Ni pandemija niti potresi, kao niti prazna državna blagajna, nisu spriječili da se uoči lokalnih izbora glasači opet kupuju milijardama kuna.




Hrvate i sav ostali puk koji je karmom ili drugom kozmičkom silom nesretno potpao pod politički korektnu definiciju hrvatskih građana može se za svašta optužiti, no nikako ne da su – racionalni.

Eto, približavaju se izbori i politička kuhinja kuha na najjače. Lanjska godina koja je kao u trash filmu utjelovila dva razorna potresa i pandemiju nevidljive boleštine koseći staro i mlado, stajala je porezne obveznike više od 30 milijardi kuna.

Toliko je nagomilano nepredviđenih troškova; od duga za lijekove, isplata bolovanja, potpora zatvorenim firmama da ne stave ključ u bravu, a radnici ostanu s gaćama na štapu, do presušenih prihoda iz zaustavljenog gospodarstva.

Lepeza novih prava

Pa ipak predizbornih obećanja ne manjka i svako se mjeri u milijunima, da ne budemo lažno skromni, u milijardama kuna. Rasprava o novim avionima o čijem se finalnom trošku ne govori malo je odgođena, kaže premijer Andrej Plenović.

Ne i otkazana, barem ako je suditi po nimalo suptilnoj američkoj poruci da je Hrvatskoj ukidanje viza za SAD, eto, na vidiku jer je broj odbijenih pao ispod 3 posto.

Čudo, zbilja, kad se gleda period u kojoj su dobar dio godine avionske flote bile prizemljene zbog koronavirusa, a putovali samo oni koji su morali. Umjesto o trošku, ima li offset programa da od te priče imaju koristi domaće tvrtke, koliko će stajati edukacija, izgradnja potpornog sustava, održavanje – ni riječi…

Ili recimo, novo proširenje prava braniteljima gotovo 25 godina nakon kraja rata i tri godine nakon zadnjeg “velikog proširenja” braniteljske populacije. Ministar Tomo Medved tik pred lokalne izbore zaključio je da se pogodnosti braniteljima u praksi realiziraju presporo.

Primjerice, stjecanje statusa ratnog vojnog invalida koje sa sobom nosi niz povlastica, naknada, stambeno zbrinjavanje. Pa ubuduće oni koji su se četvrt stoljeća nakon rata odjednom probudili iz amnezije i sjetili svojih dana u rovu više za dokazivanje neće trebati stručne procjene već radnu skupinu koju će imenovati ministar.

Isti onaj koji je prije pet godina bio jedan od viđenijih šatoraša koji se nisu libili prijetiti plinskim bocama usred Zagreba i naguravati se s policijom na Markovu trgu. Zapreka više neće biti ni slučaj da osoba koja traži naknade ima svoj obrt, firmu ili ima mirovinu veću od 1000 kuna. Čemu tu stati?

Proširit će se i stambeno zbrinjavanje pa će pravo imati i oni ranije odbijeni. Magična je ta lepeza novih prava, filigranski izbrušena do najsitnijeg detalja, osim troška za građane koji će sve to platiti iz svojih plaća.

Svega tu ima, a kampanja je tek krenula. Svega ima, osim razumnog pitanja bi li se te puste milijarde mogle preusmjeriti na nešto potrebnije. Na primjer, na modernizaciju bolnica i kraćenje lista čekanja da se na magnetsku rezonancu ne čeka godinu i pol ili na zračenje tri mjeseca ako imate karcinom.

Ili, recimo, na saniranje i izgradnju novih staračkih domova u zemlji u kojoj je više od 800.000 stanovnika starije od 65 godina s tendencijom rasta.

Onda kad prosječnom starcu s prosječnom penzijom od koje ne može istovremeno platiti struju i jesti tri topla obroka dnevno, obitelj očajnički traži vezu za dom, da nadležni ne otvori vrata poluderutne sobe, baci ovlaš pogled i promrmlja: “Pričekajte jedno mjesec dana, ovaj tu”, pa upre prstom u nekog jadnika na samrti, “neće još dugo”.

Umjesto vrtića fontane

Kao za stare, nema sluha ni za one najmanje. Na listi prioriteta kao kamen potonula je demografija. Iako smo zemlja s kroničnim manjkom radne snage koja demografski stari, a mirovinski sustav približava se točki pucanja s većim brojem umirovljenika, ulaganja u instrumente demografske politike su neprihvatljiv trošak.

Demografija se svodi na bacanje suludih brojki o dizanju stopa fertiliteta u strategiji razvoja koje bi se posramio svaki demograf sa zrnom znanstvenog kredibiliteta. Vrtića nema dovoljno, s povećalom se mogu tražiti oni rijetki gdje postoji popodnevna smjena. Ali, zato ima spomenika i fontana.

Ima maltretiranja žena pred bolnicama lažnim molitvama za život, ali ne i rješavanja realnih životnih prepreka da su slabije plaćene i manje konkurentne na tržištu rada.

Imamo POS-ove stanove kojima je država subvencijama zacementirala cijene kvadrata ne dozvoljavajući tržištu da odradi svoje, omogućujući masne zarade građevinskom lobiju i sređivanje stanova plejadi “zaslužnih”, od direktora u APN-u do neke lokalne načelnice bez prava na stan…

Ono što nemamo je stambena politika da do prihvatljivog krova nad glavom relativno jednostavno mogu doći oni kojima treba umjesto da se zakopavaju u 30-godišnje kredite ili rješenje traže na nikad uređenom tržištu najma.

Pa unatoč svemu tome u javnosti se stalno vrte iste teme, biraju isti političari s gomilama afera, koji će samo otresti prašinu s ridikuloznih obećanja na prošlim izborima. I tako u krug. Ne, Hrvate se zaista ne može optužiti da su racionalni.

poslovni