Učim i uporno griješim. Osoba sam jakih sklonosti prema političkom angažmanu, ali nisam dobar političar jer ne biram strane koje imaju više šansi pobijediti. Ne vjerujem u sudbinu i više sile, nisam baksuz ni pegula, ali kad se u nekoj stranci priklonim ona postane oporba.
Politika se sastoji od smjene radosti i razočaranja. Sada sam razočaran, ali znam da je to prolazno, da će me uskoro obuzeti optimizam i da ću tvrditi da nisu važne slabe vođe već okolnosti, da je stvarnost izvor optimizma.
Parafraziram fizičara Fritjofa Capru koji tvrdi da je Bog dvadeset puta stvarao svijet, ali nije uspio. Na kraju ipak mu je pošlo za rukom (ima li Bog ruke?). Uspio je jer nikad nije prestao pokušavati.
Hrabrim se Konfucijem: Our greatest glory is not in never falling but in rising every time we fall. Ponovno gledam kako se raspada politička stranka, i ponovno vjerujem da će iz komadića nastati živ politički pokret, da su porazi, kao i pobjede, tek prolazni trenuci u vremenu.
Danas uz osjećaj krivnje i žaljenja, svjedočim onom što se događa sa SDP-om. Već sam o tome pisao no svaki dan iskrsne nešto novo: nova izborna pravila sprečavaju radikalne, a potrebne promjene, pisana su za mirna vremena birokratske rutine, a ne za političku scenu u kojoj mogu opstati samo snažni, brzi i inovativni.
Napisao sam da nije dovoljno prihvatiti ostavku predsjednika, već predsjedništvo i neuspješni koordinatori također moraju osjećati odgovornost, dati ostavke, a ne baviti se zamišljanjem krivih objektivnih okolnosti, ili govoriti da sve zapravo i nije loše.
Istina je da su očekivanja bila velika, pa je neuspjeh šok, ali su uzroci dublji: opadanje članstva, zastarjeli koncept stranke, negativna selekcija, oligarhizacija vođenja, birokratski mentalitet u vrijeme krize, profesionalizacija bez ekspertize.
U važnim središtima organizacija stranke je degenerirala i živi se na sve slabijoj zamišljenoj tradiciji. Ni Zagreb, ni Split, ni Rijeka nisu crveni.
Danas mi se čini da sam, u želji da budem analitičan, pretjerao u nabrajanju razloga. Nabrajao sam okolnosti i procese koji izgledaju kao objektivne tendencije na koje ne utječu ljudi na rezultat. Dogodilo se.
Nešto sam propustio. Ipak nije tako. Najprije treba najjednostavnije. Propustio sam reći da su krivci egoistički osobni interesi za funkcijama (”kruh bez motike – to spada u narkotike”) i jednostavna indolencija. Jednostavnije i narodski: lijenost, prosječnost i tromost.
Politika zahtijeva djelatnost, a ne indolenciju. Religija i odgoj, školovanje i društvo, govore da egoizam i lijenost nisu korisne osobine. Uče nas da se uspjeh temelji na radu i odgovornosti, usađuju vrijednosti poštivanja rada i oslanjanja na druge.
Učimo iz priča u kojima dobro pobjeđuje, u kojima jadan cvrčak strada, a mrav preživi. Govore da je onaj tko je sam, tko ne voli i ne poštuje druge, zapravo proćerdao svoj život.
U jave je drukčije. Ljudi (i djeca) ne uče iz priča nego gledaju oko sebe. Vide da su riječi jedno, a istinski da se drugo radi. Uče gledajući, imitiraju druge, slušajući da egoizam i lijenost nisu strašni već ugodni.
Egoisti i lijenčine prođu dobro. Lažljivci prođu bolje od dobrih đaka. Najljepše cure u razredu vole fakine koji puše i imaju naušnicu. Stvarno su lijenost, indolencija i egoizam, po prirodi stvari, ukotvljeni u društvu i političkom životu.
U političkim strankama korisno je biti indolentan. Šutjeti i glasati s većinom, javiti se za riječ samo s nekom praktičnom i pomirljivom idejom da se treba držati zajedno, da je dosta riječi i da treba prijeći na djela (jela?), da se ništa ne mijenja preko noći.
Kad prosječnost postane vrlina, kukavičluk postaje strategija. Kažu im da u politici ne vladaju ideali već interesi. U politici stotine napreduju šuteći, skrivajući svoj stav, nemaju mišljenje već poslušno slijede.
Revolucionari umiru sa sumnjama u ideale. Oni koji se drže vlastitog mišljenja stvaraju neprijatelje. Pobuna masa, pobuna prosječnih ljudi koji u politici smatraju da i njima pripada i moć i ugled.
