Ekološka svijest javnosti i naročito državne vlasti presporo se razvija u odnosu na pritisak kapitala koji prirodne resurse doživljava prvenstveno kao još jednu dobru priliku za stjecanje profita.



Nedavni slučaj turističkog uznemiravanja sredozemne medvjedice na jednom hrvatskom otoku, zabilježen video-kamerom, potaknuo je kratkotrajnu medijsku raspravu o štetnom utjecaju širenja komercijalne eksploatacije prirode u Hrvatskoj. Nažalost, pokazalo se da je ovom prilikom zanimljivija bila atraktivna snimka rijetke životinjske vrste među ljudima, negoli meritum kroničnog i sve ozbiljnijeg, a pritom veoma složenog problema odnosa prema prirodi.

Bilo da je riječ o direktnom ugrožavanju životinja i biljaka u njihovim staništima, ili onečišćenju vodotokova te izvora, nebrizi oko mora i jezera, prekomjernom crpljenju mineralnog i drvnog blaga, ili zagađenju atmosfere, dakle, gotovo uvijek na stvari biva profit ove ili one industrije, u rasponu od turističke i špediterske do energetičke i poljoprivredne. Može se pritom činiti da se u Hrvatskoj, uslijed općeg kraha industrijske proizvodnje, smanjuje i broj ugrožavatelja prirode, no činjenica je da ujedno sve izrazitije raste i nebriga spram javnih dobara i resursa, u privatne svrhe.

Najavljeni zahvati u području energetike izazvali su tako proteklih mjeseci značajne potrese u vrhu hrvatske izvršne vlasti, upravo zbog odnosa države i privatnog kapitala spram prirode. Kao što je poznato, zbog neravnopravnog je odmjeravanja snaga iz vlade istisnuta ministrica zaštite prirode i okoliša Mirela Holy: kap koja je prelila čašu bila je negativna studija o utjecaju na okoliš predviđene hidroelektrane Ombla pokraj Dubrovnika.

Ekspertizu je naručila ministrica, naime, ali se ista nipošto nije svidjela ostatku vlade niti predstavnicima kreditora - Europske banke za obnovu i razvoj. Taj primjer bjelodano je pokazao u kojoj relaciji stoji održivi pristup resursima kao što su vode i tlo, i država koja tome pretpostavlja interes tržišta. Holy je prema općem sudu žrtvovana upravo stoga da bi razni, u biti komercijalni, projekti bili lakše predstavljeni kao nužnost po cjelokupnu javnost.

U kratkom razgovoru za Deutsche Welle, bivša je ministrica istaknula da Hrvatsku prvenstveno pogađa ono što se već dešava u čitavom globaliziranom svijetu, s ljudima transformiranim u potrošače, uz rastući pritisak na prirodne resurse. Ona je mišljenja da smo u novom tisućljeću dobili ponešto racionalniji pristup ukupnoj problematici, s tehnologijama i znanošću koje pokazuju viši stupanj ekološke svijesti, no to zasad i dalje nedostatno ublažava pritisak.

"Hrvatska je netom podlegla trendu konzumerizma, a malo tko pokazuje odgovornost i brigu za uravnoteženje razvoja zemlje bremenite ekonomskim i drugim teškoćama. Prostor za napredak u tom smjeru je istodobno jako velik; primjerice, neiskorištene su prilike za niz projekata u području ekološke poljoprivredne proizvodnje i tzv. integrirane poljoprivrede, s manje agrokemikalija. Nadalje, zanemarene su mogućnosti energetike s obnovljivim izvorima, premda je svakako realan problem to što Hrvatska baš u energetici i poljoprivredi bilježi prevelik deficit", rekla nam je Mirela Holy.

No upravo se podatak da Hrvatska uvozi više od polovine energije koju troši često zloupotrebljava, i to već i u razvojnim planovima. Budući da okretanje ekološkim, održivim izvorima jamči manji profit, oni su razmjerno zanemareni u odnosu na fosilna goriva ili slične nečiste energente. Drugi veliki problem na kojeg ukazuje Holy, pristup je pitanju vode, o kojoj se obično zna i ponavlja samo to da je Hrvatska ima u, komparativno, zavidno velikim količinama.

"Ali, uglavnom je nepoznanica da se, generalno kao zajednica, prema tom bogatstvu ponašamo alarmantno rastrošno i nebrižno, jer nam je voda naoko – besplatna, odnosno jeftina, dok smo istodobno na europskom dnu po rasipanju u nekvalitetnoj vodovodnoj mreži, s prosječno 40 posto gubitka. Na kanalizaciju je priključeno 44 posto stanovništva, a od toga opet samo 40 posto i na neki pročišćivač. Svijest o tome je izuzetno bitna, ako želimo vodu uzeti u obzir kao strateški resurs i javno dobro", zaključuje naša sugovornica.

Hidroenergetika se pritom stalno iznova nameće kao dominantni, žarišni problem današnje ekološke prakse u Hrvatskoj, kojim su u najvećoj mjeri zaokupljeni i nevladini aktivisti. Uz borbu za dobrobit životinja, održanje šuma ili more po kojem tankerski promet neće jednim političkim ukazom narasti za više puta, oni su silom prilika u posljednje vrijeme naročito posvećeni obrani prirodnih vodotokova, površinskih i podzemnih, od nadiruće eksploatacije u režiji moćnih bjelosvjetskih "developera" i njihovih hrvatskih zagovornika.

Goran Šafarek, biolog i aktivist iz udruge Baobab, jedan je od nekolicine naših poznatijih, a znanstveno etabliranih entuzijasta, koji se suočava s otporom države spram nastojanja zaštitara prirode i živog svijeta. Bio je veoma angažiran i u slučaju projekta štetne regulacije ušća Mure u Dravu, pa mu razvikani primjer uznemiravanja sredozemne medvjedice, koji spominjemo kao atrakciju s naslovnica domaćeg tiska, zacijelo djeluje smiješnim ili, u najmanju ruku, minornim.

"Mnogo su važniji krupni zahvati poput hidroelektrana, s ogromnim utjecajem na okoliš. U javnosti, inače, postoji vrlo iskrivljena slika njih, kao 'zelene' i jeftine energije. U stvarnosti, one stvaraju ogromne gospodarske štete, npr. sušenja šuma i polja. A pitanje okoliša nije samo pitanje etike ili biološke raznolikosti, već je ključ gospodarstva. Mi katastrofalno gospodarimo vodom, dakle, već i svojim zastarjelim viđenjem rijeka", zaključio je Šafarek.

 

Izvor: Deutsche Welle