Ratove dobivaju hrabri. To baš i nije istina, jer bez benzina tenkovi stoje, a kad ostanu bez streljiva, vojnici dižu bijele zastave. Više od bitke vrijede savezništva i pomoć moćnih i snažnih, zakulisni dogovori i sreća.
Pobjede se plaćaju ružnim kompromisima, idejama o spaljenoj zemlji, ne milosrđem prema poraženima, već krvavim osvetama. Ratove dobivaju laži i glasine, ratove gube oni koji pomisle da ciljevi i povodi nemaju važnost, da će uvijek nekako biti i da nikad nije bilo da nekak’ nije bilo. Hrabri ginu prvi, često uzalud. Za ideale ginu budale.
Ne nije baš tako. Da nema heroja, onih koji iz inata, iz unutrašnjeg osjećaja da žrtva i predanost imaju smisla, pa čak i oni koji nespremni, igrom slučaja postanu heroji, ratovi bi bili društvena igra. Bez ljudi spremnih da idu protiv osobne i trenutne koristi, ne dobivaju se bitke i ratovi. Da, da nema onih koji odluče svjesno da je nešto važnije od njihovog života, ratovi bi bili matematičke jednadžbe snage, a krv i žrtve, strah i patnje bile bi kao ostatak nekog dijeljenja.
Politika je nastavak rata drugim sredstvima. I u politici hrabrost rijetko pobjeđuje. Hrabrost izgleda nekako nepotrebna, pa ipak, bez osobne hrabrosti je politika bljutava rutina.
Hrabri u često neshvaćeni. Hrabri prkos izgleda kao patetika, mediji ismiju snažne riječi i djela, žrtve se zaborave, pobjednici dijele trijumfe, penzije i imanja, a njihovi hrabri protivnici izgledaju kao naivni gubitnici.
Moj današnji heroj je Mitt Romney senator iz Utaha. Mormon, konzervativac, republikanac, otac uspješne djece, imućni poduzetnik jedini je u Senatu od svih republikanaca glasao za opoziv (zašto u medijima nije naglašeno kako je tanka većina spasila Trumpa?!).
On je održao emocionalan govor o tome kako se lomio između lojalnosti stranci i predanosti istini, kako mu vjera ne dopušta da podrži laž i prijevaru. Dramatična stanka u govoru nije izgledala kao gluma.
Napadi su uslijedili odmah. Kažu da je bio protiv Trumpa iz zavisti jer nije uspio postati kandidat za predsjednika. Kažu da je licemjer jer je Trumpa nekad hvalio. Sada dolaze prijetnje da nikad više neće proći na izborima, poplava članaka o njegovom karakteru i pretjeranoj religioznosti.
Njegov govor podsjetio me je na govor Strossmayera o bezgrešnosti pape. Iste fraze (”stojim tu pred vama”) i Luthera (”Zato ne mogu i neću ništa opovrgnuti jer je štetno i opasno raditi protiv svoje savjesti. Ja ne mogu drukčije. Evo tu sam. Bog neka mi pomogne”). Takav je stav heretika i disidenta, no rijedak je kod političara.
Ipak rizik i hrabrost se isplati. Čak i kod nas.
Ivo Stier usudio se na Saboru HDZ govoriti protiv uhljebnika i pohlepnih političara koji su sjedili u gomilama pred njim.
Ranko Ostojić ušao je u autobus migranata i rekao ”My name is Ranko i ja sam ministar unutarnjih poslova”.
Andrej Planković je rekao, tada usamljen, ”stranka ne smije biti talac ni jednog svoga člana”.
Zoran Milanović pobijedio je jer je pokazao hrabrost da se kandidira kad mu nitko nije davao šanse. Njegova protivnica vozila se u kolonama po Hrvatskoj, srdačno se smiješila, obećavala, pjevala i puna samopouzdanja stvarala prijatelje i simpatizere.
Za to nije trebalo hrabrosti. Kao ptica dugog vrata i čeličnog kljuna mislila je da samo treba čekati i smijati se.
Milanović je imao zrnce drskosti koje nije izgledalo kao samouvjerenost, već kao odlučnost. Nije imao stranku, imao je više prikrivenih neprijatelja, nego otvorenih suparnika. Iako su ga optuživali za komotnost i lijenost morao je stisnuti zube i pokazati karakter. Imao je cojones ili testise, da izbjegnem vulgarnu riječ za osobinu koju mnogi muškarci nemaju, a neke žene imaju.
