Hrvatice i Hrvati, sugrađanke i sugrađani, nacionalne manjine – bit ću jasan: je li ovo neka zajebancija?

Hrvatice i Hrvati, drage sugrađanke i sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina – bit ću jasan: je li ovo neka zajebancija?

Široka vladajuća koalicija prolazi kroz najveću krizu u njenom dosadašnjem mandatu. Deseci tisuća građana izrazili su svoje mišljenje o iznuđenoj ostavci Borisa Jokića i posljedičnom odustajanju od reforme obrazovanja. Tisuće djelatnika u kulturi, novinara i javnih osoba, otvoreno, uporno i dugo traži smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Sindikati su, također, nezadovoljni odnosima s Vladom. Priprema za privatizaciju niza državnih tvrtki naišla je na opće neodobravanje u javnosti. Svakoga dana slušamo i gledamo o iseljeničkom valu iz Slavonije, ali i drugih krajeva Hrvatske. Odlaze mahom mladi, radno sposobni, visokoobrazovani ljudi koji u vlastitoj domovini ne vide mogućnost rješavanja temeljnih egzistencijalnih pitanja.

Više od 16.000 čitatelja portala Index sudjelovalo je u anketi o tome je li u Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada u Hrvatskoj i više od 78 posto je odgovorilo da jest, bilo bolje. Mediji svakoga dana otkrivaju nove afere o povezanosti ministara i državnih dužnosnika s inozemnim kompanijama kojima ovi našu duduci predano služe.

Optimizam čiji je rast ne tako davno bilježen, sada je zamijenio opći pesimizam. Također, naše je društvo, izrazitije nego ikad prije u povijesti suvremene, neovisne Republike Hrvatske, podijeljeno na dvije nepomirljive polovice. Čini se kao da svjedočimo mučnom kraju dugogodišnje, barem četverogodišnje vladavine jedne političke grupacije koja nije imala ni snage, ni volje, ni znanja da bude zamah promjena i pokretač procesa izlaska iz krize u kojoj se nalaze hrvatska ekonomija, gospodarstvo, ali i društvo u cijelosti.

Čini se, samo se čini...

Hrvatice i Hrvati, drage sugrađanke i sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina – u ovom teškom trenutku za našu domovinu, svi se moramo iskreno zapitati: kada su ono, ali točno, bili izbori? Podsjetit ću na neke datume glede navedenoga: stotinu pedeset i jednog zastupnika u Saboru birali smo osmoga studenog 2015. godine. Dakle, ni prije punih sedam mjeseci. Nešto kasnije, dvadeset i drugog siječnja ove godine, prije nepunih pet mjeseci, većinom glasova saborskih zastupnika izabranih, da posjetim, osmog studenog 2015., za predsjednika Vlade imenovan je Tihomir Orešković, dok su potpredsjednici postali, znakovito, obavještajac Tomislav Karamarko i psihijatar Božo Petrov.

Hrvatice i Hrvati, drage sugrađanke i sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina – moramo, jer to od svakoga od nas traži ovaj teški trenutak, jedni druge pogledati u oči i zapitati se iskreno, bez fige u džepu: tko koga ovdje jebe?

Svi vi koji danas cvilite pritisnuti problemima, strahujete od sutrašnjice, bojite se za budućnost svoje djece, intenzivno se znojite i ruke vam drhte od smjera u kojem Vlada vodi zemlju, zgražate se nad reustašizacijom, negiranjem zločina takozvane NDH-a i pokušajima izmjene njezina karaktera, ne gledate HTV, koji u udarnim terminima zastupa interese jedne frakcije unutar vladajuće koalicije, pitate se zabrinuto hoće li se hrvatska kultura pretvoriti u Sedlar-show bez ograničenja u trajanju, a neovisni mediji nestati za sva vremena, imali ste priliku da sadašnjicu učinite možda ne sjajnom, no svakako ne ovakvom. Izbori održani prošle godine bili su, naime, slobodni i svatko je imao mogućnost da svoje povjerenje iskaže onima za koje smo mogli biti sigurni kako, ako ništa drugo, neće od Jasenovca praviti cirkus, od Bleiburga svetkovinu, od škola isturena odjeljenja crkava, od medija propagandne urede i od Ine obiteljski biznis.