Ne treba se dokazati treba slijediti. Ako je Krleža bio intelektualac bez fakulteta, Tito lider koji je govorio čudnim neknjiževnim jezikom, onda svatko može biti uzor i vođa. Važno je uvijek stati uz moćnijeg, šutjeti kad treba, govoriti što drugi žele.
Nije rijetkost da prosječni duhom imaju nadprosječno razvijen osjećaj za osobnu korist i moć. Odjekuju riječi, ti hvališ mene, ja hvalim tebe, požurimo s poslom jelo se hladi. Brojčana nadmoć prosječnih duhom, a spremnih na sve da bi stekli ili održali svoj položaj.
No u nekim trenucima prijeloma primijeti se licemjerje koje prikriva egoizam, shvati se da se nije radilo što je trebalo i kada je trebalo.
Svatko računa osobnu korist i gubitak, nema hrabrosti priznati grešku, misli kupiti vrijeme, optužiti druge, sudbinu, nekim manevrom skrenuti pažnju, nestati iz javnosti da sramota bude manja.
U politici se takva taktika lako prikrije. U politici, koja je javna djelatnost, postoji navika skrivanja namjera, praksa skretanja pažnje na ”objektivne” okolnosti, mrskog neprijatelja i izdajicu u vlastitim redovima.
Ta igra tužakanja (blaming game) obično uspijeva, publika zaboravi bitno, ali obično je to na kratak rok.
Moje objašnjenje da su u izbornoj kampanji počinjene greške, da se u birokratiziranoj organizaciji teško stvaraju ideje, da vlada negativna selekcija i da su bolji ljevičari oni van stranaka nego oni u njima, da se platio danak rutinskom shvaćanju izbornog procesa, da su forumi zatvoreni može se reći i jednostavnije.
Hrvatska boluje od viška egoizma, pa se to preslikalo i na stranke. I to ne bi bilo najgore da licemjerje ne pomaže lijenost i egoizam, da se kod nas svi kunu u zajedništvo i solidarnost, a da istovremeno prednost daju osobnom dobitku, moći i slavi.
I mogao bih ja tako olako pričati, no bojim se da su takvi stavovi rezultat mojih godina i predrasuda. Ružne riječi nisu rezultat jala i zavisti, već bijesa i razočaranja.
Nemam neku namjeru, ne predlažem ništa, ne zagovaram nikoga. Neću se više baviti politikom. Lijen sam. Postat ću šutljiv i prosječan. Zapravo, štuf sam.
autograf
Politika se sastoji od smjene radosti i razočaranja. Sada sam razočaran, ali znam da je to prolazno, da će me uskoro obuzeti optimizam i da ću tvrditi da nisu važne slabe vođe već okolnosti, da je stvarnost izvor optimizma.
Parafraziram fizičara Fritjofa Capru koji tvrdi da je Bog dvadeset puta stvarao svijet, ali nije uspio. Na kraju ipak mu je pošlo za rukom (ima li Bog ruke?). Uspio je jer nikad nije prestao pokušavati.
Hrabrim se Konfucijem: Our greatest glory is not in never falling but in rising every time we fall. Ponovno gledam kako se raspada politička stranka, i ponovno vjerujem da će iz komadića nastati živ politički pokret, da su porazi, kao i pobjede, tek prolazni trenuci u vremenu.
Danas uz osjećaj krivnje i žaljenja, svjedočim onom što se događa sa SDP-om. Već sam o tome pisao no svaki dan iskrsne nešto novo: nova izborna pravila sprečavaju radikalne, a potrebne promjene, pisana su za mirna vremena birokratske rutine, a ne za političku scenu u kojoj mogu opstati samo snažni, brzi i inovativni.
Napisao sam da nije dovoljno prihvatiti ostavku predsjednika, već predsjedništvo i neuspješni koordinatori također moraju osjećati odgovornost, dati ostavke, a ne baviti se zamišljanjem krivih objektivnih okolnosti, ili govoriti da sve zapravo i nije loše.
Istina je da su očekivanja bila velika, pa je neuspjeh šok, ali su uzroci dublji: opadanje članstva, zastarjeli koncept stranke, negativna selekcija, oligarhizacija vođenja, birokratski mentalitet u vrijeme krize, profesionalizacija bez ekspertize.
U politici, koja je javna djelatnost, postoji navika skrivanja namjera, praksa skretanja pažnje na ”objektivne” okolnosti, mrskog neprijatelja i izdajicu u vlastitim redovima
U važnim središtima organizacija stranke je degenerirala i živi se na sve slabijoj zamišljenoj tradiciji. Ni Zagreb, ni Split, ni Rijeka nisu crveni.
Danas mi se čini da sam, u želji da budem analitičan, pretjerao u nabrajanju razloga. Nabrajao sam okolnosti i procese koji izgledaju kao objektivne tendencije na koje ne utječu ljudi na rezultat. Dogodilo se.