Zato ne razumijem Andreja Plenkovića. Zašto je tako dugo oklijevao. Pa u ljeto su mu sami njegovi neprijatelji napravili svoju listu ljutih neprijatelja – na prosvjedima protiv Istambulske konvencije. Znalo se dobro tko mu radi o glavi, tko ga mrzi i sprema njegovu smjenu. Da je raspisao izvanredne izbore, a imao je divna opravdanja i prilike, vjerojatno bi bio pobjednik jer je oporba tada izgledala jadno i nemoćno.
Sada njegova stranka izgleda jadno a njegov zamjenik kaže ”u politici je sve u tajmingu”. Srećom po njega, njegovi suparnici ne impresioniraju svojim značajem i brojem. Najmanje programom (nismo sluge, protiv rodne ideologije). Zarobljeni su vlastitom ratničkom retorikom, nespremni su za vladu.
Nije hrabrost djelovati kada se nikako ne može čekati. Njegov izborni program svodi se na tvrdnju da ako izgubi, Hrvatska mora na izbore, a onda je vlast neizvjesna. A vlast je snažno ljepilo HDZ-a. On se samo treba bojati toga da je svima dojadio da ga prosječni članovi ne vole, a glasovanje je tajno. Tradicija glasovanja protiv mogla bi ga skupo stajati.
Ipak moj junak dana je Mitt Romney jer mislim da nije samo hrabar već i iskren. Poštujem i onoga s kojim ne dijelim ni vjeru, ni ideologiju, nismo putovali istim vlakovima, ni jeli isti jogurt. Suprotstavio se većini, stao na stranu prava i osobne uvjerenosti u pravdu.
I kod nas na budućim izbornim saborima bit će hrabrih razlika u mišljenjima. Teško će se klikaško kalkuliranje razlučiti od iskrenog osobnog stava. Izbori će biti zakoniti i u skladu sa statutima, ali i u skladu s tradicijama konformizma, pa čak i običnog kukavičluka.
Više je pouka ovakvog uvoda. Vjerojatno se hrabrost i drskost, poštenje i izostanak računice u politici događao češće. Heroji, ako nisu likovi iz knjiga, ako ne pobjede ismijani su i zaboravljeni.
U udžbenicima se obična hrabrost proglasila nedostatkom pameti i lukavosti, dakle glupa i nepotrebna. Obični i prosječni dobili su tisuće dokaza da nije pametno imati karakter, da se može spavati mirno i kad pogaziš načela u koja si vjerovao.
Sanjari su budni, kukavice čvrsto spavaju pod svilom. Budale nemaju osjećaj za vrijeme i mjesto. Život ih tome nauči. Tako je to, zaključak je koji ne možeš pobiti.
Sasvim suprotna je pouka o tome da sreća pomaže hrabrima. Tko ne riskira, ne može uspjeti, tko ne proba, ne zna je li mogao.
Krhko znanje i počiva na kontradiktornim poslovicama i savjetima. Ako uspije, vrijedi jedna, a ako, nažalost, ne, vrijedi suprotna – tako ti je to.
Ipak meni nedostaju primjeri hrabrih. Nasjedio sam se na sastancima na kojima je bilo tihih podsmijeha, kolutanja očima, poluglasnog smijeha, ali izbori su bili aklamacijom, odlučivanje jednoglasno, izbori uz prigodne šalabahtere i povjerljive pripreme.
Bilo mi je žao onih koji su svjesno ili zabunom ostajali usamljeni i u manjini, žao onih koji su ili neodlučni koji ne znaju ni prikriti kako ne misle jer ih to dovodi u opasnost.
Kukavna lojalnost je osobina onih koji ne pobjeđuju, koji su samo prividno građani, članovi ili tek ”pravni subjekti”. Oni naglas traže radikalne promjene, žale za propuštenim prilikama kad one prođu, a vremenom postaju sve stariji sve deblje kože, samoživi i skloni tome da kompromise rade sa svojom sjenom.
Razni doglavnici rutinski čim osjete nečiju nervozu, meškoljenje i želju da nešto kažu, umiruju preventivno obećavajući neko mjesto na listi, ministarsku poziciju ili ugodnu funkciju. I tako se šuti.
Šutio je i Krleža. Šutio je i Stepinac. Šutio je i Pio XII. I kad svima dodija šutnja, obično postanu preglasni i izjave glupost koju nitko ne smatra hrabrošću.
Još i to da je teško razlikovati hrabrost od bahatosti. I jedno i drugo podrazumijeva snažnu usmjerenost na sebe i svoju unutarnju potrebu dokazati se. Razlika je ipak očita.