Hrvatice i Hrvati, drage sugrađanke i sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina – iskoristit ću ovu priliku, prije nego što me osiguranje otjera s mjesta s kojeg će vam se obratiti Kolinda Grabar Kitarović, da vas podsjetim kako je izgledala naša skora prošlost. Vi se, vjerujem, dobro sjećate da je SDP nazivan strankom koja je najbrže iznevjerila svoje birače. Pamtite, nadam se, koliko vas je boljelo međunožje zbog smjene ministra Željka Jovanovića i napada kojima je bio izložen ne zbog slabašnih rezultata rada, nego zbog prezimena.

Sjećate se, nemojte se praviti budale, kako vam je Zoran Milanović bio bahat, narcisoidan, neoliberalan, općenito nepodnošljiv te kako je optužen da izaziva podjele društva nakon što je kazao da dolazi vrijeme opredjeljivanja, ne demokratskog biranja, dakle, trenutak u kojem su pred građanima samo dvije grupe: ili mi ili oni.

Neki od vas, nadam se, nisu zaboravili kako im je, u cijeloj prošloj godini, ako ne i duže, bilo sasvim svejedno tko će pobijediti na izborima osmog studenog, jer razlike nisu vidjeli i svi su vam, je li tako, tako je, ustvari izgledali, govorili i djelovali isto.

Hrvatice i Hrvati, drage sugrađanke i sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina – ton-majstori spajaju mikrofon s miksetom i brzo će me, sasvim sigurno, nekoliko krupnijih muškaraca, kratko ošišanih, u crnim odijelima i s onim sipralnim žicama u ušima maknuti s ovoga mjesta, pa koristim priliku da se s vama složim u tome da je prošla vlast bila daleko manje učinkovita nego što je mogla i morala.

Da zapravo uopće nije bila dobra te da joj je nedostajalo hrabrosti za obračun s društvenim skupinama koje su, kako se kome digao, uzurpirale javni prostor, da se često vidio nedostatak bilo kakve vizije, strategije i plana; da su se socijaldemokrati ponašali kao veći neoliberali od Margaret Thatcher i da su bili socijalno osjetljivi kao Warren Buffet.

Vjerujem, međutim, kako ćete se složiti da nije dobro imati prvo slomljenu, pa krivo sraslu kost u nozi, ali je ipak bolje nego nemati nogu.

Sada, dok čekate rasplet drame i moguće izvanredne izbore, važno je da svatko od vas, sam sa sobom, raščisti što zapravo želi: nesavršenu i popravljivu reformu obrazovanja ili da mu djecu obrazuju Ladislav Iličić i Željka Markić, Ministarstvo kulture kojem zbilja treba reset ili Ministarstvo kulture kao Glavni stan, Inu čije će spašavanje puno koštati ili državnu naftnu kompaniju na mađarskom, bolnicu u koju će ići kao s djecom u Disneyland – na kredit u dvadeset četiri rate preko American Expressa, javni radiotelevizijski servis ili H(DZ)TV, Festival knjiga i autora u Istri ili reviju crnih košulja na Markovu trgu...

Hrvatice i Hrvati, drage sugrađanke i sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina – nabrajao bih ja još, ali ne mogu: predsjednica se, eno vidim, srdačno pozdravlja s Velimirom Bujancem, dok neka četiri muškarca u crnim odijelima, kratko ošišana i sa spiralnim žicama u ušima, žurno idu prema meni. Imam vremena tek da parafraziram jedan stari predizborni slogan HDZ-a: razmislite, sjetite se... Toliko dugujete sebi.