Predsjednički izbori prilika su za prijeko potrebnu konstrukcijsku obnovu Hrvatske, male zemlje za velike lopovluke. S Berošem & Co. dodirnuli smo dno, ali možda i dosegnuli točku preokreta za preobrazbu u modernu i demokratsku europsku državu
Hrvatskoj hitno treba konstrukcijska obnova. Kao i kućama nakon posljedica razornog potresa. Nije više dovoljno sanirati poneku pukotinu, učvrstiti uzdrmano stubište ili poduprijeti klimavi balkon. Nužno je započeti proces temeljite rekonstrukcije državne tvorevine – obilježene crvenom naljepnicom – kojoj prijeti urušavanje.
Prisjetimo li se da smo država svi mi zajedno, nitko neće biti pošteđen kobnih posljedica izbjegavanja hitne sanacije golemih šteta prouzročenih rastućim lopovlukom, sve većim antagonizmom između vrhova državne vlasti, osiromašenjem većeg dijela stanovništva, demografskom katastrofom i perfidnim laganjem pred buketima medijskih mikrofona. Ovako – jednostavno – više ne možemo. Treba nam tzv. treći put, snažan zaokret prema ujedinjenijoj, demokratskijoj, uljuđenijoj, prosperitetnijoj i u svakom pogledu uređenijoj Hrvatskoj u kojoj – umjesto stranačkih uhljeba i poslušnika – vodeću ulogu imaju stručni, moralni i domovini privrženi ljudi.
Hrvatska je postala mala zemlja za veliki lopovluk. S Berošem & Co. dodirnuli smo dno. Dok tisuće bolesnih ljudi mjesecima čeka na pregled ili u dugim redovima – kao nekad u Sovjetskom Savezu za južno voće ili mrkvu – strpljivo dežura pred ambulantama opće prakse, ministar zdravstva – pridružen zločinačkoj organizaciji – prelijeva državni novac u vlastiti džep. U čemu ga može osujetiti jedino europsko tužiteljstvo jer domaćem ionako malo tko vjeruje.
Sve to, dakako, još treba dokazati, jer se nitko od uhićenih ne osjeća krivim – a i zašto bi kad samo obavljaju svoj uobičajeni lopovski posao – ali i najnaivnijima je jasno da im policija ne dolazi u ranojutarnji posjet zato što strahuje da bi prije toga mogli otići na jutarnju misu.
Mnogi od šokiranih ljudi smatraju da smo stigli do točke preokreta. Nešto se napokon mora dogoditi da se počnemo izvlačiti iz korupcijskog gliba povezanog s vladajućim strukturama, ali i shizofrene situacije uvjetovane odnosom premijera i predsjednika države koji međusobnim optužbama i vrijeđanjem nastoje pridobiti javnost na svoju stranu i uvjeriti je u svoju ispravnost.
Možda je očekivana točka preokreta 29. prosinca kad izlazimo na izbore za predsjednika države, na koje se nisu javili još samo predsjednici kućnih savjeta i poneki ekshibicionist iz redova navijačkih skupina. Predsjednički izbori nemaju težinu parlamentarnih, ali su u našem slučaju iznimno važni jer mogu odrediti budućnost odnosa Pantovčaka i Markova trga, sudbonosnog za funkcioniranje države, od oružanih snaga do diplomacije, ali i navijestiti novi način političkog ponašanja.
Nakon što su sve prethodne političke garniture toliko zagadile politički prostor da se malo tko normalan, moralan i stručan želi aktivirati u politici – prije bi se moglo reći da od nje bježe kao vrag od tamjana – svedeni smo na nekoliko kandidatkinja i kandidata, s nimalo lakom zadaćom da na temelju dostupnih informacija analiziramo njihov potencijal, lik i djelo, a osobito moralni profil. Iako prava kampanja još nije ni počela, neke su karte ipak na stolu. Najvažnije je da glasači shvate ozbiljnost trenutka u kojem se očekuje konstrukcijska obnova države i da što masovnije izađu na birališta, a ne da pola njih ignorira glasačku kutiju, unaprijed uvjereni da je riječ o još jednom uzaludnom pokušaju biranja izglednije budućnosti.
Jedan je od problema hrvatske politike ponavljanje mandata, uz neprestanu rotaciju manje-više istih ljudi i nedostatak svježih snaga spremnih da se uhvate ukoštac s okoštalim strukturama. I zato mi se kandidature Marije Selak Raspudić i Ivane Kekin čine jedinim ozbiljnim osvježenjem u političkoj utakmici za mjesto predsjednice države.
Marija Selak Raspudić, hrabra, borbena i uljuđena saborska zastupnica, u toj se gladijatorskoj areni uvijek predstavlja kao elokventna i obrazovana dama pripremljena za saborsku raspravu. Sebe vidi na političkom centru, kojem je – uvjeren sam – sklona većina ljudi u Hrvatskoj, s otvorenim vratima za lijevo i desno orijentirane glasače nezadovoljne smjerom kojim plovi njihov stranački brod.
Potječe iz tradicionalne obitelji ruralnih korijena i građanske nadgradnje, kakve prevladavaju u Hrvatskoj. Obitelji koja je dokazala da se i u skromnijim životnim uvjetima djeci može omogućiti školovanje i odgojno ih usmjeriti prema marljivom i poštenom radu. Marija je na takvoj odgojnoj matrici, skladnim prožimanjem tradicionalizma i modernizma, napravila najviše što se može očekivati od mlade osobe polivalentnih interesa.
U natjecanju za mjesto predsjednice države nije oblijepljena stranačkim etiketama, koje u nas znače isto što i etikete modne odjeće, nego se predstavlja kao zagovarateljica širih društvenih interesa, temeljenih na moralu i sadržajnom programu. Protivi se shvaćanju da Ustavom ograničene predsjedničke ovlasti nužno pretvaraju čelnog čovjeka države u fikus. U javnim nastupima iskazuje snažnu osobnost i doima se kao autoritativna žena koja ulijeva povjerenje.
Njezini suparnici – s iznimkom Ivane Kekin koja imponira hrabrošću, ali katkad je sklona prekomjernom verbalnom granatiranju – sve su sami rekli o sebi. Predsjednik Milanović, unatoč inteligenciji, obrazovanosti, povremenoj lucidnosti i duhovitosti, ne može kontrolirati svoju narav i – usidren na Pantovčaku – nije se proslavio kao državnik svih državljana Hrvatske. Za Dragana Primorca bilo bi bolje da sve što misli o sebi, a neiscrpan je spremnik samopromocijskih superlativa, čuje od drugih. A od drugih čuje ono što ne želi čuti i teško može opovrgnuti.
Za međunarodni ugled Hrvatske, za koji se nisu osobito pobrinuli ni predsjednik Milanović ni ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji se doima kao Plenkovićev šegrt za protokolarne svrhe, bilo bi iznimno korisno i važno da ima ženu za predsjednicu. Respektabilnu, prezentabilnu i predsjednicu svih državljana Hrvatske.
Konstrukcijska obnova Hrvatske mora početi. Predsjednički izbori prava su prilika za to. Točka preokreta, kako bi rekao Malcolm Gladwell, kanadski novinar i pisac, autor istoimenog svjetskog bestselera.