Herojstvo je biti protiv sile i moći, a ne biti važan uz batinu i snagu kojom zapovjedaš.
Hrabrost je biti bez sile i moći protiv drugih, protiv moćnih, ili sasvim općenito, protiv sudbine.
Bahatost je kad ne misliš da ti itko išta može, hrabrost je znati da ćeš bar nešto izgubiti, možda sve, trenutak u kojem se ne knjiži dobro ni loše po tebe, već je na vagi tvoj osjećaj samopoštovanja.
Zato mi je danas Mitt Romney taknuo neko osjetljivo mjesto u savjesti, zauzeo je stav kojim neće dobiti ništa, koji će nazivati dvoličnošću, koji će neprijatelji smatrati znakom slabosti a prijatelji tek površno pozdraviti. Protiv većine, sam protiv onih koje je smatrao pouzdanim prijateljima.
Nekako se sramim, htio bi pokazati da sam i ja takav, ali Hrvatska je zemlja u kojoj ljudima na lijevom ramenu sjedi mali vrag koji govori – ne sada. Još malo i onda će sve biti kako predviđaš. Još malo šuti, klimaj. Ako povikneš neku psovku, samo će se svi nasmijati i reći – znali smo da je prostak.
Govorit će se da se prodajem za obećanu funkciju, da se po hodu vidi da sam pijanac, da sam egzibicionist, a ne ozbiljan, profesor koji ne razumije stvarnost. Postavljali bi pitanje tko me plaća i tko stoji iza mene i u čemu je skriveni plan.
Nema plana.
Ja bi opsovao, ali nekako ne mogu. Zato malo Krleže: ”I zar na galiji ovoj doista nikoga nema, da jarbole polomi zadnje, da laži hrvatske smrvi, pa neka potone Sve!”
Vama ostavljam slobodu da odaberete psovku koja zamjenjuje ove stihove. I to je to.
autograf
Pobjede se plaćaju ružnim kompromisima, idejama o spaljenoj zemlji, ne milosrđem prema poraženima, već krvavim osvetama. Ratove dobivaju laži i glasine, ratove gube oni koji pomisle da ciljevi i povodi nemaju važnost, da će uvijek nekako biti i da nikad nije bilo da nekak’ nije bilo. Hrabri ginu prvi, često uzalud. Za ideale ginu budale.
Ne nije baš tako. Da nema heroja, onih koji iz inata, iz unutrašnjeg osjećaja da žrtva i predanost imaju smisla, pa čak i oni koji nespremni, igrom slučaja postanu heroji, ratovi bi bili društvena igra. Bez ljudi spremnih da idu protiv osobne i trenutne koristi, ne dobivaju se bitke i ratovi. Da, da nema onih koji odluče svjesno da je nešto važnije od njihovog života, ratovi bi bili matematičke jednadžbe snage, a krv i žrtve, strah i patnje bile bi kao ostatak nekog dijeljenja.
Moj današnji heroj je Mitt Romney senator iz Utaha. Mormon, konzervativac, republikanac, otac uspješne djece, imućni poduzetnik jedini je u Senatu od svih republikanaca glasao za opoziv (zašto u medijima nije naglašeno kako je tanka većina spasila Trumpa?!)
Politika je nastavak rata drugim sredstvima. I u politici hrabrost rijetko pobjeđuje. Hrabrost izgleda nekako nepotrebna, pa ipak, bez osobne hrabrosti je politika bljutava rutina.
Hrabri u često neshvaćeni. Hrabri prkos izgleda kao patetika, mediji ismiju snažne riječi i djela, žrtve se zaborave, pobjednici dijele trijumfe, penzije i imanja, a njihovi hrabri protivnici izgledaju kao naivni gubitnici.
Moj današnji heroj je Mitt Romney senator iz Utaha. Mormon, konzervativac, republikanac, otac uspješne djece, imućni poduzetnik jedini je u Senatu od svih republikanaca glasao za opoziv (zašto u medijima nije naglašeno kako je tanka većina spasila Trumpa?!).
On je održao emocionalan govor o tome kako se lomio između lojalnosti stranci i predanosti istini, kako mu vjera ne dopušta da podrži laž i prijevaru. Dramatična stanka u govoru nije izgledala kao gluma.
Napadi su uslijedili odmah. Kažu da je bio protiv Trumpa iz zavisti jer nije uspio postati kandidat za predsjednika. Kažu da je licemjer jer je Trumpa nekad hvalio. Sada dolaze prijetnje da nikad više neće proći na izborima, poplava članaka o njegovom karakteru i pretjeranoj religioznosti.
