj su sudjelovali učenici i zaposlenici Srednje škole Biograd na Moru, s namjenom pokrivanja dijela troškova liječenja jednog teško bolesnog dječaka, ravnatelj taj novac, ni nakon tri godine od završetka akcije, nije dostavio bolesnom dječaku nego je ostao, neraspoređen, na računu škole.
Profesorice su ovu, kao i mnoge druge uočene nepravilnosti i sumnje u nezakonitosti u radu i vođenju škole, a što je, uostalom, i njihova zakonska obveza, prijavile nadležnim tijelima.
Nadležna tijela su potvrdila da se radi o nepravilnostima, a kolike su to nepravilnosti, dovoljno je reći da je prije nekoliko mjeseci Prosvjetna inspekcija naredila raspuštanje Školskog odbora i poništenje odluke o izboru ravnatelja.
To se dogodilo ove godine, a Anđela Vulin i Zrinka Škara dobile su otkaz ugovora o radu prošle godine. Nalog Prosvjetne inspekcije nikoga nije uznemirio – ni ravnatelja ni djelatnike ni osnivača škole. One koje bi ovaj nalaz i nalog uznemirio, dobile su prošle godine otkaz.
Ne treba sumnjati da će, sve dok duh svjetine nastanjuje naše institucije, navedeni ravnatelj ove škole koja djeluje kao inkubator nepravilnosti, posluha i pedagogije neangažiranih kralježnica, biti ili ravnatelj škole ili će biti vršitelj dužnosti ravnatelja.
Koji je trenutno njegov status, nisam provjeravao, a nije me ni briga. Više me, kada je riječ o ovoj školi, brine atmosfera i stvarnost pedagogije svjetine i njezin utjecaj na učenike.
Najporazniji iskaz koji sam čuo od jedne nastavnice, baštinice pedagogije svjetine, je da su ove dvije profesorice, time što su inzistirale da im ravnatelj dade odgovore na pitanja o radu škole, uznemiravale ravnatelja, baš kao i cijeli kolektiv svjetine.
Ravnatelja se, zna to pedagoška svjetina, ne dovodi u pitanje. Svjetina dovodi u pitanje zakon, ali nikada ne dovodi u pitanje onoga tko im je nadređen.
Da imaju angažiranu kralježnicu, uznemiravali bi ih nalazi Prosvjetne inspekcije, i to zbog uočenih nepravilnosti i nezakonitosti u radu škole, a ovako, budući da žive i rade bez kralježnice, s napomenom da kralježnica svakog slobodnog građanina proizlazi iz svijesti da se zakoni moraju poštivati, baš kao što se svako kršenje zakona mora prijaviti i sankcionirati, baštinike biogradske pedagogije svjetine bez kralježnice, može uzrujati samo ono što uzrujava ravnatelja škole – a to je, zamislite, zakonit, uredan i redovit rad škole.
Toga tamo nema, a sve dok u Srednjoj školi Biograd na Moru nema Anđele Vulin i Zrinke Škare, svjetina je mirna.