Nešto sam propustio. Ipak nije tako. Najprije treba najjednostavnije. Propustio sam reći da su krivci egoistički osobni interesi za funkcijama (”kruh bez motike – to spada u narkotike”) i jednostavna indolencija. Jednostavnije i narodski: lijenost, prosječnost i tromost.
Politika zahtijeva djelatnost, a ne indolenciju. Religija i odgoj, školovanje i društvo, govore da egoizam i lijenost nisu korisne osobine. Uče nas da se uspjeh temelji na radu i odgovornosti, usađuju vrijednosti poštivanja rada i oslanjanja na druge.
Učimo iz priča u kojima dobro pobjeđuje, u kojima jadan cvrčak strada, a mrav preživi. Govore da je onaj tko je sam, tko ne voli i ne poštuje druge, zapravo proćerdao svoj život.
U jave je drukčije. Ljudi (i djeca) ne uče iz priča nego gledaju oko sebe. Vide da su riječi jedno, a istinski da se drugo radi. Uče gledajući, imitiraju druge, slušajući da egoizam i lijenost nisu strašni već ugodni.
Egoisti i lijenčine prođu dobro. Lažljivci prođu bolje od dobrih đaka. Najljepše cure u razredu vole fakine koji puše i imaju naušnicu. Stvarno su lijenost, indolencija i egoizam, po prirodi stvari, ukotvljeni u društvu i političkom životu.
U političkim strankama korisno je biti indolentan. Šutjeti i glasati s većinom, javiti se za riječ samo s nekom praktičnom i pomirljivom idejom da se treba držati zajedno, da je dosta riječi i da treba prijeći na djela (jela?), da se ništa ne mijenja preko noći.
Kad prosječnost postane vrlina, kukavičluk postaje strategija. Kažu im da u politici ne vladaju ideali već interesi. U politici stotine napreduju šuteći, skrivajući svoj stav, nemaju mišljenje već poslušno slijede.
Revolucionari umiru sa sumnjama u ideale. Oni koji se drže vlastitog mišljenja stvaraju neprijatelje. Pobuna masa, pobuna prosječnih ljudi koji u politici smatraju da i njima pripada i moć i ugled.
Ne treba se dokazati treba slijediti. Ako je Krleža bio intelektualac bez fakulteta, Tito lider koji je govorio čudnim neknjiževnim jezikom, onda svatko može biti uzor i vođa. Važno je uvijek stati uz moćnijeg, šutjeti kad treba, govoriti što drugi žele.
Nije rijetkost da prosječni duhom imaju nadprosječno razvijen osjećaj za osobnu korist i moć. Odjekuju riječi, ti hvališ mene, ja hvalim tebe, požurimo s poslom jelo se hladi. Brojčana nadmoć prosječnih duhom, a spremnih na sve da bi stekli ili održali svoj položaj.
No u nekim trenucima prijeloma primijeti se licemjerje koje prikriva egoizam, shvati se da se nije radilo što je trebalo i kada je trebalo.
Učim i uporno griješim. Osoba sam jakih sklonosti prema političkom angažmanu, ali nisam dobar političar jer ne biram strane koje imaju više šansi pobijediti. Ne vjerujem u sudbinu i više sile, nisam baksuz ni pegula, ali kad se u nekoj stranci priklonim ona postane oporba
Svatko računa osobnu korist i gubitak, nema hrabrosti priznati grešku, misli kupiti vrijeme, optužiti druge, sudbinu, nekim manevrom skrenuti pažnju, nestati iz javnosti da sramota bude manja.
U politici se takva taktika lako prikrije. U politici, koja je javna djelatnost, postoji navika skrivanja namjera, praksa skretanja pažnje na ”objektivne” okolnosti, mrskog neprijatelja i izdajicu u vlastitim redovima.
Ta igra tužakanja (blaming game) obično uspijeva, publika zaboravi bitno, ali obično je to na kratak rok.
Moje objašnjenje da su u izbornoj kampanji počinjene greške, da se u birokratiziranoj organizaciji teško stvaraju ideje, da vlada negativna selekcija i da su bolji ljevičari oni van stranaka nego oni u njima, da se platio danak rutinskom shvaćanju izbornog procesa, da su forumi zatvoreni može se reći i jednostavnije.
Hrvatska boluje od viška egoizma, pa se to preslikalo i na stranke. I to ne bi bilo najgore da licemjerje ne pomaže lijenost i egoizam, da se kod nas svi kunu u zajedništvo i solidarnost, a da istovremeno prednost daju osobnom dobitku, moći i slavi.
I mogao bih ja tako olako pričati, no bojim se da su takvi stavovi rezultat mojih godina i predrasuda. Ružne riječi nisu rezultat jala i zavisti, već bijesa i razočaranja.
Nemam neku namjeru, ne predlažem ništa, ne zagovaram nikoga. Neću se više baviti politikom. Lijen sam. Postat ću šutljiv i prosječan. Zapravo, štuf sam.
autograf