Njegov govor podsjetio me je na govor Strossmayera o bezgrešnosti pape. Iste fraze (”stojim tu pred vama”) i Luthera (”Zato ne mogu i neću ništa opovrgnuti jer je štetno i opasno raditi protiv svoje savjesti. Ja ne mogu drukčije. Evo tu sam. Bog neka mi pomogne”). Takav je stav heretika i disidenta, no rijedak je kod političara.
Ipak rizik i hrabrost se isplati. Čak i kod nas.
Ivo Stier usudio se na Saboru HDZ govoriti protiv uhljebnika i pohlepnih političara koji su sjedili u gomilama pred njim.
Ranko Ostojić ušao je u autobus migranata i rekao ”My name is Ranko i ja sam ministar unutarnjih poslova”.
Andrej Planković je rekao, tada usamljen, ”stranka ne smije biti talac ni jednog svoga člana”.
Zoran Milanović pobijedio je jer je pokazao hrabrost da se kandidira kad mu nitko nije davao šanse. Njegova protivnica vozila se u kolonama po Hrvatskoj, srdačno se smiješila, obećavala, pjevala i puna samopouzdanja stvarala prijatelje i simpatizere.
Za to nije trebalo hrabrosti. Kao ptica dugog vrata i čeličnog kljuna mislila je da samo treba čekati i smijati se.
Milanović je imao zrnce drskosti koje nije izgledalo kao samouvjerenost, već kao odlučnost. Nije imao stranku, imao je više prikrivenih neprijatelja, nego otvorenih suparnika. Iako su ga optuživali za komotnost i lijenost morao je stisnuti zube i pokazati karakter. Imao je cojones ili testise, da izbjegnem vulgarnu riječ za osobinu koju mnogi muškarci nemaju, a neke žene imaju.
Zato ne razumijem Andreja Plenkovića. Zašto je tako dugo oklijevao. Pa u ljeto su mu sami njegovi neprijatelji napravili svoju listu ljutih neprijatelja – na prosvjedima protiv Istambulske konvencije. Znalo se dobro tko mu radi o glavi, tko ga mrzi i sprema njegovu smjenu. Da je raspisao izvanredne izbore, a imao je divna opravdanja i prilike, vjerojatno bi bio pobjednik jer je oporba tada izgledala jadno i nemoćno.
Sada njegova stranka izgleda jadno a njegov zamjenik kaže ”u politici je sve u tajmingu”. Srećom po njega, njegovi suparnici ne impresioniraju svojim značajem i brojem. Najmanje programom (nismo sluge, protiv rodne ideologije). Zarobljeni su vlastitom ratničkom retorikom, nespremni su za vladu.
Pobjede se plaćaju ružnim kompromisima, idejama o spaljenoj zemlji, ne milosrđem prema poraženima, već krvavim osvetama. Ratove dobivaju laži i glasine, ratove gube oni koji pomisle da ciljevi i povodi nemaju važnost, da će uvijek nekako biti i da nikad nije bilo da nekak’ nije bilo. Hrabri ginu prvi, često uzalud. Za ideale ginu budale
Nije hrabrost djelovati kada se nikako ne može čekati. Njegov izborni program svodi se na tvrdnju da ako izgubi, Hrvatska mora na izbore, a onda je vlast neizvjesna. A vlast je snažno ljepilo HDZ-a. On se samo treba bojati toga da je svima dojadio da ga prosječni članovi ne vole, a glasovanje je tajno. Tradicija glasovanja protiv mogla bi ga skupo stajati.
Ipak moj junak dana je Mitt Romney jer mislim da nije samo hrabar već i iskren. Poštujem i onoga s kojim ne dijelim ni vjeru, ni ideologiju, nismo putovali istim vlakovima, ni jeli isti jogurt. Suprotstavio se većini, stao na stranu prava i osobne uvjerenosti u pravdu.
I kod nas na budućim izbornim saborima bit će hrabrih razlika u mišljenjima. Teško će se klikaško kalkuliranje razlučiti od iskrenog osobnog stava. Izbori će biti zakoniti i u skladu sa statutima, ali i u skladu s tradicijama konformizma, pa čak i običnog kukavičluka.
Više je pouka ovakvog uvoda. Vjerojatno se hrabrost i drskost, poštenje i izostanak računice u politici događao češće. Heroji, ako nisu likovi iz knjiga, ako ne pobjede ismijani su i zaboravljeni.
U udžbenicima se obična hrabrost proglasila nedostatkom pameti i lukavosti, dakle glupa i nepotrebna. Obični i prosječni dobili su tisuće dokaza da nije pametno imati karakter, da se može spavati mirno i kad pogaziš načela u koja si vjerovao.
Sanjari su budni, kukavice čvrsto spavaju pod svilom. Budale nemaju osjećaj za vrijeme i mjesto. Život ih tome nauči. Tako je to, zaključak je koji ne možeš pobiti.
Sasvim suprotna je pouka o tome da sreća pomaže hrabrima. Tko ne riskira, ne može uspjeti, tko ne proba, ne zna je li mogao.
Krhko znanje i počiva na kontradiktornim poslovicama i savjetima. Ako uspije, vrijedi jedna, a ako, nažalost, ne, vrijedi suprotna – tako ti je to.
Ipak meni nedostaju primjeri hrabrih. Nasjedio sam se na sastancima na kojima je bilo tihih podsmijeha, kolutanja očima, poluglasnog smijeha, ali izbori su bili aklamacijom, odlučivanje jednoglasno, izbori uz prigodne šalabahtere i povjerljive pripreme.
Bilo mi je žao onih koji su svjesno ili zabunom ostajali usamljeni i u manjini, žao onih koji su ili neodlučni koji ne znaju ni prikriti kako ne misle jer ih to dovodi u opasnost.
Kukavna lojalnost je osobina onih koji ne pobjeđuju, koji su samo prividno građani, članovi ili tek ”pravni subjekti”. Oni naglas traže radikalne promjene, žale za propuštenim prilikama kad one prođu, a vremenom postaju sve stariji sve deblje kože, samoživi i skloni tome da kompromise rade sa svojom sjenom.
Razni doglavnici rutinski čim osjete nečiju nervozu, meškoljenje i želju da nešto kažu, umiruju preventivno obećavajući neko mjesto na listi, ministarsku poziciju ili ugodnu funkciju. I tako se šuti.
Šutio je i Krleža. Šutio je i Stepinac. Šutio je i Pio XII. I kad svima dodija šutnja, obično postanu preglasni i izjave glupost koju nitko ne smatra hrabrošću.
Još i to da je teško razlikovati hrabrost od bahatosti. I jedno i drugo podrazumijeva snažnu usmjerenost na sebe i svoju unutarnju potrebu dokazati se. Razlika je ipak očita.
Herojstvo je biti protiv sile i moći, a ne biti važan uz batinu i snagu kojom zapovjedaš.
Hrabrost je biti bez sile i moći protiv drugih, protiv moćnih, ili sasvim općenito, protiv sudbine.
Milanović je imao zrnce drskosti koje nije izgledalo kao samouvjerenost, već kao odlučnost. Nije imao stranku, imao je više prikrivenih neprijatelja, nego otvorenih suparnika. Iako su ga optuživali za komotnost i lijenost morao je stisnuti zube i pokazati karakter. Imao je cojones ili testise, da izbjegnem vulgarnu riječ za osobinu koju mnogi muškarci nemaju, a neke žene imaju
Bahatost je kad ne misliš da ti itko išta može, hrabrost je znati da ćeš bar nešto izgubiti, možda sve, trenutak u kojem se ne knjiži dobro ni loše po tebe, već je na vagi tvoj osjećaj samopoštovanja.
Zato mi je danas Mitt Romney taknuo neko osjetljivo mjesto u savjesti, zauzeo je stav kojim neće dobiti ništa, koji će nazivati dvoličnošću, koji će neprijatelji smatrati znakom slabosti a prijatelji tek površno pozdraviti. Protiv većine, sam protiv onih koje je smatrao pouzdanim prijateljima.
Nekako se sramim, htio bi pokazati da sam i ja takav, ali Hrvatska je zemlja u kojoj ljudima na lijevom ramenu sjedi mali vrag koji govori – ne sada. Još malo i onda će sve biti kako predviđaš. Još malo šuti, klimaj. Ako povikneš neku psovku, samo će se svi nasmijati i reći – znali smo da je prostak.
Govorit će se da se prodajem za obećanu funkciju, da se po hodu vidi da sam pijanac, da sam egzibicionist, a ne ozbiljan, profesor koji ne razumije stvarnost. Postavljali bi pitanje tko me plaća i tko stoji iza mene i u čemu je skriveni plan.
Nema plana.
Ja bi opsovao, ali nekako ne mogu. Zato malo Krleže: ”I zar na galiji ovoj doista nikoga nema, da jarbole polomi zadnje, da laži hrvatske smrvi, pa neka potone Sve!”
Vama ostavljam slobodu da odaberete psovku koja zamjenjuje ove stihove. I to je to.
autograf
